Ja sam cura i navijačica sam Hajduka.
Ne zanimaju me tuđa mišljenja tipa onih glupih ‘stop vagini na tribini’ ili ‘cura je da bude u kuhinji’. Možda vaše mame, cure, sestre nisu za tribinu i uživaju u tome da budu domaćice ali tko si ti da trpaš sve žene u isti koš? Idem od domaćih do gostujućih utakmica.
Za mene je najbolji osjećaj na svijetu probuditi se i shvatiti danas je taj dan. Danas je utakmica. Živim za vikende kada moj Hajduk igra. Ako u tom trenu ne mogu biti u Splitu koji je od mene udaljen 350 kilometara tada svoj Bili klub bodrim ispred svog Tv-a.
Nema mi ljepšeg osjećaja nego sjesti u auto i krenuti za Split ili gdje god da Hajduk igra i kupiti kartu za utakmicu. Nema te riječi kojom bi opisala sreću kada moji Bili pobjede, ili tugu kada izgube.. O pobjedi sam spremna pričati danima, a kad izgubimo ne diraj me, ne pričaj mi i pusti me da plačem. Kada sam prvi puta osjetila da je ova ljubav najveća? Ni ne pamtim više. Oduvjek je to tako.
Samo se pitam, je li moguće da ova Hajdučka ljubav još naraste? Najljepše je kad stanem na tribinu i pomislim kako nas sve veže ista ljubav. Ljubav prema tom klubu. Ne mogu zaboraviti 22.04. dan kada smo na Maksimiru razbili Dinamo 2-0.. Taj dan i narednih tjedan dana sam pričala samo o tome.
O tome kako je moj Hajduk pobjedio. Volim svoj klub Hajduk, volim svoju obitelj Torcidu, volim svoj dom Poljud. Ta ljubav mi je zaista dovoljna jer o drugačijoj ni ne razmišljam. Pronašla sam mjesto gdje pripadam 
(Fan kolumna. Šaljite nam vaše kolumne na e-mail: [email protected])
