Kako se razvijalo zvezdaško navijačko jezgro
Crvena zvezda nebi bila to što jeste da nije bilo Mitića, Džajića, Cvetkovića, Pižona, Slavnića, Topića, Arbutine… Ne bi postala institucija da iza nje nije stajala verna publika, hiljade i hiljade ’’običnih’’ ljudi čija se imena nikada nisu stavljala u prvi plan, a koji su u svaki uspeh voljenog kluba utkali svoj neizmerni doprinos. Iza tih odanih poklonika ostale su stotine neprespavanih noći, hiljade kilometara, milioni kišnih kapi i snežnih pahuljica širom sportskih arena Evrope i Sveta. E, da zna Zvezda koliko samo neopravdanih školskih časova prouzrokovala i koliko ljubavi rastavila…
Od osnivanja Sportskog društva Crvena zvezda, gradio se profil pravog zvezdaša. Već 1948. godine osnovana je sekcija ’’Članovi – prijatelji’’, koja je brojala 120 upisanih. Možda je strukturu Zvezdine publike tih godina najbolje opisao Bogdan Tirnanić u svojoj knjizi ’’Beograd za početnike’’. Najstariji zvezdaši, malo u zbilji, malo u šali kažu da je stvar domaćeg vaspitanja bila navijati za Zvezdu.

 

 

Pedesetih i šezdeseth godina, tribine našeg stadiona dekorisala je tek po neka crveno bela zastava. Vođe navijača još nisu postojale, ali bilo je onih koji su se isticali svojim ponašanjem privrženošću klubu. Najpoznatiji bio je Pera Zvezdaš, koga je poznavao ceo Beograd. Pera je svako jutro uredno pripremao svoja, crveno-belo ofarbana zvona i kretao sa nima na posao koji se sastojao u tome da pešačeći dolazi do najzabačenijih ulica grada i usput vrši prenos samo njemu znanih utakmica, koje su se uvek završavale ubedljivom Zvezdinom pobedom. Svaki gol oglašavao se gromoglasnom zvonjavom, što je posebno oduševljavalo decu, koja su bila stalna Perina publika i pratnja. I zaista, kada se pogleda sa ove vremenske distance pokojni čika Pera je možda najveći misionar zvezdaštva. Na ’’severu’’ gde se i danas izležu najvatreniji zvezdaši, od onih najstarijih najviše se pamti Mile Ajdarić. On je bio na izvestan način, instruktor, od Mileta se učilo kako se navija za Zvezdu. Svi se rado sećaju i obućara Lale, koji je redovno posećivao utakmice svog kluba kako na starom Zvezdinom stadionu tako i na ’’Marakani’’. Pored velike crveno-bele zastave, sastavni deo Laline navijačke opreme bile su i bombone uvijene u papir, koje je poklanjao najmlađim navijačima na severu. Krajem šezdesetih godina, stalni posetioci fudbalskih utakmica Crvene zvezde sečaju se i Stručnjaka koji je na svakoj utakmici dolazio sa dve ogromne zastave, po jedna u svakoj ruci.

Sedamdesete godine donele su nove navijačke trendove i prve pokušaje samoorganizovanja. Pored zastava, navijači su počeli da donose transparente i da ih kače po ogradi tribina, pojavili su se i šalovi, kape, doboši, pištaljke, rakete… Redovnije se putovalo sa klubom na gostovanja, kako u zemlji tako i u inostranstvu. Oni najodaniji klubu počeli su da se međusobno druže i tokom nedelje, u intrmecu velkih fudbalskih svetkovina. U slučaju da se bilo ko od viđenijih zvezdaša zaticao u centru grada, obavezno je svraćao u čuvenu ’’Rupu’’i nema pravog zvezdaša iz tog vremena koji se ne seća tog jedinstvenog svratišta. ’’Rupa’’ se nalazila u jednom suturenu u Bezistanu, kod bioskopa ’’Kozara’’. Tih godina Rupa je bila jedno od retkih mesta u Beogradu gde je čovek mogao da odigra fliper ili stoni fudbal i zbog toga je bila veoma popularna. U svako doba, osim kada su se igrale utakmice, više od polovine posetilaca Rupe činili su razume se, zvezdaši. Vođe navijača bili su Limun i Mirko-Italijan. Oni su bili ti koji su diktirali ritam velike navijačke mašinerije severa, a veliki su ugled uvažavali i Kapica, Boža-Robija, Kelner, Geza, Parizer, Jaga, Mića, Siroče, Goran, Top, Pop, Zeka, Dejan, Rajko, Lepi-Bora, Žgolja, Dule-Borozan, Savke, Krca, Mime, Lale, Burek, Fiks, Mile-Svinja, Narkos, Žota, Muslija, Rakovica, Pegla, Split, Železnik, Ciga, Branko-Božana, Sajam, Šljok, Tuca, Robot, Kiza, Matke, Žorž, Damir, Toda, Student, Travolta, Češalj, Riki, Mali-Dule, Đinđa, Sarajevo, Jefta, Paki, Raja, Komšija, Koskica, Kuma, Ringo, Branko, Šnuta… oni su činili jezgro severa, onaj njegov najjči deo. Navijački ritual pred svaku važniju utakmicu počinjao je rano ujutru, na zbornom mestu ispred kafane Beli grad na Zelenom vencu. Oni sa najdužim navijačkim stažom i šmekeri koji su se isticali snagom i hrabrošću obavezno su sedeli u restoranu, dok se mladi navijači i pridošlice iz drugih mesta stajali na platou ispred Belog grada. Da uđete unutra i sednete za sto sa glavnim likovima mogli ste samo ako ste bili spremni da platite piće, ili ako bi neko od navijačkih čelnika pokazao dobru volju da vas uvede u društvo. Sesti za sto u famoznom Belom gradu bio je prvi korak u izgradnji imidža. Kko je želeo da ga jednog dana smatraju ’’velikim zvezdašem’’ morao je da stane i na taj stepenik. Kako u restoranu tako i napolju, jedina tema razgovora bila je Zvezda. Nekoliko sati pre početka utakmice, vođe bi davale znak za pokret stajale na čelo kolone i tako kretao marš ka stadionu kroz centar Beograda. U slučaju da se kolona sretne sa pripadnicima suparničkog tabora, obavezno je dolazilo do sukoba i kao u svakom ratu, najveća čast je bila oteti neprijateljsku zastavu. Na samom severu, vođe su se penjale na zidić i ogradu, negde između istoka i sredine severa i dirigovale ostalim navijačima. Kasnije kada je postavljena krovna konstrukcija na stadionu, udarno navijačko jezgro, ili se seli ispod samog krova na severnoj tribini u onom delu bliže istočnoj dok se lideri zvezdaša penju na sigurnosne šipke i sa te pozicije komanduju ostalima. U pčetku je nedostajalo pravih pesama i uglavnom se skandiralo Zvezdino ime. Ubrzo su kao dežurni stihotvorci isplivali Narkos i Žota, koji su sastavili većinu novih pesama, unoseći tako svežinu i zvučni kolorit u sivilo koje je već počelo da zamara…

 

Onda stiže vreme kada je, širom tadašnje Jugoslavije zavladala nova navijačka moda: ko će imati najdužu zastavu, ko će tim, najimpresivnijim, znamenjem svog voljenog kluba zaseniti sve ostale. Zvezdaši su bili ponosni na svoju kreaciju grupe navijača iz Vršca, koja je bila najduža u zemlji 170 metara. U septembru 1977. godine Kapica, Žgolja, Parizer, Savke, Goran, Jaga, Robot, Narkos i društvo dolaze na ideju da osnuju klub navijača koji će nositi ime tragično preminulog golmana Boška Kajganića (jedan od prvih organizovanih navijačkih klubova na ovim prostorima) Tako je sašiven veliki transparent sa natpisom Klub Boško Kajganić, a organizacija je brojala pedesetak članova. Ideja je bila da se uz pomoć ljudi iz kluba, organizuje navijački autobus koji bi pratio Yveydu na svim gostovanjima, a finansirao bi se od članarine. I pored mnogih lepih reči i pune verbalne podrške, u klubu nisu učinili praktično ništa da se ta ideja i realizuje. Klub navijača Boško Kajganić prestao je da postoji posle finalne utakmice Kupa Jugoslavije, sa Dinamom u Beogradu u sezoni 1979/80.

Početak osamdesetih godina severu je doneo nešto zaista novo. Od Limuna i Talijana štafetu su preuzeli Toda, Matke, Žorž i Peca Panker. Pjer i Gandra su bili pravi vitezovi severa u bliskim kontaktima sa navijačima drugih klubova. Tih godina zabranjen je ulaz na tribine stadiona sa zastavama na koplju, tako da je sever polako počeo da zaboravlja svoje običaje. Zastave su zamenili šalovi, u igru su ušle nove pesme, sve duže i duže. Pored onih starih navijača, koji su i dalje delom ostali na severu, stasavala je neminovno, nova navijačka generacija, čiju su motornu snagu činili: Ćela, Aca-Robija, Ješko, Draško, Zogi, Milenko, Mare, Jenki, Pekar, Duca, Žika-Injekcija, Ječa, Boško, Zare, Lala, Mifke, Toša, Panda, Uške, Peca-Debeli, Kajman, Crv, Crvko, Ciga, Tima, Dule, Krle, Sima, Gangula, Jaša, Mića, Maneken, Miki-Dunja, Bane-Mutavi, Brada… Godine 1983, po ugledu na italijanske navijače, manja grupa srednjoškolaca sa Slavije pokušala je da osnuje grupu Ultras. Prve akcije svodile su se na šivenje zastava, naravno što većih dimenzija, transparente, noćno ispisivanje grafita na zidovima zgrada, prikupljanje pirotehnike i papira. Zbog nedovoljnog ugleda među starijim zvezdašima, ideja, u samom početku, nije naišla na masovniji odziv.

 


Od proleća 1986, sve počinje da se razvija puno brže Tima i Zelja prvo prave transparent sa natpisom Ultras, a samo koji dan kasnije, ugledajući se na navijače slavnog Man. UTD, i Red Devils. Oni drugi, na koje je veći uticaj od italijanskog imalo ovo, englesko navijanje, pridružili su se Crvku i Zelji i postali Devilsi. Celog tog proleća na severu je vladala prava euforija. Putovalo se na svim gostovanjima, sad već u osetnom broju, a na Marakani je iz meča u meč bilo sve više navijača, čak i na onim utakmicama koje ne bi mogle poneti epitet značajnih. Zvezdine dobre igre i sve veća masovnost navijača nametali su potrebu da se Devilsi i Ultrasi ujedine u jednu grupu. Nekoliko nedelja pre poslednjeg kola tog Prvenstva, grupe su se integrisale u jednu, ULTRA RED DEVILS. Nastale su prve članske karte, a organizacija, odmah po osnivanju, brojila više od dve stotine članova. Za poslednje kolo i utakmicu u Sarajevu kada je odlučivano o prvaku države, nabavljene su prvi put baklje i to iz Grčke. Na put iz Beograda krenulo je preko 500 vatrenih zvezdaša. Tog dana Koševo je izgledalo kao neka mala Marakana potpuno predato Zvezdinim obožavateljima. Gromoglasno navijanje i perfektna bakljada dali su ogroman doprinos pobedi od 4:0, ali nedovoljno da se na tabeli prešiša koji je na svom terenu igrao sa takođe sarajevskim Željezničarom uz laganu prednost u gol razlici. Tada su razočarani zvezdaši krenuli u rušilački pohod do sarajevske železničke stanice…
Posle kup utakmice sa OFK Beogradom 13. Avgusta 1986, godine grupa od dve stotine navijača krenula je beogradskim ulicama i na svom putu jedan kiosk i dve poslastičarnice čiji su vlasnici bili Albanci. Pored prosrpske orjentacije, koja se uvek oseća la među Zvezdašima, razlog za ovakvu akciju bilo je i predhodno gostovanje u Prištini gde su URD naišli na loš prijem. Riki, Peca-Panker, Stane, Vlada-Četnik, Šuca, Tima i Zelja uhapšeni su i osuđeni na po pet meseci i dvadeset dana zatvora. Posle ovog događaja grupa URD se raspala na manje frakcije. Povratkom na sever Šuca, Stane, Tima i Zelja donose novi entuzijazam među navijače, a Ultrasi i Red Devilsi iz ilegale u kojoj su bili ponovo se vraćaju na scenu. Najpoznatiji Devilsi su bili: Crvko, Zelja, Šicko, Šuca, Simona, Staniša, Slaviša, Stane, Drlja, Tesla, Kadika, Bili, Žiža, Indijanac, Čelzi, Aleksa, Nestaško, Stoja, Aca-Skakavac, Zeka, Daja, Zuba, Spasa…Među Ultrasima pored Time najveđi uticaj su imali: braća Joca i Mile Antić, Džipsi, Mikica, Maul, Radule, Knele, Markoni, Milovan, Bugarin, Galonja, Fus, Andrea…Za utakmicu sa Partizanom sašivena je dotad najveća zastava 22×35 metara spektakl je bio dovoljno inpresivan da izazove erupciju oduševljenja. U drugoj polovini 1987 godine došlo je do pojave novih grupa na severu. Po ugledu na navijače Birmingema nastaju Zulu Warriors, najpoznatiji pripadnici grupe su: Sima, Zvezdan, Rene, Bleki, Filip, Gema, Srle, Joca, Meda, Kovač, Arke, Grubač, Čaprić, Šile, Raša, Mitar… Skoro svake nedelje nastaje po neka manja grupa. One ozbiljne, vredne pomena koje su ostavile traga za sobom su: Winners kojima su vođe bili Vojvoda, Aca-Marinda, Đoka, Zoki. Potom Red White Angels – Dule, Žorž, Bora, Krle, Kale, Guliver, Šiki, Ilke. Zatim Fighters – Lale, Saša Lukić, Staša, Fedayn iz Zemuna – Fus i Sloba, Brigate – Drča i Bane, Red Maligans – Peca, Mare, Miki, Dunja, Rafa i Goks. Osim ovih grupa izvesno vreme pojavljivali su se i Leaders, Crazy Boys, Cult Angels, Destroyers, Yenkee, Combat Troops, Eagles, Rangers, Bitange, Kamikaze, North Army, Animals, Red Star Clan, Gipsy Horde, C.U.C.N. Maniacs, Supporters, Street Worriors, Bad Boys, Ultra Wild Boys, Magic Boys, Front, Gipsies R.S. Stars Tigers, Stars Army, Red White Army, Nort Fist, Hammers, pored frakcija na severu pojavile su se i dve grupe na zapadu West Coolers predvođeni dekijem Manekenom, Gavrom, Mićom, Magilom, Mikicom i braćpm Ršumović i Buržoazija.

Tokom cele 1988 godine navijanje među Zvezdinim navijačima bilo je u ekspanziji, veliki potencijal, ali rascepkanost po manjim grupama odlika su ovog perioda. Zajedničkim snagama kupljeno je sedam bubnjeva putovalo se u sve većem broju na gostovanja, pirotehničke mogućnosti bile su sve veće i veće… Najznačajnija utakmica odigrana je sa Milanom na stadionu San Siro. Iz Jugoslavije doputovalo je više od pet stotina navijača. Bubnjevi, baklje, velike zastave, po prvi put u inostranstvu. U aprilu 1988 uspostavljeni su ozbiljni odnosi sa Upravom kluba. Dogovoreno je bilo da na utakmici sa Partizanom Uprava obezbedi nesmetan prolaz, zastavama, konfetama, bakljama… Svemu je dato zeleno svetlo, samo je ideja o unošenju baklji kategorički odbijena, na detektovanju ovih rekvizita milicija je najodanije radila… Razočarani navijači odlučili su da bojkotuju navijanje i u znak protesta poskidali su sve transparente. Već na sledećoj utakmici sa Slobodom u Beogradu, bojkot je nastavljen, na tribini nije bilo nikakvih obeležija sem jednog jedinog transparenta na kome je pisalo Uprava napolje!!! Posle toga bojkot je nastavljen i ispred prostorije Kluba. Tek tada uvidevši da su pogrešili, predstavnici Uprave odlučuju da na sastanak pozovu vođe navijača. Od tog trenutka međusobni odnosi kreću uzlaznom linijom. Za uzvratnu utakmicu sa Milanom napravljena je do tada neviđena fešta. Milovan (jedan od najmisterioznijih navijača) nabavlja 120 baklji. Ljudi iz Uprave su blagovremeno obavešteni, ali zbog nedovoljnog poverenja u navijače (strah od prekida i oštrih kazni UEFA) nalažu miliciji da zapleni materijal. Veče pred utakmicu u stanu Zorana i Dejana Čaprića, pored njihdvojice uhapšeni su i Fus, Tima, Zvezdan i Đani, a sva pirotehnika je oduzeta. Željni da ostvare svoja prava, mada teška srca navijači bojkotuju navijanje na stadionu. U ponovljenoj utakmici, iako ljutti na Upravu zvezdaši donose odluku da odlože bojkot na izvesno vreme i iz sve snage bodre svoj tim. Kraj osamdesetih doneo je skoro potpuno zaboravljanje Zelenog venca, navijači su se okupljali pred utakmice u blizini Marakane dok su uveče najčešće izlazili u kafe Mala Marakana. Međutim najznačajnija u to vreme bila je kuća Jovana i Milivoja Antića koji su svoj dom pretvorili u štab, magacin i svakodnevno sastajalište zvezdaša. Milivoje je redovno video-kamerom snimao sve zanimljivosti koje su se događale na tribinama.

Organizacija severne tribine bila je sve bolja i bolja ali je među vođama različitih grupa vladala opšta konstatacija da snaga i potencijal nisu dovoljno iskorišćeni . Želja za ujedinjenjem u jednu veliku i pravu organizaciju bila je sve jača .Na inicijativu Ultrasa svim značajnijim navijačima poslato je pismo s pozivom na sastanak ujedinjenja gdje su obrazloženi razlozi iz kojih bi bilo mudro i dobro ujediniti se i napraviti konačno pravu stvar : toj ujedinjenoj grupi dati srpsko ime , napraviti rekvizite s imenom grupe kako se više ne bi koristili u to vreme popularni strani šalovi i kape , izgraditi ozbiljniji odnos s Upravom , povezati se sa Zvezdašima iz unutrašnjosti … Sastanak je održan na Božić 1989. godine , prisustvovao je veliki broj navijača, a iz mnoštva predloga izdvojio se jedan – tog dana su rođene Delije ! Odmah se prionulo na posao , tačno se znalo ko je zadužen za pravljenje šalova , nalepnica , majica , ko za sastanke s Upravom , ko za kontakte s navijačima izvan Beograda , ko za propagandni rad . Sastanci su održavani svakog četvrtka na stadionu – tu su se učile nove pesme , novi navijači primani su u Delije , raspravljalo se o aktualnim pitanjima i pravljeni su planovi za naredne utakmice . Prva veća utakmica na kojoj su Delije imale svoju prezentaciju bio je prolećni derbi 1989. Iz dana u dan organizacija navijača postaje sve bolja . U to vreme bilo je normalno da kada se podudaraju termini nekih važnih košarkaških i fudbalskih utakmica i na jednim i na drugim bude veliki broj Delija . Na stadionu , između severne i istočne tribine završena je prostorija za navijače , putovalo se redovno na sva gostovanja , pravljeni su spektakli na svakoj važnoj utakmici , proradio je i marketing Delija.