Drugo kolo kvalifikacija za Kup UEFA ponovo nas je spojilo sa ekipom koja ne pripada evropskom kontinentu, ali ipak učestvuje u ovom takmičenju. Iako smo priželjkivali ili fudbalski lakše ili kilometarski bliže protivnike odluka žreba je pala na izraelski Hapoel iz Tel Aviva. Svakako jedno od najudaljenijih gostovanja. Naravno, čim smo saznali krenulo je mozganje kako da uspemo da se dokopamo Izraela za koji nam opet ostaje samo avion kao jedino realno prevozno sredstvo. Lova je ovog puta bila presudni faktor, jer nakon pokušaja raznih kombinacija ipak se svelo na jednu jedinu varijantu i to let avionom na 5 dana boravka u Tel Avivu, jer avioni JAT-a lete samo sredom i nedeljom u ovu zemlju.

Uspeli smo sve da organizujemo na vreme i sa dvadeset ljudi krenemo na ovo veoma udaljeno gostovanje. Jednostavno nismo imali pojma šta nas tamo čeka, jer ipak je to totalno vojna država gde i žene idu u vojsku i gde se ratuje svakih par godina. Pred polazak na Surčin ekipa koja ne putuje nam je uz pivo i rakiju poželela srećan put i ovo ludačko gostovanje je moglo da počne. U busu atmosfera do usijanja, ne skida nam se osmeh sa usana, svi napaljeni, jedva čekamo da uđemo u avion.

Pri ulasku u avion sve je bilo u najboljem redu, ali ipak posle neshvatljive bahatosti i drskog ponašanja dvojice državljana Izraela nastaje prebijanje istih. Vriska i dreka u avionu od ostalih putnika samo je dodalo ulje na vatru i sve to je dovelo u pitanje sam nastavak puta. Policija je ušla u avion, izvela nas i nakon sat vremena rasprave i ujedno kašnjenja leta nekako uspevamo da ih ubedimo da nas puste nazad, ali smo cenu platili tako što su na aerodromu ipak zadržana dva naša druga. Vidno nervozni zbog ove neplanske frke nastavljamo put avionom gde nas svi putnici od 7 do 107 godina preziru. Ipak, relaksaciju moždanih vijuga prilikom leta učinio je magazin JAT-a u kojem smo naišli na tekst o Matici Srpskoj Četvrtak (dan kad se igrala tekma), budimo se rano i za pravo čudo svi su bili zdravi i mnogo napaljeni, naravno željni prolaska u prvo kolo Kupa UEFA.

Može se reći da polako postajemo navučeni na evropska gostovanja, a pogotovo na ova ne-evropska. Cela ekipa spas od vreline traži u moru, koje je odlično poslužilo da se odmorimo pred tekmu. Popodnevne ripreme pred tekmu počinju kupovinom spreja i uzimanjem čaršava za parolu podrške našima koji su morali da prekinu put avionom i da se vrate kući, usput kreće i osvežavanje pivom i lagani polazak u predgrađe Tel Aviva – Jafo, gde se nalazi stadion. Autobus nas ostavlja ispred tribine sa domaćim navijačima 2 sata pre utakmice i tu dolazimo do prvog susreta sa njihovim navijačima. Naime, situacija je bila veoma komična iz našeg ugla, jer su njihovi navijači stojali sa par policajaca sa svim transparentima, barjacima, bubnjevima… i čekali da to unesu na tribinu.

Ugledali su nas kako idemo prema njima i verovatno se pitali u sebi: „Odakle sad pa ovi?“, situacija za nepoverovati, ljudi su se skamenili, dok je policija kulirala neznajući o čemu se radi. Radi fazona dok smo prolazili kroz njih bukvalno im gazimo preko zastava, jer su stajale na trotoaru i zbog zaista indijanskog izgleda njihovih navijača nije nam palo na pamet da ih terorišemo i im rasturimo sve to. Ostavljamo ih zabezeknutih lica, blagi osvrt glavom za njima dok smo prolazili uz šmekersko namigivanje i osmeh. Tog trenutka im ništa nije bilo jasno, a ustvari …sve im je bilo jasno.

Usput tražeći kafanu navijamo ulicama i nalećemo na našeg najvećeg brata DD, tada postaje sve mnogo zanimljivije. U potrazi za pivom odlazimo malo dalje od stadiona i usput nalećemo na drugu grupu malo ozbiljnijih njihovih navijača, ali jednostavno teško nam je da se uklopimo u ceo taj svet tamo i da razgraničimo ko je ko, jer sve to izgleda kao teška indijaština što se navijačke kulture tiče, a može se reći i urbanog života uopšte. Prilazimo njihovoj grupi i jedan počinje da se neartikulisano dere „Partizan, Partizan…“ (???!!!), naravno bio je to isuviše dovoljan povod za pesničenje i razbijanje svih bednika koji su se tu zadesili, dok su neki njihovi sa druge strane zaštitne ograde (ulica je bila raskopana zbog radova i bilo je puno nekih ograda) iz daljine nas gađali flašama i kamenjem, ali ubrzo i oni beže van vidika, a u našim rukama ostaje po koji njihov šal, neke kape, a čak su im neki naši i majice skidali. Zbog murije krećemo da nađemo neku kafanu po ulicama i da iskuliramo, ali nakon duže potrage uspevamo (u tom zastarelom kvartu sa prestarim kućama na dva sprata) tek jedan market da nađemo i tu da se snabdemo većim količinama piva za usput.

Uličice kroz koje smo prolazili su bile blagi užas, na kablovima za struju visile su mnoge nabačene obmotane patike (to im je neki fazon), a sa terasa su nas posmatrali lokalni ludaci i sirotinja. Nekako smo provalili put do stadiona i tamo nas je sačekala policija, koji su nam nešto kenjali, ali smo se pravili ludi dok smo završavali zalihe piva. Ulazimo na stadion koji bi uz malo sređivanja bio pravi navijački, bez atletske staze itd. Zauzimamo poseban sektor na zapadnoj tribini skroz do juga koji je uz sever bio prazan bez publike. Kačimo zastave, pozdravljamo se sa igračima koji se zagrevaju i već u startu kreće svađa i guranje sa policijom koja je bila jako konzervativna i stalno su nas nešto smarali, a tako je bilo sve do kraja tekme.

Na istočnoj tribini preko puta nas, pravi se kop sa oko 500 domaćih navijača, koji tokom tekme prave dosta buke, melodije pesama su u evropskom stilu, dižu neke zastave na dve motke i barjake (kao Vošine), a inače se nazivaju Ultras Hapoel, mada mi nismo videli ni jednog ko je ličio na ultrasa.

Nas iako je bilo samo 20 trudili smo se da pevamo bez prestanka i da se koliko-toliko čujemo po neverovatnoj sparini. Zbog očajne igre naših fudbalera i nakon primljenog trećeg gola, polako opada navijanje i svi razočarani shvatamo da je za nas takmičenje završeno. Dok čekamo bus da nas pokupi kod stadiona, prepucavamo se sa povećom grupom domaćih, čiji repertoar provokativnog skandiranja je bio „Al-ba-ni-ja“, „Ko-so-vo“, „Par-ti-zan“, naravno i pored bednog broja policije nisu smeli da nas napadnu i više ih nismo videli te večeri, uostalom kao i svih ostalih dana u Tel Avivu.

Skenjani posle tekme odlazimo do brata Rusa koji ima najbolji i najjeftiniji market i odlazimo sa cugom do trga sa fontanom da ublažimo tugu i brlja traje sve do ranih jutarnjih časova…

PODIJELI