Temperament nam je, izgleda, takav. Proključa krv kada se nešto dešava onome koga volimo ili onima koje volimo, pa tada strasti nadvladaju razum i krene ono što je mnogima neobjašnjivo. Tako je i sa ovdašnjim fudbalom i navijačima. Ali, ne samo od skora.
Još prije 89 godina, u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, koje je taj naziv 1929. dobila preimenovanjem dotadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, zabiljleženi su slučajevi navijačkog nasilja. I to baš u jesen te 1929.
Za aktere ove priče treba znati da se radi o Hajduku iz Splita, te Slaviji iz Sarajeva, klubu kog su učenici sarajevske gimnazije osnovali 1908. godine, ali je zbog odnosa sa okupacionim austrougarskim vlastima odigrao svoju prvu utakmicu tek 1911. (i pobjedio selekciju austrijskih vojnika sa 4:2). Prije nego što priča počne, a nju će ispričati tekst iz jednog splitskog lista iz 1929, onim mlađim čitaocima će poslužiti i pojašnjenje da su Sinalko i Kabeza bili tada među najpopularnijim pićima, kao i da su se u Dalmaciji navijači još nazivali i “kibici” (neki slovenski narodi riječ “kibicovati” koriste kada opisuju znatiželjno gledanje, a u Poljskoj se navijači i danas nazivaju “kibici”).
Pomenuta priča o huliganima iz 1929, iz splitskog ugla, ide ovako:
“Klubovi, naročito oni slabiji, kada dođu u Split i izvuku kakav nepovljan rezultat, onda se hvataju i pišu protiv Splita, Hajduka, igrača, publike. To je uvijek stanovitim ciljem na nas upereno, a da u stvari nema ništa. Igrači Hajduka bore se dušom i srcem, kibici (navijači) ih bodre na način kako je to posvuda u svijetu, ali nigdje i nikad nije bilo koji igrač izmrcvaren, fizički napadnut od kibica ili bio vrijeđan da bi to bilo opasno po život. Ali, slabiji, kao slabiji, kako bi opravdali poraz – ako ne na ovaj način? Tako je bilo sa Primorjem, a eto sada i sa Slavijom.
Stigla Slavija u Split, nikome nije javila kad stiže, a ipak je potsavez rezervisao sobe i hranu, a Slavija bez obavještenja pogodila ravno iz Sarajeva i odsjela kod drugog. To je toliko nešportski, kao što je i Primorje naručilo večeru kod “Ugora” a kasnije je Ugor neplaćenu morao da baci u đubre. Sličnih stvari ima mnogo.
Da stvar bude ljepša, Slavija se u Splitu obratila policiji da je uzme u zaštitu. Zašto, to bi vrag znao! I, šta je bilo? Je li bilo gdje policija intervenisala? Nije, ali smo u sarajevskim novinama čitali mnogo neistina, koje su dakako razjarile kibice Slavije i sad se trebalo revanširati. Bog zna šta su sve igrači pročitali. Posve sigurno da je (prema pisanju sarajevske štampe) u Splitu intervenisalo i pogrebno preduzeće i društvo za spašavanje!?
Dakle, u Sarajevu je trebalo da se odigra revanš. Naši igrači bili su izloženi svim mogućim insultima (uvredama), bili su bombardovani flašama Sinalka i Kabeze, sipalo je kamenje da je morala i policija da interveniše. Savezni delegat, g. Krčelić, morao je sam lično da zauzme stav protiv razjarenih kibica, štaviše – jednog je policijski dao odstraniti. A ni onda nisu izostale pogrdne uvrede protiv naših igrača. Ipak, naši igrači bili su mirni, podnjeli su sve mirno, a najbolji odgovor za sve te “kabeza kibice” bilo je 2:1 za Hajduk. Eto, to je razlika splitskih kibica od Slavijinih, dok onima koji su (u Sarajevu) bili uz Hajduka – svaka hvala. Nadamo se da će Savez učiniti svoje, te za primjer kazniti Slavijino iglašite, te ona lica iz uprave koji su uz neistinit prikaz u Splitu izazvali svoje kibice.
Nadamo se da će sudija g. Arlavi prikazati i ono namjerno udaranje Montane nogom u trbuh. Osim toga, nadamo se da će i savezni delegat vjerno prikazati incidente na utakmici. Na Savezu je da ovim neželjenim događajima učini kraj”, navodi se u izvještaju iz splitske štampe iz 1929. godine.
(Blic.rs)
