TORCIDA SPLIT
Kao u zoni sumraka. Dvojica navijača Hajduka tog su se svibnja 1991. godine pojavili na autobusnom kolodvoru očekujući još kolega, ali bili su sami. Imena – Sergije Vujnović Serga (danas policajac) i Slavko Vladušić Doktor (urar).
– Misli smo da će nas biti 70-ak. Ne mogu se sitit koja je bila ura, ali svakako rano ujutro. Išli smo busom do Ploča. Tamo smo kupili kartu za feratu, Mostar – Konjic – Sarajevo pa u Vinkovce i dalje za Beograd – opisao je rutu Vujnović.
A cilj je bio stadion JNA na kojemu se 8. svibnja igrao finale Kupa Jugoslavije između Crvene zvezde i Hajduka. Težak cilj, jer rat je već počeo.
– Imali smo problema u Mostaru. Bio je to prvi susret s Delijama koji su se vraćali s prvenstvene utakmice Velež – Zvezda – sjetio se Vujnović.
Doktor je išao u vlaku po osvježenje, ali…
– Doša sam u vagon – restoran i naručija dvi pive. Samo to kad su čuli ‘dvi pive’, svi se okrenili. Mi bili mulci, a oni stariji đir. Reka sam konobaru daj karton pive, bilo šta, samo šta prije. Možda nam je zadnje. Trča sam nazad u naš vagon i kad sam uša, ja i Serga smo nogama držali vrata. Nadali smo se da niko neće rumbavat – ispričao nam je Vladušić.

 

 

 


Zvezda je bila veliki favorit. Malo tko je mogao naslutiti da će Hajduk pobijediti.
– Imali smo špurijus da ćemo to osvojit. Ultimativni cilj je bija doć gore, na stadion, razvit hrvatsku zastavu i zapivat ‘Hrvatska nezavisna država’ što smo i napravili. Bija je to naš revolt i otpor toj ludoj situaciji. Tad se ova zastava s krunom i pojavila, desetak dana prije kao službena zastava. Nabavili smo je i otišli gore – kazao je Vujnović te nastavio:
– Kasnili smo na stadion sedam-osam minuta. Taksi nas je dovea tamo. Kako smo stigli u Beograd rano, cili dan smo šetali po gradu s jednim Doktorovim prijateljem.
– Moj prijatelj Papić bio je član Torcide Beograd. Zvali smo i njega na utakmicu, ali reka je da nismo normalni. Da nema šanse da ode. Jedan njegov prijatelj Grobar je rekao da ne idemo, da se zafrkajemo po Beogradu i onda vratimo kući. Ma kakvi. Da dođem u Rim i ne vidim Papu – nasmijao se Vladušić.
Prije stadiona valjalo se još osvježiti.
– Pili smo rakiju u jednoj kavani, zvala se Pod lipom. Na zidu je bila slika Slobe Miloševića, dosta onako tmurna. Onda su nas tamo opet nagovarali da ne idemo na stadion, a ja sam Grobaru Mikiju pokaza hrvatsku zastavu u ruksaku, samo malo da poviri. On je reka da mu mičem to s očiju, da ne stavljamo to na stadion jer će nas neko ubit – kazao je Vujnović.
Naravno, beogradske savjetnike nisu poslušali. Nego, put na stadion.
– Sili smo na taksi i dovea nas je točno isprid Juga. Ulazimo unutra, milicija nas pregledava na ulazu, u ruksaku hrvatska zastava. Rekli su nam da to ne stavljam, ali su nas pustili s njom unutra. Mislim čak da je taj milicajac na ulazu bija Hrvat – rekao je Vujnović.
E onda je zastavu trebalo i pokazat!
– Kad smo stavili zastavu rekli su maknite TO! Ja sam mu reka da to nije TO, nego službena zastava Republike Hrvatske i da će tu stat. Nastala je tarapana, poletili smo i mi i zastava, ali smo je sačuvali. Udrili su po nama, a ja sam im reka da je moja ljepota neuništiva, ma koliko me mlatili – sa smješkom je ispričao Doktor.
A kad je milicija prestala, udarili su srpski navijači.
– Nisu imali razloga da nas privedu. Kad su nas vidili došla su i dva momka iz Sarajeva, navijači Hajduka. I onda su okolni navijači navalili na nas. Istica se Peco Panker, Zvezdin navijač. Kažu da sad klošari po Beogradu. Milicija nije pokušala spriječit njihov napad. Doktora je stvarno dobro izbubalo, bio je kao beživotno tijelo, onda je milicija upala i samo ih makla, nikoga nisu priveli – sjetio se Vujnović.
– A na podu je ostala šajkača od Pece Pankera. Lipo sam je ugazija i nasmija se – dodao je Vladušić.
– Onda je doša neki milicajac u civilu i reka da maknemo zastavu i da ne možemo ni navijat. Samo sidit i gledat. Onda smo mi sidili i gledali dok Bokšić nije da gol. Skočili smo, pa je došla milicija i natamburala nas. Onda su nas izveli kao zbog naše sigurnosti. Tili su nas odvest u milicijsku stanicu, ali smo blefirali da imamo dogovor s upravom Hajduka da se vraćamo s njima avionom i da oni bez nas neće ić – dalje je govorio Vujnović.

 

 

 


I onda su čekali.
– Stavili su nas na pomoćno igralište Partizana i osluškivali smo što se događa. Bili smo tamo nas dvojica i ta dva navijača iz Sarajeva. Nakon utakmice su prvo izašli Zvezdini igrači, davali su jako malo izjava, mrzovoljni. To što je Prosinečki reka da su mislili o Ligi prvaka, nije istina. Vidilo se da im je strašno krivo – drži Serga.
– Uru kasnije su izašli Hajdukovi igrači, išli smo u Predsjedništvo Jugoslavije na primanje, tam,
o nismo uspili uć’. Nije mi prošla priča da smo juniori Hajduka – rekao je Vladušić.
I onda, povratak.
– Aerodrom, rampe, vojna policija. Nismo znali da je to vojni transporter s dva reda klupa. Jarni mi je rekao za Bilića da se užasno boji vozit avionom. Da ne priča s nikim kad leti, ali ionako se u avionu od zvuka motora nije čulo ništa. U Splitu je aerodrom gorija, bija je veliki doček – rado je ispričao Vujnović.
Velika fešta se nastavila i na stadionu, a dvojica navijačkih heroja su ispraćeni od strane tadašnjeg vodstva Hajduka s dvij ečaše instant soka. I sve do dolaska Hrvoja Maleša nitko od poljudskih čelnika nije iskazao želju da ih primi, uzme zastavu i izloži je na Poljudu kao simbol velike ljubavi prema klubu i domovini koju su Vujnović i Vladušić pokazali 1991. godine.