Životna priča Perović Ivan (1991-2011)

Ivan Perovic je rodjen 5. marta 1991. mojoj mladjoj i jedinoj sestri. Bio je prvi i jedini unuk mojim roditeljima, sestric meni i muzu, dete svojoj majci. Imao je punu paznju, ljubav i podrsku svih odraslih oko sebe.

Otisla sam iz Beograda za Njujork septembra 1991. na kratki boravak sa, tada, deckom. Dve godine kasnije, imali smo stan, poslove, sankcije u Beogradu, i rat – nije nam se vracalo. 1994. smo se vencali.

Novembra 1995. sam se prvi put vratila u Beograd, imala sam magistarsku izlozbu.

U to vreme Ivan je poceo da se bavi fudbalom, ohrabren od oca i sa nasledjenim talentom. Ja nisam ljubitelj fudbala, ali sam to prihvatila kao dobar hobi, kao sto mnoga deca sa tri godine upisuju klavir, gitaru, tenis, ili balet. Malo kasnije su ga prozvali Grobi jer je trenirao u Partizanu. Kasnije, tokom osnovne skole, njegov svakodnevno prepun raspored skole i treninga je delovao kao bolja varijanta u odnosu na prazno gluvarenje po predgradju, koje cesto vodi u kriminal, drogu i alkohol.

Devedesete su odmicale, mi smo se snalazili u Americi, a Ivanovi roditelji radili sta i koliko su mogli da mu pruze sve sto mogu. Otac je imao stabilnost posla u velikoj firmi, a majka je poslednjih 11 godina radila 12 sati dnevno, 6 dana nedeljno. Tokom godina sam se vracala u Beograd i ucila vise o Ivanu kao i on o meni. Bili smo radoznali, voleli se, postovali, delili humor. Bio je tada prosecan ucenik, posvecen sto se tice fudbala, i izuzetno darezljiv, iskren, drag, duhovit, i drustven.

4. jula 2003. nas je prvi put posetio u Njujorku. Zajedno smo gledali vatromet sa mog balkona te veceri, i vikali uuh-aah. Pisao je u dnevniku putovanja: “SUBOTA 12. JULI RANO UJUTRO OTISAO SAM DA TRCIM PREKO MOSTA KOJI JE 3 PUTA VECI OD BRANKOVOG (TAMO I NAZAD BEZ PRESTANKA). VRATIO SAM SE KUCI ISTUSIRAO SE I OTISAO SA TETKOM U ZOOLOSKI VRT U BRONXU. VRT JE MNOGO LEP I NAPRAVLJEN JE KAO DZUNGLA DA BI SE ZIVOTINJE OSECALE KAO KOD KUCE. PREPUNO JE PRIRODE. SLIKAO SAM DVE OTROVNE ZMIJE, I POMISLIO DA CE SE MAMA UPLASITI KAD IH VIDI. VIDELI SMO LAVOVE, TIGROVE, MEDVEDE, MAJMUNE, PAUNE, GORILE SMO PRESKOCILI ZATO STO JE TAJ DEO AFRIKE BIO ZATVOREN, I MNOGE DRUGE ZIVOTINJE. UOSTALOM, VIDECETE SLIKE.”

Poslednjeg dana tog letovanja smo svratili na rucak, on i ja. Ivan je odjednom poceo da prica o poslednjim danima moje mame, koja je preminula par meseci ranije. Bila sam dosta zatecena ali prodiskutovali smo smrt kao proces sa svih strana. Mislila sam da ga spremam za svoju smrt. Zahvalna sam mu za to leto jer mi je vrlo nezno pomogao u zalosti za majkom.

Par godina kasnije, pred srednju skolu, smo diskutovali ozbiljne teme; Ivan nije bio siguran kojim putem da krene. Savetovali smo ga o raznim karijerama, i salili smo se da ga vise necemo zanimati teca i ja dok ne bude imao sopstvenu decu, i bude hteo da ih dovede u Njujork. Ocigledno je ulazio u fazu adolescencije gde odraslima nema mesta.

Uskoro smo prosli kroz promenu glasa, lose ocene, devojke, i sve te stvari koje dolaze sa prelaskom na srednju skolu. Kad je krenuo u vecernje izlaske nastavili smo kontakt emailom i kasnije fejsom.

Iskren kakav jeste, slao mi je slike sa svojih letovanja i putovanja. Primetila sam sve vise decaka u slikama, sve vise crnih majica, i sve vise akcija koje nikad ne bih pozdravila. Kad vise nije igrao fudbal, sa istom strascu se posvetio navijanju za Partizan. Verujuci da je u pitanju faza i prirodni nastavak ljubavi prema sportu, oslanjala sam se na njegovu pozitivnu prirodu da na kraju pobedi.

Juna 2010 je proslavio maturu, ali je nekako uspeo da padne maturski ispit. Bila sam van sebe od besa, kao i svi oko njega. Ali, sabrao se, nasao letnji poslic, i tokom zime 2011 polozio ispit. Nemajuci druge obaveze tog proleca i leta, izlazio je, putovao, uzivao u drustvu svakog slobodnog momenta. Ljubav je izgleda bila obostrana, drustvo ga je volelo.

Leta 2011 mu je mozda bilo dosta jer je resio da nastavi skolovanje i prestane da “bleji”. Pricali smo oko 4. jula o novoj skoli, salio se sa mnom da bi mi izazvao poziv u Njujork. Rekla sam mu da mu poziv ne treba, da je uvek dobrodosao, pod uslovom da je dobar student.

Ja sam otisla na more, a on je iskoristio leto da se dobro provede pre fakulteta. Brinuo je te rane jeseni o prvim kolokvijumima jer sam mu ozbiljno zapretila da necu placati beskrajne semestre.

21. oktobra je izasao sa drustvom, u petak uvece, idealno za dugacku noc. Kasnije te veceri, pre nego sto ona legne u krevet, poslao je majci SMS da je voli.

Sutradan je bio mrtav.

Dušica Kirjaković

PODIJELI