Pozdrav!

Imam jednu situaciju sa večerašnjeg derbija da podijelim sa vama, a nadam se da ćete je i vi podijeliti. Idem na utakmice što češće mogu, tj. koliko mi sam posao dozvoljava. Igrala se utakmica na Poljudu ili u Zg ili drugdje negdje meni je svaka kao gostovanje. Koliko god se mi Tovari i Bojsi međusobno ne volili i tukli, Bojsi od mene imaju respekt. Nisam ja neka faca sa sjevera, već navijač koji ide na utakmice, kako domaće tako i gostovanja. Nemam još ni neku ekipu, iako sam upoznao dosta ljudi na utakmicama, što dobrih, što loših, ali oni koji su mi sjeli ne idu na utakmice koliko i ja i viđamo se povremeno na tribini. Uglavnom, nakon što se utakmica završila, na moje veliko čuđenje, na tribini su nas držali svega 15-ak minuta, a ispred stadiona isto toliko.

 

Kada sam došao na sam rub kruga Maksimirskog stadiona, murijaci su nas upozorili da ostanemo još minimalno pola sata zbog vlastite sigurnosti i da je to bolje za nas. Naravno svi smo se na to oglušili i krenuli svako svojim putem, pa tako i ja na kolodvor da čekam bus za nazad kući. Išao sam pješke, jer se ne snalazim tramvajima najbolje. Krenuo sam lagano i u putu su se svi Tovari koji su krenuli lagano razišli svako svojim putem i tako ja lagano nastavio put kolodvora. Na putu ispred mene su išla trojica Bojsa. Išao sam tako iza njih i sa moje desne strane spazio sam grupicu od 7-8 Bojsa (valjda u nadi ne bi li naletili na kakvog Tovara). I čujem kako jedan govori ova trojica su naša, njih nećemo. I idem ja iza njih i govori taj kao ‘evo ovaj nije naš, ovaj je Tovar i zagrli me i kao dođi ovamo’.

 

Ostali koji su bili sa njim svi u glas ‘nemoj njega, vidiš da je sam’, a on će na to ‘ma znam, šalim se, aj briši’. Priča ne bi bila toliko zanimljiva, da u današnje vrijeme nije ništa neobično da grupa od 10-ak ljudi napadne 1 ili 2. Sami smo svjedoci toga i na našoj ‘balkanskoj navijačkoj sceni’.