Za koga je navijala BIH za vreme SFRJ

FUDBAL - Crvena zvezda - Milan 1:1. DEJAN SAVICEVIC. Beograd, 10.11.1988. photo:N.Parausic

A ko je
za koga navijao u Sarajevu, pitate se!
Za Sarajevo
su navijali skoro svi Muslimani. Govorilo se: boja fesa, boja dresa. Javna je
tajna bila da je muslimanska čaršija ta koja je skupljala zlato da se ostane u
ligi sedamdeset i neke ili da se zadrži neki veliki talenat još koju godinu u
Šeheru. Naravno, nisu samo Muslimani navijali za Sarajevo. To su bili i oni
„gradski Srbi” čiji su preci evoluirali, otišli sa zemlje i postali državni
činovnici, prosvjetni radnici, administrativci. Ali, oni su odavno prestali da
budu Srbi. Postali su Jugosloveni. Riječju, odrodili se od osnovnog srpskog
tkiva, koje je poslije Drugog rata uglavnom ostalo na selu. (Srpsko tkivo gradskih
trgovaca i zanatlija razjureno je i uništeno mnogo ranije i njega istorija više
neće imati prilike zabilježiti.) Kada bi me sad prevrnuo naopako i mučio me najstrašnijim
metodama, ne mogu da se sjetim ni jednog jedinog Hrvata koji je navijao za Sarajevo.
Ima ih sigurno, ali ja ih ne znam. Hrvati su navijali ili za Dinamo, ukoliko im
je korijen vezan za centralnu Bosnu, ili za Hajduk, ukoliko su Hrvati
hercegovačkog tipa. Čuven je bio grafit na putu za Mostar, ispred tunela u
Bradini, na kome je pisalo NDH: Naprijed Dinamo u Hajduk. Njihovo deklarisanje
bilo je kao i u svim kritičnim istorijskim momentima stoprocentno. Pokoji
Hrvat, zaluđen jugoslovenskom idejom, budala ili otrovan lokalpatriotizmom,
navijao je za Velež. Bili su to rijetki slučajevi, koji sigurno nisu dobro
prošli u životu. Velež je jedan od najstarijih klubova u Titinoj Jugi. Njegov
sastav iz godine osnivanja činili su uglavnom Srbi. Kasnije se to promijenilo,
kao što se promijenio i Mostar.
Sarajevski
Hrvati, oni čija je povijest vezana za industriju, rudnike, željeznicu, oni su
navijali za Želju. Željo i jeste bio tim koji je osnovala udruga vezana za ovu
industrijsku granu, a tu su Hrvati bili nadmoćni. Procenat Hrvata koji su
igrali za Želju vidljivo je veći od procenta Hrvata koji su živjeli u Bosni i
Hercegovini. A to nešto znači.
Srbi su
navijali za Zvezdu. Naravno. Naročito oni iz prigradskih naselja i sa sela.
Zvezda je bila alternativa svemu onome što su oni podsvjesno osjećali. Zvezda
je bila zamjena za potisnuta osjećanja. Zvezda je bila znak identifikacije,
šljiva ispod koje se okupljaju preživjeli. Zvezda je bila krsna slava svim
pravoslavnima u Bosni i Hercegovini.
Sveti
Nikola, Sveti „đorđe, Sveti Vid, arhanđel Mihajlo, Sveti Ilija, Sveti Jovan…
svi su oni igrali za Zvezdu.


Tek krajem
osamdesetih shvatih zašto svi moji nahorevski drugovi, i Aleksići, i Đokići, i
Radosavljevići, i Golijanini i Lazarevići… svi navijaju za Zvezdu. Kada smo dijelili
školske klupe sedamdesetih godina, čudio sam se kako je moguće da toliki broj
mojih drugova tako dobro poznaje fudbalere iz grada stotinama kilometara udaljenog
od njih. Kada čovjek odraste, mnoge stvari mu se pokažu jasnijim.

 

 

 


Antipod
Zvezdi bio je Partizan. Naravno. Za njega su navijala sva vojna lica i dobar dio
policije, bez obzira na nacionalnost. Partizan je bio Jugoslovensko sportsko društvo
i u svim svojim strukturama, od uprave preko stručnog štaba i igrača pa do publike,
on je morao da ispuni taj zadatak. Koliki je strah komunističke vrhuške bio od
Crvene zvezde, pokazuje strast kojom se branio Partizan.
Partizan
je bio specijalni zadatak, dnevna zapovijest, tajna lozinka, obaveza koja se
mora ispuniti. Tek kasnije, s pojavom Grobara, Partizan se oslobađa stega svojih
osnivača i postaje opštenarodni pokret.
Naravno,
ovaj nacionalni presjek navijača pojedinih klubova nema nikakve veze sa
igračima i upravom tih timova. Koliko god da je Zvezda simbol srpstva, ona je
svoje najveće uspjehe doživjela sa dva ili tri Srbina u prvih jedanaest. Ha čelu
Sarajeva godinama su sjedili Srbi i Crnogorci, Franjo Tuđman, potonji predsjednik
Hrvatske, bio je predsjednik Jugoslovenskog sportskog društva Partizan. Da ne
bi Srbina Pere Nadoveze, teško bi splitski Hajduk vidio Evrope…

 

 

 

Toliko, pametnom dosta.”
A Željo?
Željo je moj tim. Osnovan početkom dvadesetih u okviru željezničarskog saveza,
Željo je oko sebe okupljao radničku klasu. Nacionalno je bio šaren, kao i radnici
u to vrijeme. Činjenica da je dosta Hrvata radilo na željeznici, kao kapacitet
naslijeđen još iz Austrougarske, privukao je dobar dio tog življa da navija za
ovaj klub. No, Željo je, kao radnički klub, imao ton internacionalizma, koji je,
svjesno ili nesvjesno, u Titovo doba privukao i veliki broj mladih, nacionalno
neopterećenih Sarajlija svih nacionalnosti, jer je simbolisao ono što u fudbalu
najviše volim. Mali klub velike istorije, prkosan i vedar, sa navijačima koji
ga vole, ne samo zbog nasušne potrebe da se bude dio nekog tijela, gomile, ne
samo zbog potrebe da se identifikuješ sa nečim, nego zbog čiste ljubavi, bez
potrebe da se ta ljubav pokazuje drugom.
Željo je
prapočelo svega što se ne predaje, bunt, krik, matica svih individualaca,
karavan-saraj na dugom i uzaludnom putovanju ka pravednom.

 

 

 

 


Nikad mi
neće biti jasni ljudi koji navijaju za velike klubove. Oni su rasterećeni drame, slave titule kao rođendane, a broj tih slavlja otupljuje intenzitet uzbuđenja, njegovu jedinstvenost. Navijati za mali klub znači držati život u svojim rukama. Znati cijeniti svaku pobjedu, svaki remi. Suočiti se sa nevoljama i iz njih vaditi korisno. Navijati za mali klub znači uživati u trijumfu… I pričati o njemu godinama… do sljedećeg… vrijednost pobjede mjeri se sopstvenim suzama, vrijednost poraza ličnim očajem. Navijati za mali klub znači imati stav u životu, suočiti se s nevjerom, ne biti emotivno kastriran, već potentan i moćan. Navijati za veliki klub znači biti utopljen u gomilu, biti emotivni evnuh, bizaran tip, dio gomile, bezličan, blijed. Neko ko se skriva iza mnogo poznatih boja. Ajde, kako biste se vi ponašali prema nekome ko navija za Real iz Madrida? Ili za Bajern, ili za Mančester Junajted? Može li to biti ličnost? Naravno da ne. Liči vam na likove iz televizijskih reklama. A zamislite da upoznate nekoga ko navija za Kvins Park Rendžers. Pa da ga vodiš kući odmah! Mali tim nosi sa sobom veliki san, a veliki tim snova nema… on ih je ostvario. Mali tim je uvijek na korak od ostvarenja sna, ali ga nikad ne ostvari, jer ostvarenjem sna čovjek izgubi smisao postojanja. Kažu, ostvario sam svoj san! Pa što se onda ne ubiješ, frajeru? Ispuniti san znači prestati postojati, jer postojanje je put do sna! Ako se san ispuni, pa zašto onda postoji raj!? A Željo je samo snio… I mi s njim… Sanjali smo do Videotona… osamdeset pete… polufinale kupa UEFA… san je bio nadohvat ruke… I koliko je finalna utakmica svjetskog prvenstva između Mađarske i Njemačke u Fasbinderovom filmu Brak Marije Braun predstavljala buđenje jedne razorene nacije, dizanje feniksa iz pepela, toliko je Željin poraz od Videotona predstavljao kraj svake iluzije, poraz ideje, njen nestanak i sahranu. Poslije Videotona nema više zanesenjaka, njihova misija je završena, ljudsko biće gubi dimenziju tragača, u čovjeku ostaje samo spavač, onaj koji slijedi bespogovorno, drogiran i apatičan slušalac. Željin poraz bio je znak da uzalud sanjamo. Pad kule od karata. Najava kataklizme. A falilo nam je pet minuta. I malo spretniji napadači… Ali uvijek je tako. Ispunjenje sna je samo na par koraka od vas, na sekund kasnije. San mora biti nadohvat ruke, inače se ne bi zvao san, zvao bi se noćna mora. Sanjar mora da bude blizu realizacije svog sna, ne zbog sebe, već zbog onih koji će naslijediti njegovo sanjarenje, a bez nasljednika nema ni svijeta ni sna. Blizina ispunjenja sna je to što motiviše nove sanjare, što im uliva nadu, tu sestru sna, da se san može ispuniti. „”