Šaćir. Za Stoju i ostale saborce. Valja da se spomene jer je čovek zaslužio. Šaćir pripada drugoj generaciji novosadskih skinsa. Voleo je Partizan i Grobarstvo više nego sebe. Voli ih i danas, ali na jedan drugi način. Ja ću samo tri priče u vezi sa njim da izdvojim.

Na jednom putu za Vinkovce, u Rumi na ž stanici, napali su nas lokalni pijanci, stariji i veći od nas. Dok me je neki bradati alkos držao za šal, Šaćir ga je puko nogom, ovaj je pao, i krenuo je haos, gde baš nismo dobro prošli. Mora se znati da je Šaćir bio najniži i najslabiji, da je šepao, ali je imao srce kakvo se retko sreće. Uspeo je da umakne razjarenim pijancima.


Od svih fudbalskih događanja, najviše je voleo Mostarski turnir. Iz divnog razloga. Kako je sam pričao, tamo nije bilo frke, a Mostarci su ga vodili kući, gde je jeo najlepše baklave i kolače na svetu. I mnogo godina kasnije, spominjao je te kolače kao nešto sveto, nešto što je uvek nosio u srcu.

U vozu za Zagreb, idemo hodnicima, i odjednom, ne verujemo očima. Šaćir skinuo minđušu, roze La Coste majica, i sedi u kupeu miran kao bubica. “Brate, dosta mi je hapšenja, privođenja, i policijskog maltretiranja, morao sam da se ušminkam da bih izbegao frku.” Sve bi to bilo u redu, da je bar malo pustio kosu. Ovako, bio je obrijane glave, a na temenu, tik iznad čela stoji tetovaža SKINS. Naravno da je bio priveden posle prve frke, suviše je sumnjivo izgledao.

Da, bio je teška socijala i sirotinja, ali mnoooogo dobar čovek. I danas je sve to. Ali, hoda novosadskim ulicama, i priča sa oblacima i zvezdama. Kažu da mu je neka riba i bukvalno pomutila razum. I danas ga rado gledam na jednom video klipu iz Zagreba 1987. gde kao sumanut skače posle gola Slađana Šćepovića.

Dragi Šaćire, svi oblaci i sve zvezde su na broju. Ali, ipak proveravaj. Ja sam uz tebe.

Autor:Željko Tomić

PODIJELI