Kontroverze oko povezanosti fudbala i politike postoje otkako je i sporta i bez sumnje će postojati do kraja vremena. Dok mnogi strastveno vjeruju da bi ove dvije stvari trebale biti potpuno odvojene, drugi spremno ukazuju na važnu ulogu koju fudbal, i sport općenito, igra u određenim promjenama političke scene tako što ističe suštinske probleme u društvu i pomaže marginaliziranima da puste svoj glas.

Iako se ovo značajno smanjilo zadnjih godina, povećanjem bogatstva i plaća u modernom fudbalu – da ne spominjemo globalizaciju sporta i sve jasniji pogled da klubovi više nisu predstavnici lokalnih zajednica nego brand koji se na tržištu prodaje – tu su još su neki koji se drže svojih uvjerenja da, čak i ultrakapitalistički dominantnom okruženju, fudbal ostaje sredstvo za društvene promjene i način da se ponosno i glasno izjave političke uvjerenja.

Jedan takav klub o kojem se dosta priča, što se tiče Italije, je Livorno. Klub, iz lučkog grada Livorno sa zapadne obale zemlje, vjeran je predstavnik ljevičarskog fudbala od njegovog osnivanja prije 100 godina. A razmotrimo li događaje oko prethodno sporemnutog osnivanja i važne uloge koju Livorno igra u italijanskoj politici, jasno je zašto je tako.

Ultras Livorno

Grad je rodno mjesto Italijanske komunističke partije te je od političke ljevice neodvojiv, a ponos komunizmom i radnički korijeni su sastavni dio lokalne zajednice. Samim tim, ova čast je postala ključna odlika kluba i njegovih navijača, što je rezultiralo skupinom koja je odana uvjerenjima političke ljevice koliko i svom timu. Ovo se savršeno reflektiralo kroz djelovanje, sada nepostojeće, navijačke skupine Brigate Autonome Livornesi, koja je živjela po kredu: „borba naših života je borba radničke klase, za antifašizam i antikapitalizam, i tako će uvijek biti, gdje god išli“.

Svakom timu je potreban heroj, a Livorno ga sigurno ima u Cristianu Lucarelliju, bivšem napadaču kluba, rođenom i odgajanom u gradu kojeg rado promovira. Njegovo divljenje Livornu je svima očito te je tako postao poznat širom svijeta kao jedan od šačice profesionalnih fudbalera koji je odbio šutjeti o njihovim poltičkim uvjerenjima.

Kao otvorena i direktna pristalica komunizma, Lucarelli je znao proslaviti golove tako što bi svoje navijače pozdravio podizanjem stisnute šake, a njegov broj na dresu, 99, je hommage skupini Brigate Autonome Livornesi, osnovanoj 1999. Njegova politička uvjerenja stvorila su mu probleme u italijanskoj reprezentaciji, kada je, nakon što je proslavio pogodak za Italiju za 2-1, podigao dres i pokazao majicu sa Che Gueverom. Ovo ga je odmah odvelo na crnu listu A reprezentacije do 2005., kada ga je konačno pozvao tadašnji menadžer Marcello Lippi.

Lice argentinskog revolucionara je često na banerima i zastavama na Armando Picchi, domaćem stadionu Livorna, kao što su i izjave podrške ljevičarskim ciljevima i organizacijama poput IRA-e i Palestinske oslobodilačke organizacije, kao i godišnje obilježavanje Staljinovog rođendana koreografijom navijača.

Manje komunistički, ali historijski vezan za ljevicu je St. Pauli, njemački klub iz Hamburga. Tradicionalno gledan kao ljevičarski predstavnik grada, St. Pauli sada ima brojne navijačke skupine i odane fanove širom svijeta, a klub mnoge od njih privlači svojom specifičnom kulturom i identitetom antifašističke i radikalne grupe koja je, osim fudbala, fokusirana i na promjene u društvu.

St. Pauli je prvi njemački klub koji je sastavio set „fundamentalnih principa“ po kojima se klub upravlja i, poput Livorna, pozadina njihove ljevice se ogleda u političkoj atmosferi koja je oduvijek prisutna u njihovoj lokalnoj zajednici. Ovo je naročito bilo istinito u 1980-im kada je Hamburg, a posebno ulica Reeperbahn, bio srce radikalne i ljevičarske političke misli koncentrirane u brojnim kafeima, pubovima i skvotovima. Kao rezultat, St. Pauli je postao važan dio politički aktivne ljevičarske lokalne zajednice, te djelovao skoro kao mjesto susreta njezinih brojnih članova. Navijači su često organizirali demonstracije kojima su tražili prava skvotera i zahtijevali niske cijene stanovanja, kao i sukobe sa neonacističkim huliganima iz drugih njemačkih klubova.

                            Ultras St. Pauli

U skladu s ovim uzbudljivim vremenom, St. Pauli je imao fudbalskog heroja za ponos koji je, poput Lucarellija, odbio prešutjeti svoja politička uvjerenja. Zvao se Volker Ippig, i ne samo da je podržavao ljevičarske ideale, nego ih je i živio. Sa svojom lepršavom, razbarušenom plavom kosom i prijatno neurednom bradom, Ippig je bio sušta suprotnost od fino podšišanih, nakićenih fudbalera koje danas gledamo na ekranima, a njegov život van terena bio je radikalan do zadnjeg atoma.

Kad god bi ušao na teren, Volker bi podigao stisnutu šaku da pozdravi navijače St. Paulija, od kojih su mnogi bili njegovi bliski prijatelji iz vremena kada je živio u skvotovima u ulici Hafenstraße. Vrijeme je provodio i u protestima te radeći u centru za djecu s poteškoćama u razvoju, a jednom je na određeno vrijeme prestao igrati fudbal kako bi se priključio radničkoj brigadi u Nikaragvi. Ne samo da je bio utjelovljenje klupskih uvjerenja, bio je i ključna karika čvrsto uvezanog lanca u zajednici; jedan među posljednjima ove vrste i važan dio priče St. Paulija.

Ostatak priče, ipak, nije ovako pozitivan. Kao što inače biva slučaj sa mnogim simbolima kontrakulture (majice sa Che Guevarinim likom, sovjetski srp i čekić, i na mnogo načina, punk rock kao cjelina), St. Pauli, a naročito njihov prepoznatljiv motiv lobanje i ukrštenih kostiju, postao je modni izričaj i tako ublažio pravi smisao svega, a simbol je skoro potpuno izgubio svoje prvotno značenje. Čak je i sam Ippig izrazio razočarenje stanjem u kojem se nalaze današnji fudbalski klubovi.

1981., kada se Ippig kao 18-godišnjak priključio klubu, St. Pauli je imao tek oko 1.600 navijača, ali sada, na vrhuncu njihove popularnosti, tribine njihovog stadiona redovno ispuni 29.000 navijača, i tako često nadmaši najeltinije njemačke klubove. Kao rezultat, veza između tima i lokalne zajednice se raspada, a Ippig je prisiljen govoriti negativno o tome šta se dogodilo klubu koji je imao tako važnu ulogu na ljevičarskoj političkoj sceni u Hamburgu 1980-ih:

„Millerntor [stadion St. paulija] nekad je bio laboratorij na otvorenom za njemački fudbal, a bliski odnosi između navijača, igrača i uprave bili su za primjer. Danas je sve orkestrirano; ostaje samo mit, mnogo nejasnoća i mnogo suvišne priče.“

Ostaje otvoreno za diskusiju da je St. Pauli dokaz jednog uvjerenja kako je istinsku vezu između ljevičarske politike i fudbala sve teže održavati u 21. stoljeću, uz bogatstvo i moć koji kolaju venama fudbala i tako nekada iskonske znake radikalizma i protesta pretvaraju u biznis koji donosi novac i isprazne riječi pobune.

Uprkos ovome, i dalje postoje primjeri fudbalera i menadžera današnjice koji, poput nedavno penzionisanog Lucarellija, ponosno govore o svojim ljevičarskim stavovima, ali ih je malo i s vremenom sve manje.

Najpoznatiji je svakako argentinska legenda Javier Zanetti, koji je svoj status u Interu iskoristio da pomogne uspostaviti veze između kluba i Zapatista finansirajući sportske, ekološke i projekte zdravstva u regiji Chiapas u Mexicu kako bi pokušao pomoći „nastojanju da se korijeni ne zaborave i da borba za ideale opstane“, kao što je napisao u poruci uz njegovu prvu novčanu donaciju.

Osim njega, Egil Olsen, nekadašnji glavni trener Wimbledona i Norveške, bio je član Norveške radničke komunističke partije i ponosno se opisivao kao marksist-lenjinist, a Lilian Thuram, fudbaler s najviše nastupa u historiji reprezentacije Francuske, pozvao je 80 beskućnika imigranata na utakmicu Francuske i Italije 2006. i tako pokušao skrenuti pažnju na kontroverznu politiku imigracije u njegovoj zemlji.

Možda je najveći primjer današnjeg fudbalera ljevičara bivši igrač Barcelone i Ajaxa Oleguer Presas koji je prvak pokreta za nezavisnost Katalonije, a svoju jedinstvenu poziciju na terenu je koristio da zauzme stav protiv španske države.

Rođen i odrastao u Sabadellu u Kataloniji, Oleguer je igrao za nekoliko domaćih klubova prije nego što se priključio katalonskom divu Barceloni, instituciji za koju vjeruje da je više od pukog fudbalskog kluba – Barca je predstavnik Katalonije i njenog naroda.

„Za mene je Barcelona posebna. Ona je oličenje zemlje i predstavlja katalonski nacionalni identitet i kulturu. Barcelona je bila sinonim za ono osjećanje kada ljudi nisu mogli pronaći prave riječi. Podržavati klub značilo je odbijati [Francov] režim i zato će Barcelona uvijek biti više od kluba.“

Iako je mogao, Oleguer je odbio igrati u reprezentaciji Španije te odabrao predstavljati neslužbeni katalonski tim 6 puta. Diplomirani ekonomist i autor romana, s katalonskim pjesnikom Rocom Casagranom, Oleguer bi često biciklom išao od kuće do Barceloninog trening centra, a kasnije bi nastavio s vožnjom u sivom kombiju izbjegavajući tako luksuzne sportske automobile, ljubimce njegovih suigrača milionera.

Otkako se povukao iz fudbala 2011., i dalje se nastavlja boriti za svoje političke ciljeve, a održavao je i govore protiv rasizma i rata u Iraku. On je i danas legenda među Barceloninim fanovima te i dalje čvrsto zagovara nezavisnost Katalonije.

S Oleguerom, Lucarellijem i Zanettijem kao penzionisanim fudbalerima, da li su politički angažirani, društveno osviješteni i otvoreno socijalistički fudbaleri stvar prošlosti? Joey Barton se nikad ne srami javno izreći svoje mišljenje na društvenim mrežama, Frank Lampard, nevoljno pak, dao je svoju podršku Davidu Camreonu i Konzervativnoj stranci 2007., ali današnji fudbaleri nisu poznati po svojoj otvorenosti prema ičemu što može biti protumačeno kao kontroverzno, naročito politici.

Iako se njegovo čudno, nesmotreno mišljenje s vremena na vrijeme može pojaviti na Twitteru, fudbaler 21. stoljeća je siguran i zaštićen pojedinac kojem nije dozvoljeno imati stav o bilo čemu da ne bi ugrozio dotok novca i uvrijedio potencijalnog sponzora.

Sulude plaće fudbalere potpuno odvajaju od vanjskog svijeta, naročito radničke klase koja je bila pokretač igre. U Britaniji su 1980-e i kontinuiran rast Thatcherizma sa sobom donijeli bogatiji i moćniji brand fudbalera ostavivši tako ljevičarske ikone poput Billa Shankyja i Briana Clougha u prašini. Tadašnji fudbaleri su nastavili put u novo vrijeme u sportskim automobilima i otmjenim vilama, a nekada važne i radikalno ljevičarske klubove, poput St. Paulija, sveli su na puke ambleme na trendovskim majicama i tenama.

Sada, najbliži društvenom heroju kojeg britanski fudbal ima zadnjih godina je Paul Jewell, bivši menadžer Ipswich Towna i vlasnik kornjače imena Trotsky.

Dok klubovi poput Livorna i dalje pokazuju da politika ljevice i dalje može igrati važnu ulogu u fudbalu, sve manji broj profesionalnih fudbalera koji su spremni govoriti o svojim političkim uvjerenjima – ili su uopće svjesni njih – znači da veza sporta s ljevicom sve više postaje stvar prošlosti. Može se raspravljati koliko je visoko postavljena ljestvica za jednog fudbalera današnjice da bude odani socijalista ili da li je pritisak sponzora i agenata suviše jak da bi uopće imali slobodu išta reći.

Šta god vjerovali, možemo se složiti da ćemo u skorije vrijeme teško vidjeti još jednog Volkera Ippiga, Liliana Thurama ili Cristiana Lucarellija, pogotovo u fudbalu.

(These Football Times)