Intervju za naš portal dao je Mane, legendarni član Crvenih Đavola, bivši vođa i član samog jezgra grupe u vremenu expanzije Ultra pokreta na Balkanu.

Za početak pričajte nam malo o sebi. Ko je bio Mane prije a ko je Mane danas?

Mane je bivši novinar, privatni ugostitelj, publicista, možda i pisac jednog dana… tamo osamdesetih kao klinac avangarda jednog Radničkog grada, neko kome su pank muzika i stadion odredili ceo život. Danas neko ko pokušava da nadohnadi sve one stvari koje su mu muzika i stadion odnele… Sve vreme ovog sveta provodim sa porodicom ili u mojim Bojanićima (selo na 5 km od centra Kg) gde imam mali zasad malina i gde odmaram mozak od grada koji je sve manje moj…

Da li si i dalje aktivan na tribini svoje grupe?

Nisam previše aktivan. U suštini tu sam ako mogu da dam neki savet a moja aktivnost je više usmerena ka udruženju „Kaldrmaš“ i starijoj ekipi Đavola koja u punoj brojnosti broji oko stotinak ljudi i ta grupa je dokaz da je drugarstvo sa tribine nešto što zauvek ostaje.

Poznato je da je Kragujevac jedini veći grad u Srbiji u kojem se živi samo za jedan klub, Radnički Kragujevac. U čemu je tajna tolikog lokal-patriotizma u Kragujevcu?

Pa pazi Šumadinci su uvek bili prkosni, teraju neki svoj inat a Radnički je klub koji ima dugu tradiciju, čak je igrao i tu veliku ligu u Kraljevini Jugoslaviji tako da su to normalne stvari. Ali iz tog prkosa Kragujevac je uvek i bio omraženi grad od takozvane elite. I danas slobodno mogu da kažem da u Kg imaš bar 10 000 ljudi koji će reći da su navijači Radničkog i još toliko simpatizera. Po meni mnogo malo kada vratimo film unazad i setimo se da je 1969. godine grad od 70 000 ljudi izašao na ulice i slavio ulazak Radničkog u prvu ligu. Tada 70 000 sada 10 000, baš velika razlika. Sve je to posledica doseljavanja i uništavanja Kragujevca…

Razlike prijašnjih Crvenih Đavola i današnjih Crvenih Đavola?

Druga vremena. Kako bih rekao mi smo mešanci (sastavljeni od Cigana i Grobara), ekipa koja je stvarala ime i koja je morala da se svuda dokazuje. Bilo je mnogo anarhije ali mislim da nas je to i održalo. Današnji Đavoli su klinci koji su odrasli na Čika Dači, kojima je Radnički način života i koji imaju jasnu strukturu.

Kako je tvoja grupa dobila ime “Crveni Đavoli”? Stoji li neka priča iza toga?

Pa priča datira tamo sa početkom sedamdesetih kada je Radnički prvi put igrao prvu ligu. Stadion je stalno bio pun, navijači su pravili paklenu atmosferu a novinari su sve to uporedili sa tadašnjim navijačima Mančestera i tako kumovali nazivu Crveni Đavoli. Mnogo puta sam ljudima morao da šaljem slike iz tog perioda gde se vide zastave Đavola. Mi 1989.godine kada smo krenuli sa tom nekom pričom ni jednog trenutka nismo razmišljali o nekom drugom nazivu, jednostavno Crveni Đavoli su već odavno bili usađeni.

Kako su nastali prijateljske odnosi tvoje grupe sa Zemuncima. Imaju li Đavoli još prijateljskih grupa?

Sa Zemuncima smo mi i pre zvaničnog prijateljstva bili prijatelji, bili su kod nas u Kragujevcu i 1998.godine na čuvenom baražu. Jednostavno smo se skapirali sa ljudima i počelo je to čuveno druženje, kasnije su J.J. i ekipa to digli na mnogo veći nivo i napravili jedno od najčuvenijih prijateljstava. Bukvalno sada u Kg neko ko je iz Zemuna a nije navijač gleda se kao prijatelj. Tako je isto i u Zemunu. Želim na napomenem i Kasape Kraljevo. To je bilo veliko prijateljstvo i drugarstvo, mi stariji smo i danas sa njima u odličnim odnosima, to su naši drugari. Koliko mlađi Đavoli sa njima imaju kontakta stvarno ne znam. Spomenuo bih i navijače Radničkog iz Pirota sa kojima nismo zvanično u prijateljstvu ali koji zaista fenomenalni navijači i odlični momci. Još da spomenem da smo nekada imali dve jake podružnice Đavola i to u Bečeju i Bačkom Gradištu a u skorije vreme ekipu u Čačku.

Poznati su vaši rivali Smedervci i Užičani, od kada traje to rivalastvo?

Sa Sartidom iz onog vremena Matkovića i sps-a, tamo neke 1995.godine. Prvi put kada sam sa Radničkim bio u Smederevu (mislim da bila jesen 1994.godine) oni nisu imali navijače, posle su u toj čuvenoj tekmi za ulazak u viši rang (prolećni deo 1995.godine) došli sa par autobusa i bili su smešteni na jugu Čika Dače do zapada (mi smo tada bili na malom istoku) tako da je u suštini 1995.godina kada smo se prvi put sreli. Mislim da je u to vreme politika režirala sve to, mi opozicioni grad oni Slobin grad i tu je po meni rivalstvo išlo u nekom drugom smeru. Sa druge strane šteta je što je sve otišlo u kurac (mislim fudbalski i mi i oni) i što je taj rivalitet sada više nego smešan. Koliko vidim našim mlađim i nije neka velika priča igranje protiv njih niti u gradu više vlada neka velika euforija zato što dolazi Smederevo. Realno i prirodno Kragujevcu su uvek rivali bili Čačak, Užice i to su bile uvek zanimljivije i lepše tekme. Užičani su se kasno pojavili na navijačkoj sceni što je velika šteta i koliko vidim drže se još uvek. Rivalstvo sa njima? Nemam pojma ja sam ih u početku smatrao prijateljima kao i svi mi pošto je Sloboda Užice naš klub i pravi bratski klub Radničkog. Ti neki stariji sa njihovog foruma su dolazili na par tekmi u Kg i uvek lepo dočekivani, posle su oni napravili tu ultra priču i proslavili se bukvalno preko Đavola (kada su strgli zastavu sa ograde)… veliki minus Đavola i veliki skok FF. Koliko vidim kod njih kao da je nesto zapelo a i ona poslednja gostovanja mi nisu bila euforična da bih rekao ovo je pravo rivalstvo… Možda mlađi drugačije misle…

Možete li nam ispričati neku zanimljivu pobjedu vaše grupe u navijačkom smislu?

Za mene je svako stajanje na crtu i dobro držanje protiv Cigana i Grobara bila velika pobeda. To je samo bio dokaz da smo uvek bili svima trn u oku. Bilo je dobro i u Podgorici 1998.godine i ona tuča na centru terena gde ma koliko se oni koprcali moraju priznati da se nisu nadali da će se stvari onako odvijati po njih…

Koje gostovanje bi izdvojili kao “najdraže”?

Svi kažu gostovanje i baraž sa Čukaričkim a meni je milije gostovanje u Kikindi 1997.godine i onih 18 autobusa.

Ima li neka posebna utakmica vašeg kluba koje ćete se sjećati cijeli život?

Taj baraž sa Čukaričkim 1998.godine i oni penali… 30 000 navijača, ona ludnica na stadionu i u gradu… neponovljivo

Da li Kragujevac i dalje istim tempom diše za Radnički?

Šta znam. Jedino da proverim koliko još ima Kragujevčana u Kragujevcua pa da znam tačan odgovor. Sve je ovde sjebano što se moglo sjebati… Verovatno da ali se opet čeka neki veliki rezultat kluba kao one godine kada smo se borili za Kup Uefa do par kola pred kraj prvenstva.

Da li je tacno da ste u grupi imali najboljeg bubnjara u Srbiji?

Hvala Bogu imamo i sada. Kada kum uzme bubanj u ruke bubnjari sa drugih tribina nema šta da traže.

Top 5 grupe iz SFRJ?

1.Cigani (hteo to neko da prizna ili ne oni su to što jesu, najbolja navijačka grupa u Evropi)
2.Grobari i Torcida (nemam pojma nekako ne bih da neko od njih ide jedno ispod drugog ali su malo ispod cigana. Kako god smatram ih najvećom avangardom na navijačkim prostorima bivše zemlje)
3.BBB (od kada je pratim navijanje uvek su bili dobri, sada ovaj dovoljno dugi bojkot je učinio svoje. I dalje smatram da su u vrhu)
4.Horde Zla, Manijaci (neko će me prozivati zbog ovoga ali smatram da je njihov gradski rivalitet uvek bio nešto pozitivno i davao dah navijačkoj sceni)
5.Crveni Đavoli (nismo dugo figurirali u toj SFRJ ali kakav bih to navijač bio ako ne bih stavio svoje u uži izbor )

PODIJELI