U navijacku istoriju nasih prostora usle su kao prva zenska navijacka grupa,a ime su sastavile po prvim slovima svojih prezimena.Jednostavno GRM-Snezana Gacic,Divna Rankovic i Nevena Markovic.
Tek nekoliko godina kasnije na takvu ideju i akciju dosle su i zvezdasice koje su osnovale svoj fan club ”Zulu girls”.Prve se pamte.
U svetilistu Grobara na crno-belom jugu,one su se upoznale jednog hladnog decembra 1988.godine(u proseku je bilo-15!).

Tog decembra,u setnji,posle kosarke sa zvezdom donele su i odluku o osnivanju GRM-a i jendoglasno srocile i usvojile kodeks,koji se zasniva na dva sveta principa: Prvi clan:Nema zaljubljivanja u Grobare,mi smo porodica! Drugi clan:Ako se,ipak,zaljubis u Grobara,primenjuje se prvi clan. Ove tri vojvotkinje Partizanovog juga ostale su u crno-beloj porodici upamcene po privrzenosti,prikladnom oblacenju i sminkanju(”Dosle smo zbog Partizana,a ne da se udamo dobro!”)i svakako ultra bucnom navijanju.
Prvo gostovanje GRM-a bilo je te godine u Novom Sadu,i proslavljeno je pobedom protiv Vojvodine.


Na svojoj neformalnoj osnivackoj skupstini,dok su setale na -15 Kalemegdanom,dogovorile su se i da ce GRM bezrezervno podrzavati kult Dragana Mancea,nikad umrle Partizanove legende.

Legendarna Sneža je jedna od tri osnivačice prve ženske navijačke grupe na ovim prostorima pod nazivom “GRM” (ime nastalo od početnih slova njihovih prezimena (Gačić, Ranković, Marković).

Prenosimo deo intervjua Sneže za jedan srpski sajt.

“Navijam od obdaništa. Otac mi je nudio šta god želim, samo da navijam za Zvezdu, ali nisam htela. Na prvu utakmicu sam otišla kad sam imala sedam godina, bila je to košarkaška, Zvezda – Radnički LMK. A na fudbal, 1982. finale kupa Dinamo -Zvezda, bila sam na severu i navijala za Dinamo.

Svako ima neku svoju ljubav, ja sam je pronašla u Partizanu. Oduvek sam imala višak energije koju sam morala nekako da kanališem. Odem na utakmicu, tamo se izvrištim, iskačem. Nikad me nisu zanimali izlasci, splavovi, iako su mi preko puta, jer živim u bloku 45. Ljubav prema Partizanu se dogodila spontano, čim sam čula huk na tribinama, to me je povuklo, dopalo mi se, tu sam pronašla sebe.

Srećno sam razvedena, a baklju sam držala na sopstvenoj svadbi, znaš ono kad baciš bidermajer pa ti dodaju buket cveća? E meni su kumovi dodali baklju pa sam tako stajala ispred crkve.

Kao dete, igrala sam klikere, košarku, fudbal, lopta mi je bila preokupacija, a ne lutkice. Za sebe ne mogu da kažem da sam muškobanjasta, osim što volim da se oblačim sportski. Na utkamice ne idem namontirana kao za izlazak, trudim se da ne izazivam i ne upadam u oči, okružena sam drugarima.

Sve više žena dolazi na utakmice, ali budu sezonu, dve dok se ne zaljube u nekog navijača ili igrača koji im je interesantan. Idem na Istok, koji je stari Jug, jer te nove navijačice dolaze polugole, pa često vole da se pobiju zbog njih. Na utakmice sam počela da idem onda kad nije bilo ni jedne žene na stadionu i nagledala se svačega, ali sam ostala svoja, sa obe noge na zemlji. Danas su drugačija vremena i devojke su mnogo slobodnije.

Navijačke vođe me gledaju kao sestru i nikada nisam čula da neko ima nešto protiv što sam tu, jer se ponašam prikladno u skladu sa kodeksom navijanja.

Nikada nisam imala probleme, iako je bilo čarki kad sam bila mlađa, kad me vođe upozore da ne idem, jer će biti gusto, al ja ne mogu da odolim.

Partizan je igrao 1988. godine sa Jugoplastikom u Splitu, a Nevena, drugarica, trebalo je da napiše reportažu o fudbalerima s priprema. Onda smo još jedna drugarica, Divna, i ja otišle u Makarsku po nju, pa u Split da bi odgledale utakmicu. Pošto nismo imale karte, tražile smo da nas neko preporuči pa da se javimo nekom za ulaz. Tada je Vermezović napisao pismo Paspalju da nabavi tri ulaznice za nas. Ja sam sa tim papirićem otišla u Split, pre početka, sačekala Paspalja koji nije imao karte. Na kraju smo zahvaljujući Aleksandru Đorđeviću ulaznice dobile od Tonija Kukoča i bile same na tribinama.

Drugarice su mi rekle da ne budemo previše glasne, da ne izazivamo pažnju, ali ja nisam htela, navijala sam za Partizan iz sve snage i pobedili smo. Onda su Splićani počeli da nam nešto prete, ali je prišao njihov vođa navijača, rekao im da nas ne diraju i dodao – svaka im čast. Lav sam u horoskopu, puca me adrenalin, volim taj fajt, al to nikad ne bih uradila kad sam u grupi muškaraca, da im navlačim problem. Ipak kada sam sama može.

Sećam se i utakmice u Mostaru 1989. godine, kada je nas petnaestak putovalo 13 sati da bi gledali 15 minuta igre, jer smo morali da se vratimo zbog reda vožnje. Eto to je ljubav, a neko kaže bolest.

Neostvarena želja mi je da Partizan bude prvak sveta i mislim da je sasvim realna.

Imam još jednu. Da se ukine Zvezda, da ne postoji, jer mi je dosta više tog Barija, samo pričaju o tome, žive u toj prošlosti. I moja baba je nekada bila devojka, ali više nije.

Na utakmice planiram da idem dok god me zdravlje bude služilo, do kraja života.”

DEVOJKE NE BUDITE KOKOŠKE, BUDITE LAVICE KAO SNEŽA!

Tekst preuzet sa stranice : Balkan hooligans