PRIČA O VEČITIM RIVALIMA!
Grobari, navijači Partizana, ime su dobili od svojih komšija, navijača večitog rivala Crvene Zvezde, koji su ih zbog crne boje na dresu tim imenom prozvali početkom sedamdesetih. Ovi su naravno to ime prihvatili, i od tada ponosno pevaju “mi smo Grobari najjači smo, najjači!” Tokom sedamdesetih i osamdesetih godina bili su bez premca na ovim prostorima. Dugo vremena su se okupljali na terazijskoj česmi. Jednom prilikom pred utakmicu protiv Hajduka u Splitu, grupa Grobara je iz Beograda ponela registarske tablice i šrafcigere. Veče pre utakmice zamenili su nekoliko tablica, da bi sutradan navijači Hajduka izlupali ta kola, a neka prevrnuli u more… Pamti se i premlaćivanje Hajdukovaca početkom osamdesetih, koji su se jednom prilikom drznuli da u Beograd dođu autobusom na kojem je pisalo Naš Dragi Hajduk (početna slova dovoljno govore), potom divljanje u Vinkovcima i gerilski rat u maksimirskom parku 1983, zatim izazivanje požara i opšteg haosa na utakmici protiv Rome 1988, pa spektakularno navijanje na finalu kupa protiv Veleža 1989. kao i lomljenje reklama i tuča sa policijom na stadionu u Zagrebu godinu dana pre one čuvene neodigrane utakmice između Zvezde i Dinama. Grobari su na utakmici protiv Intera 1990. godine prvi upalili baklje u krug oko terena, na sve četiri tribine, a gostovanje u Milanu bilo je jedno od brojnijih i boljih.

 


Delije zvanično nastaju na Božić 1989. godine kada su se ujedinile grupe sa severa Marakane predvođene Ultrasima, Red Devilsima i Zulu Warriorsima. Uvek su bili najbrojnija navijačka grupa u ovom delu Evrope. Bez problema su izlazili na kraj sa gotovo svim navijačima sa kojima su se sretali na gostovanjima. Krajem osamdesetih su bili u najvećoj ekspanziji, koja je kulminirala uspehom kluba u kupu evropskih šampiona 1991. Rado se sećaju prebijanja drezdenskih neonacista, kao i gostovanja u Kelnu, Glazgovu, Milanu, Cirihu… U Bariju ih je bilo više desetina hiljada. Osječanima su tih godina pokupili sve važnije transparente, Dinamovcima 1987. veliku šetalicu koju su naredne godine kao trofej raširili na večitom derbiju… Veče pred utakmicu protiv Milana u Beogradu 1988, milicija je provalila u stan jednog od vođa navijača i zaplenila veliku količinu pirotehnike… Ipak jednog gostovanja se uvek rado sećaju, u Viljnusu krajem osamdesetih. Sedmodnevno putovanje do SSSR-a i nazad prevalili su autobusima. Kada su stigli do odredišta u gradu ništa nije radilo, a pošto se u vreme sloma komunizma u SSSR-u slabo šta moglo naći na rafovima u prodavnicama, izgladnele Delije bile su prinuđene da jedu samu vegetu. Jedan lokalni gospodin nudio im je ženu i ćerku na korišćenje u zamenu za flašu rakije. Na proputovanju kroz Poljsku stigli su da se potuku sa lokalnim mangupima u Krakovu, da bi za kraj, pred povratak u Jugoslaviju u centru Budimpešte zaustavili saobraćaj.

 

 


Najmasovnija tuca dva tima desila se u martu 1999. godine,tri dana pre pocetka NATO bombardovanja.Derbi se igrao na Marakani,a Grobari su se tradicionalno okupili ispred svog stadiona.Tog dana povredjeno je cetrdesetak osoba a uhapseno sezdesetak navijaca dva tima.Jedan policajac je zamalo preminuo kada muse ostar komad polomljene stolice zario u vrat.Pred kraj utakmice na teren je uletela nekolicina Delija I sa upaljenom bakljom krenuli su prema jugu,ali ih je policija na vreme zaustavila.
-Prvi prvenstveni derbi po zavrsetku bombardovanja odneo je jos jedan zivot.Navijac Crvene zvezde Aleksandar Radovic pogodjen je raketom ispaljenom sa juzne tribine u momentu kada je Partizan postigao vodeci gol.Delije su svoj bes iskalile lomeci stolice na severnoj tribini.Policija je privela 146 navijaca.
Istoriju „grobara” obeležili su mnogi znani i neznani navijači, ali se u svim pričama izdvajaju tri osobe kao motorna snaga „juga” u određenim periodima – Miroslav Božović Pampi, Radoslav Trlajić Bata Trlaja i Zoran Živanović Čegi.
Priča o Pampiju je dobro poznata širem navijačkom miljeu. Fizički ne baš Herkul – mršav, srednje visine – nosio je veliku dioptriju. Ali je zato bio izuzetno hrabar i prilično „lud”. Postao je vođa početkom osamdesetih godina i ubrzo zaveo disciplinu na tribini. Bilo je to zlatno doba crno-belih pristalica, čuvena „Kaznena ekspedicija”, koja je, uz čuvene navijače Čelsija „hedhanterse”, proglašavana za najjaču na Starom kontinentu u to doba. U toj ekipi su bili ljudi koje fudbal, pa čak ni navijanje uopšte nisu zanimali, njima je samo nasilje bilo zabavno, kao u čuvenom filmu „Paklena pomorandža”.
Kod Pampija je svako od navijača imao svoje zaduženje, pa su tako postojali „generali”, najaktivniji mlađi navijači koji su se prethodno dokazivali u navijačkom smislu u tučama, krađama…

 

 


Pampi je bio nerazdvojan sa Batom Trlajom, odnosno Radoslavom Trlajićem, koji je 2000. ubijen kao vođa novobeogradskog klana. Trlaja će svakako najviše ostati upamćen po čuvenoj izjavi da je Beograd „mala bara, puna krokodila”, ali i kao navijač koji je prvi počeo da bilduje. Pampi je odrastao u Bloku 70, a Trlaja na Bežaniji, ali su bili veoma različite ličnosti.
Kao jedna od najvećih navijačkih anegdota osamdesetih godina izdvaja se priča o Pampiju, legendarnom „grobaru”, i njegovom ocu, koji je bio komandant policijske brigade na Banovom brdu. Ova epizoda počela je kod Terazijske česme, odakle je kolona „grobara” krenula na utakmicu.
Pampi je išao na čelu, a negde kod Slavije kolonu je sačekao špalir policije pod komandom Pampijevog oca Saše.
„Miroslave, sklonite se sa ulice na trotoar”, naredio je komandant policije. Na šta mu je Pampi odgovorio: „Saša, sklonite se, napašćemo”…
Nedugo posle odlaska Pampija sa tribine i Trlaja je „batalio” navijanje i otisnuo se u svet kriminala. Trlajić je ubijen u februaru 2000. godine na Novom Beogradu, izrešetan sa više hitaca iz „kalašnjikova”, a sačekušu su mu napravila trojica ubica u „audiju”. Ime Trlajića vezivalo se za FK „Bežanija”, kao i za mnoge toples barove u bližoj okolini Beograda.
U vreme silaska „sa vlasti” „Kaznene ekspedicije” na južnoj tribini je počela da sija zvezda Zorana Živanovića Čegija. Odrastao u Bloku 29, odmalena je odlazio na stadion u Humskoj i praktično celog života se pripremao za navijačku „šipku”. Čegi je postao lider nove generacije „grobara”, koja donosi i preokret u načinu navijanja. Prethodne generacije „grobara”, kao i sve ostale domaće navijačke grupe, negovale su tzv. italijanski stil navijanja sa zastavama, koreografijama i bakljama. U to vreme Čegi i ekipa donose odluku i prelaze na engleski način navijanja – grlo, dlanovi i šalovi.
Iako je u jednom trenutku bio teže ranjen od strane navijača Crvene zvezde, nije prekidao staž na tribini, te je i danas veoma aktivan.

 

 


“Otiš'o si Belgija, ostala je tuga, uvek će te voleti ‘Grobari’ sa juga”. Poznati navijački stih ispratio je tragično nastradalog Nebojšu Andrića (48), poznatijeg kao Belgija, jednog od najvećih legendi navijačkog pokreta u Srbiji i čoveka koji je, bar nakratko, ujedinio najvatrenije navijače Partizana i Crvene zvezde.
Kada su navijači u pitanju, onda se detalji o privatnom životu uvek uzimaju sa rezervom, a to je slučaj i sa Nebojšom Andrićem. Pripadao je čuvenoj grobarskoj “kaznenoj ekspediciji”, nastaloj početkom 80-ih, kada je na scenu stupila nova generacija navijača, koja je svaku utakmicu shvatala kao priliku za dokazivanje. Moto tadašnjih navijača bio je “uz Partizan do groba”, što dovoljno govori o ljubavi i vernosti koju su pokazivali prema klubu.
O Belgiji postoje razne anegdote, ali se sve svode na to da je on bio jedan od najhrabrijih navijača, spreman da uvek stane u odbranu slabijih. Belgija je bio dobar prijatelj sa nekim viđenijim navijačima Crvene zvezde u to vreme, a jedna od crtica iz njegovog života bila je i ta da je sa njima putovao na utakmicu Dinamo Drezden – Crvena zvezda, koja je odigrana 1991. godine.
Ostaće zauvek zabeležena njegova misao izrečena u emisiji “Dosije navijači”
– Tih godina smo sa Zapada i Engleske voleli da imitiramo navijače. Klinci su imitirali Ramba ili Supermena. Mi smo bili realniji. Ne mogu da budem Supermen, ali mogu da bijem “cigane” (navijače Zvezde). Napraviš ekipu i to je bilo to.
O njegovom “grobarstvu” postoji mnogo anegdota, a suština njegovog navijačkog života sažeta je u njegovom čuvenom citatu:
– Sad ja sedim u vozu i pijem 10 piva, a vidim tamo dete gladno. Pre ću njemu da kupim sendvič, a sebi smanjim dva piva.
To je bilo drugačije vreme od današnjeg, navijači su živeli za klub, navijali iz iskrene ljubavi, tuče su bile šmekerske. Generacija navijača koji su odrastali 90-ih godina i koji danas imaju više od 30 godina u njemu je tada videla idola i zaštitnika. Belgija je uvek bio pozitivna ličnost, staložen, družio se sa svima, uvek pravedan, spreman da pomogne svakome. U tučama je uvek bio prvi, ispred svih – pričaju “grobari” koji su došli na poslednji ispraćaj.
Počeci organizovanog navijanja na kultnoj, severnoj tribini „Marakane” vezuju se za januar 1989. godine, kada se blizu 200 najvatrenijih navijača crveno-belih dogovorilo o ujedinjenju svih 38 grupa koje su tada egzistirale. Kao rodonačelnik modernog navijanja na severnom kopu odavno je označen Zoran Timić, poznatiji kao Tima.

 

 

 


Njegov „trejdmark” su brojne koreografije, po kojima su ranije bili poznati samo italijanski tifozi. Zbog pomenutih koreografija, koje su i danas prisutne na severnoj tribini, za navijače Crvene zvezde se govori da su avangarda na našoj navijačkoj sceni.
Inače, Zoran Timić Tima je dugogodišnji član Skupštine FK „Crvena zvezda”, a ljubav prema crveno-belim bojama demonstrirao je i kao generalni sekretar mačevalačkog kluba. Za Zorana Timića se uvek govorilo da je vrhunski organizator tribine i pravi pobornik italijanskog stila navijanja, dok su s njim rasli i sledbenici engleske škole.
Tu se, pre svega, misli na Todu, navijača koji je još osamdesetih bio poštovan na severu. Pratio je crveno-bele na svim meridijanima, a i danas dolazi na mečeve voljenog kluba, ali je uglavnom smešten na mnogo mirnijoj, zapadnoj tribini.
Na Karaburmi, ispred svoje kuće, ubijen je i Nebojša Pumpalović Pumpi (32). On je likvidiran hicima iz pištolja dok je popravljao svoj automobil. Pretpostavlja se da je žrtva poznavala ubice (pričalo se o dvojici), jer se neposredno pre hitaca čuo žučan razgovor. Pumpalović je na mestu ostao mrtav, a nedaleko odatle, u dvorištu, bili su mu supruga i dete.
Pumpi je u javnosti bio poznat kao jedan od vođa navijača **Partizana**, a više puta je i osuđivan. Odgovarao je za razna krivična dela, uglavnom razbojništva, ali i napade na policajce. Iz zatvora je izašao tri meseca pre smrti.
Čuveni navijač Zvezde Goran Pecić Peca Panker je bio jedan od vođa Zvezdinih navijača. Na prvu utakmicu je otišao sa 14 godina, ima dugogodišnji staž prodavca benzina na kante, sitnih propalih poslića i status dobrovoljca na ratištu. Kad pogleda unazad u crveno-belu prošlost, ne zna od čega da počne.
Po bivšoj SFRJ išao je na gostovanja tamo gde niko nije išao. Šesnaestina finala Kupa u nekoj zabiti, sedne sam na voz i pravac gde treba. Prva utakmica kad je Priština ušla u Prvu ligu otišli samo on i drugar Zelja. Upalili baklje, njih dvojica. – Milicija se šlogirala. Nisu znali u to vreme šta je to baklja. Tuča na „Maksimiru” bila je samo kruna svih sranja koja su se dešavala na gostovanjima po Hrvatskoj, ali se o tome tada nije pisalo da se ne razgrađuje bratstvo i jedinstvo. Ja sam zbog Zvezde bio u zatvoru četiri puta i uvek je to bio neki nacionalizam.
Posle je otišao u Arkanove „tigrove” i postao, kako kaže, najveći ratni profiter. Buduću ženu je „doneo” sa fronta.
Skoro je posle duge i teške bolesti preminuo Branislav Zeljković poznatiji kao Zelja. Njemu su počast odali i dugogodišnji rivali iz grobarskog tabora, jer ga smatraju utemeljivačem modernog navijanja u Srbiji, koji je u svakom trenutku znao da poštuje fer-plej. Pored njega, iz nekadašnjih „zulu voriorsa” i „red devilsa” proistekli su Žorž, Kalina, Crvko, momci koji su predstavljali strah i trepet za sve navijače širom Evrope.
Mnogi žestoki beogradski momci, „afrimisani” tokom osamdesetih i devedesetih, pojavljivali su se na severnoj tribini. Kao veliki navijač Crvene zvezde na ratište je otišao Đorđe Božović Giška, koji je bio jedan od osnivača srpske dobrovoljačke garde. Poznatija je veza između Arkana i Zvezde, a na severu se pojavljivao i Aleksandar Knežević Knele. Inače, na severnoj tribini i danas postoji spomen-ploča kao sećanje na navijače Crvene zvezde koji su poginuli u ratovima u Bosni i Hrvatskoj početkom devedesetih.
Za vreme rata na severnoj tribini isticu se mladje generacije sa nepunih 18 godina jedan od naj istaknutijih bio je Vladimir Savija koji je vec vazio za jednog od ispravnih momaka spremnih da unesu novine u nacin navijanja.
“Imao sam osamnaest godina kada sam se susreo sa Arkanom, on je tada bio vrlo bitan faktor u društvu. Prema nama mlađima bio je korektan. Nekoliko puta smo, doduše, došli u konfliktnu situaciju zbog stavova koji se njemu nisu sviđali. Za neku utakmicu kojom je Zvezda slavila titulu napravili smo koreografiju sa dosta pirotehnike. Ovi iz kluba su rekli da to policija mora da pregleda. Nismo imali ništa protiv. Međutim, iako nije bilo nikakvih eksplozivnih naprava, sve nam je zaplenjeno. E, onda smo se naljutili i dogovorili kako da se revanširamo. To se, normalno, saznalo i Arkan je bio taj koji je trebalo sve to da spreči. Došao je na naš sastanak, rekao da se ne slaže, ali smo mi bili čvrsti u nameri da uradimo to što smo naumili. Mislim da je on video da mi nismo barabe. Pazi, Arkan je tada bio najopasniji čovek u zemlji. Verovao sam da je njegov osnovni motiv dolaska na tribinu bio da kanališe veoma izražen nacionalni naboj. „Delijama” su bila puna usta Srbije. Je ‘l tako?! Pokažite to tamo gde treba. Naše starije drugare odveo je na ratište da brane Srpstvo, a mi mladji smo ostali da vodimo navijački život.”
Upravo posle tih ratova došlo je do smene generacija među tvrdim jezgrom Zvezdinih navijaca.