Varvari – “30 godina nas nisu slomili”!

Jesen 1987. godine pamtim po dvije velike promjene u svom životu. Te godine sam sa svojim vršnjacima krenuo u prvi razred Osnovne škole “Savo Pejanović”. Druga velika promjena bila je vezana za stadion pod Goricom na koji smo se “upisali” još prije polaska u školu. Mi, đeca iz Centra, sa starijim drugovima išli smo na utakmice da bodrimo naš klub, ali i da uživamo u navijanju “Varvara” koji su sa śeverne tribine Stadiona pod Goricom plavo-bijelom timu davali zdušnu podršku.

April 1987. početak je organizovanog navijanja u Podgorici. Na utakmici sa Rijekom navijači “Budućnosti” napali su “Armadu”, oteli transparent i tada počinje legenda o podgoričkim “Varvarima”.

Najvjerniji navijači “Budućnosti”, Doktor Junčaj, Bato, Dražen, Edin, Pop, Šulc, Senja, Medo i ostali momci koji su osnovali “Varvare” ubrzo su postali idoli titogradskoj đeci i omladini. Gradom je vladala euforija prije svake utakmice. Mi najmlađi svim silama željeli smo da damo doprinos navijanju. Himnu “Varvara” čuvenu “Duboka je Morača” horski smo uvježbavali u dvorištu zgrada đe smo živjeli, ali i u školskom dvorištu. Sa nestrpljenjem čekali smo neđelje kada su protivnički timovi gostovali.

Brojka “Varvara” na śevernoj tribini rasla je iz meča u meč. Već nakon nekoliko utakmica u kopu je bilo više od hiljadu najvatrenijih pristalica titogradskog kluba, a “Varvari” postaju jedna od najrespektabilnijih navijačkih grupa u SFRJ.

Raspad zajedničke države i fudbalske lige uticao je na prekid organizovanog navijanja. “Varvare” su iz hibernacije 1994. godine digli Čaka, Skočko, Sekula i nova generacija momaka koji su dali novi impuls navijanju na Stadionu pod Goricom i Sportskom-centru “Morača”. Od tada u manjem ili većem broju “Varvari” uvijek i svuda prate plavo-bijele timove u zemlji i inostranstvu. “Varvari” su bili tu kad je bilo najteže, kada su u naš grad dolazili “Delije”, “Grobari”, “Torcida”, navijači Slaska… No, hrabri podgorički momci nijesu nikad zaboravili da uzvrate posjetu, pa nijedan meč nijesu propustili bez obzira na to koliko je hiljada kilometara trebalo preći i kakav rizik je to značilo. Pjesma se uvijek čula, a Varvari su poručivali da Budućnost vole i za nju žive. To nisu mogli da spriječe ni dušmani, ni policija, niti protivnički navijači. Ljubav prema plavo-bijeloj boji uvijek je bila jača od svega.

Varvari su uvijek na granici sukoba sa policijom, protivničkim navijačima, mediokritetima i svima koji bi da ih stave u uske okvire. Ne može svako da shvati način života navijača. Zato su “Varvari” uvijek kontra mentaliteta.

Hiljade kilometara pređenih za 90 minuta strijepnje na stadionu. Kiše i vjetrovi koji ti lede kosti. Sunce koje te prži na tribini nekog stadiona u provinciji. Kamenice i baklje koje gnjevni protivnički navijači bacaju na tebe. U ušima odjekuju policijske sirene i topovski udari. Ipak, sve to nadjačava huk pjesme koja nikad ne prestaje i spremnost brata sa tribine da zajedno s tobom do posljednjeg daha brani plavo-bijelu zastavu.

Grafiti – obilježja grada i simbol “Varvara” na najprometnijim lokacijama u gradu znak su da je Podgorica grad koji diše za “Budućnost”. Koliko god se mnogi drugi trudili da omalovaže klub i navijače, to im nikada nije pošlo za rukom. „Dušmanjenje“ je odraz nemoći i pokazatalj kolika je snaga plavo-bijelih ultrasa. To se najbolje viđelo na nedavnom gostovanju u Beogradu, kao i na revanš utakmici u Podgorici. Podgorica ponovo diše punim plućima za svoj gradski klub.

Plavo-bijeli ultraši i dalje će davati primjer novim generacijama kako se voli klub i brane plavo-bijele boje grada i kluba. Kao u stihovima pjesme “Podgorice, volim te”:
„Ostaće sinovi čuvaće nadu, pjevaće pjesmu o voljenom gradu“.

Dio tvog trofeja pripada i “Varvarima”

“Varvari” su uvijek bili uz “Budućnost”. Uprave se smjenjuju, a ljubav prema klubu ostaje. Ultrasi su tu da bodre srećnike koji imaju čast i privilegiju da nose plavo-bijeli dres, kao i da izvižde i pošalju kućama sve one koji ga posmatraju kao radnu uniformu. Poraze su uvijek praštali, ali ne i kukavičluk. Prema podgoričkoj svetinji svi moraju da se odnose sa poštovanjem. Bez obzira da li pobjeđuju ili ne.

Znali su taj odnos da cijene igrači i igračice, pa su tugu i radost dijelili sa vjernim fanovima spremnim da do zadnjeg atoma snage budu uz njih. Upečatljive su slike šampionskih ekipa koji pehare nose do kopa đe stoje “Varvari” da zajedno slave titule kojima su ultrasi dali značajan doprinos.

Grubijani nježnog srca

“Varvari” su uvijek bili na meti dežurnih dušebrižnika koji (ne)svjesno zaboravljaju da su ultrasi ti koji se bez slova poziva skupe kada je ljudima potrebna pomoć. Kada je Podgorica bila okovana sniježnim pokrivačem višim od pola metra, među rijetkima koji su se okupili da čiste snijeg ispred Doma zdravlja i Urgentnog centra bili su upravo “Varvari”.

Plavo-bijeli ultrasi su bili tu i da bezbroj puta daju krv, sakupljaju novac za liječenje, organizuju humanitarne turnire, dijele sveske osnovcima i garderobu za novorođenčad… U okviru svojih humanitarnih aktivnosti “Varvari” su posjećivali Resurni centar za obrazovanje i osposobljavanje “1. jun”, kao i Resurni centar za djecu i mlade “Podgorica” i Javnu ustanovu zavod “Komanski most” dijeleći poklone njihovim štićenicima.

FAN KOLUMNA

Šaljite vaše kolumne na balkanskinavijaci123@gmail.com

PODIJELI