Old school priče su uvjek zanimljive, uz kaficu pročitajte jednu od najzanimljivijih. Nekad beznačajna gostovanja mogu biti najzanimljivija!

Višednevna životna odiseja dvojice prijatelja i njihovi doživljaji po pustopoljinama Lijepe naše, prilikom odlaska na beznačajnu utakmicu Hajduka u Zaprešiću, 24. studenog 1996. godine.

Vjetar je zavijao kroz hodnik starog željezničkog kolodvora, na kojem bile samo dvije drvene klupe i tabla koja se škripeći njihala. Samo ona je bila dokaz da nismo u nekom western filmu, već na splitskom glavnom kolodvoru, kako je izblijedjelim slovima pisalo.

Stari sat je pokazivao 21.27, ali on nikako da uđe u vlak. Kontrolor Brko, noćna mora svih navijača koji nisu željni plaćanja karte. Dok je sve ostale kontrolore boljela neka stvar za par švercera, on je uživao u lovu na njih, pa su ga svi navijači mrzili.

Iako nismo u Japanu, skretničar je točno u 21.30 pištaljkom signalizirao polazak, a Brko je za sobom zatvorio vrata.

– Trči Juka! – dobacio mi je kompanjon Ivan, pa smo u trku otvorili vrata predzadnjeg vagona i zalupili ih za sobom u trenutku polaska.

Naravno, to brkatom demonu nije moglo proći neopaženo pa smo pojurili prema zahodu. Ali netko je već bio unutra.

– Požuri jebote, triba mi zahod! – rekao sam kucajući na vrata, ne bi li ubrzao levata da se sakrijemo unutra, a onda kroz blago odškrinuta vrata izviri poznata njuška s crveno-plavom kapom na klavi. Pave Fadić s Pujanki. Frfljao je ljutito;

– Brale, nađite drugo misto, ovo je moje. – i zalupi nam vrata u lice.

– Sebični kreten! – pomislim, ali nije bilo vremena za svađu jer smo ugledali Brku koji je jurio prema nama. Trčeći smo uletjeli u prvi kupe zadnjeg vagona i u tren se dogovorili s nekim Bosancima, koji su očito putovali na neku bauštelu, da nas ne odaju kontroloru.

Ubrzo je ušao i zatražio od glavonja karte, a ja sam se, ispod klupe, grizao za usnu da ne prasnem od smijeha, isto kao i moj prijatelj s Barutane, prekriven jaknama i koferima gore iznad glava.

Sve nekako mislim da je Ivan bolje prošao. Ja sam deset sati udisao smrad nogu, a mali lukavac je bauštelcima pojeo pola čvaraka i sira iz kutije, što je nekome babo brižno spremio.

Na stanici u Gospiću se začulo komešanje napolju i poznat glas. Pavin. Brko ga je nanjušio i s još par kolega izgurao vani. Naposljetku je vlak krenuo, praćen Pavinim psovkama i kamenjem.

Zorom dolazimo na kolodvor u Zagreb i na Tomislavcu prolazimo pokraj manje skupine skinsa, očito zrelih na počinak, nakon sinoćnjeg pijanstva i divljanja.

Nisu nas ni pogledali, nesvjesni ikakve utakmice Hajduka koji je igrao u Zaprešiću, niti nas besposličara koji su išli na nju.

Jutro smo prekratili u studentskom domu na Savi, kod nekog Ivanovog prijatelja iz Geta. Lik nam je otvorio u ofucanoj pidžami i papučama, te mi onako, obješene face i bez ijedne emocije, pružio ruku i procijedio;

– Špiiiiiro..ka.

Jebote, trebalo mu je tjedan dana da izgovori jebeno ime. Mala soba je zaudarala po cigaretama, a uz to se sav namještaj lijepio od marihuanine smole. Pomislih kako je moguće da ovako spaljeni ljudi uspiju zaokružiti iti glasački listić, a kamo li riješiti komplicirani fakultetski test.

Ivan je sa spaljenim pušio i pričao satima nekakva sranja o kvartovskim zajebima i Torcidi, a ja sam jeo onu jedinu paštetu koju su imali, i to sumnjive kvalitete, gledajući na zidu poster Miše Kovača i šal Hajduka, ispod kojih je spavao Špirin cimer, potpuno oduzet i nesvjestan naše prisutnosti tijekom šest sati bučne rasprave. Tko zna da li je uopće i bio živ…

Nakon tog divnog i intelektualnog druženja, opet se vozimo tramvajem do željezničkog kolodvora i ulazimo u vlak za Zaprešić. Srećom kontrolori puno gluplji od Brke, pa ih – uz par pravovremenih sklanjanja u wc – spretno zaobilazimo. Kao i plaćanje karte.

Nismo se baš isprsili za platiti kartu ni za utakmicu, pa na stadion ulazimo tako da ja Ivana vodim pod rukom kao slijepca, na što policajcu zasuzi oko, pa promrmlja uz uzdah;

– Eh što ti je život…

Na tribini standardnih nekoliko navijača iz Splita, klošara poput nas, a ostalo Torcidaši iz Zagreba i okolnih sela. Znam, pohvalno je kada netko iz tih krajeva navija za ponos Dalmacije, ali kako da ih doživim kao svoje kada pričaju tipa – Ajmo dečki, fakat navijajmo! –  i to s onim okruglim, plavim glavama, nalik na statiste iz serije o Gruntovčanima.

Hajduk zabija drugi gol i mi zaključujemo da je vrijeme za odlazak. Što raditi na utakmici gdje nema protivnika ni na terenu ni na tribini? Dosadno.

Prolazimo pred nekih kafića i pečenjarnica, kad odjednom začujemo poznat glas;

– Alo ekipa, jeli gotova utakmica?

Okrenemo se i ugledamo Pavu. Znojnog i zadihanog. Ipak je nekako stigao na odredište. Ali su stigli i neki lokalni momci, po svoj prilici Dinamovci, privučeni Pavinim njakanjem. Bar deset njih.

Nije trebalo puno da me prva boca udari u glavu. Srećom, Napolijeva kapa je amortizirala udarac, a za drugi im nisam htio dati šanse, pa smo počeli bježati od brojnijeg i jačeg neprijatelja.

No, ne zadugo, jer je baš u blizini bio kombi specijalne policije, pa su se Boysi razbježali, ali su stigli u trku par puta šutnuti nogom nesretnog Pavu, koji je netom prije sam sebi sapleo noge.

Na kolodvor stižemo taman oko 21 sat i ulazimo u vlak. Dobar znak je bio što Brke nije bilo na vidiku. Ove mlade kontrolore smo jednostavno zaobišli ulaskom u zahod u trenutku njihovog prolaska.

Prvi put nam je uspjelo, a drugi put smo se zatekli u zahodu sa sveprisutnim Pavom.

– Otkud ti Pave? – upitam ga, a ovaj se nabrusi;

– Ma šta otkud ja, pičke jedne, ostavili ste me u Zaprešiću!

Ivan ga je pokušao utišati, jer je bio kontrolor taman ispred vrata, pa mu je stavio ruku na usta. A ovaj ga ugrizao. Ivan uzvratio šakom u glavu, a Pave njega skalpelom u trbuh. Srećom, debela spitfire jakna je amortizirala sječivo.

Naguravali smo se s njim dok mu nismo oštricu izbili iz ruke, a onda se začulo kucanje po vratima i glas koji je oštro naredio;

– Otvarajte vrata! Policija!

Desetak minuta kasnije, mi smo bili izbačeni na kolodvor, a Pave sproveden u stanicu jer je istog policajca i pljunuo. Na kućici male željezničke postaje je pisalo – Ogulin.

– Di ćemo sada muku ti Isusovu? – upitao sam Ivana, kojeg sam, zbog magle, jedva vidio na dva metra. A prvi vlak je bio tek ujutro.

Lutajući po gradu duhova, začusmo neku glazbu koja je izlazila iz nekog obasjanog prostora. Tek nakon par koraka shvatimo da se radi o nekakvom seoskom disku, prepunom ljudi.

– Idemo bez solarnog? (izraz za plaćanje. Solarno = novac na sunce, op.a.) – upita me Ivan.

– Idemo. – odgovorim. – Bar ćemo se ugrijati.

I prolazilo je tako sat vremena na foru – lik naruči, okrene se i piće mu nestane – dok jedna ručetina nije uhvatila Ivanovu rukicu.

– Što radiš momče? – upitao je drvosječa. Pa nas je okupljeno društvo izrešetalo pitanjima tipa: “Ko ste vi?”, “Odakle ste?” i slično, dok netko nije vidio Ivanov šal oko struka i zaključio;

– Opa, Tovari. Baš lijepo. Sad ćemo vas jebati.

Pošto mi se nije baš svidjela njihova seksualna orijentacija, kao ni nakana, uzeo sam najveću kriglu i naslonio se leđima uza zid. Ivan isto. Približavanje gay zombija je zaustavio neki duboki glas;

– Ajmo crta. Ostavite dečke odmah!

Bio je to neki manji čovjek, u četrdesetim godinama, slabiji i za glavu manji od sviju u lokalu, ali s bolesnim pogledom u očima. Trenutak nakon svi su se vratili svojim mjestima, a mi smo se pridružili nepoznatom spasitelju, očito nekom lokalnom šerifu, kojeg su se svi bojali.

Međutim, prema nama je bio dobar i častio nas je pićem sve do zore. Svjetla su se odavno već bila upalila, kada je šerif rekao;

– Dečki, vrijeme je za spavanje. Noćite kod mene do vlaka ujutro. 

– A tko bi ga mogao odbiti kada je tako ljubazan? – pomislih i pozdravim se s ljutitim osobljem i redarima, koji su zbog našeg dobrotvora morali ostati sat vremena duže.

Skupocjeni terenac nas je dovezao ispred još luksuznije kuće, a domaćin nas je uveo u nju i uputio nas u dnevni boravak, izvadio na stol kuhanu šunku i piće, te poručio;

– Evo jedite i smjestite se u krevete, a ja se idem otuširati pa vam se pridružim.

Šunka je prijala, ali je nedostajao kruh, pa ga je Ivan išao potražiti u zidnom ormaru. Otvorio je vrata i zanijemio. Pa se sabrao i rekao mi;

– Jebote, dođi vidit ovo!

Stajali smo tako minutu ispred ormara koji je bio uredno posložen sa svom silom bičeva, lanaca, lisica, vibratora i bezbroj ostalih rekvizita za seks i torturu.

Samo smo se pogledali, skupili šunku i zakoračili kroz prozor u mrak nekog šumarka. Nismo baš bili oduševljeni da prespavamo u sobi sa sado-mazo Gospodarom tame, uz to još i dobrano pijanim.

Da sve bude kao u nekom loše režiranom hororu, pobrinula se i magla, zbog koje smo se u jednom trenutku našli čak na groblju. Ipak, neki čovjek nas je uputio do stanice, gdje smo se konačno opružili u čekaonici.

Probudio nas je zvuk vlaka koji je pristajao na peron. Jako smo mu se obradovali, ali nam je osmjeh ubrzo splasnuo kada se na vratima vlaka ukazao prokleti Brko kontrolor. Za razliku od nas, njegova podla njuška se cerekala kada nas je ugledao.

– Bože, pa jeli ovo moguće? – čudio sam se Brkinoj sveprisutnosti i dao se s Ivanom, po starom i dobrom običaju, u trk prema zadnjem vagonu vlaka, pri njegovom polasku.

Brko je uživao u lovu na slijepe putnike, pogotovo navijače, pa je polako tražio svoj plijen. Našao nas je tek pred Kninom i u pratnji policajca izbacio na glavni kolodvor Zvonimirova grada. Nisu pomogle ni molbe ni laži kako navečer moramo biti na poslu.

Samo je grubo zatvorio vrata i nasmijao nam se kada je vlak krenuo. Ispratili smo ga srednjim prstima, kako po redu i običaju dolikuje, te očajni sjeli na klupu.

Već je bio ponedjeljak, a mi umorni i bez novca. Tako se daleko činio taj popodnevni vlak. Dugo smo depresivno šutjeli, dok nam se nije obratio neki lik;

– Momci, imate li koju kunu? Gladan sam. – Luđački smo se nasmijali, a Ivan mu je odgovorio;

– Brate, našao si koga ćeš pitati. – te ponovno zacenili od smijeha. Onda sam mu ispričao što nam se dogodilo tako slikovito, da nam se klošar sažalio i predložio;

– Dođite sa mnom. Nešto čete pojesti i odmoriti se do vlaka.

Doveo nas je u neki stan – poslije sam saznao napušteni, srpski – i upoznao nas s kolegama, nalik na junake Hali Gali Halidove pjesme: “Hajde da se drogiramo”. 

Nikad neću zaboraviti kako mi je prijao taj mesni doručak i jedno jedino jaje, koje smo Ivan i ja zajedno ispekli na tavi i pojeli, dok su momci uigrano topili heroin na vatri i obavljali svoj svakodnevni ritual. Glad je jeben osjećaj.

Nismo se najeli, ali smo barem dobili malo energije da preživimo do kuće. Pozdravili smo kninsku alternativnu scenu – koja je već odavno žmirila na kauču – i krenuli put kolodvora.

Neprimjetno smo ušli u jedan vagon, povukli zavjese i zaspali. Barem do trenutka kada nam duboki muški glas nije rekao;

– Momci, karte na pregled!

Skočili smo kao opareni, ali smo umjesto Brke ugledali ogromnog i dugokosog punkera s djevojkom.

– Šta ste se usrali, zajebajem se. – rekao nam je i smiješeći pružio ruku.

– Sandro.

– Goge. – nadodala je dama s Irokez frizurom, kožnom jaknom i poderanim, uskim hlačama.

Sjeli su do nas i ponudili nas velikim sendvičem i bocom rakije, što smo, naravno, objeručke prihvatili, pa smo se ubrzo sprijateljili i ispričali im svoju priču.

Dvoje punkera se od srca nasmijalo, a Sandro nam je rekao;

– Momci, pa vi ste pravi punkeri! Morate s nama večeras u Šibenik na jedan alternativni koncert.

Samo smo se pogledali, te liku potvrdili glavom, što je i normalno, jeli?

Kući smo došli dva dana kasnije. E to su bila putovanja…

PODIJELI