Ljetna noć sjedim u pivskom vrtu, s ekipom s kojom inače idem na utakmice. Sutra je Jadranski derbi na Poljudu, i suška se već par dana da će se probat upast u Split. Ovi moji kažu da se nešto možda priprema, al da oni misle ić normalno u koloni jer da nema smisla ionako će te murija privest negdje na putu i provest ćeš, cijeli dan u stanici.
Uvjek me to kopkalo zašto se nije probalo upast u taj jebeni Split koji put prije, ne možda svake godine al jednom u pet godina bio bi red. Bio sam prisutan i zadnji put kad se upalo mislim 2004 g. Kombijima bez pratnje do Poljuda pa je nastala tarapana kod onih kioska gdje se skreće za jug Poljuda, kad je murija pucala u zrak da zaustavi horde tovara koji su onako najprije u čudu gledali kako 4 kombija i par autiju bez pratnje dolazi na Poljud. Al to su bila neka druga vremena, a nije se tad planiralo upast bilo di, jednostavno se uspjelo doć bez pratnje.
Doduše kad čovjek gleda kojim kod putem da kreneš užasno je teško doć do Splita ne primjećen, ako nisi dobro organiziran i discpliniran. To nam nikad nije bila jača strana. Uvijek se putovalo ko da se ide na maturalnu, puni alkohola i drugih opijata, svako o nekom svom poslu i planu.
Tako smo uvijek bili laka meta. Al to se unazad nekoliko godina počelo mjenjat i ekipa je počela putovat organizirano i svi skupa.
I tovarima se to par puta obilo o glavu kao npr. Na Desincu.
Mislio sam nakon zadnje pive lagano krenuti doma na spavanje kad me zove frend koji godinama nije bio na utakmici i kaže da će on ić jer da ide i neka stara ekipa koja se odavno makla sa strane, jer taj djir vise nije društveno prihvatljiv za poslove i pozicije koje su sad imali.
Jebiga život nosi svoje neko umre od igle, a neko postane direktor, političar, doktor i tako to.
Mislim si vozeći se prema doma, ma koga jebe idem…
Vadim iz prošlo novogodišnje bukse topofski jedino šta mi je ostalo. Ženi kažem da idem sutra na utakmicu, nije joj previše drago, još kad joj kažem da krećem za par sati, izmotavam se ljetom i kolonama na autoputovima.
Dolazim na dogovoreno mjesta, nema nas puno, šarolika ekipa, neki nisu već dugo bili na utakmicama, s nekima nismo baš u dobro odnosu, drugi su oni mladji koji sad sve vode i tako to, al sve u svemu 35 ljudi ukupno. Mislio sam da će biti bar 50tak. Prema Dalmaciji su nam se trebalo pridružiti još par jakih igrača koji su južnije na godišnjem, al naravno kad smo ih trebali pokupit nisu se javili.
Sve skupa nema puno alkohola, iz pozadine se čuje onaj poznati zvuk šmrkanja, to se omladinci dopingiraju. Al sve u svemu uglavnom većina spava, nije onako razularena atmosfera kao kad se ide na uobičajena gostovanja. Ovaj frend do mene mućka proteine, svašta.
Približavamo se Zadru počelo je svitati, stali smo par puta na pišanje, dogovor je još jedno pred Splitom i to je to. Pada dogovor ide se na Rivu popit piće malo zapjevat, poslikat se snimit koji klip i ako nema odgovara, na janjetinu negdje u Klis il Drniš zbuksat se do tekme. Niko ne želi za kurac provesti dan pod paskom murije.
Skidamo se s autoputa i evo nas na magistrali prolazimo onim malim dalmatinskim mjestima uz samu obalu, tu i tamo koji sneni ribar na cesti, i evo nas već u onim njihovim Kaštelima, šta ja znam meni ta mjesta uopće nisu lijepa, nego baš obrnuto iz nedovršenih etaža vire armature za dić kat ako zatriba.
Čovjek kad s te strane ulazi u cvit mediterana ko da ulazi u šupak svijeta, neka ružna industrijska zona, cementara i tako to… s druge strane nazire se Poljud.
Ulazimo u Split, dobro je murija nas nije provalilia a bome ni sneni dalmatinci, doduše ovaj put smo se i prilično dobro kamuflirali. Pred splitskom lukom gužva, sve puno autiju, buseva koji mile prema trajektima. Ljeto je i grad je krcat turistama čak i u ovo rano doba.
Evo nas na Rivi izlazimo van, i kreće šetnja. Sjedamo u jedan od prvih kafića naručujemo pive.
Konobar u čudu, do sad mu je jasno s kim ima posla. Na početku Rive se cesta nešto preuredjuje sve je puno kamenih blokova, armature, nije dobra pozicija, ako krene tarapana, a hoće jer se već vidi kako neki klinci koji inače dijele letke strancima za turističke ture brodovima vade mobitele i uznevjereno zivkaju.
Dogovor pade idemo se prošetat Rivom, zapjevat Rijeci i Armadi da ih riješimo dileme.
Pive su se pošteno platile, i vidi se na licu konobara olakšanje.
Prošli smo pola rive pjevajući, turisti zbunjeni, većina domaćih boli kurac, al nekoliko ih se lovi za mobitele i panično zovu. Pada jos jedna legendarna slika nasrid Rive ispod drvoreda palmi, ko Česi na odmoru. Danas je ionako najbitnije se poslikat jebes ostalo, jer ako nije na fejsu ko da se nije dogodilo.
Jebe nas se, mi smo svoje napravili, idemo nazad do prijevoznog sredstva koji nam je parkiran negdje kod trajektne luke, dajemo im jos 20 minuta šanse da se probude, a onda aj bok Splite iđe se na toplu janjetinu.
Jasno mi je da je i njima dopizdilo čekat nekog 10 godina, a taj nikad ne dodje, al to je njhov problem.
Krećemo nazad prema trajektima, sad je već sve puno ljudi, masa turista s torbama, juri prema otocima, evo nas i blizu autobusnog niti 50m do prijevoza, kad se iza nas čuje vika i komešanja, di ste pičke rečke čuje se deranja, vidim neku gomilu u onim smijesnim maskama ko iz filma Vrisak kako mašu teleskopima i trče s onim kamenim blokovima s početka priče. Teško je skužiti kolko ih ima jer su pomijašani s onom gomilom turista koja ide prema trajektima.
T. se dere skreni prema prvom kafiću tu držimo crtu…Prvo kamenje već zviždi oko glave, ekipa doslovno uzima ljudima s stola pepeljare, šalice s makijatom, stolice i vraća sve prema tovarima.
Ubrzo od pobacanih stolova i stolica nastaje teško prohodna barikada izmedju nas i njih. Kafić je zapravo neki uvučeni prostor u neki zid i ima na ulazu staklenu stijenu koja je već sva popucala od tovarskih grota, staklo pršti i bolje je biti vani nego unutra.
Odlazim bočno, do kioska jer imam feeling da bi nas mogli okružiti a onda će biti jebeno, provirujem iza kioska i shvaćam da i neki od tovara misle isto, lik stoji 10 m od mene, štrkljo neki s smiješnom maskom, u jednoj ruci teleskop u drugoj grota, dere se nešto.
Baca to prema meni ali promašuje, pored kioska neki dida na malom stoliću prodaje nekave metalne đežvice ko da smo u Turskoj, grabim to i bacam na tovara prva promašuje al druga ga pogađa u ruku, i mali se povlači, jebiga dida ode svih desetak đezvi u kurac. Shvaćam da imamo posla s nekom djecom i da ih nema previše. Dolazim do ovih svojih i govorim nema ih puno, i ne izgledaju nešto kažem T. daj onaj topofski šta sam ti ga dao da ga zbuksaš, da ga bacim pa kad pukne idemo u juriš da rastjeramo to…
On kaže nije ga uzeo sa sobom. A jebiga svako svoju stolicu i idemo.. Uzimamo stolice s one hrpe, al i s njihove strane već paljba lagano jenjava i krećemo oko kioska na njih, povlače se, a udaljini se čuju sirene, eto i intervetna se razbudila.
Drotovi dolaze trkom a mi započinjemo pjesmu o jebanju Splita i Rijeci šampionu.
Drotovi nervozni sad već sunce opako grije. Tjeraju nas sve u kafić da nas legitimiraju. Brojimo glave i gledamo se u čudu, nikom ništa nije, niti ogrebotine.
Zvoni mi telefon, a ono frend koji me i nagovorio da krenem, kaže sjedi u kafiću do i kaže da će on redovnom linijom doma, da dodjem, da ko će sad cjeli dan bit u muriji i na sudu…
Šta ja znam meni su ta privodjenja pogotovo u Dalmaciji zabavna, jednostavno ti likovi iz dalmatinske zagore u uniformama to čovjek mora doživit.
Jedva suzdržavam smjeh kad oni pokušavaju ispasti opaki drotovi, jednostavno to je takav naglasak, takva spika da me baca u smjeh.
Odvoze nas u stanicu, pred stanicom hitna, pitaju koga treba previt da su čuli da je bilo opako i da ima ozljeđenih, smijemo se i govorimo da nam nije dlaka s glave pala.
Drotu na ulazu isto ništa jasno, trpaju nas sve u istu sobu, drotovi se sprdaju dobro su raspoloženi, kažu pa kakva je to navijačka tuča kad nema ozljeđenih. Kažu da su priveli jednog na rivi i drugog u bolnici razbijene glave da će ih dovest na prepoznavanje. Slježemo ramenima i govorimo da nema potrebe da su imali maske, a i da smo ih vidjeli ne bi ih htjeli prepoznat.
Drot se smije i govori: A jebeno ste ih zajebali, bijesni su ko psi eno ih po Rivi trče i traže nekog, al kasno im je sad…kaže da se ne sića da ih je neko tako izjeba.
Imamo par maloljetnika sa sobom, kaže drot da će morat zvat roditelje da dodju po njih ili da mora neki pedagog garantirat i potpisat za njih. Imamo na svu sreću profesora tjelesnog medju nama pa on uzima to na sebe i potpisuje neku izjavu da garantira na za njih.
Na ulazu u sobu stoji na ormaru neka zolja, kaže drot da je to nekakva replika s praznom bojevom glavom. Ludi Grobničan je uzima stavlja je na rame i govori drotu da ga pusti da se malo prošeta po Rivi s tim, drot umire od smijeha. Nakon par sati dolazi drot govori ajde na utakmicu ne možete, sredili smo vam dezurnog suca potpišite priznanje o remećenju javnog reda i mira i puštamo vas doma.
Vode nas u sobu na popis mene kao i svaki put u Dalmaciji zbog prezimena pitaju, pa ti si naš, šta radiš s ovim srbima i talijanima…a ludog li svita…kaže drot sad ću te ja upoznat s rodicom… dolazi intervetna drotkinja, duga plava kosa, jebeni komad u onoj uniformi još bolje izgleda.
Ima isto prezime. Treba se onako više reda radi upoznaje, dok ovaj drot sa strane nešto komentira.
Ništa na sud, smijeh opet sutkinja govori, evo je može 200kn kazne napisat ću da ste pjevali Volim te Rijeko i time plašili i uznemiravali gradjanstvo, je to uredu?.. a je gospođo..
Kaže ona ajde samo brzo da stignem dici ručak skuvat…trpaju nas u naš prijevoz i pod pratnjom odlazimo iz cvita mediterana…
Rijeka urednu razgužuje Hajduka, slušamo prijenos na radiju, negdje u Lici stajemo na pumpi, palimo baklju i onaj nesuđeni rivin topofski para noćnu ličku tišinu..predivan dan vraćaš se doma s dvije pobjede s jednog gostovanja, kud ćeš bolje…smijemo se listajući mitomaniju na internetu di se priča da nas je pola završilo u bolnici na Firulama, da smo došli u Split u mrklom mraku i tako dalje i tako bliže…
Super gostovanje za okačit kopačke o klin, meni je dosta a klinci imaju potencijala za gurat dalje….
