Borac Čačak – Crvena zvezda 2:2
Par dana pre početka novog fudbalskog prvenstva startovala su me par mlađa zvezdaša iz mog grada. Bilo je ono, tipa: Brate jel ideš sa nama sutra, nebi loše bilo da krenete i vi stariji biće zanimljivo putovanje, cirka zajebancija, prvo je kolo, da vidimo tim, nove igrače. Iskren da budem i nije mi se nešto išlo, (nisam baš tih godina bio redovan na utakmicama) ali u razgovoru sa njim nije trebalo mnogo da me ubede da krenemo. Mislio sam da mi stariji pođemo kolima skupimo kintu i pokupimo i njih da se nebi mnogo mučilo oko puta. Odbili su me iz prve, oni već sve dogovorili i zakupili autobus sa kojm je trebalo da krenemo u nedelju ujutru.

Rekao sam da je uredu i da ćemo da se vidimo. Tog avgustovskog jutra bilo je veoma sunčano, a ja sam pre toga kontaktirao par mojih starih pajtosa i naterao ih da ujutru dođu. Krenuli smo na zakazano mesto polaska i usput naleteli na stare lisce M….a i S….a-M…g. bili su mamurni od noćne pijanke. S..e-M..i je počeo da urla i da se smeje okomio se na mene i podjebavao ono: Aaaaaaa mislili ste nas da zajebete p…e jedne, idemo i mi. Počeo je i ove mlađe da zeza: Šta slušate ovog O…..a, ko ga bre j..e. Odnosilo se na mene, zagrlio sam ih obojicu i rekao idemo braćo. Tada M…ć odgovori da nemaju prebijene banke u džepovima. Rekao sam mu ajde bre ko te pita za kintu.

Usledilo je ono njegovo: Tako te volim ortak. Bus je bio pun ko oko, bilo baš veselo. Krenuli smo, a ja sam primetio da u busu ima dosta maloletnih osoba koji se nisu štedeli u ispijanju piva. Put zanimljiv standardno zaustavljanje na par usputnih stanica šoranje i ’’kupovina’’ piva, sve do samog ulaza u Čačak. Tada smo na jednoj benzinskoj stanici čuli da je 7-8 autobusa bg tablica prošlo ispred nas i da su napravili neke nerede i izlupali automobil i radnike AMSS i da je bilo gusto. Krenuli smo dalje i na samom ulazu u grad čekala je policija koja nas je zaustavila. Osim zapisivanja tablica od strane pandura i razgovora sa vozačem ništa se konkretno nije desilo i pustili su nas dalje. Stigli smo ispred stadiona nekih 15 minuta pre početka tekme. Na tribini, ako tako mogu da je nazovem (strmo brdo, ograđena livada) već je bilo oko 500-600 navijača iz Bg-a i unutrašnjosti.

Na samoj tribini je bilo super navijanje, a meni se činilo (grdno sam pogrešio) da smo bili i primljeni od domaćih navijača. Tih godina pre pada Slobodana Miloševića mi (a i ostali navijači u Srbiji) smo uvek neposredno pre početka meča skandirali parole uperene protiv Slobe i aktuelne vlasti. Čačak je bio grad opozicije i na naše skandiranje Slobo odlazi!!! Ceo stadion se digao na noge i podržao nas tako da se iz hiljada grla orilo, stvarno je izgledalo moćno. Ko je mogao u tom trenutku da predpostavi šta će se zapravo desiti. Navijali smo fantastično i u 9 min 0:1 erupcija oduševljenja, dva momka sa naše tribine preskaču ogradu i hitaju da podele radost sa fudbalerima. Policija reaguje i obara jednog od njih, dok ovog drugog hvataju i sprovode u maricu. To je bio znak da da velika grupa navijača uleti u teren.

Ostao sam gore i gledao šta se dešava, ali sam ubrzo morao i ja dole jer sam primetio da je moj stari ortak S..e-M..i preskočio ogradu i da je u raspravi sa jednim od pandura. Prekid utakmice je trajao neki 18-20 minuta dok se i zadnji zvezdaš nije vratio na tribine. Od tog minuta domaći navijači su konstantno vređali, psovali, provocirali. Policija je u početku pokušala da razdvoji dve zaraćene strane, tako što su njih odgurali od ograde.

Verbalne čarke su kulminirale negde pred kraj prvog poluvremena, i prerasle su u kamenovanje Čačana sa istočne strane. Raketirali su nas kamenicama i sa tribine i izvan stadiona. Bilo je veoma zajebano. Tada nastaje prekid koji je trajao punih 50 minuta. Mi smo provalili u teren, i sukobili se sa policijom. Ubrzo su i oni uleteli u teren i nastaje opšta tuča, u jednom momentu nije se znalo ko koga udara. Tuše su se prenosile čas u jednoj čas u drugoj strani.

Dosta polomljenih noseva, napuklih arkada, ispalih zuba. Rekao sam mojim momcima da se grupišemo i u slučaju napada da reagujemo odmah. Udaraj i ako vidiš da nemožeš beži, ali nikako nemoj da padaš ili da se odvajaš solo. Tuča je potrajala, a morao si da se paziš i od lokalnih Čačanskih bitangi i od policije. Držali smo se grupno i tu u grupi nismo loše prošli, oni naši koji su se odvojili ili pali bili su bukvalno zgaženi. U jednom momentu je tip sa nekih 10-15 metara ciglom ili nekim betonskim predmetom opalio policajca usred glave. Pao je ko sveća, e tada sam pomislio ono najgore, jebote ovaj je gotov. Polako smo se povlačili ka našoj tribini, a policija potpomognuta vodenim topovima počela je da ispaljuje i suzavce.







Tako smo morali da napustimo stadion, a ispred stadiona na parkingu nastao je pravi haos. Polupana vozila i tuča sa osobljem i gostima jedne kafane. Baš žestoko. Većina naših buseva bila je polupana, a neki momci pohapšeni. Uspeli su da nas sabiju u obruč i tu nas držali do kasno u noć. Čini mi se negde do 22h. Skoro svi smo bili zapisani. Moji momci su uglavnom solidno prošli, po koja modrica i oteklina. Kada se sve završilo i kada smo krenuli kućama shvatio sam da je ovo posle Maksimira jedan od najvećih incidenata na ovim prostorima. Posle par dana gledali smo i snimak utakmice i razne specijalne emisije, a najgore smo prošli od majke jednog tada maloletnog navijača (sada jedan od viđenijih iz našeg kraja) koja nas je usrala od glave do pete.




novinski izvestaj

PODIJELI