Priča nam stiže od Miodraga Rakica, člana grupe JNA, grobarskog pank benda. Uživajte.

“Juče drugar dobio ćerku, pa sam sinoć bio na slavlju. Obično takva slavlja budu povod da se, uz koju rakijicu, vidiš i ispričaš sa ljudima koje ne vidjaš baš često. Jedna flaša izuzetne rakije je učinila to da kući odem taksijem, umesto svojim kolima. 🙂
Od gomile ljudi, koju većinu poznajem, pored mene sedi dečko koga znam samo iz vidjenja, kao i on mene. Navija za Partizan, pa smo se nekako dotakli i te teme. Izmedju ostalog, ispričao mi je jednu anegdotu, koju je njegov komšija, koji za Zvezdu navija, doživeo pre 20-ak godina. Citiraću ga, odnosno pokušaću da prenesem priču tog njegovog komšije, koju sam sinoć čuo..

“Imao sam oko 17 godina kada sam prvi put otišao sam na derbi. Bilo je to pre 20-ak godina. Ne znam tačno koji je to derbi bio, pošto su mi u sećanju neke druge, spordne stvari ostale. Naime, po završetku utakmice je trebalo da udjem u gradski prevoz, njime da idem do glavne stanice, a posle sa iste za Pazovu.

Medjutim, umesto da udjem u bus koji ide do glavne stanice, ja sam ušao u onaj koji ide za Padinsku skelu, i to pun Grobara, a ja sa sve Zvezdinim šalom oko vrata! Au! Šta sad?! “Oooo…pa dobro nam došao.. Pa gde si ti pošao.. Hahaha…vidi ga cigan..” Kao u osinjak da sam ušao. Odsekle su mi se noge! Iz busa nisam mogao da izadjem, jer mi nisu dali. Izašao sam tek u Padinskoj skeli, ali sam morao sa njima da idem. Recimo, kao da su me uhapsili. Dotle sam preživeo torturu, u smislu lupanja macoli, izvlačenja ušiju i nosa i sl.. Svašta mi se motalo kroz glavu. Gde me vode? Šta će da mi rade? Pošto je Partizan pobedio, išli su u neku kafanu da slave pobedu, a i ja sa njima. Ustvari, pre bih rekao da su me vukli sa sobom, kao nekog kera.

Koja god tura pića bi stigla, bilo je tu piće i za mene. Morao sam da jedem i pijem sa njima i da slavim pobedu Partizana. Jedan od njih, onako baš krupan, je imao uticaj medju njima, pošto sam primetio da ga svi baš poštuju. Naredio im je da ne sme niko da me bije. Čak ni šamar da mi opali. Sve u svemu, moja proslava Partizanove pobede se završila u pola noći, a ti momci su me na kraju odveli na autobusko stajalište, rekli mi koji bus da ‘vatam, pa onda kako sa Laste za Pazovu da idem. Mislio sam da će me zajebati poslati ko zna gde, medjutim, sasvim neočekivano, dodjoh kući, a moj pakao se konačno završio. Osim traume koju sam preživeo, dlaka sa glave mi nije falila.

Jedino što sam narednih dana imao masnice po telu od štipanja i malo su me bolele uši i nos od tegljenja, odnosno vučenja za iste. Da, celo veče su me, smejući se mom strahu, vukli za uši i nos, štipali me, a dobio sam i po koju macolu..”

Da ne dužim dalje. Ceo dan mi ova priča u glavi i smejem se k'o lud. 😀 Ne treba puno pogadjati ko bi iz ove priče mogao biti krupni lik od autoriteta. 😉 😀 Jedan veliki gospodin, posebno posle ovoga što sam sinoć čuo! U današnje vreme, kada nema nikakvog navijačkog kodeksa, niti fer pleja, kada su neke stvari otišle predaleko, lepo je čuti ovako nešto, a neka ova anegdota bude svima za nauk, posebno mladjima, jer da bi ponizio protivnika, ne moraš ga baš obogaljiti.

Može i ovako, gospodski, šmekerski, pa neka mu ostane u sećanju prvi debi za ceo život. 😀 Živeli.. :)”