Prvi fudbalski menadžer iz Poljske u Engleskoj ligi!
Matt White napravio je intervju sa Emilom kotom.
Nakon što je sa samo 17 godina doživio strašnu povredu koja je okončala njegovu karijeru, Emil Kot je uspjeo da postane capo Ultras Engima, glavne grupe Polonije Varšave koja je u to vrijeme igrala u Ekstraklasi, poljskoj najvišoj diviziji.
Početak EK-ovog fudbalskog puta
Rođeni ste u Varšavi u Poljskoj i tu je započeo vaš fudbalski put u mladosti?
EK: – Tako je. Odrastao sam u severoistočnoj Varšavi u Bialoleki na desnoj obali reke Visle. Još 1990-ih, moglo bi se reći da je više nalik na seosku stranu Varšave. Prilično sličan Bedfontu u kojem sada živim u Engleskoj. Imali smo veliku baštu punu životinja – tri mačke, tri psa, golubova, kokošaka i naravno ta bašta je bila moje prvo fudbalsko igralište. Igram fudbal od svoje šeste godine, svaki dan bi me zatekao sa loptom u nogama. Imam sjajne uspomene na ljetne mjesece u kojima bi se od ranog jutra do kasne večeri većinu dana stalno igrale fudbalske utakmice sa mojim starijim bratom i našim prijateljima.
Igrao sam za razne klubove u Varšavi – Polonia Warsaw, Polfa Tarchomin, Dolcan Zabki i Marcovia Marki. U svom omladinskom fudbalu igrao sam uglavnom na poziciji centralnog beka, ali kada sam napunio 16 godina, trener prvog tima me pozvao u prvi tim i promijenio moju poziciju u ulogu centralnog defanzivnog veznog. Bio sam premlad da bih igrao kao centar bek’ sa odraslima, visok sam samo 180 cm pa su me gurnuli u sredinu parka.
Nažalost, moja igračka “karijera” završila je kada sam imao 17 godina nakon jedne sezone.U to vrijeme sam igrao za Marcovia Marki u 4. ligi poljskog fudbala. Iskrivio sam lijevo koljeno i pokidao ACL (prednji ukršteni ligament), LCL (lateralni kolateralni ligament) i PCL (stražnji ukršteni ligament). Osim toga, oštetio sam i meniskus. Na putu do bolnice u kolima hitne pomoći samo sam znao da je to veoma teška povreda i da će to biti kraj moje igračke karijere.
Bol je bio nepodnošljiv. Nakon dužeg perioda oporavka, pokušao sam da se vratim fudbalu 2-3 puta. Nažalost, nakon svakog pokušaja imao sam problema sa koljenom. U međuvremenu, moj trener Jaroslaw Wojciechowski mi je rekao da sam pokazao neke mentalne atribute da budem dobar trener. Znao je da volim fudbal. Podsticao me je da fudbal ostane dio mog života. Zbog toga sam završio svoju prvu trenersku obuku kada sam imao 18 godina. Odmah nakon toga moj klub (Marcovia Marki) mi je dao priliku da budem trener grupe U7/U8. To je bio početak mog trenerskog puta.
Mnogi ljubitelji fudbala imaju veliko interesovanje za poljski fudbal i mnogi od vas su obavili brojna ‘groundhopping’ putovanja širom Poljske. Neki su na kraju gledali Poloniju Varšavu, klub sa kojim je Emil Kot povezan od malih nogu. Odrastao je podržavajući ih i redovno posjećujući njihove utakmice, postajući dio Ultras Enigma grupe o kojoj više objašnjava u nastavku. Emil je kao dijete proveo 4 godine igrajući za njihove mlade timove, bio je skaut kluba dok su još bili u Ekstraklasi za 1. tim, U21 i akademiju. 2013. godine klub se našao u IV ligi (5. nivo poljskog fudbala) nakon što su imali problema van terena sa svojim vlasnikom i finansijama, što je dovelo do toga da klub nije dobio licencu za igranje u Ekstraklasi.
Postavljeni ste za pomoćnika menadžera Piotra Dziewickog i dobili ste Poloniju unaprijeđenu u svojoj prvoj sezoni. Kao strastveni navijač kluba, morate biti ponosni što možete reći da niste igrali samo za njih na omladinskom nivou, već ste i skautirali za njih i trenirali ih što je dovelo do promocije u teškom periodu za tim?
EK: – Veoma sam ponosan što sam dio historije ovog fantastičnog kluba. Navijač sam Polonije od 1998. godine, i definitivno mogu da kažem – “Polonia till I die!”. Kada me bilo ko u UK pita koji je moj omiljeni klub, uvijek odgovorim da ne navijam ni za jedan klub u UK i da sam navijač Polonije iz Varšave. Nakon toga obično moraju da guglaju ko su, što je na kraju dobar marketing za Poloniju, moglo bi se reći (haha).
Moje navijačko putovanje sa Polonijom je prilično ludo. Kada sam imao 14 godina, počeo sam aktivnije podržavati Poloniju. Putovao sam sa bratom na gostovanja i bio sam dio Ultras Enigma grupe. Ponekad me to dovodi u opasne situacije, ali… to je „dio igre“. Kao što i sami znate, imamo drugačiju kulturu navijača u istočnoj Evropi. Kada sam imao 17 godina (nakon povrede koljena) počeo sam da budem vođa navijača (capo). Na kraju sam to radio skoro tri godine. Imao sam problema zbog toga što sam bio na toj poziciji,razlog tome su rivalske grupe.
U 2010-oj godini došlo je do tuče i bio sam blizu smrti. Izgubio sam 1,5 litara krvi nakon ove tuče na ulici i ostao sam sa nekoliko rana od noža. Na moju sreću, bolničari iz Hitne pomoći su mi spasili život. Samo 7 dana nakon ovog incidenta, pojavio sam se na sljedećoj domaćoj utakmici da predvodim navijače jer sam htio pokazati svoj karakter i svoju ljubav prema klubu. Nastavio sam voditi navijače u sljedećih nekoliko utakmica, ali moja situacija u gradu je postajala još gora nego što je bila prije pa sam odlučio da ovo završim i fokusiram se na svoje trenersko obrazovanje. Vratio sam se još jednom vođenju navijača kada je Polonia odigrala posljednju utakmicu u Ekstraklasi protiv Piast Gliwice. Na tribinama je bilo skoro 6.000 navijača; odlična atmosfera, ali to je bio tužan oproštaj od vrha.
EK: – Imao sam sreće, baš sreće da mi je Piotr Dziewicki dao šansu da mu budem pomoćnik odmah nakon ispadanja u 5. ligu. Bilo je to kao san jer sam bio igrač, navijač, ultras i pomoćnik menadžera. Bila je to odlična sezona. Igrali smo pred 3000 do 5000 ljudi na našim domaćim utakmicama, ogroman učinak za taj nivo. Na kraju smo osvojili ligu i plasirali se u 4. ligu. Još uvijek pratim šta se dešava u Poloniji i poznajem neke igrače, menadžera, druge ljude u klubu. Nadam se da ćemo se uskoro vratiti u Ekstraklasu.
Nakon nekoliko godina treniranja u različitim klubovima, EK se preselio u Englesku. Danas trenira u Balham FC, kao prvi poljski fudbalski menadžer u Engleskoj fudbalskoj ligi!
