SJEĆANJA NAVIJAČKE LEGENDE Žan Ojdanić – napadač Torcidine zlatne generacije
Osamdesetih godina prošlog stoljeća Torcida je uživala nevjerojatan ugled svih navijačkih grupa u tadašnjoj Jugoslaviji. Pročitajte i zašto…

Kao što je Hajduk sedamdesetih imao zlatnu generaciju, tako je Torcida harala krajem osamdesetih. Napadač te Torcidine zlatne generacije je bio Žan Ojdanić. Na današnji tužni dan donosimo intervju s Ojdanićem objavljen u Torcida magazinu 2005. godine.

Žan Ojdanić se tada tek vratio iz inozemstva, nije ga bilo lako naći, kao što se ni njemu nije bilo lako sjetiti svih datuma, utakmica i situacija doživljenih s Torcidom…

NAVIJAČKI POČETCI

Bija san na Hambugera osandesete, na Dinama kad je bija rekord stadiona… Bija san mulac, šta san ima desetak godina, vodija me rođak na utakmice. Ne sićam se puno. Ujac me vodija i na Stari plac, al’ toga se ničega ne sićan. Kad san počinja ić na sjever Skuda je tada često bija na štangi, a i skaka je ‘smrtni’ s restorana na Bačama, tako da mi je bija dupla faca. Ja san tada bija s ekipom sa Bačvica i tu je skupa bila i dosta složna ekipa Toćana. Skompa san se sa njima, upozna Kefa, Ćamila i ostale i tako smo krenili. Matejuška je isto bila ključno misto jer su se tu svi nalazili navečer, tu se visilo, bija je đir, družili bi se, zajebavali…

Trofej Marjan 1987.

21.07.1987. C.Z. – Dinamo 2:2 (5:4) i

Hajduk – Banik 2:3

22.07.1987. Hajduk – Dinamo 1:1 (4:5) i Dinamo – C.Z. 2:2 (5:4)

Par dana prije je Joško Silić kontaktira sa Vojvodom i oni su najavljivali dolazak. Računali smo da će doć dan-dva prije jer je bilo lito. Taj dan san doša s prijateljem na stanicu dočekat jednog našeg momka iz Beograda koji tim vlakom nije doša, ali san snimija njih jedno 12 koji su sišli s vlaka, Vojvodu, Šucu… Kako nije bilo naših, računa san bit će pizdarija, dobit ću u jaketu i gotovo. Međutim, oni su računali da ima naših okolo pa me nisu napali, snimili su me i upali smo u priču. Vidija san da su se usrali jer su tripovali kako san ja samo mamac i da je naših iljadu okolo. Ja san im reka da nema nikoga i tako su me u priči pitali kako će doć do Trogira. Govorili su ka da će ih doć još 50-60 i takve gluposti. Kako nije bilo nikog oko mene ja san im reka da ću ih odvest, a da nas je bilo, bilo bi sigurno drugačije. Ja san ih povea u 15-icu i, kad smo došli do Općine, izaša san jer smo tribali na Sukoišansku di je trogirsko stajalište, ali kako je bila gužva u busu oni su svi ostali i nisu izišli. Možda su to i namjerno napravili. Ja san tu osta i popodne san se naša sa svojom ekipom, cugali smo i kontali di su mogli završit… Bili su tu Lopov, Doktor, Šurija, cura mu Vana, moja bivša cura i svi su oni to popodne zivkali hotele oko Trogira, ali ništa nisu saznali da bi nam onda jedino logično bilo da su završili u Hotelu Zagreb na Duilovu, koji je ujedino bija i vojno odmaralište. Tako je nas nekoliko otišlo 15-icom na Duilovo, računajući kako su možda tamo, mada nismo znali jesu li ili nisu. Otišlo nas je 3-4 busom i istim busom još nešto više al’ u drugom dijelu busa. U hotel smo ušli najprije nas 7-8 i odma smo vidili za stolom na šanku od recepcije da side ove dvi ženske iz Splita koje su znale neke od tih Cigana jer su imale neku rodbinu gori pa su se znale čut s njima. Čim smo njih vidili znali smo da su i Cigani tu. Nastavili smo ić put recepcije i naletili na njih. Oni su se odma počeli dizat sa stolica i ja odma krenem na toga Vojvodu, baš radi njegovih bajki, i srušim ga na pod. U tom momentu su došla i ova druga naša 3-4 momka, Lopov i Leo Pilić s pok. Armandom, i počela je tarapana. Osta mi je u pamćenju jedan Grobar, Petra, ćelava mrcina od 100 kila koji me ima nečim potegnit po glavini dok san bija na podu, ali mi tu uleti  Vana, od Nine Šurije cura, i sruši ga s leđa na pod. Da ne dužin, oni su se razbižali i potrčali su uz hotelske skale put viših katova. Smišna je scena bila kad su Lopov i Leo Pilić, obojica po 50 kila, naletili na tog konjinu Grobara i pripali se kad se ovi naša isprid njih, al’ se ovaj tako usra situacije da je i on počea bižat. Oni su to iskoristili, krenili za njim i iscepalarili ga na skalama. Lopov ga je, čini mi se, rasika ključima po faci tako dobro da mu je po lica raspara. Morali su ga šivat, a dobro san ga upamtija jer san ga jedan put snimija i na košarku kad je doša s dvojicom na Jugoplastiku i još mu se rez s Duilova vidija. Na toj košarci oni nisu navijali, mi smo ih snimili, ali su sidili onako odma do pandura tako da se nije moglo ‘bezbolno’ doć do njih. Nakon te tarapane u hotelu, odma se stvorila vojna policija, kako je to vojno odmaralište, i smradovi krenu na nas, a mi kad smo rastirali ove Cigane nizbrdo put plaže. Policija nas je tražila s autom, ali smo mi pomalo priko plaže otišli sve do ispod bolnice i tamo smo se izvukli. Tu večer smo se izvukli, ali nas je ujutro sve pokupilo. Sve do jednoga. Vjerojatno zbog toga šta je odma istu večer bilo dosta hvaljenja po Rivi. Vadili smo se u stanici na priču da smo išli po jednog našeg prijatelja iz Beograda (onog kojeg san to jutro i čeka na kolodvoru). Vjerojatno smo ga s tim uvukli u sranje, ali to je bila jedina priča koja je mogla proć.

Od dinamovaca san s onim Kurtićem jedno vrime bija dobar, Hasanom. Bija san na Dinamo – Partizan 2:0, 17.3.1989. pa smo neki kontakt uspostavili. To je bilo ono kad su Grobari čupali reklame na jugu. Nas Splićana je bilo 7-8, ja, Ice Prnjak, Lopov i ostali. Grobari su bili na ulazu u maksimirsku šumu i policija ih je tu čuvala. Mi smo probili policijsku crtu, baš nas 7-8 torcidaša, probili smo kordon, policija se makla i tad je krenilo vatanje po šumi i di god koga uvatiš zgazi, udri. To je bila baš prava tuča, ubili smo ih. Od Grobara se niko nije pokaza, bila je samo bježanija. Mi, Torcida, smo probili taj kordon policije, a posli su ih svi vatali po šumi. Na tu utakmicu smo išli samo ono radi Partizana, ka gazit grobare. Bili smo kod jednog našega torcidaša iz Zagreba, nisu nas purgeri zvali, došli smo dva dana prije, pili, zajebavali se i na kraju se i potukli. Na utakmici smo bili na stajanju istok i zapalili smo baklju i uložak.

S utakmice Hajduk – Partizan 2:0, 24. 4. 1988. pamtim samo onu tuču na sjeveru kad se onaj pok. Bočina s Brda, šta je šverca rebatinke na Peristilu, potuka s dosta ekipe. Bilo je tu s njim par onih švercera, bili su stariji i bili su ka neki mangupi. U momentu je bila pukla donja ograda i on je visija nad kanalom. Da se nismo pripali i držali ga da ne padne, bija bi ga ko bacija. Toliko je opasno bilo da je vratar Partizana dotrča do sjevera s namjerom da mu pomogne, da ovaj ne padne u kanal. Jebiga, momak visi, a nad njim masa navijača. Taj je Bočina dobro udara.

Na Hajduk – Dinamo 4:1, 11. 9. 1988. je bija jedan sukob s purgerima prije utakmice isprid juga. Počelo je sve kad je jedan naš doletija krvav isprid sjevera, a inače tada nije bilo pizdarija s purgerima. Tad nas je krenilo masu sa sjevera put juga, a došlo nas je svega 20-ak. Bilo je baklji s jedne i druge strane pa je bilo malo gađanja i ispečenih par momaka. Nismo tu popušili, ali nije bilo lipo vidit s obzirom da je to bilo u našem gradu. Sićan se jedne komične situacije kad je Kvatro jednom purgeru diga kapu, potega ga štapinom po glavi i odma mu vratija kapu na ranjenu glavu. Samo se njega sićam. Ta se tuča nekako smirila, Hajduk je dobija, pa je poslije utakmice bila kolektivna veselica i nije bilo pizdarija. Na utakmici se naložilo za ono doba ludilo toga, stotinjak bengalki i nešto važa.

Desetak ljudi je tada radilo s bakljama i vrlo mali broj ljudi je zna pravu istinu. Jedanput san bija u situaciji da san radija s Udbom. To je bilo prije utakmice Hajduk – C.Z. 2:1, 10. 09. 1989. Mene je u to vrime milicija dobro stiskala i znali su da san ja u tom điru i da znam puno toga i tako me jedan put usrid tog maltretiranja po stanici, koje je bivalo sve češće jer bi me za svaku pizdariju privodili, jedan udbaš izvuka na staru fintu, ka ajde ti sa menom. On je doša u policiju usrid jedne dnevne torture maltretiranja, pokaza im je neku iskaznicu i izvuka me. Iša je sa menom na neki psihološki sistem, ka ‘ko njih jebe, ja i ti ćemo napravit šemu i neće te oni više jebavat’. Otišli smo na piće i bilo mu je štivo kako bi tribalo nešto napravit, kako triba smirit stvari jer će ovako neko poginit. Ajmo se mi ka dogovorit, ja ću ti sve skinit šta imaš, mada ja nisan ima ništa posebno teško, samo ti meni pomozi da ja nešto nađen. Oni su mene stiskali tako s tom pričom i kuvali me gotovo godinu dana, a ja san se non-stop izvlačija. U početku san mislija da su ka milicija i Udba u zajedničkoj igri, ali san ipak zaključija da je svak vuka vodu na svoj mlin i da su u biti bili neka vrsta konkurencije, i jedni i drugi su se tili uštekat onom trećem na vrhu piramide koji je Udbu i posla da uđe među nas jer je milicija bila neučinkovita. Prije te Zvezde mi je stvarno uletija da me on više ne može vadit, da će me milicija opet počet maltretirat i da im nešto moran sredit. Vidija san da je vrag odnija šalu i onda san smislija da mu namistin boks pun praznih raketa, bez uložaka koje smo zboksali na drugo misto. Namistija san mu trapulu,.stavija to u kesu, označija boks sa X i uletija mu sa pričom da san čuja da se nešto sinoć zboksalo i da mu mogu pomoć pritražit sjever jer bi prije ja moga znat di će navijači sakrit baklje. U subotu su me pokupili isprid kuće tri udbaša, dovezli smo se do Poljuda, oni su makli svu miliciju sa stadiona koja je tu bila u čeki i mi smo priko ograde na jugu ušli unutra. Ja san malo mulja, gori-doli i onda nakon po ure ‘bingo!’. Doveden ga na trapulu kraj kanala di san zboksa rakete, oni su ga otvorili, našli crnu kesu i reakcija je bila ko da su drogu našli. Odma su sve slikali, sve zapisali, materijal pokupili, a da nisu bili ni svjesni šta su našli. Toliko je bija zadovoljan, a ja isto tako, da mi je odma reka da mi se mora odužit i da šta oću da napravi za mene. Ja san mu reka neka sredi da me milicija sutra ujutro u šest uri odma pokupi u stanicu. Jebe me se, neću ić na utakmicu, ali kako me ova milicija stiska bilo mi je pun kurac i zna san da će me skupit ako išta bude. I tako ujutro, ja ih čekan obučen, mater  zna cili momenat i panduri dođu po mene. Mrduljaš i Šljivar, dva pandura glavna za nas, cili su me dan tu peglali. Milicija je cili dan tražila baklje na stadionu i čuja bi non-stop kako govore ‘ništa još’. Od njih nisan ništa čuja šta bi dalo naslutit da oni znaju za ove rakete šta san Udbi namistija. Kuvali su me da im kažem nešto, pa su me molili da garantiram da ništa neće bit zapaljeno. Ja san im govoria da ne mogu garantirat ništa, uvik može doć neki seljak i bacit čiket i da sve ide u kurac. Ne mogu ja garantirat. Sićam se da su mi u momentu otvorili ormar pun pirotehnike i rekli ‘evo ti, nosi sve ovo doma, samo da danas ne bude ničega’. Ja san im uporno ponavlja da ne mogu ja ništa garantirat šta će bit, a šta neće. Pred početak utakmice kaže mi Mrduljaš ‘aj na utakmicu’. A ja kažem da neću jer će opet mene uvatit ako šta bude. ‘Ajde slobodno na utakmicu, samo nam javi ako vidiš da netko nešto vadi’. Reka mi je da će on bit na jednom ulazu na sjeverozapadu. I sad, znam da smo mi to izvadili u poluvremenu i ja san otiša put sjeverozapada. Sve je već bilo spremno i poredano i uz to je taman Ćelić da gol i sve se naložilo, a ja san bija na sjeverozapadu, daleko od epicentra. Kad je HDZ dobija izbore, posli dvi godine, javija mi se taj udbaš i donija mi rakete, da mi ih ka vrati. Ja mu govorim da šta mi ih je donija kad ne vride ništa i rastavim ih isprid njega. Kad san iz njih istresa pržinu i kamenje, riknija je..

Na utakmici iza te kad smo zapalili masu važeva, Hajduk – Partizan 2:0, 19.11.1989. bilo je posli utakmice pizdarija, razbijena su neka auta i dva lapana šta su pala odrukaju mene. Iza te utakmice se stvarno digla hajka na nas, i radi bakljade, i radi rudara, i radi pizdarija iza utakmice. Onda mi se taj udbaš odužija i povuka je optužnice protiv mene na konto toga šta san mu namistija rakete na Zvezdu dva miseca prije. Još mi je reka i koja su me dva lapana odrukala tako da san jednog od tih mangupa odma ispleska na Rivi istu večer, a ovaj drugi je u biti retardiran sam od sebe, pa računam ko ga jebe. Te važe na tog Partizana su uglavnom rješili Kefo i Ćamil kolko se sićam. Kefo je stvarno masu tih važeva rješija.

Nerede na Kantridi na Rijeka – Hajduk 0:0 (1:3), 04.12.1988. pamtim slabo po momentima prije utakmice. Znam po jednoj slici da san palija baklje isprid one crkve odma blizu kolodvora. Znam da smo imali nešto baklji i našli smo se s ovim Matom iz Rijeke koji je isto pripremija masu toga i mozgali smo kako ćemo ih unit. Vozali smo to gradom po busu i isprid stadiona je pa dogovor da nas pola uđe unutra, a pola ostane vani. Dogovorili smo se da nam ovi šta su ostali vanka bace baklje priko ograde i tako su i učinili. Međutim, tada su i ostali koji su imali baklje, a nisu bili s nama u dogovoru, isto počeli bacat važe i bengalke pa je umisto desetak tih pizdarija uletilo toga i priko trideset. Mi smo to stali kupit, ali nas je, kako je toga bilo masu, milicija odma snimila i počela vatat. Mi smo počeli bižat tamo put zapada, ispod onih stina i Kefo je tu u momentu odma zapalija jedan važ jer ih je ima pune ruke, tako da smo i prije nereda tu napravili dobru bakljadu kako bi zadimili, pokupili sve bačeno i utekli put tamo di je bila cila ekipa. Ti neredi su bili ništa strašno. Sićan se Rase na ogradi da je mlatija put pandura, pa debeloga Jure kad je skočija na pasa, a sada jel’ ga ugriza ka šta se pričalo, to ne znam. Ne znam ni ko je ima raketu, ali niko od moje ekipe nije, niti je raketa bilo kad se to bacalo i unosilo, a nisam ni vidija kad je ta raketa pogodila onog fotoreportera. Posli utakmice je bilo dosta razbijanja. Masu nas je išlo i sporednim ulicama izbjegavajući miliciju, ali se čulo pucanja sa svih strana… Milicija je kupila redom. Najgore je bilo na željezničkom kolodvoru di su sve strpali u jednu veliku prostoriju di je bila prava tortura. Čupali su rećine iz ušiju. Nasumce su zatvarali i tlačili ljude. Rasu je lakše ubralo jer je bija po ogradi, ali masu toga svita je bezveze pokupilo. Jednog Vrgoča šta je iša sa menom u školu stvarno za ništa. Taj mrava nikad nije zgazija. Mene tu nije skupilo, ali me u Splitu skupilo dva dana posli. Odigrali su takvu igru da san mislia da idem u zatvor. Ka, evo doveli smo ove iz Rijeke, tu je auto i za Ojdanića, bla, bla… Tu san prvi put doša u iskušenje da rečem nešto samo da se izvučem, još san u školu iša, al san reka ‘ma ko ga jebe, kada idu svi u zatvor iden i ja’. Popodne im je dopizdilo i puste me.

Sezonu iza, Rijeka – Hajduk 1:0, 30. 07. 1989. je bija posebni milicijski doček na kolodvoru. Mene su odma skupili, čim je vlak sta. Točno su znali koga traže, ne znam kako, ali su znali. Držali su me sat vrimena i meni pukne film i ja se pozovem na onog Udbaša, ka da ja radim za njega i ovi stvarno odu i sad jesu li nazvali njega ili su samo vidili da postoji ne znam, ali su me pustili, a ovaj mi to nikad nije spominja. Tu je još dva-tri momka stavilo sa strane, ali su ih pustili. Tražili su točno određene ljude. Na utakmici smo samo nas četvorica palili baklje na onim stinama gori, točno se sićam jer je bila izišla slika u sportske čini mi se.

Prvi Beograd san spontano otiša i slabo ga pamtim, ko zna kako san ja i otiša, ali znam da nas je na objavi bilo 21. Čini mi se C.Z. – Hajduk 2:1, 29. 03. 1987. Prosjek godina je bija 16-17, par ovih starijih sa 20, tipa Mujo, pok. Božo s Kmana, Čola… Bilo je par baklji, ali tad se nije tolko čuvalo za samu utakmicu, nego se cilim putem palilo. Znam da Cigani nisu ništa palili i nije im sjever bija baš popunjen.

Zajebano nam je bilo na C.Z. – Hajduk 1:1, 06. 03. 1988. kad nas je policija izvela na kraju utakmice i išli nas provest kroz gomilu cigana i s jedne i s druge strane od nas. I tako ti je tu počelo čupanje, posli je oni Vojvoda priča kako me je on snimija i uvatija za šal, jeli on, nije li, ne znam, ali znam da me 50 metara vuklo za šal dok smo se tu čupali, a šal mi je bija čvrsto vezan oko vrata i onda je milicija uletila tako da smo se brzo snašli i nas jedno 20-ak se dokopalo do jednog tramvaja di smo se stali branit. Tad je bija onaj Žile sa Sućidra i onaj plavi Tipura, pokojni je, mislim da se bombom raznija. Tad su sva stakla na tramvaju popucala, a ovoga Žilu su uvatili za nogu i pokušali ga izvuć vanka. Naši su za to vrime branili prozore i samo bacali doli ove šta su se tili popet. I dok smo Žilu izvlačili, pogodi ga jedan kamen u bradu tako da ga zakrvarilo, a masu naših je oko tih prozora, dok su bacali ove, isiklo ruke na staklo. I onda je opet uletila milicija s onim maricama oko tramvaja, taracali su cigane koliko ih je bilo, rušili su ih maricama tako da su se ovi u momentu razbižali i mi smo izišli iz tog tramvaja, ali milicija opet ništa oko nas nego, šta ćeš, mi opet nastavili bižat. Cigani se opet skupili i za nama, a mi ti završimo na nekom gradilištu, a na tom gradilištu neke šipke ko da su nas čekale. Mi se tu naoružamo tim šipkama, kad oni naliću i mi na njih, kad opet uleti milicija, oni se razbiže, a mi ostanemo. Onda milicija na nas, pruži dlanove i ko je god ima žuto po ruci od onih vojničkih dimni odma sa strane, na brzinu bi te ispleskalo, popisalo i tako su nas posli utrpali u marice i odveli na kolodvor. Zapalili smo na toj utakmici dosta tih žutih dimni, a bila je i koja baklja sigurno.

Jedanput san bia sa dinamovcima na Rada jer su sutra igrali C.Z. -Hajduk 3:0, 14. 05. 1989. Tu smo isto zapalili baklju, ne Purgeri nego mi, mislim Ice. Baklja se bacila doli ispod onih montažnih tribina jer je odma uletila milicija i nekoga skupila. Naših je bilo 5-6, a purgera 30-40. Među tim dinamovcima je bilo dosta Vinkovčana. Zajedno smo se vraćali u Vinkovce. Mi smo tu čekali Torcidu. Posli je bila i neka mala frka, neko pijanstvo sa Bubom u Vinkovcima koji je tija ić s nama u Beograd, sad, jel’ iša, više se ne sićam… Neki naš ga je zajebava u nekom parku i tu je skočija neki Vinkovčanin na njega tako da smo se tu malko pošibali. Ne sićam se da je posli iko od Purgera iša s nama. U dolasku smo prije kolodvora potegli ručnu u vlaku i zaustavili ga u tunelu. Tu smo se naoružali stinama jer je pala dojava da će nas čekat na kolodvoru, a u momentu je prolazija vlak iz Atene koji smo usput zasuli kamenjem i dobro ga razbili pa je posli bilo problema s milicijom. Odveli su nas u stanicu, maltretirali ka ‘ko je razbija vlak’ i slično. Pritili su da nećemo na utakmicu, ali nam na kraju nisu ništa mogli, pokupilo je par starijih, a nas ostale u dva gradska busa ko srdele i na stadion. Kad smo došli u biće desetoj minuti, njihov sjever se zaledija jer je dotad bilo samo nešto naših na jugu i odma je pala pisma i ludilo. Sićam se da su nas posli utakmice zasuli kamenjem dok smo se vraćali s busevima, ali ih je konjica brzo isprašila, ništa posebno. Nikakvih pizdarija sa Ciganima na toj utakmici nije bilo, a nešto smo i baklji zapalili, oni čini mi se ništa. Na toj utakmici san vata curu po Marakani. Zabrania san joj da ide, a vidija san je tek na jugu kako sidi. Poludia san. Bižala mi je po cilom jugu, a ja za njom. Bila je i šačica Grobara tu do nas na tribini, al nije bilo zalijetanja jer je bilo dosta milicije. Znam da su im Cigani pivali ‘ubite ih grobari’. Bilo je tad dosta ovih naših sa strane i jedno 200-300 nas iz Splita.

Sa Banjice se sićam Rad-Hajduk 0:2, 24.02.1990. kad nas je bilo negdi 50-ak standardnih. Prije utakmice su došla tri cigana do nas i neko mi je reka da je tu Vojvoda među njima. Ja ga pitam ‘jesi ti taj Vojvoda, oćemo se potuć i rješit to?’, a on kaže ‘nisam ja taj, zamenio si me s nekim’. Stvarno me uvjerija da nije on, a posli je zva Silića pa se pravda da nas je bilo puno, inače bi me ka ubija. Ja ga zovem ka ajmo lagano sa strane, da se maknemo od milicije, a on ništa. Nije on bija neki mangup. Taj Šuca im je bia čunka, on se nije boja. U Beogradu je jedanput trča za nama, na bus je skaka dera se ka ‘dođi na Zvezdaru pa ćeš da vidiš’, valjda je bija iz tog kvarta. Na kolodvoru posli te utakmice smo naletili na neke grobare, čini mi se. Nešto su nam dobacivali, a oko nas panduri i onda ti uleti Dama Jelavić i ravno kroz pandure povede pismu i na njih. Panduri tuku po njemu, a on ništa, ko da ga miluju, samo ravno, nemoš virovat. Mi svi za njim i zgazimo ih na brzinu, očito su bili neki šminkeri jer su se odma razbižali, ali scena je bila stvarno svjetska.

Sićan se i C.Z. – Hajduk 2:1, 11. 03. 1990. kad smo ja, Ćamil i još jedan Bego pali s bakljama u nekom dućanu. Mi smo tu bili, kad odjedanput uleti milicija u dućan i mi onako nespremni na brzinu išli to zboksat, ali nas jedna žena iz dućana odruka i padnemo. Posli nas je pustilo, došli smo do stadiona i nije nas niko snimija, u stvari jesu neka četvorica, ali ti su po motu odma išli zvat ekipu, dok smo mi za to vrime već došli do naših koji su sidili isprid stadiona na nekoj travi di ih je milicija čuvala. Sićam se da san tad vidija jednog munjoza iz Slavonije šta smo ga zvali Đango Čaruga. Taj je bija opičen i uvik bi ga naši ukrcali na vlak negdi tamo po Slavoniji, pa bi s njim bija cirkus. Ovi put mu je neko da Hajdukovu zastavu i on je trča s njom oko cile Marakane. Nemoš virovat i nisan vidija da ga je iko dira, a tip munjara totalna, nema veze s ničim. Na toj utakmici su bacili i neku crvenu sikiru na nas. Neko je bacia put nas, ali se nije vidilo ko pa nije bilo ništa. Pala je kraj nas i jedva se dokotrljala do nas.

Bija sam i na Partizan – Hajduk 1:0, 06. 05. 1990. Tad me je dva-tri puta vadilo s vlaka, da bi na kraju doša s teretnim vlakom na neku skroz livu stanicu. Bilo nas je desetak i lako smo došli do stadiona, čak smo i nalupali par skupinica nekih grobara bezveze usput. Došli smo do stadiona i tamo je već bilo stotinjak naših razbacano po nekom travnjaku i milicija oko njih. Tad su skroz blizu nas došli Arkan, Vojvoda i još dvojica, a bija je i Pampi tu jer znan da smo se Ćoru smijali. Došli su skroz blizu nas, odma do milicije. Sićan se da je Arkan nešto ka pljunia na pod, okrenija se i iša ća. Malo posli ti se ovaj  jedan naš, Krolo sa Skalica, lagano izvuče i ode o svom poslu, da bi se posli toga vratija iza leđa nekoj skupini, njih 15-tak šta su se derali tamo iza pandura put nas i jebavali nam mater. Nije niko zna di je ovaj naš otiša kad eto ti Krole s nekom letvom ovima s leđa i počne ih lupat. Koma je bila kako ih je razbaca i onda jebiga pokupi ga milicija i znam da su ga bili doveli na kolodvor iza utakmice, prije nego smo mi došli.

Prvi put u Sarajevu san bija na Sarajevo – Hajduk 0:1, 28. 08. 1988. Bilo je nas četvero, ja, Miš, Marinta i Lukša. To ti je bilo kad su naše izbacili iz busa u Makarskoj jer su radili pizdarije. Čini mi se da je i Boka Tukić tu skupljen. Mi smo išli redovnim busom. Vrtili smo se taj dan po Sarajevu i završili na Barščaršiju, jeli čevape i tako to. Vidili smo da put nas dolazi par navijača i ulazi u čevabđinicu. Mi se već spremili, računamo oni su, kad ono Hajdukov šal. Bili su naši Riječani, Mate Vuksan i onaj Pupovac, Pupavac, kako li se zove, šta je posli posta Armada. Bilo je još njih dvoje ili troje, bia je i Mitar, sićam se da san ga tada upozna. Na utakmici smo zapalili par baklji, pa su nam Sarajlije ka nešto dolazili i pritili već na stadionu. Posli utakmice su Riječani išli na jednu stranu i lagano se izvukli, a mi smo naletili na njih i cilo popodne i večer su nas vatali. Cili dan smo bižali po nekim mistima. Nismo imali nikakvi žešći obračun, ali smo se gađali stinama. Škivali smo u jedan njihov kvart i, taman kad smo otvorili domaćicu i počeli je dilit, oni opet za nama. Bili smo gladni ka pasi i na kraju smo završili u nekom tunelu koji se radija i bilo je u njemu vode do kolina. Miš je tu izgubija jednu postolu, ali smo se izvukli. Posli ništa nije bilo, došli smo do stanice, lega san u bus i zaspa tako čvrsto da san se tek u Splitu probudija. Činilio mi se da san spava 5 minuti, dignem se, a mi već na Rivi.

Drugi put u Sarajevu san bija na Sarajevo – Hajduk 1:0, 14. 08. 1989. Tad san doša priko Mostara s Tušom sa Sućidra. Došli smo kraj stadiona i tu stali cugat na nekoj nizbrdici di je bilo njihovo groblje. Proša je neki mulac kraj nas, spustia se na kraj parka, uzea kamen i počea lupat od uličnu svjetiljku. Ja gledam šta lupa, kad ono počeli dolazit sa svih strana. Ja odma izvadija baklju, a ima san i još jedan komad oštrog stakla. Zavrtija udaraljku u pripravu put njih, standardna šema, oni se makli i mi lagano put stadiona. Tada smo mi malo brže krenili, oni da će za nama, kad ono isprid nas ide grupa od 50-ak ljudi. Jebate, štaš sad isprid nas i iza nas su. Kad ono, na čelu ekipe Pucko i odma smo se zaletili put njih, a ovi se odma razbižali niz tu nizbrdicu. Na stadionu se upalilo desetak baklji i sićam se da je ovi glavni od Željinih navijača bija sa nama na tribini. Doša ka žicat baklje od nas i s nekim pričama tipa da će on nas branit iza utakmice i takve pizdarije. Posli utakmice smo se razišli jer su se ovi naši vratili organiziranim busem i ostanemo sami ja i Ice i još neka dva momka. Ja san ima udaraljku, a Ice uložak. Mislili smo neće bit ništa, a ono po nama počelo tuć stinama i nismo mogli izać. Onda su došli do nas 3-4 jača momka, stvarno mrcine, biće ti Željini, a ima bit da su stvarno bili cijenjeni i oni ka ‘ajte s nama’. Mi smo pošli s njima, ko ga jebe, samo da se izvučemo sa stadiona, kad vidiš oni nas počeli pipat, tražit baklje. Ja ga gurnia, ka biži, i izvuka baklju. Oni su se baklje bojali ka vraga, znaš kad me jedan pita ima li baklja nož na vrhu koji izleti?! U toj gužvi mi je jedan od iza istrgnia baklju iz ruke. Ja gledam samo da mi sada nju ne uzmu, skočija san na toga šta mi je uzeja baklju, pali smo po podu, dobijem tu nogu u glavu, krv iz nosa, odleti baklja, al’ na kraju je baklja opet nekako došla do mene. Nisam ni vidia kako jer san cili bija krvav radi nosa. Tu je nastala živa tarapana oko te baklje, skočili su i ovi navijači Sarajeva, opća gužva, svak trči za svakim, ja za ovim šta mi je izvuka baklju, ovi od Sarajeva za menom i sad kako je ona opet došla do mene to je ludilo. Ja je odma okrenem, ona učini klik i ništa, opet se nastavljaju pregovori. Počeli žicat i jedni i drugi, ‘pa daj nama triba, dolazi nam derbi’. Pa ovi drugi ‘daj nam baklju, pa ćemo vas mi odvest do kolodvora, neće vas niko dirat’. Oni su nas molili, i jedni i drugi, da im damo baklju. Taj visoki koji je bia vođa navijača Želje me obgrlija i reka ‘evo mogu ti uzet baklju’, a ja je opet samo zavrtim, a on odma skoči ustranu. Na kraju, usrid te svađe kome ćemo dat baklju ja san im reka da nema šanse da ću ikome dat nego je nosimo u Split i gotovo. Reka san im da je može dobit jedino neko u facu od njih. Ice je cilo to vrime drža uložak atento i šibice spremne, komedija živa. I tako ti mi ušli u bus i gledamo ih onako jadne i govori Ice ‘oćemo im je bacit?’. Onda im mi iz busa kroz onaj prozorčić bacimo bengalku i uložak, bus krenija, a za bakljama opća tuča. Tukli su se, gazili, to je bilo koma. Ni dan danas ne znam u koga su zavšile, al’ su nas dobro nasmijale..

Treći put u Sarajevo san iša na Željezničar – Hajduk 0:1, 22. 4. 1990. Na tu utakmicu san doša sa Lukom Babajom sa Skalica, njemu je brat bia u vojsci na nekom brdu poviše Sarajeva. Ja i pokojni Patrik Marušić Pajo sa Skalica išli smo tu, negdi smo spavali i sutra smo se našli sa našima na stadionu. Na stadionu opet dođe do nas vođa Željinih navijača, cili stadion je on proša okolo. Nosija je sombrero pa smo ga mi prozvali Mehiko, a nije mu bilo drago nikako. Tri puta je on tad dolazija do nas i žica da mu ka damo baklje pa da nas neće dirat. Svaki put smo ga odjebali i napravili smo dobru bakljadicu na Grbavici. Milicije nije nigdi bilo, ni na stadionu, ni posli, tako da je bila sloboda ljuta. Posli utakmice smo krenili uz neku prugu, a oni su se počeli skupljat iza nas, Željini navijači. Krenili su za nama brže i mi ka između sebe ‘ajmo brže’, ali ovaj šta je doša sa menom, Babaja, ne jebe živu silu, on je tu doša vidit brata i nosi on boršu i on govori da će on polako. On je osta sam na kraju i njega ti ovi stignu i jednostavno poklope. Ljudstvo počeja vikat ‘biži, biži’, ma di ću bižat kad san doša s njim i kako san ima nož u spitfajerici, izvadim ga, skočim među njih i počnem urlat i mlatarat nožem. Jednome sam i jaketu pokida. Izvadim Babaju i crta. Njih ti uvati panika od noža i počmu bižat, a u tom momentu naši zaspu stinama i, kako su ovi počeli škivavat, dobro nisu nas dvojicu pogodili umisto njih. I tako mi pobignemo od naših stina kad nas štopa auto milicije i Mehiko u njemu pokazuje put nas. Ja odma bacim nož, ali me snime panduri i nađu ga. Pokupilo me u auto i stavilo me do Mehika da sidin, a on je bia visok tako da je mu je glava tukla o krov auta. Ja mučim, a on non-stop ‘druže komesaru nisam ja, oni su…’ i meni pukne film i tu ga na brzinu izudaram, a on “eto druže komesaru vidite”… Pandur popizdi, klepne nas obojicu i odvede u stanicu. Tu san dobija najsmišniju prijavu u životu, prekršajna kazna za držanje i korištenje hladnog oružja sa municijom, zamisli, ha-ha. Posli nas puste iz stanice i izaserem ovoga šupka Mehika, a on mi se počme žalit kako je on već zapisan, da je mora, da će ga pritvorit… Šta ja znam, dičje priče.

U Novom Sadu san isto bija, ali se ničega ne sićam. Znam da mi je bila neka frka na Petrovaradinu, znam da su pričali, ali ja se ničega ne sićam.

Dobro pamtim Suboticu, Spartak – Hajduk 1:0, 25. 03. 1990. Bila je ova mlađa ekipa šta je bila na Duilovu u onoj frci, bilo nas je negdi oko 25. Na utakmici standarno navijanje, zapalile se 3-4 baklje, a njih nigdi, navijanja ništa. Neprijatelstvo je počelo zbog toga jer je Čombe isrgnija njihov transparent i donija ga nama. Posli utakmice ih se skupilo masu tih nekih ćelavaca i pala je baš prava šajba. Počela je tuča tako da san ja dobija sa 20-ak metara kamen u glavu. Bez ikakve najave, odjedanput bum u glavu i odma san pa na pod. Znam da su bili ka nešto goli do pasa, sa šalovima oko glave i nešto su ka kričali. Kako mi je puka film, ja krenija i krenili su svi. Uletija san prvi među njih i tu me odma bacilo jer san još bija grogiran od udarca i tad je uletija Zoje sa biciklom, iša je uzet od šiptara suncobran pa onda mu on počeja ‘nemoj, tu radim, to mi triba’ pa mu je uzeja biciklu i na njih, zaletija se i srušija ih je par ka da je na kuglani. Na toga Zoju se jedan zaletija i Zoje na njega, šaka na šaku. To je bilo jedan na jedan ka dva viteza. Ovaj ga je falija, a Zoje ga je tako udrija šakom da mu je glava ostala na mistu, a tilo se samo srušilo vodoravno na leđa. Pa je po podu, počeja se trest i hitna ga je posli odvela u bolnicu. Sićam se scene s malim Radom iz Vranjica, nije ima 50 kila, a na njega se zaletila jedna konjina, najveći, valjda njihov vođa, neki nabildani. Rade osta paf, šta će, gleda oće li pobić i više od straja ga potegne stinom i puf ovoga u glavu. Osta i on tu ležat. Komedija živa, a milicija najbolja na svitu. Smiruju nas, pa nemojte momci, mi ćemo vas otpratit do kolodvora, a jednome mali Uvo čupa pištolj, a ovi ga smiruje, pa nemoj momak pištolj, smiri se, zagrlija ovog našega.

U Zenici san bija na Čelik-Hajduk1:0, 26.2.1989., ali se ničega ne sićam. Bija je jedan bus iz Splita i znam samo da smo na povratku ‘svratili’ do jedne birtije. Banja Luke se ništa ne sićam, ali pamtim jedno lipo gostovanje u Osijeku, mada nisam vidija utakmicu.

Osijek – Hajduk 1:0, 5. 11. 1989. Bija sam pijan i bezveze me privelo. Kad smo ulazili snimimo dvi bengalke, neko bacija na travu, biće se boja unit i govorim Ambrozu da ćemo ih uzet, kad op, skupi nas milicija. Zatvorili nas u istu mračnu prostoriju, a da nismo od pijanstva to uopće ubrali. Kad smo snimili i ja i on da nismo sami udri jedan po drugome sve dok nisu otvorili onaj prozorčić i dok se nismo ubrali. Tada je bila scena ‘Žane, jesi to ti?’.

Maksimir nisam propustija ni jedan. Pamtim kad smo bili na istoku Dinamo – Hajduk 3:3, 01. 03. 1987. i sićam se da je Kefo sredija baklje i važeve i da smo to u nekom stanu prije dilili. Purgeri su tad bili ništa posebno i mi smo totalno dominirali.

Najviše smo bengalki u Zagrebu naložili na utakmici Dinamo – Hajduk 2:0, 17. 9. 1989. kad smo bili na jugu. Bilo je baš krcato i uglavnom smo uloške unosili. Znam da je puno ekipe palo i na ulazu jer san vidija neke koje je odvelo i bilo je nađenih baklji sa strane.

Ja san živija sa starom sam, tako da nikad nisam mora frentavat na gostovanja, ali prije utakmice Hajduk – Partizan 2:0, 19. 11. 1989. mi je Udbaš dojavija da će nas milicija pokupit, pa nas je jedno 20-tak otišlo na Brač dan prije utakmice. Onda se to skužilo pa su nas cili dan skupljali po Braču sve dva po dva, po Milni, po Bobovišću, svugdi nas je bilo. Ukrcalo nas na trajekt i sad je tu bija neki milicijski nesporazum jer nas nije niko dočeka, tako da smo došli u Split i svi škivali normalno. U to vrime svi bi mi koji smo bili maloljetni završili kod iste sutkinje, Rajke Nejašmić i dobivali bi uglavnom opomene, a rijetko kad bi pritili domom, to bi baš onima šta su stalno bili u pizdarijama.

U Mostaru san bija na Velež – Hajduk 1:0, 12. 11. 1989. kad smo došli autom nas 4-5. Bili smo mortus pijani kad smo došli. Uša san priko nekog zida na stadion tako da nisam ni kartu platija, znam da san i pa sa tog zida. Bilo je dobro navijanje i zajebanice na račun njih i Jugoslavije i kad su naši zapalili baklje odma je uletila milicija s leđa. Baklje su se pobacale i jednu šta je ispala na pod san uzeja. Tada je odma pandur uletija na mene, uvatija me za ruku, makne je i budala se sam opeče po licu. Ja san je prebacija u drugu ruku i čeka sve dok ne izgori do kraja, kako je gorila niko se nije moga približit. Posli su me zgazili ka pasa, dobija sam neku prijavu, ništa posebno, i posli me odvelo do neke gostione di su naši bili stali, dovelo me tamo i pustilo.

Iste godine čini mi se, ali na Velež – Hajduk, 21. 05. 1989. smo došli nas 2-3, autom. Na tribini nas je bilo 30-40 i nije bilo nikakvih pizdarija, pa je ispalo više turističko gostovanje. Cili dan smo skakali sa Starog mosta. Skočia san tada 3 puta sa Starog mosta, na noge, pa prijelom, pa na glavu. Ljudi su gledali i smijali se. Ja san skaka u Splitu sa velikih visina, ali u nas nema tako visoke stine da se može skakat, možda ti je blizu toga najviša točka na Sustipanu. Kad usporedim taj most i naš restoran, ipak je restoran veći zajeb iako je niži, pliće je i imaš šta priskočit dok u Mostaru nemoš falit šta se tiče dubine jer se dobro bere di triba skočit.

JUNAK – BORAC

Napravili smo jaku bakljadu na utakmici Junak–Borac iz Glavica. Borili su se za uć u ligu više. Zastave Borca su bile sve one komunističke pa smo došli za  Junaka navijat i stvarno smo napravili veliku bakljadu i dobru atmosferu.

KONCERTI

Znali smo onako navijački i otić na koji koncert. Bili smo na Prljavo kazalište u Supetar, ništa posebno, a Azra je bila uvik s nama, znali smo sve pisme. Ona njegova knjiga Big bang se kopirala masovno. Na Bače je bija dobar koncert Azre kad smo unili masu bengalki, na Gripe isto tako, a milicija je na to gledala ka na nacionalizam. Najčešće bi palili na onaj stih ‘uvijek sam bio četvrti odozada isto kao i prije rata’. To je bija delirijum. Bija san na Bajagu na Gripe kad smo ga išli ispljucat dobro.

MOTORI

Grobnik mi nije bija neki đir, mada san vozija motore svih vrsta i skoro poginija s motora, ali bija san par puta, čisto onako iz zajebancije. Izopijali bi se i proveli, a nisu me baš trke palile. Nije me to toliko vuklo ka utakmice.

Nije tu bilo nikad pizdarija. Sad sam se sitija jedne dobre šajbe s jednin Riječaninom Antom u riječkom gradskom busu. Šaketali smo se dobrih par minuta i on je na kraju iziša iz busa, ali momak stvarno dobro udara. Dobili smo i on i ja. Dva-tri puta me stvarno dobro okrpija da san ga dobro upantija.