Ljeta 2015. drug i ja zaputili smo se na utakmicu, puni entuzijazma i pozitivne energije. Radovali smo se odlasku prevoznim sredstvom koje saobraca na relaciji Beograd-Bar, vozom brzine traktora. Prvi utisak – standardan. Vagoni od kojih se svake sekunde ocekuje da se upokoje jednom za svagda, spavaca kola u koja ljudi legnu znajuci da postoji velika vjerovatnoca da se nikad vise ne probude i ve-ce koji.. Budimo realni, nema adekvatnog opisa. Ipak, nekako je u tome u car samog odlaska na sportske manifestacije. Odmah sretosmo drugove i poznanike iz grada pa se zaputismo ka bifeu. Pocetni entuzijazam eskalirao je u momentu mijesanja 4 vrste rakije i jos dva alkoholna pica od strane druga sa kojim sam otisao na tekmu. Visesatno povracanje po vozu i onemogucavanje organa reda da prodju kroz isti blokiranjem tijelom nijesu slutili na dobro. Ipak, ako uzmemo u obzir da ga je takvo stanje sprijecilo u startovanju djevojke izgleda kalifornijskog kondora, koja se odvazila da u sred kupea mijenja svoj ulozak, shvatam da je on jos i bio srecne ruke. Dovukosmo se nekako do Beograda, jedva nadjosmo smjestaj koji smo rezervisali, udjosmo da se smjestimo da bi nas na recepciji docekalo tridesetak azilanata sa kojima nam se bas i nije Bog zna koliko dijelio smjestaj, pa mi produzismo. Jul mjesec, Sunce upeklo, mi vec ulazimo u treci sat trazenja smjestaja jer azilanti nam pozele dobrodoslicu dje god da je povoljno. Najzad se smjestismo, uzesmo dnevni smjestaj, okupasmo se, odspavasmo, misleci da je svim nevoljama dosao kraj. Medjutim, informacija da je na tribini postavljena bomba nas poslije par sati druzenja sa azilantima i nije narocito obradovala. Utakmica prodje kako prodje, navijanje sjajno, atmosfera na zavidnom nivou generalno, rezultat za te godine standardno nikakav, pa mi podjosmo prema smjestaju. Neposredno pred dolazak, interventnoj policiji smo iz njima znanog razloga bili antipaticni pa drugari u plavom izadjose i postrojise nas uz maricu.

Htjedose silom na sramotu neke opijate da nam nadju, al’ kako ih ne konzumiramo, vidno razocarano nas pozdravise i nastavise svoj lov. Dodjosmo u hotel, krenusmo da platimo nocni smjestaj.. Saberi, oduzmi, pomnozi, podijeli.. Nema finansijskih sredstava za nocni smjestaj. Kako, nikad saznali nijesmo. – ” Prijatelju, mi ti para nemamo, mozemo li mi na recepciju iskulirat’ ?” – ” Moze, samo oko 6 sati da podjete posto mi novi gosti dolaze. ” Poslije tri sata ispucali smo sve teme za razgovor, pa zaista nijesmo znacilo cime vise da se bavimo. Rjesenje smo nasli tako sto smo poceli da igramo gradova i drzava dok svih 30 slova nijesmo iskoristili. Docekasmo nekako tih 6 sati ujutro, krenusmo prema autobusu za koji smo ostavili pare jer smo se necim morali vratit’ za Podgoricu, a voz na relaciji Beograd-Bar je tog jutra bio disfunkcionalan. Da nam jos jedan plan podje po zlu pobrinuo se otac moj prijatelja koji mu je rekao da mora u 10 da podje na Vracar kako bi mu kupio izvjesni preparat, tako da smo morali da smislimo zanimaciju za predstojecih par sati. Skoro potpuno praznih dzepova, da se razumijemo. Nekako docekasmo da prodje i tih nekoliko sati. Zaputismo se ka autobuskoj stanici, kupismo samo dvije velike boce vode za predstojecih 10 sati puta. Smjestih se u autobus, svjestan da je svim mukama dosao kraj, krecem da padam u san da bi me iz istog probudio grubi glas korpulentnog vozaca Ozlem toursa koji kaze: “Doslo je do odrona, moracemo zaobilaznicom, pa cemo putovati jedno pet sati duze. “