Zealots u Sarajevu 1991.

Jedno od posljednjih gostovanja Red Army-a prije rata je bilo u Sarajevu na Grbavici 26. oktobra 1991… Tom prilikom iz Mostara su išla 3 organizovana busa i plus raja u privatnom aranžmanu… Od toga je nas bilo 20tak iz grupe “Zealots”… Po pravilu strada najviše organizovana grupa koja je stigla busevima u SA… Udaralo se na nas svim raspoloživim snagama… Bili smo smješteni na stajanju tik do velike tribine i bili smo u sendviču tokom čitave tekme… Sa tribina su nas gađali čime su stigli Željini navijači (penzionersko odjeljenje), a sa druge su nam bili Hordaši koji su iskoristili slobodan dan i priliku da nam dodatno prave problema… Jedinstven slučaj… Mržnja lokalna izmedju HZ i The Maniacs tog dana je bila okrenuta samo prema nama… Gađali nas, mi im vraćali nazad, ali kao i u Tuzli imali smo osjećaj da drotove boli kita što naši momci završavaju krvavi… Jednostavno nas niko tada u cijeloj Bosni nije nešto specijalno gotivio… Poslje tekme bilo je sporadičnog šutanja i kamenjanja pri čemu po običaju stradaju naši busevi i film iz “propuhalog busa” iz Tuzle se ponavlja…

 

 

Na putu nazad, negdje kod Konjica, vozači buseva prave katatsrofalnu grešku i prave piš pauzu pokraj neke kafane u Ovčarima (valjda u talu sa gazdom)… Da pita ispadne skuplja od tepsije tada se pokazalo potpuno ispravno… Gazda te kafane ne da nije imao nekog pazara, čak šta više ostao je u suzama nakon naše posjete i sigurno je poželio da mu se nikada više ne navratimo… Obližnje piljare koje su bile zatvorene iznenadno su bile otvorene nakon upada naših navijača… Odjednom se počelo kružiti sa pivama, bananama itd… po ogladnjelim busevima koji su se spremali da krenu dalje na put nazad za naš voljeni grad… Intervencijom lokalaca i pozivom policije 2 busa su zadržana i privedena u stanicu policije Konjic… Samo jedan bus je na njihovu sreću uspio krenuti dalje i stigao je u Mostar u ragularnom vremenu… Ostatak nas su zadržali u toj stanici do ranih jutarnjih sati na saslušavanju… I pored napetih drotova koji su kružili oko nas mi smo se trudili da im dodatno sjebemo nervne sisteme… Tek u nekim jutarnjim satima 05-06.00 su neke ptice propjevale, jer se vidjelo da slučaj neće nikad završiti… Murija je skontala ko je glavni odgovorni urednik razvaljivanja (Chicago boys – Omladinska) i nakon toga su nam dozvolili da putujemo dalje…

 

 

 

U Mostar se stiglo u nekih 07-08.00… Desetak sati kasnije od planiranog… Lagana kafica i sasvim normalan nastavak dana (ponedeljak) nakon burnog/krvavog gostovanja i sjebane noći u stanici policije Konjic… Jebem ti Ovčare i ko ih postavi tamo… Na pogrešnom mjestu…

 

Zealots u Beogradu
Par dana pred kup smo pravili zastavu na poznatom mostarskom kupalištu “Bazen” sa likom “Paje Patka”… Tada smo skoro svi išli na finale u BG… Znači nekih 15-tak članova ekipe…
Na putu do Beograda bilo je maltretirajanja ljudi u kupeu i laganog navijačkog zagrijavanja… Sa nama je počasno putovao Rus “panker” iz Sarajeva koji je inače bio čest gost na našem stadionu… Kada smo došli u Beograd odmah na startu smo imali nekih manji ekscesa u “Beograđanki” – poznatoj robnoj kući, gdje je došlo do frke zbog ludog Pireta…
Ispred njega su se naglo otvorila senzorska vrata na samom ulazu u robnu kuću na šta se on trznuo i onako u luđačkom stilu nogom totalno razvalio ulazna vrata “Beograđanke”… Automatski smo se zakačili sa nekim ljudima u toj robnoj kući zbog tog ekscesa… Prilikom ovog gostovanja je vrijedno spomenuti da je čitavo naše gostovanje tada proteklo u najboljem redu zbog poznato dobrih odnosa naše grupe i Grobara… Čak smo tada prozvani kao prva tifo grupa koja je mirnodobski i bez ikakvih problema mogla da se kreće oko grobarske poznate tribine “JUG”…

 

 

 


U nedostatku novca za prehranu tog dana bili smo primorani na krađu po raznoraznim prehrambenim radnjama kako bi sredili glad i žeđ… I pored katastrofalne tekme koja je zavrsena tako da smo izgubili 6:1 imali smo razloga za radovanje, naime mlada ekipa Veleža je taj isti dan igrala utakmicu finala kupa za mlade, protiv Vardara iz Skoplja u kojoj su naši mladi uzeli kup pobjedivši ekipu Vardara… Bili smo prisutni i na toj tekmi i bilo je žešće forcanje Red Army-a… Bilo je super…
Za razliku od finala kupa 1981. i 1986. godine kada nas je bilo oko 5-6000 na prvom finalu 1981. i nekih 10-15000 na drugom finalu ‘86, na finalu ‘89 nas nije bilo tako mnogo… Manja ali odabrana ekipa… Nekih odprilike 1000 do 1500 pripadnika Red Army-a…