Teddy boys ili kraće Teds, su prva omladinska urbana subkultura na tlu Velike Britanije nakon Drugog svetskog rata. Nastali pedesetih godina 20. veka, Tedsi su u modnom smislu predstavljali reinkarnaciju Edvardijanskog stila s početka dvadesetog veka. Prodorom rock and roll muzike iz Sjedinjenih Država na britanska ostrva popularnost Teddy Boysa rapidno se širila celom Engleskom. U istom periodu, u Americi se javlja vrlo sličan omladinski pokret pot nazivom Rockabilly. Termin «Rockabilly» zapravo je mešavina reči «Rock» koja je označavala novi muzički pravac i reči «Hillbilly» koja je sinonim za country muziku. Rockabilly i Teddy Boys su bile dve vrlo slične subkulture koje je razlikovala njihova geografska pripadnost različitim kontinentima.

Teddy Boys

Tedsi su bili prva omladinska grupa koja je sebe diferencirala od ostatka zajednice nazivajući se teenagerima i koja je pridala značaj načinu oblačenja kao sredstvu razlikovanja od ostatka zajednice. Ono po čemu je ova grupa mladih bila najprepoznatljivija jeste specifična frizura kod nas poznata kao «sarma» ili „banana“. Frizura se dobijala pomoću briljantina ili nekog sličnog gela ili ulja za kosu, zalizavajući kosu unazad i ostavljajući specifičnu ćubu na vrhu glave.

Još jedna stvar po kojoj su se Tedsi prepoznavali bile su cipele «brothel creepers», kod nas poznate pod nazivom «londonke». Ova grupa mladih poteklih iz radničke klase bila je strah i trepet na engleskim ulicama pedesetih godina. Rasistička etiketa prišivena je Teddy Boysima odmah nakon medijski najeksponiranijeg nasilja u kom su učestvovali – tzv. Notting Hill nereda 1958. godine. Naime, mnoštvo Tedsa pridružilo se nasilju rasističke rulje predvođene The Union Movementom britanskog fašističkog lidera Sir Oswalda Mosleya nad crnom emigrantskom populacijom sa Kariba. U napadima na crno stanovništvo i njihovu imovinu Tedsi su prednjačili i tako došli u središte medijske pozornosti. Masovni mediji su od tog događaju počeli da se bave subkulturama naglašavajući uglavnom negativne aspekte ove pojave do dana današnjeg.

U šezdesetim godinama Teddy Boy subkultura se praktično utopila u novonastalu subkulturu Rockera i polako nestajala sa subkulturne scene Engleske. Međutim, sedamdesetih godina obnavlja se Ted pokret prvenstveno zahvaljujući starim rock&roll prevarantima Vivienne Westwood i Malcom McLarrenu, koji su kroz svoj «Let It Rock» šop na Kings Roadu popularisali Teddy Boy stil. Ovog puta Tedsi su bili pod modnim i muzičkim uticajem glam rocka, a najljuće neprijatelje u uličnim okršajima pronašli su u novom subkulturnom mesu – pankerima. Najpoznatiji eksces tog uličnog rata je čuveno ubadanje nožem Johnny Rottena, frontmena kultne punk grupe Sex Pistols, od strane grupe Teddy Boysa. Takođe, kao jedan od svojih simbola usvojili su «južnjačku» zastavu Konfederacije iz američkog građanskog rata što je samo produbilo percepciju javnosti o Tedsima kao rasistima. ​

Malcolm McLaren i Johnny Rotten

Pojava punka uticala je na transformaciju i ove subkulture. Kraj sedamdesetih i početak osamdesetih označio je rađanje nove subkulture poznate pod imenom Psychobilly. Ovaj pokret predstavljao je mešavinu uticaja punk rocka i teddy boy rockabillya. Reč psychobilly prvi je upotrebio muzičar Johnny Cash u svom top 10 hitu «One Piece At A Time» iz 1976., iako sam muzičar nije imao veze sa novonastalom subkulturom. Javnost je kao prvi psycho bend prepoznala The Cramps, iako su članovi ovog benda uporno odbijali identifikaciju sa psychobilly pokretom.

Nasilna tematika i beskompromisni stav koji je krasio tekstove ovog benda, kao i uticaj američke garage muzike i engleskog pub rocka bio je dovoljan da se ovaj bend, uz Screamin’ Jay Hawkins i Stray Cats, smatra pretečom ili začetnikom psychobilly stila. Napokon, za istinske začetnike psychobilly stila smatra se južno – londonska grupa The Meteors osnovana 1980. Činjenica da je jedan član benda bio rockabilly, drugi panker, a treći fan horor filmova, uticala je da bend formira takav muzički izražaj i tekstualnu tematiku koja do dana današnjeg predstavlja azbuku psycho stila. Zbog činjenice da su im se na koncertima okupljale razne subkulture, The Meteorsi su svoje koncerte proglasili «zonama oslobođenim od politike» kako bi predupredili moguće nasilje na svirkama.

​ Stecište tadašnjeg psychobilly pokreta bio je «Klubfoot» noćni klub u zapadno – londonskom Hammersmithu. Tu se kreirao prepoznatljivi psycho look koji je bio mešavina teddy boy i punk stila; nosile su se veoma uske skraćene farke ispod kojih su sevale po pravilu bele čarape na koje su se nazuvale londonke, a ne retko i martine. Gore su se furale jakne «koledžica» ili «rokerica», a frizura je ovog puta predstavljala mešavinu teddy boy i punk stila, i to zbog ćube koja se i dalje nosila na vrhu čela, ali ovog puta se ispod ćube brijala glava, pa je sve to u mnogome podsećalo na punkersku krestu. Tekstove psycho bendova, koji su se od ostalih R&R grupa razlikovali upotrebom klasičnog kontrabasa za razliku od električnog, odlikovala je tematika horor filmova, oslobođena seksualnost i otvorena priča o nasilju.

Tako formirana subkultura vrlo brzo se raširila širom sveta, pa danas imamo brojne njene poklonike u Nemačkoj, Italiji, Skandinaviji, Japanu, pa čak i u Srbiji. Najznačajniji psycho bendovi danas su Demented Are Go, The Meteors, Mad Sin, Evil Devil, itd., a kod nas deluje beogradski bend sličnog usmerenja – Grandpa Candies iliti Čikine bombone.

U navijačkom svetu su poznate ograde mnogih stadiona koje su krasile zastave sa natpisom «Teddy Boys», a kao najupečatljivije izdvajamo grupe navijača italijanskog Udinesea i poljske Legije oz Varšave.

Šezdesete godine 20. veka donele su eksploziju subkulturnih pokreta, ali i ekspanziju omladinskog nasilja širom britanskih ostrva. Subkulturu Teddy Boysa na izdisaju zamenila je pojava dve dominantne potkulture šezdesetih – Modsi i Rockeri.

Termin Mod označavao je zapravo skraćenicu reči modernist kojom se pedesetih opisivao sledbenik modernog jazza. Knjiga «Apsolutni početnici» (Absolute Beginners) Colin MacInnesa iz 1959., koja je kasnije postala neka vrsta Mod Biblije, modernista je opisivala kao mladog fana moderne jazz muzike i zaljubljenika u moderna italijanska odela.
Postoji nekoliko različitih priča o poreklu Mod potkulture. Prema prvoj verziji Modovi su proistekli iz srednjeklasne omladine koja je poticala iz londonskih porodica koje su se bavile distribucijom odeće u Englesku, pa su tako dolazili u kontakt sa poslednjim dostignućima kontinentalne mode. Po drugoj legendi obe subkulture i Modsa i Rockera poreklo imaju u Teddy Boy pokretu, dok treća verzija porekla Modova sugeriše vezu sa potkulturom bitnika sa kojima su delili privrženost modernom jazzu.

Bilo koje da je poreklo Modsa, ono što ih je izdvajalo od ostatka zajednice bila je okrenutost evropskoj kontinentalnoj modi, italijanskim motorima (Vespa i Lambretta), francuskom novotalasnom filmu i egzistencijalističkoj filozofiji. Pored modernog jazza i rhytm&bluesa, Modovi su usvojili i soul i ska muziku, kao i britansku beat i R&B muziku oličenu u delovanju bendova kakvi su bili The Animals, Small Faces, The Who, The Yardbirds, Zoot Money, The Action, itd. U okviru bogatog noćnog života modsa veliku popularnost dostigla je droga amfetamin koja je bila široko rasprostranjena među modovima. Posebnu ulogu u identitetu modsa igrali su motori Vespa i Lambretta koje su ukrašavali brojnim retrovizorima i zastavicama idući u konvojima kroz engleske ulice.

Mods

Veliki neprijatelji modsa u šezdesetim bili su rockeri, opozitna banda na motociklima totalno različitim od mod skutera. Rockeri su slušali Elvis Prestleya, Chuck Berrya, Gene Vincenta, Eddie Cochrana i uopšte tadašnji popularni američki rock&roll. Garderoba se sastojala od motoraških kožnih jakni i pantalona, levi's farki i čizama kaubojki ili cipela londonki, a neretko su nosili i tadašnje motoraške šlemove, kao i neizostavni modni detalj – beli svileni šal. Motori koji su se vozili bili su u stilu onoga što danas podrazumevamo pod Harley Davidsonom. Zbog svog zapuštenog izgleda nisu puštani u pabove, pa su mesta okupljanja rockera bili tzv. kafei među kojima su najpoznatiji bili The Ace, The Ace Of Spades, Johnson's, itd. U prvoj polovini šezdesetih neprijateljstvo između modova i rokera bilo je intenzivno, a subkulturni rat motorizovanih bandi kulminirao je u događajima koji su u britanskoj javnosti poznati kao «The Second Battle Of Hastings»

Rock

Netrpeljivost između modsa i rockera izvirala je iz dva potpuno različita i suprotstavljena stila i načina života. Modovi su dolazili iz urbanijih područja i neki od njih su se bavili i kancelarijskim poslovima, iako je većina poticala iz radničke klase. Rockeri su bili omladina predgrađa, više ruralna, i obavljali su uglavnom teške manuelne poslove. Rockeri su slušali američku belu muziku Prestleya i Cochrana, dok su modovi bili orijentisani ka crnoj muzici (soul i ska) i britanskim bendovima. Dok su modovi veliki značaj pridavali urednom izgledu koji se očitavao i u korišćenju italijanskih skutera, rockeri su izgledali nemarno i prljavo na svojim paklenim motorima.

Ova dva omladinska koncepta ubrzo su započela bespoštedni rat. Borbe za primat na subkulturnoj sceni engleske šezdesetih odigravale su se na plažama jugoistočne Engleske tokom lokalnih praznika poznatih pod nazivom Bank Hollydays. Grupe modova i rokera bi se Bank Hollyday vikendom u motociklističkim formacijama spuštale na obale Engleske u potrazi za dobrim provodom čiji je neizostavni deo bio i sukob sa rivalskom bandom. Obračuni su doživeli kulminaciju 1964. u događajima poznatim kao Second Battle Of Hastings. Modsi i rokeri sukobili su se u primorskim gradovima Margateu, Broadstairsu i Brightonu pretvorivši ulice ovih gradova u ratnu zonu.

Ono što je tada viđeno na obalama Jugoistočne Engleske kasnije će biti mnogo puta ponovljeno u sukobima navijačkih firmi. Ogromne grupe naroužane palicama i noževima koristile su inventar obližnjih pabova u celodnevnim obračunima na ulicama u kojima policija nije imala gotovo nikakvu kontrolu nad situacijom. Najveći obračun izbio je u Brightonu i trajao je puna dva dana pomerajući se uz obalu mora do Hastingsa i vraćajući se nazad u Brighton.

Rezultat borbi bile su na stotine uhapšenih rockera i modova kojima su sudije na procesima u Brightonu nadenuli nadimak «Sawdust Ceasars» opevan kasnije u istoimenoj numeri Oi benda The Warriors čiji je član Arthur Kitchener – Bilko i sam bio učesnik tih događaja kao pripadnik modsa. Ovi događaji su uzrokovali pravu moralnu paniku britanske konzervativne javnosti koja se po prvi put masovno zgražavala i moralisala nad povećanim nasiljem omladinskih pokreta. Bila je to prva takva reakcija koja će se nebrojeno puta ponoviti zbog fudbalskog nasilja tokom sedamdesetih i osamdesetih. Sukob modova i rokera bio je inspiracija i mnogim produktima popularne masovne kulture, pa su tako ovi događaji opisani u filmu o The Beatlesima «A Hard Days Night», kao i u filmu «Quadrophenia» (1979., nedavno objavljen i u Srbiji u DVD izdanju) koji je bio omaž celokupnoj mod subkulturi. Najzanimljiviji primer je, ipak, tada vrlo popularni strip «The Originals» autora Dave Gibbonsa koji je i sam bio mod. U stripu je modove predstavljala banda pod imenom The Originals, dok su rokeri predstavljeni kao njima suprotstavljena grupa koju je autor, naravno, nazvao Dirt (prljavština).

Tuče izmedju Modsa i Rokera

Najzanimljivija stvar sa mod subkulturom je njena mogućnost transformacije tokom decenija, i okolnost da je direktno uticala na pojavu nekoliko novih subkultura usko povezanih sa fudbalskim huliganizmom. Već sredinom šezdesetih modsi su se izdiferencirali unutar subkulture. Jedna struja je bila pod uticajem hipi pokreta što je uticalo na njenu veću pasivnost. Ova grupa je postala poznata pod imenom Peacock Mods ili Smooth Mods. Druga struja je poticala mahom iz radničke klase i bila je daleko grublja, nasilnija i agresivnija. Ubrzo je ova grupa nazvana Hard Mods ili Gang Mods. Hard Mods su imali vrlo kratke frizure iz isključivo praktičnih razloga – kratka kosa je bila mnogo pogodnija pri obavljanju fabričkih poslova, a i bila je mnogo korisnija u uličnim tučama. Oni su zadržali elemente bazične mode – odela, Fred Perry, Ben Sherman, Sta Prest, Levi's, ali kombinovano sa tregerima i Dr Martens čizmama. Takođe, bili su pod uticajem jamajčanske Rude Boy subkulture što se ogledalo u nošenju Trilby (pork – pie) šešira i skraćivanju pantalona, kao i slušanju jamajčanske ska, rocksteady i reggae muzike. Od ovako formiranih Hard Modsa krajem šezdesetih će nastati subkultura Skinheada.

Pojava punka zauvek je transformisala subkulturu i unela toliku energiju na subkulturnu scenu, da se većina potkultura koje su te 1977. bile već izumrle digla iz pepela u seriji tzv. «revivala». Jedan od takvih, ako ne i najznačajniji, bio je mod revival. Najzaslužniji za ponovno rađanje modsa bili su legendarni bend The Jam (pogledati Football Factory soundtrack). U njihovom radu su se isprepleli uticaji pub rocka i punk rocka sedamdesetih sa mod i beat muzikom šezdesetih.

Za početnu tačku mod revivala uzima se Great British Music Festival na londonskom Wembleyu 1978., gde je nastupio veliki broj mod bendova predvođen The Jamom. Ostali bendovi koji su bili deo mod revival scene bili su Secret Affairs, Purple Hearts, The Chords, The Merton Parkas, The Lambrettas, The Moment, The Scene, The Untouchables, itd. Pojava već pomenutog filma Quadrophenia 1979. u kom se u ulozi moda pojavljuje i Sting, pevač grupe The Police, uticala je da se mod revival neobično brzo proširi širom ostrva. Iste godine sa radom počinje i mod revival fanzin Maximum Speed koji je popularisao mod pokret i uticao na pojavu desetine sličnih fanzina.

Učesnici mod revivala su se dosta razlikovali od prvobitnih modsa i to pre svega zbog uticaja punk rock i skinhead subkulture kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih. Mod revivalisti su u ogromnoj većini poticali iz redova radničke klase i bili su vrlo ponosni na tu okolnost, a više se koristila i patriotska ikonografija u vidu engleskih zastava i zastava Kraljevskog ratnog vazduhoplovstva. Stil je bio pod vidnim uticajem punk i skinhead subkulture, pa su se nosile Dr Martens čizme i cipele, uske Levi's pantalone, jakne parke i pork – pie šeširići. Gledano iz današnje perspektive, mod revival je izuzetno uticao na pojavu Casual pokreta. Takođe, mod revival je ostavio traga na formiranje Northern Soul muzike u ranim osamdesetim, kao i na formiranje Scooterboy subkulture. Mod revival je uz Rude Boy, Skinhead i Punk subkulure bio deo i tzv. 2 Tone Ska scene koju su činili bendovi poput The Specials, Madness, Bad Manners, Selecter, The Beat, itd. Zanimljivo je da se pojavom punka koji je podstakao brojne subkulturne revivale obnovila i još jedna lepa engleska tradicija. Naime, 1977. su oživele Bank Hollyday borbe na plažama jugoistočne Engleske kada su se sukobili pankeri i Teddy Boysi u Margateu, kao i skinheadi sa Teddy Boysima, bajkerima i rokerima u Southendu i Margateu. U narednim godinama je na Bank Hollyday viđan pravi rat između skinheada i modova na jednoj strani, protiv tedsa i rokera na drugoj strani. Koalicija skinheda i modsa je nestala nakon nekoliko godina, a sredinom osamdesetih subkulturnom ratu se pridružila subkultura u nastajanju – Casuali.

​Kao što smo mogli videti, Mod subkultura je uticala na pojavu mnogih drugih omladinskih pokreta prepoznatljivih po nasilnim akcijama. Mod pokret je presudno uticao i na formiranje osobenog engleskog navijačkog stila koji je bio najprepoznatljiviji po nezapamćenom huliganizmu. Ova subkultura se do dana današnjeg reflektuje na subkulturnoj i muzičkoj sceni širom sveta, pa smo tako njene uticaje mogli videti devedesetih u radu brit pop bendova Oasis i Blur, dok danas to prepoznajemo u muzici bendova The Ordinary Boys ili Kaiser Chiefs.

Pojava Mods-a na subkulturnoj sceni Velike Britanije šezdesetih godina 20. veka nepovratno je odredila dalju evoluciju omladinskih potkultura na fudbalskim stadionima. Iz Mod pokreta su se razvile dve dominantne struje na stadionima sedamdesetih i osamdesetih – Skinhead-i i Casual-i. No, da bi se došlo do ove dve subkulture bilo je neophodno dodati malo „inostranih sastojaka“ u čitavu priču. Zbog toga ćemo priču o Skinhead subkulturi početi osvrtom na Rude Boy pokret.

Šezdesetih godina 20. veka u siromašnim predgrađima Kingstona, glavnog grada Jamajke, rađala se autentična karipska podkultura mladih pod imenom Rude Boy. Terminom Rude Boy na Jamajci se originalno označavao maloletni delikvent ili sitni kriminalac. Pripadnici ove subkulture nisu se ponašanjem previše udaljavali od ovako određenog termina. Muzika jamajčanskih predgrađa bila je ska, rocksteady i reggae, a Rude Boys-i su plesali uz ove karipske ritmove i melodije obučeni po poslednjoj modi. Veliki uticaj na odevni stil ovih mladih buntovnika iz predgrađa imali su američki gangsterski filmovi i jazz i soul muzičari, pa su Rude Boys-i postali prepoznatljivi po svojim odelima i kravatama, skraćenim uskim pantalonama, pork-pie šeširima i neizostavnim naočarima za sunce. Kao što smo već pomenuli, Rude Boys-i su imali duboke veze sa sitnim kriminalom, a njihovom imidžu opasnih momaka doprinosila je i okolnost da su u šezdesetim obavljali poslove obezbeđenja u noćnim klubovima (tzv. „dancehalls“). Nasilje je jednostavno bilo neizostavni deo Rude Boy načina života.

​Upravo šezdesetih godina započeo je talas masovnih migracija stanovništva karipskih ostrva (West Indies) u Veliku Britaniju. Sa masom svojih osobenosti, navika i običaja, ovi crni emigranti su doneli sa sobom i Rude Boy subkulturu na britanska ostrva. U interakciji sa zatečenim britanskim subkulturnim pokretima počelo je rađanje nove ere.

Rude Boys

Sredina šezdesetih donela je podelu unutar originalnog Mod pokreta. Pojavom Hipika i njihovog boemskog ponašanja među Mods-ima se izdvojila struja koja je više naginjala pomodarstvu i kvazi intelektualnom bitničkom promišljanju stvarnosti. Ova grupa je ubrzo dobila nadimak Peacock Mods ili Smooth Mods. S druge strane, izdvajao se proleterski deo Modova puno skloniji nasilju, poreklom iz radničke klase koji je ubrzo nazvan Hard Mods ili Gang Mods. Pojavno se ova razlika izražavala u puno kraćoj kosi Hard Modsa koji su zbog toga ubrzo prozvani i Lemonheads (limunoglavi) ili Peanuts (kikiriki). Mešanjem Hard Mod i Rude Boy subkultura, 1968. nastali su prvi Skinhead-i.

​ Hard Mods-i su zadržali neke osnove stila originalnog Mod pokreta kao što su Fred Perry, Ben Sherman, Sta Prest, parke… Kao što je već pomenuto, Hard Mods-i su se odlikovali vrlo kratkom kosom i to isključivo zbog praktičnih razloga – velika većina njih je obavljala manualne fabričke poslove, a i kraća kosa je svakako predstavljala prednost u tuči. Postoji i teorija po kojoj je kratka kosa Hard Mods-a bila reakcija na dugu kosu buržoaske hipi kulture. Dolaskom Rude Boys-a Hard Mods-i su usvojili pre svega jamajčansku reggae, ska i rocksteady muziku, a potom i pork-pie šeširiće, gangsterska odela i uske skraćene farmerke. Dodajući ovom miksu nešto svoje – teške radničke cipele i čizme (Dr Martens i Grinders) – Hard Mods i Rude Boy stil izrodili su novu nasilnu subkulturu.

Popularizaciji Skinhead pokreta doprinela je velika popularnost benda Slade koji je krajem šezdesetih potpuno usvojio skinhead ikonografiju (mada, po mišljenju mnogih, samo kao marketinšku strategiju), kao i velika popularnost nasilnih i seksualno eksplicitnih novela pisca Richarda Allena pod naslovima kao što su „Skinhead“ ili „Skinhead Escapes“. Zanimljivo je da je kraj šezdesetih doneo još jedan talas emigracije, ali ovog puta Britanaca u Južnu Australiju i to prvenstveno u grad Pert, koji je uticao na formiranje još jedne subkulture. Naime, mladi Britanci su na australijsko tle doneli Skinhead subkulturu koja se vremenom transformisala u osobenu australijsku subkulturu koja se zvala Sharpies.

Skinsi

Početak sedamdesetih obeležila je pojava Suedeheads-a, još jedne manje subkulture vrlo slične skinhead-ima. Suedeheads-i nisu bili isključivo pripadnici radničke klase, mnogi od njih su pripadali sloju „belih okovratnika“, pa se to uveliko odražavalo i na njihov stil koji je odražavala malo duža kosa, „krombi“ i „McLoud“ kaputi, odela, džemperi, Sta-prest pantalone umesto džinsa i cipele puno lakše od regularnog Dr Martens-a. Još jedan modni detalj kod Suedeheads-a bilo je nošenje crvenih ili plavih čarapa, dok su Skinhead-i obično nosili crne ili bele. Karakteristika Suedeheads-a bila je da su uvek bili okruženi brojnim devojkama za razliku od Skinhead-a kojima je prevashodni cilj bio odlazak na fudbalske mečeve koji su bili savršena mesta za pronalaženje nevolja. Muzika Suedeheads-a bila je istovetna kao i muzika Skinhead-a, dakle reggae, soul, ska, kao i glam rock grupe poput Slade, The Sweet i Moot The Hoople. Suedehead stil opisan je i u filmu Bronco Bullfrog, ali i u noveli Richarda Allena „Suedehead“. Kao što je već pominjano, pojava punka je inicirala obnovu brojnih subkultura aktivnih u šezdesetim i sedamdesetim, pa je tako 1977. oživljena i Suedehead subkultura prateći obnovu Skinhead pokreta. Suedehead je imao malo poklonika u tom revivalu, a svakako najpoznatiji među njima je bio osnivač i basista legendarnog Oi! benda The Four Skins, Hoxton Tom McCourt.

Suedeheadsi
Bootboysi

Skinhead-i su se od samih početaka razlikovali od svih do tada poznatih subkultura. Činjenica da su poticali iz radničke klase uticala je na to da se među Skinsima gajila veoma velika klasna svest i ponos na pripadnost radničkoj klasi. Baš zbog te okolnosti Skinsi su se odmah usko vezali uz fudbal, odnosno uz navijačke mase koje su tih šezdesetih i sedamdesetih u velikoj većini slučajeva činili ljudi iz siromašnijih društvenih slojeva. Ubrzo su Skinhead-i postali vrlo prepoznatljivi i upadljivi na engleskim fudbalskim stadionima na kojima je u to doba bio vrlo popularan i još jedan stil veoma sličan Skinhead-ima – Bootboy stil. Bootboys-i (Čizmaši) bili su mladići gotovo istovetnog mentaliteta kao i Skinsi, samo što su se donekle pojavno razlikovali od Skinsa. Kao što i samo ime govori, Bootboys-i su takođe nosili Dr Martens ili Grinders čizme, ali nosili su šire (uglavnom Sta-prest) pantalone, košulje i džempere, kao i krombi kapute i imali su duže kose, tj. frizure „fudbalerke“.

U suštini, Bootboys-i su predstavljali navijačku modu šezdesetih i sedamdesetih. Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih stadionska kultura iznedrila je još jedan stil vrlo sličan Bootboys-ima – Herberts-e. Herberti su zapravo predstavljali autentičan huliganski stil i modno su predstavljali miks Punk, Skinhead i Bootboy subkultura. Bendovi koji su bili najbliži Herbertima bili su Cockney Rejects i The Ejected. Pojava punk muzike i revolucionarna energija koje su nosile poruke punk pesama u mnogome je uticala i na Skinse. Upravo Cockney Rejectsi pripadali su prvoj generaciji punk bendova. Na njihovom albumu prvencu „Volume 1“ (1979.) treća numera nosila je naziv „Oi, Oi, Oi“. Nedugo zatim njihov menadžer Garry Bushell (alijas Gal Gonad) celom jednom muzičkom pravcu unutar punka dao je ime Oi!. Praktično, Oi! je uzvik dozivanja u istočno-londonskom Cockney slengu. Time je Bushell želeo definisati novu proletersku, narodnu, struju unutar sve više komercijalizovanog punka.

Oi muzika se odlikovala srednjim tempom i karakterističnim deonicama ritma „dvojke“ na bubnjevima uz nezaobilazne horske refrene u stilu navijačkih pesama. Tematika Oi tekstova bila je odražaj stavova mladih radničke klase – bunt prema postojećem društvenom stanju, socijalna obespravljenost nižih društvenih slojeva, policijska represija, fudbal i nasilje na fudbalskim stadionima, ali i svakodnevne teme poput otpadanja u pabu sa ekipom, odvajanje devojaka, itd. Nakon Rejectsa ubrzo se pojavila masa novih Oi bendova širom Engleske među kojima su se kvalitetom izdvajali The Four Skins, The Last Resort, Cock Sparrer, The Business, Blitz, Infa Riot, Combat 84, Sham 69, Blood, kasnije i The Oppressed, Section 5, itd. Zanimljivo je bilo to da je većina ovih bendova otvoreno podržavala neki fudbalski tim, pa je zbog toga na Oi koncertima redovno dolazilo do nasilja pošto je verovatno svaki fudbalski tim u Engleskoj krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih imao skinhead grupu na svojim tribinama. Svakako najbrojnija skinhead populacija okupljala se na West Ham United-ovom Upton Parku i Millwall-ovom Denu. West Ham je imao podužu listu svojih navijača među popularnim oi-punk bendovima, a najznačajniji su Cockney Rejects, Cock Sparrer, The Business, kao i verovatno najznačajniji heavy metal bend ikada Iron Maiden.

Millwall-u su pripadali The Last Resort i sjajni ska bend Arthur Kay & The Originals. Upravo zbog toga nasilje na koncertima ovih bendova bilo je jezivo. Najpoznatiji slučajevi navijačkog nasilja na koncertima je svirka C. Rejectsa u Birmingham-u kada su članovi benda potpomognuti sa tridesetak članova ICF-a koji su ih svuda pratili vodili rat sa navijačima Aston Villa-e, Birmingham City-a i WBA unutar kluba u kom je trebala biti održana svirka. Slična stvar desila se na jednoj svirci The Last Resort-a. Na koncert krcat Millwall-ovom ekipom banula je naoružana ekipa Queen’s Park Rangers-a u potrazi za ekipom West Ham-a i ubrzo je počeo celovečernji rat koji je rezultirao potpunim demontiranjem lokala i desetinama povređenih ljudi.

Sve u svemu, West Ham-ova ekipa Under Fives koja je predstavljala novu generaciju huligana nakon moćnog ICF-a, bila je sastavljena isključivo od belih i crnih Skinheada. Isto tako, moćna skinhead ekipa koja se proslavila nošenjem hirurških maski na licu bio je i Millwall-ov Treatment 28. Pevač benda Combat 84, Chubby Chriss, kao i drugi pevač The Four Skins-a, Tommy Panther bili su u jednom periodu lideri tribine Chelsea, na kojoj je i dan danas neponovljiva legenda i doživotni lider Chelsea sada šezdesetogodišnji Skinhead Steven Hickmot – Hickie.

Na huliganskoj sceni Engleske sedamdesetih veoma cenjen lik bio je i pevač benda The Oppressed i utemeljivač SHARP pokreta Roddy Morreno. On je bio top boy zloglasnog Cardiff-ovog Soul Crew-a, a zbog fudbalskog huliganizma je proveo neko vreme i u zatvoru gde je upoznao svoga budućeg gitaristu sa kojim će kasnije osnovati bend The Oppressed. Brojni Skinhead-i pratili su i Manchester City, Tottenham, Leeds, Aston Villa, Fullham itd., mada, kao što smo već rekli, nije bilo kluba u Engleskoj kog nije pratila brojna skinhead armija.

Do današnjih dana za Skinhead subkulturu vezane su brojne kontroverze podsticane uglavnom izveštavanjem masovnih medija, ali i dešavanjima unutar samog pokreta tokom poslednjih četrdeset godina. Najbitnije kontroverze vezane za skinheade tiču se agresivnosti ove subkulture i sa tim povezanim učešćem u fudbalskom huliganizmu, kao i u političkim opredeljenjima članova ove subkulture. Ovaj poslednji razlog i danas izaziva najveće nedoumice u najvećem delu javnosti, pa se kroz masovne medije i javnu percepciju Skinhead-i uglavnom doživljavaju kao sledbenici desničarskih ideologija. Vođeni golim činjenicama potrudićemo se da ovde demistifikujemo takva shvatanja i pokažemo ih netačnim.

​Originalni Skinhead-i iz 1968. zauzimali su uglavnom apolitične stavove izuzimajući čvrstu vezanost uz položaj radničke klase i izrazito neprijateljstvo prema privilegovanim, bogatijim društvenim slojevima. Iz takve atmosfere rodilo se i ogromno neprijateljstvo prema Hipicima čiju su pobunu smatrali prividnom pobunom buržoaske dece protiv društvenog sistema svojih roditelja. U tom smislu postojao je prezir prema nenasilnom otporu Hipika postojećem sistemu, za koji su Skinsi smatrali da je besmislen i da zapravo koristi takvom sistemu stvarajući privid njegove demokratičnosti. Važno je istaći da su postojale brojne grupe crnih Skinheada uglavnom proisteklih iz rude boy pokreta, osobito aktivne u velikim emigracionim centrima Engleske kakvi su Birmingham ili Leicester. Crni i beli Skinheadi zajedno su delili ljubav prema tada aktuelnim ska i rocksteady izvođačima poput Desmonda Dekkera, Derrick Morgana, Laurel Aitkena, Judge Dredda, bendova Symarip, The Pioneers, The Maytals, The Upsetters, The Skatalites, itd. Pored toga slušali su se i britanski rock bendovi poput Sladea (krajem šezdesetih se deklarisali kao Skinsi) i The Sweet.

Međutim, sama činjenica da su Skinhead-i poticali iz radničke klase i samim poreklom nosili razna nezadovoljstva postojećim društvenim stanjem, bila je odlučujuća da se već sredinom sedamdesetih pojave prvi politični Skinhead-i. Naravno, kako to već biva sa politikom, krenule su prve podele unutar Skinhead pokreta na političkoj osnovi. Jedan deo bio je blizak beloj nacionalističkoj organizaciji National Front, a kasnije i partiji B. N. P. Ove organizacije su socijalnom demagogijom i antiemigrantskom propagandom koristile mlade Skinse u napadima na emigrante sa Kariba i iz Azije, pa su mediji već tada prišili etiketu rasizma i neonacizma celokupnoj Skinhead subkulturi. Naravno, senzacionalističku žutu štampu nikada nije zanimala celokupna slika o Skinhead-ima. Od samih početaka pokreta postojali su i levo orijentisani Skinsi i to uglavnom u izrazito industrijskim i rudarskim delovima Severne Engleske, u gradovima poput Sunderland-a i Newcastle-a, kao i u Škotskoj. Radničko poreklo i izražena klasna svest Skinhead-a našli su svoju prirodnu artikulaciju na levici i to uglavnom kroz aktivizam u organizaciji Socialist Workers Party. Međutim, značajan deo Skinhead-a nije sebe video u ovoj političkoj podeli. Takvi Skinhead-i su se počeli deklarisati kao tradicionalni ili apolitični Skinhead-i ne želeći da se opredeljuju ni za levicu, ni za desnicu. Kako su se sedamdesete bližile kraju, Skinhead subkultura je bledela i gubila na značaju i brojnosti sve do pojave subkulturne revolucije u vidu Punka.

Punk je doneo veliku energiju pobune koja nije mimoišla ni tradicionalno buntovne Skinhead-e. Oi Skinhead-i smatrani su tvrdokornim beskompromisnim krilom punk pokreta. Kontroverze oko Skinhead-a mediji su stvorili zbog njihovog učešća u fudbalskom nasilju i vezanosti jednog broja Skinsa uz politiku. Politička podela nastala već sredinom sedamdesetih unutar pokreta samo se radikalizovala pojavom punka 1977. Najzaslužniji za masovnu pojavu Naci Skinsa u ranim osamdesetim bio je bend Skrewdriver. Bend se među Skinhead publiku probio albumom prvencom „All Skrewed Up“ (1977.) koji je bio u pub rock fazonu i koji je odisao klasičnom skinhead tematikom poput socijalne nepravde, fudbala, policijske represije, i sl. Već drugim albumom ovaj bend pod vođstvom Ian Stuarta zabrazdio je u polje neonacizma i antiemigrantskim i rasističkim tekstovima stekao poklonike među jednim delom dezorijentisanih Skinhead-a. Vrlo brzo Ian Stuart se nametnuo za lidera neonacistički orijentisanih Skinhead-a stvorivši internacionalnu nacističku organizaciju pod imenom Blood & Honour i muzički pravac R.A.C. (Rock Against Communism) koji i dan danas funkcionišu. Ian Stuart je 1993. godine poginuo u saobraćajnoj nesreći.

Naravno, najveći deo Skinhead-a nije prihvatio naci ideologiju poznavajući korene ove subkulture koja je svoje izvorište imala i u jamajčanskoj, dakle crnačkoj Rude boy potkulturi. Bendovi koji su u startu odbacili bilo kakvu vezanost uz nacizam bili su Cockney Rejects, The Four Skins, The Business, Blitz, Last Resort,… i uopšte velika većina bendova koji su se svrstavali pod Oi kategoriju. Ovi bendovi odbacili su vezanost uz bilo koju ideologiju, bilo desnu ili levu, ali su zadržali snažan osećaj pripadnosti radničkoj klasi i oštar kritički stav prema stanju u britanskom društvu. Tokom godina koje su dolazile, senzacionalizma gladni „žuti“ mediji sve više su eksploatisali priču o naci ideologiji Skinhead-a, pa se javila potreba za još jasnijim distanciranjem Skinhead-a od nacizma. Predvodnik takve tendencije bio je pevač Oi benda The Oppressed Roddy Moreno. Na jednom od svojih putešestvija Moreno se u New Yorku susreo sa nečim potpuno novim za njega. Bili su to Skinheadi koji su se nazivali SHARP (Skinheads Against Racial Prejudice). Ova grupa Skinsa želela je da jasno pokaže javnosti svoju odbojnost prema naci ideologiji, pa je za logo SHARPA uzeta kaciga Trojanca koja je bila amblem engleske muzičke izdavačke kuće „Trojan Records“ koja je šezdesetih i sedamdesetih izdavala skinhead muziku (ska, rocksteady, bluebeat, skinhead reggae) crnih izvođača. Ovom simbolikom želela se istaći veza originalnog Skinhead pokreta sa crnom kulturom i tako zapušiti usta svim onima koji su Skinhead-e identifikovali sa nacizmom. Ubrzo zatim Roddy Moreno je iskoristio svoje kontakte sa Skinsima širom sveta koje je ostvario kroz rad grupe The Oppressed i raširio SHARP ideju gde god su postojali antifašistički orijentisani Skinhead-i.

​Od samih početaka Oi muzike postojali su i bendovi i grupe izrazito levo orijentisani, a glavni predstavnici bili su Angelic Upstarts, The Burial, Red London, Redskins, itd. Ovi bendovi su bili izrazito angažovani na polju borbe za radnička prava i borbe protiv fašizma, a iz toga je danas istekao pokret pod nazivom RASH (Red and Anarchist Skinheads). Uz sve ove skinhead podele održao se i jedan povelik broj Skinhead-a koji je sebe nazvao Traditional Skinhead-s. Ovako orijentisani Skinhead-i neguju vrednosti originalnog Skinhead pokreta, pa često koriste krilaticu „Spirit Of 69“ kako bi dočarali svoja stajališta. Oni uglavnom slušaju tradicionalnu skin muziku kao što su ska, soul i reggae, neguju tradicionalni stil oblačenja i nedvosmisleno su antifašistički orijentisani, iako uvek ističu da ne podržavaju nijednu ideologiju.

U svakom slučaju, sve kategorije Skinhead-a učestvovale su u zlatnom dobu engleskog fudbalskog huliganizma tokom sedamdesetih i osamdesetih. Njihovo učešće u ovom fenomenu dovelo je do toga da je u jednom momentu engleska javnost počela prepoznavati prosečnog navijača kao Skinhead-a. Nakon čuvenih fudbalskih tragedija na Haysell-u, Hillsborough-u i Leeds-u posle kojih se konzervativna vlada Maggie Tatcher odlučila obračunati sa engleskim navijačkim pokretom, krenuo je lov policije na Skinhead-e. Zbog svog karakteristično upadljivog izgleda i imidža huligana Skinsi su postali laka meta za policiju. U tom periodu javila se potreba za kamufliranjem kod velikog broja Skinsa koji nisu želeli napustiti huliganizam. Time je krenula eksplozija „Casual“ stila koji su nekadašnji Skinhead-i masovno prihvatili želeći da izmaknu pažnji policije. Upravo tada, u drugoj polovini osamdesetih krenulo je lagano zamiranje Skinhead subkulture na britanskim ostrvima. No, subkultura se već toliko raširila na celoj planeti da je bilo nemoguće ugasiti Skinhead pokret.

Nakon dugo godina zatišja, neka vrsta Skinhead i Punk revivala dogodila se sredinom devedesetih godina. Zanimljivo je da se ovaj revival dešavao pre svega van Engleske i to u Nemačkoj kroz rad bendova poput Oxymoron, 4 Promile, Loikamie i brda ska bendova, u Italiji (Los Fastidios, Banda Bassoti…), Americi (Dropkick Murphys, Templars, The Bruisers, masa hard core bendova), Švedskoj (Voice Of Generation, Guttersnipe, Perkele), u eks Jugoslaviji (pre svega Novi Sad), Poljskoj (Analogs, Ramzes & The Hooligans, Bulbulators), Japanu, itd. Engleska scena dobila je injekciju putem Holidays In The Sun festivala koji se održava svakog leta od 1999. godine. Ideja festivala je da okuplja bendove iz celog sveta na tlu Engleske, ali sa akcentom na starim bendovima s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih. Ta manifestacija inicirala je ponovna okupljanja svih legendarnih Oi-punk bendova, pa su danas nakon mnogo godina pauze aktivni i Cockney Rejects, The Four Skins, Angelic Upstarts, Menace, The Crack, Slaughter And The Dogs, Sham 69 i svi iole značajniji bendovi prve oi-punk generacije. Devedesete su donele i svežu krv na engleskoj sceni u vidu bendova Hard Skin, Deadline, The Filaments, Argy Bargy, The Warriors, itd.

Oi! je jedna mala reč, uzvik koji je postao planetarno značajan u doba interneta kada više ne postoje duhovne granice i kada je dostupnost informacija omogućena gotovo svakom. Političke podele među Skinsima danas su još izraženije nego ranije, a njihova prisutnost na fudbalskim stadionima ogleda se u delovanju kroz „Casual“ stil kom ćemo posvetiti vise paznje u nastavku.

Ekonomske reforme engleske premijerke Margaret “Čelične lejdi” Tačer u kasnim sedamdesetim i ranim osamdesetim godinama dvadesetog veka praćene su eksplozijom fudbalskog huliganizma na stadionima širom Velike Britanije. Dominantna moda na engleskim stadionima tog doba bio je bootboy ili skinhead izgled. Pojačan policijski nadzor fudbalskih masa i sve veći uspesi engleskih klubova, pre svega Liverpula, doprineli su da se do tada dominantna fudbalska moda sve više modifikuje. Liverpulov pohod kroz evropske kupove omogućio je stotinama mladih Scousera (nadimak za stanovnike Liverpula koje prati stereotip najvećih lopova u Engleskoj) isti takav pohod po luksuznim prodavnicama garderobe u Francuskoj, Italiji, Španiji… Scouseri su sa svojih evropskih proputovanja donosili kilograme firmirane odeće, pa su se navijači Liverpoola sve češće mogli videti obučeni u Lacoste, Sergio Tacchini, Ellesse, Fila, … Tako je rođena nova fudbalska moda na engleskim stadionima. No, pre svega, valja se upoznati sa samim korenima Casual subkulture.

Nesumnjivo je da Casual kult ima svoje korene u Mod subkulturi i da je čitava opsednutost firmiranom odećom i urednim izgledom Casuala već viđena kod Modova u šezdesetim godinama dvadesetog veka. Međutim, baza za Casual pokret osamdesetih bila su radnička naselja Liverpula oko reke Mersey, preciznije – u području oko Scotland Roada, gde ste se već 1977. godine mogli susresti sa grupama mladih modno osvešćenih huligana. Uobičajen naziv za ove bande radničke omladine, obučene pretežno u Adidas Samba patike i Adidas majice, bio je Scallies. Već tih godina bila je uočljiva razlika između Liverpulovog Kopa i tribina londonskih i mančesterskih klubova u izgledu. Dok su drugi još uvek nosili obeležja svojih timova na utakmice, većina Scousera bila je obučena u crvene Pringledžempere, Levi’s farmerke i neizbežne Adidas Samba patike. Ubrzo je nova moda zahvatila London, Mančester i čitavo britansko ostrvo.

U osamdesetim, sa povećanjem nasilja na fudbalskim stadionima Velike Britanije, rasla je i pojačana policijska represija prema navijačima. Tada dominantna moda na tribinama bio je skinhead izgled koji je bio izuzetno upadljiv spremnim policijskim očima. Jedan od razloga masovnog presvlačenja fudbalskih huligana u casual garderobu bila je i manja upadljivost na tibini i na ulici. Ipak, mnogo elemenata Skinhead subkulture nastavilo je da živi u novom obliku. Casuali su zadržali izrazito nasilan skinhead mentalitet, a mnogi od njih su slušali oi, punk i ska muziku i nosili brendove poput Fred Perry, Ben Sherman ili Pringle.

​Iz vikenda u vikend stotine mladih obučenih po poslednjoj, ni malo jeftinoj modi, putovalo je vozovima gde god da njihov fudbalski tim igra, bivajući nevidljivi policiji koja je uporno tražila za to vreme klasične fudbalske huligane u ogromnim Dr Marten’s ili Bovverčizmama, obeležene neizostavnim bojama svog fudbalskog tima. U svakoj sredini u kojoj je najnovija moda bila nepoznata, pojava Casuala kod protivničke ekipe izazivala je podsmeh. Casuali, koji su naizgled bili u potpunom kontrastu mačo stilu koji su Skinheadsi donosili sa sobom, odavali su utisak lakog zalogaja za sve huligane kojima je ovakav izgled bio stran. Međutim, svako ko se susretao na ulici u obračunu sa ovom novom vrstom navijača, ubrzo je gubio podsmešljivi izraz sa svoga lica. Casuali su bili brutalniji od bilo koje do tada poznate stadionske subkulture, a Stanley skalpeli postali su neizostavni deo njihovog stila. Ubrzo je svaki fudbalski klub u Britaniji imao svoju Casual ekipu huligana.

Kad pričamo o muzičkim uticajima na originalne Casuale sa početka osamdesetih, situacija je tu prilično šarenolika. Ogroman uticaj na formiranje originalnog Casual stila imao je David Bowie, njegov imidž u jednakoj meri kao i njegova muzika. Pored njega, veliki uticaj na prvobitne Casuale ostavio je i new wave bend Joy Division, čija je numera „Love will tear us apart“ bila prava Casual himna početkom osamdesetih. U kasnijem razvoju Casual fudbalske subkulture veliku ulogu odigrala je tzv. „Madchester“ muzička scena koju su činili bendovi poput The Stone Roses, Happy Mondays, The Charlatansa, itd., kao i njihovi veliki gradski prethodnici, sastav The Smiths. Pored toga, sa pojavom elektronske muzike Casuali su postali i redovni posetioci rave i techno žurki koje su bile posebno popularne u Engleskoj početkom devedesetih, kada se pojavio još jedan muzički pravac koji je ostavio uticaja na razvoj Casual kulta – Brit pop. Danas se može govoriti i o novijem britanskom hip-hopu predvođenim bendom The Streets kao o casual muzici. Dakle, može se reći da u istorijatu ove subkulture, od kraja sedamdesetih do danas, ne postoji jedinstveni muzički ukus njenih pripadnika. Jednostavno, on se nalazi u rasponu od punka do technoa.

Što se tiče modnih marki i brendova, Casual subkultura ih je tokom godina menjala vrlo često, iako su se neke robne marke uspele održati u fudbalskoj modi tokom decenija. Sami počeci Casual stila obeleženi su čestim promenama robnih marki koje su imale svojih „pet minuta“ na huliganskoj sceni Velike Britanije. Tadašnju modu navijačkih kopova činile su marke poput Fiorucci, Slazenger, Barbour, FU, Lois, Kappa, Head, Fila, itd. Međutim, svaka od navedenih marki se vrlo kratko održala u Casual stilu. Tokom godina, sve do današnjih dana, zadržale su se klasične Casual robne marke – Lacoste, Fred Perry, Ben Sherman, Pringle, Adidas.

Kao i u ostalim omladinskim subkulturama, devedesete su donele transformaciju originalnog Casual stila. Tih godina je fudbalski huliganizam u Britaniji dobro zauzdan od strane države i potpuno marginalizovan u odnosu na ono što je bio sedamdesetih i osamdesetih godina. Može se reći i da su se Casuali u prvoj polovini devedesetih potpuno prebacili sa stadiona na novi vid zabave mladih Britanaca – rave žurke. Novouvedene zabrane posećivanja fudbalskih mečeva i suviše veliki rizik koji je sa sobom nosilo bavljenje huliganizmom u novonastalim zakonskim odredbama udaljile su tadašnji huliganski krem Britanije sa samih stadiona. S druge strane, rave žurke sa velikom potrošnjom opijata, poput ekstazija i kokaina, donosile su priliku za značajno sticanje materijalnih sredstava svakom žestokom momku sa tribina. Isto tako, na rave-ovima su se susretale Casual ekipe različitih timova, što je davalo dodatnu draž ovom vidu zabave u devedesetim. Sve do druge polovine devedesetih godina Casual pokret, a samim tim i fudbalski huliganizam u Engleskoj, bio je na vrlo niskim granama, prvenstveno usled velikih napora države da stane na put ovoj pojavi.

Tek pred početak novog milenijuma Casual stil doživljava svojevrsno uskrsnuće. Najverovatnije da je ovaj fenomen povezan sa isticanjem pomenutih stadionskih zabrana najistaknutijim huliganima i pronalaženjem novih načina delovanja Casuala. Casual ekipe su postale manje, ali zato puno organizovanije i opasnije nego u osamdesetim. Huliganizam se potpuno preselio sa stadiona koji su bili pokriveni kamerama (tzv. CCTV) na ulice i u pabove. Kretanje u manjim grupama i pojava mobilnih telefona kao vida komunikacije među ekipama na ulici, učinio je da Casuali budu vrlo teška, ponekad i nedostižna meta policiji.

Brit pop muzička scena i bendovi poput Oasisa ili Blura dali su takođe novi podsticaj Casual modi, jer je čitav imidž ovih bendova počivao na ovom načinu odevanja. Pored novonastale techno muzike, Casuali su se pronašli i u renesansi Oi i punk muzike krajem devedesetih.

​Kao i ostale stvari, tako i robne marke, odnosno moda, veoma su se promenile tokom ovog Casual povratka na scenu. Pojavile su se nove marke koje se do današnjih dana neprestano pronalaze i dokazuju. Najveći uspeh doživljavaju proizvodi italijanske sportske kompanije S.P.A. kroz dve odvojene linije Stone Island i CP Company(Mille Miglia), zatim slede Aquascutum, Burberry, Paul & Shark, Ralph Lauren, Henri Lloyd, Hackett, Prada, One True Saxon, Armani Jeans, Mosschino, Hugo Boss, Evisu, Gant, Nappapijri, Mandarina Duck, 6876, Paul Smith, itd. Nove marke garderobe se pronalaze iz dana u dana, a astronomske cene komada te garderobe su ponekad potpuno neshvatljive i nerazumne, ali u Casual svetu one predstavljaju prvenstveno stvar prestiža. Upravo taj značaj garderobe i njena cena predstavlja najbitniju specifičnost Casual subkulture. Ono što se nosi na sebi ima možda i gotovo istu vrednost kao i dobijanje tuče protiv omražene ekipe. To je jedan od glavnih razloga što tzv. „obični ljudi“ ne mogu da razumeju taj spoj visoke modne kulture, sa jedne strane, i neverovatne nemilosrdne nasilnosti s druge strane.

Kao i sve ostale stvari, i omladinske subkulture su se sa stupanjem novog milenijuma potpuno globalizovale. Naravno, ni Casual huliganski stil nije bio izuzetak. Posebnu ulogu u tom procesu odigrala je i pojava igranih filmova sa Casual tematikom, poput: The Firm, Football Factory, Green Street Hooligans, te najnovijih Cass i Awaydays. Popularnost ovih filmova, posebno Football Factory, doprinelo je da se Casual stil proširi po čitavom evropskom kontinentu, pa tako stigne i do Srbije. Casual stil pomešan sa drugim navijačkim stilovima danas je dominantna moda na kontinentalnim stadionima, dok je Britanija, kao kolevka Casual subkulture, i dalje jedino mesto u kom Casual pokret živi u svom izvornom obliku i u domenu stila predstavlja navijačku avangardu današnjice. ​

izvor: curvasrb.weebly.com