Užice je Titovo” – Priča o gostovanju Crvenih Đavola u Užicu ‘90-ih

Za gostovanje u Boru odmah se pročulo, pa je za dve nedelje i odlazak u Užice vladalo veliko interesovanje. Iako za prvo gostovanje i Kikindu nije bilo ljudi, za Bor se jedva skupio bus. Sada je bila sasvim druga situacija, cela navijačka scena Kragujevca se sjatila na Čika Daču odakle je bio polazak jednog busa koga je uprava obezbedila. Od prilike na stadionu je bilo ljudi za tri. U tom procepu, Rade profesor je odigrao bitnu ulogu, skupio je lovu od svih (mada moram napomenuti da se krajem devedesetih lepo živelo i da se imalo love iako smo uvek kukali da nemamo i večito nešto zicali) i angažovao još jedan dupli autobus, tako da smo uz ludilo koje je vladalo svi srećno stigli do Užica. Ono što se tamo dešavalo je posebna priča.

 

Trista budala razmilelo se po Užicu koje u to vreme nije imalo više od 15 prodavnica, i pokralo manesve što se pokrasti može. Tokom cele tekme prepucavali smo se sa domacim navijačima, tj. mirim zapadom kojim je skandiranje “Užice je Titovo” tada u doba procvata nacionalizma zaista teško palo. Mi smo se samo zezali ali oni su baš bili frustrirani tim stvarima. Revoltirani skandiranjem «Užice je Titovo!», odlučiše “domaći navijači” da nam spreme papren ispraćaj tako da je od našeg izlaska sa stadiona počelo da leti kamenje na sve strane.

Prštalo je po autobusima, a i po našim ledjima. Panduri su ih pustili da nam kamenuju bus, a svaki naš izlazak iz istog rešavali pendrecima, baš prava makljaža, gomile matoraca, napaljenih klinaca i sličnih likova potpomognuti drugovima policajcima jurišali su na bus sve dok se pametni vozač nije smilovao, pokrenuo bus i izvukao nas iz ludila. Murija nas je zaustavila na izlasku iz Užica kod benzinske pumpe i, dok se većina ljudi raspravljala sa njima, navijači iz Užica su se ponovo grupisali i još jednom napali. Ovaj put su bili mladji likovi predpostavljam lokalni navijači Zvezde i Partizana. Tada sam prvi put video da stotinak ljudi beži od petorice.

 

 

 

Ne znam zbog čega je to tako u masovnim tučama, ali ključni momenat je onaj kada protivnički navijač vidi da neposustaješ. Onda gubi kompas i, ako grupacija nije homogena, brzo dolazi do rascepa, a dovoljno je da samo jedan počne da beži
i da povuče celu grupu. Ne da su ih ova petorica rasterala nego je bilo i previše smesno. Nekako smo izašli iz Užica i pod pratnjom milicije stigli do Čačka, a posle i do Kragujevca. Sudbinu drugog busa smo saznali tek sutradan. Njih niko nije kamenovao, ali je zato pokojni Stepa iznabadao žbira, pa se njihovo putešestvije produžilo narednih par sati. Posle te tekme Uprava više nije obezbedjivala autobuse, a u svim novinama mi smo stavljeni na stub srama dok su Užicani bili heroji koji su kamenicama odbranili svoj grad od razularene bande.
Stepa je otisao u legendu godinu dana kasnije kada je u tuči sa likom koji je isto tog dana bio u Užicu dobio nož u grlo… I tada nismo bili pametni a koliko vidim i do današnjih dana trend je nastavljen…