Italijanski stadioni su sportska borilišta na kojima navijači stvaraju najbolju atmosferu u Evropi. Tu ne mislimo na pevanje pesama i navijanje, već pre svega na atmosferu potpomognutu zastavama, barjacima, pirotehnikom, koreografijama… Ako je neko majstor da ušareni tribine i od dosadnog kalčo (Calcio) meča napravi spektakl onda su to svakako ultrasi, kako se u Italiji nazivaju najžešći navijači okupljeni na svojim tribinama iza golova.

Mnogi naši navijači i ljubitelji fudbala kada gledaju prenos nekog meča italijanske lige često više imaju da vide pre samog početka utakmice, zahvaljujući dešavanju na tribinama, nego tokom svih devedeset minuta igre. Ako su Englezi sinonim za nerede na stadionima, fenomenalno navijanje i prvrženost klubu i nacionalnom timu, italijanski ultrasi su pioniri navijačkih koreografija. Sve što se dešava kod nas na stadionima Partizana, Zvezde, Rada, Voše, Zemuna… kao i na ostalim evropskim utakmicama odavno je viđeno širom apeninskog poluostrva, a većina spektakularnih koreografija koje priređuju navijači Lazija, Rome, Milana, Intera… uvek će biti nedostižne za sve ostale evropske navijače.

Zbog rigoroznog zakona koji je već dugi niz godina na snazi u Velikoj Britaniji, na ostrvskim stadionima je nezamislivo videti upaljenu baklju, dimnjake, transparente sa nazivima grupa, šetalice ili ogromne barjake (izuzetak je Liverpoolov Kop). Reč navijač u Italiji se vezuje za termin Ultras. Svuda u svetu ta reč označava nešto agresivno,ekstremno, tako da bi bilo logično da je u fudbalskoj terminologiji ultra navijač ustvari huligan, ali nije tako. Ultrasi u Italiji su navijači zaduženi za sve što jedan meč čini pravim iz navijačkog ugla naravno.

Po završetku meča za Ultrase odmah počinju pripreme za naredni. Oni su ti koji će na redovnim sastancima odlučiti šta će se praviti, organizovati odlazak na gostovanje, koreografiju, navijanje, ispisati parole, potući se. Od članarine, putovanja i prodaje navijačkih rekvizita finansira se većina akcija na stadionima. U italijanskom fudbalu termin Ultra takođe vuče i političke korene iz perioda tokom šezdesetih godina prošlog veka. Nakon Drugog svetskog rata, politički nemiri u Italiji odražavali su se na sve sfere života, pa tako i na sport. U fudbalskom svetu tako su nastale podele na levo i desno orjentisane navijače. Laziovi i Interovi su tradicionalno desničari, dok se njihovi gradski rivali Roma, odnosno Milan izjašnjavaju kao levičari. Sedamdesete godine su kao i na ostrvu bile svedoci brojnih incidenata i okršaja navijačkih grupa. Nezamislivo je bilo da derbi mečevi u Torinu, Milanu, Đenovi ili Rimu prođu bez makljaža navijača rivalskih timova. Kulminacija je usledila na rimskom derbiju 1979. godine kada je jedan navijač Lazia nastradao, pošto je pogođen raketom ispaljenom sa protivničke tribine.
Ultra pokret u Italiji se širio izuzetnom brzinom tako da je već tokom osamdesetih i svaki nižerazredni klub imao svoju organizovanu navijačku grupu, a ubrzo su u sam navijački vrh izbile Ultras grupe “manjih” klubova poput: Atalante, Napolija, Verone, Fiorentine…

Stefano Mangini je dvadesetpetogodišnji navijač Sampdorie, pripadnik grupe Ultras Tito Cucchiaroni (UTC) i momak zadužen za organizovanje koreografija: “Prva organizovana navijačka grupa u Italiji osnovana je krajem 1968. godine. Reč je o navijačima Milana okupljenim u grupu “Fossa dei Leoni” (jazbina lavova). U julu mesecu 1969. godine osnovana je i prva grupa sa nazivom Ultras u svom imenu “Ultras Tito Cucchiaroni”. Osnivači su bili dva momka i dve devojke, navijači Sampdorije, a grupa je iz utakmice u utakmicu imala sve više pristalica i članova.

Troje ih je i danas redovno na svim utakmicama našeg kluba, dok je jedna ženska osoba nakon duge bolesti preminula prošle godine. Tri meseca nakon osnivanja UTC i navijači Torina su oformili svoju grupu “Ultras Granata”. Mislim da je njihova zasluga najveća što se termin Ultras pročuo po Evropi pošto su oni u to vreme, za razliku od Sampdorije, bili redovni učesnici evropskih kupova na kojima su priređivali sjajnu atmosferu atipičnu za ostale evropske stadione.

*Zašto baš naziv Ultras Tito Cucchiaroni?

“Tito Cucchiaroni je bio Argentinac, desnokrilni napadač Sampdorije, tokom šezdesetih i sedamdesetih i jedan od miljenika navijača sa kojima je bio veoma blizak. Ovi su mu se odužili nazvavši grupu po njemu. Danas jezgro čini sedamdeset ljudi, koji ravnopravno odlučuju o svemu, dok na stotine drugih navijača plaćanjem članarine pomažu rad naše grupe.”

*Da li osim UTC postoji još organizovanih grupa navijača Sampdorije i kaži nam nešto više o samoj organizaciji. Ima li sukoba među vama?

“Osim nas, postoji i veliki broj drugih grupa od kojih su najbrojniji “Fedelissimi 1961” (najverniji). Da vas ne buni, 1961. označava godinu od kada su momci iz te grupe prisutni na stadionu, a ne kada su osnovani. Tu su još i “Hell’s Angels”, “Hawks 1991”, “Fieri Fossato”, “Cani Scolti” (koji su naša casulas ekipa), “Riviera Blucechiata 1985”, “Armata Blucerchiata”, “Skulls” i brojne druge manje bitne grupe. “Ultras Tito” je nezavisna od drugih grupa i najuticajnija među navijačima Sampdorije. Sami se finansiramo od prodaje rekvizita. Sva gostovanja sami plaćamo, kao i sve koreografije. Na stadionu smo na gornjem nivou južne tribine, koja cela ima 8.500 pretplatnika, što je impozantna brojka. Odnosi sa upravom i igračima su dobri iako u prošlosti nije uvek bilo tako.

Na čelu fudbalskog kluba su predsednik Riccardo Garrone, bogataš, vlasnik naftne kompanije E.R.G. i direktor Giuseppe Marotta jedan od najuticajnih fudbalskih radnika u Italiji, odmah iza Luciano Moggia iz Juventusa. Svakog četvrtka u podne ili deset uveče održavamo sastanke na kojima je prisutno vođstvo grupe. Tu dogovaramo šta će se raditi na utakmici za vikend. Naravno, derbi mečevi se planiraju mesecima unapred.

Za poslednji gradski derbi sa Genoom smo izdvojili 3000 evra za koreografiju koja je spremana pune dve nedelje. Sve smo sami finansirali, bez pomoći kluba. Od prošle sezone UTC izdaje fanzin koji izlazi dva puta mesečno. “Fedelissimi 1961″ koji su smešteni ispod nas na jugu takođe imaju svoj fanzin. Dok je na čelu kluba bio Mantovani, došlo je do sukoba između nas i njih, pošto je predsednik favorizovao našu grupu. Nakon par godina sve je izglađeno. ”

*Koju bi sezonu izdvojio kao najbolju?

“To je svakako 1991. godina kada smo predvođeni Vujadinom Boškovim osvojili titulu i igrali zapaženu ulogu u Evropi. Zvezde tima su bili Luca Vialli i Mancini. Na finalu kupa kupova u Geteborgu nas je bilo najviše. Tada je Vialli postigao oba pogotka u pobedi nad belgijskim Anderlehtom. Prethodna sezona je takođe bila odlična. U Rimu nas je bilo preko 3000 na utakmici sa Romom. U poluvremenu je došlo do sukoba sa policijom na stadionu. Na kraju sezone smo na Rominom sajtu proglašeni za najbolju grupu koja je gostovala na olimpijskom stadionu.”

*Pomenuo si incident sa policijom u Rimu. Koliko su česti sukobi na stadionima u Italiji i koja je najžešća tuča vezana za vašu grupu?
“Ranije je bilo mnogo više incidenata, posebno tokom osamdesetih. Navijači Atalante su definitivno najgori u Italiji. Njihove grupe “Brigata Neroazzure 1976” (skraćeno BNA), “Supporters Of Dea” i “Wild Kaos” (koji više ne postoje pošto je većina članova u zatvoru) su izazivali nerede gde god su se pojavili. Danas kada god se u medijima pominje nasilje na stadionima u Italiji, sve se uvek poredi sa huliganima Atalante. Zahvaljujući njima Atalanta je jedan od najomraženijih klubova. 1998. godine njih 500 je razjurilo ceo plato ispred Rominog juga na kojem je bilo skoro deset hiljada Romanista. Njihovi najljući neprijatelji su huligani Brescie “Ultras Brescia 1911”. Gradovi Bergamo i Brescia su udaljeni jedan od drugog svega dvadeset minuta kolima, tako da je tu reč o lokalnom rivalitetu i mržnji. I danas su utakmice Brescie, Atalante, Verone kao i klubova sa juga zemlje pune incidenata.

Najveći incident vezan za utakmicu Sampdorije dogodio se 1998. u Bologni. Trebala nam je pobeda za opstanak, ali smo odigrali samo 2-2 i nakon više od dvadeset godina ispali u drugu ligu, treći put u istoriji kluba. Po završetku utakmice, iz očaja i besa smo probili kordon policije i napali domaće navijače na parkingu iza stadiona. Neredi su trajali skoro pola sata. Veliki rivalitet vlada između nas i navijača gradskog rivala Genoe. Na dan derbija 1991. ceo grad je goreo, a tuče i povređeni navijači oba tima nisu mogli da se izbroje. Nakon tih incidenata policija je pohapsila veliki broj izgrednika, a mi smo sklopili primirje. Sada se ignorišemo, nadmećemo na tribinama, ali su tuče ređa pojava. Pre tri godine posle utakmice između Sampdorije i Torina došlo je do tuče navijača na ulicama grada. Bilans sukoba je 20 povređenih navijača, 8 policajaca i 50 uhapšenih. U januaru 1995. godine na utakmici Genoa-Milan, Simone Barbiglia pripadnik Milanove grupe “Fossa dei Leoni” ubio je navijača protivničkog tima Claudia Spagnolu, zadavši mu udarac nožem u leđa. Policija je do tri ujutru držala navijače Milana na stadionu dok nisu našli ubicu, da bi mu sud odredio kaznu zatvora u trajanju od samo dve godine. Od tog tragičnog događaja više ništa nije isto na navijačkoj sceni u Italiji, a sve velike grupe su krenule u kampanju iskorenjavanja nasilja sa stadiona.”

*Kakva je situacija u Đenovi? Ko ima više navijača vi ili rival? Da li Sampdoria i Geona oduvek igraju na istom stadionu?

“Klub CFC Genoa je osnovan daleke 1893. godine. Osnovali su ga pomorci iz Velike Britanije. Iako poslednju davno, Genoa je osvojila ček šest titula, i spada u red najtrofejnijih klubova u zemlji. Sampdoria je osnovana tek 1946. godine fuziom dva stara kluba Andrea Doria i Sampierdarense. Sampdoria je poznatija u Evropi, nakon uspeha 1990. i poraza u finalu kupa šampiona od Barcelone dve godine kasnije. Genoa ima više navijača posebno starijih, što je i logično. Za njih važi da su strastveniji od nas. Poslednjih deset godina su u drugoj ligi, i danas imaju tek oko 10.000 pretplatnika, dok Sampdoria ima preko 25.000. Njihova grupa “Fossa dei Griffoni” (jazbina grifona), raspala se 1992. godine nakon sukoba među vođama. Pobednička ekipa osniva novu grupu “Vecchi Orsi”, ali ubrzo menjaju ime u “Ottavio Barbieri”, u čast legendarnog igrača. Stadion Luigi Ferraris je najbolji u Italiji. Izrađen je na mestu starog stadiona, po uzoru na one u Engleskoj, u periodu između 1987. i 1990. godine pred svetsko prvenstvo. Kapacitet je 38.000, što je skoro 20.000 manje u poređenju sa starim stadionom. Prvih pet godina postojanja Sampdoria je igrala na drugom kraju grada , na stadionu Caienna, koji je danas atletski stadion. Od kraja 1950. godine mi i Genoa igramo na istom stadionu.”

*Koliko su navijačke grupe u Italiji politički aktivne i ko ima najbolje navijače?

“Ultras Tito je apolitična grupa. Nas zanima samo Sampdoria. Za razliku od nas ima dosta grupa koje se javno politički izjašnjavaju. Među desničare spadaju: “Irriducibili” Lazio, “Brigate Rossoneri” Milan, “Brigate Gialloblu” Verona, “Fighters 1977” Juventus… dok su levičari: “Rangers” Pisa, “Brigate Autonome Livornesi” Livorno, “Armata Rossa” Perugia… Opšte je mišljenje da najbolje navijače u Italiji imaju Roma, Lazio, Milan i Inter.”

Nekoliko grupa Rominih navijača ujedinile su se 1977. godine pod imenom “Commando Ultra Curva Sud” (CUCS), sa osnovnim ciljem bolje organizacije koreografije i navijanja. Oni su sigurno jedni od najmaštovitijih navijača na svetu kada su koreografije u pitanju. U glavnom gradu ih ima neuporedivo više od Laziala. Pošto se jezgro CUCS nakon petnaestak godina rasulo, na čelo grupe su stupili novi, mlađi momci, pa je 1999. došlo i do promene naziva u jednostvno “Ultras Roma”. Sa druge strane navijači Lazia, iako u podređenom položaju u odnosu na gradskog rivala, ni malo nisu zaostajali niti zaostaju za navijačima Rome po koreografijama. Krajem osamdesetih “Eagles Supporters” prestaju da postoje a vodeću ulogu na Laziovom severu preuzimaju “Irriducibili”. Oni su bili prva italijanska ultra grupa koja je odstupila od klasičnog stila italijanskog navijanja. Izbačeni su iz upotrebe ogromni transparenti, koji su zamenjeni malim zastavama u engleskom fazonu, a u repertoaru pesama sve više je bilo engleskih melodija.

*Interesantno je da na navijačkoj sceni u Italiji postoje brojna prijateljstva između ultras grupa suparničkih timova. Sa kim ste vi u dobrim, odnosno lošim odnosima?

“Prijatelji smo sa navijačima Parme, francuskog Marseja, kao i sa navijačima manjih klubova poput Catanzara i Spezie, dok je mnogo više onih sa kojima se ne volimo. Na prvom mestu neprijatelja su nam navijači Torina (još od najranijih dana dve grupe), Juventusa, Milana, Napolia, Brescie, Bologne i naravno Genoe.”

*Prosto je nezamislivo da jedan meč italijanske lige protekne bez pirotehinke. Da li je ona dozvoljena?

“Baklje je dozvoljeno paliti na stadionima, iako će vam ih policija oduzeti ako vam ih nađe prilikom pretresa, posebno ako je reč o gostujućim navijačima. Zbog paljenja baklji niko ne može biti uhapšen što je najvažnije, sem ako je ne koristite u tuči sa protivničkim navijačima ili sukobu sa policijom. Mi ih na naš stadion unosimo znatno ranije, uglavnom umotane u velike transparente i zastave. U svim gradovima postoje legalne prodavnice pirotehnike, a posebno u lukama poput Đenove.”

*Da li UTC prate reprenzetaciju?
“Pre nekoliko godina u Italiji je osnovan pokret pod nazivom “Ultras Manifesto” koji je okupio pod istu zastavu navijače svih klubova. Osnovni cilj je borba protiv korupcije i fudbalske mafije. Zbog svih sranja koja se dešavaju sa TV pravima, umešanosti političara i kladionica u vođenje klubova, dogodilo se da klubovi poput Fiorentine i Napolija bankrotiraju i budu izbačeni u treću ligu. Prošle godine na skupu u Milanu sastale su se čak 72 navijačke grupe kako bi izrazili svoj bunt i nezadovoljstvo stanjem u Kalču. Jedne godine isti skup je organizovan u Bolonji kada je dogovoreno da se ide organizovano u Portugal kako bi se bodrila reprenzetacija. Mi nismo išli, ali je ovo prvi put nakon dugi niz godina da su se oko reprenzetacije okupili navijači Intera, Vicenze, Torina… Sećam se da su na svetskom prevenstvu u Italiji 1990. godine navijači bili mahom okrenuti bodrenjem igrača koji igraju u njihovom klubu. Napolijevi su navijali isključivo za Argentinu zbog Maradone, dok su opet svi drugi navijali protiv njih. Tako se dešavalo da su na susretu Argentina-Kamerun koji se igrao u Milanu, navijači Intera, inače desno orijentisani skinhedi, navijali za crnce iz afričke ekipe.”

Prema poslednjim istraživanjima najviše navijača na Apeninima ima najtrofejniji klub Juventus, skoro deset miliona. Iza njega su Milan i Inter, koji zajedno imaju koliko Juventus, pa potom slede Roma i Napoli sa dva miliona tifoza. Brojne navijače imaju i Fiorentina, Lazio, Bologna, Verona, Torino, Bari, kao i klubovi sa Sicilije odnosno Sardinije, Palermo i Cagliari. Sampdoria je po brojnosti navijača tek negde na petnaesetom mestu.