Na današnji dan preminuo je Amer Kasapović

20 Augusta, 2017

Datum: 20.08.2005
Utakmice visokog rizika – kakve se sve češće igraju po BiH i redovito završavaju navijačkim divljanjima – ubilježile su prvu žrtvu 20. augusta 2005. godine.

20. augusta 2005. godine preminuo je jedan od navijača sarajevskog fudbalskog kluba “Željezničar”, član navijačke grupe “Manijaci”, Aner Kasapović. Aner je podlegao na putu do bolnice, od rana i udaraca, koje su mu nanijeli zenički policajci u Zenici, prilikom povratka “Manijaka” s utakmice fudbalskih klubova, “Čelik” – “Željezničar”.

Nakon utakmice “Čelik” – “Željezničar”, policija ZE-DO Kantona sprovela je navijače “Želje” do mjesta gdje su bila parkirana njihova privatna vozila i autobusi. Jedan navijač je tom prilikom pogođen tvrdim predmetom u glavu i grupa navijača mu je pomagala. Ta grupa je zaostajala za kolonom navijača zbog tog incidenta, a policajci su ih tjerali da požure, na što je jedan navijač (Aner Kasapović) odgovorio da je srčani bolesnik i da ne može ići brže. Policajci su ga nakon toga oborili na zemlju i udarali nogama i pendrecima. Na putu prema kući, negdje oko Rajlovca, taj navijač doživljava infarkt i umire na putu do bolnice. Kasnija obdukcija potvrdila je prejake udarce, a stručni nalaz ljekara pokazao je da je infarkt bio izazvan udarcima i pretjeranim uzbuđenjem navijača. Taj navijač zvao se ANER KASAPOVIĆ zvani “BUAZ”.

Prema riječima “Manijaka”, bio je najbolji među njima, čovjek koga niko nikada nije vidio namrštenog, čovjek sa vječitim osmijehom na licu. Aner je imao samo 26 godina. Za njegovu smrt, ili bolje reći ubistvo, niko nije odgovarao. Navijači Željezničara, popularni “Manijaci” nisu zaboravili Anera, kojeg se sjete skoro na svakoj utakmici. Svakog 20. augusta u godini, organizuje se obilazak Anerove porodice, od strane navijača, a kada fudbalski klub “Željezničar” igra utakmicu na taj datum, igrači izađu na teren u majicama posvećenim rahmetli Aneru Kasapoviću.

Sve zrtve “navijackih” obracuna u Srbiji

19 Augusta, 2017

Demir Jukic je jos jedna od zrtvi “navijackih obracuna” u Srbiji cime smo do kazali da smo i dalje sami sebi najveci naprijatelji i da se na tribinu uvukao najgori sljam ljudskog drustva. Osoba koja je hladnokrvno ispalila dva hitca u devetnaestogodisnjeg momka, kojem je zivot tek poceo,je i dalje na slobodi i bez imalo srama ili osecaja krivice stoji sa Vama na tribini dok ce Demirovi roditelji zauvek izgubiti sina kome su posvetili sve ove godine zivota. Svako od nas je bio u godinama kada nam adrenalin malo vise proradi i kada dobijemo zelju da se mangupiramo ali se to nekad resavalo na sake, nekad das batine, nekad dobijes. Medjutim sada je doslo vreme kada su klinci poceli da nose pistolj i nozeve, kada su im idoli postali Kristijan Golubovic,Saric,Al Kaone i Pablo Eskobar, kada je droga postala svakodnevnica i kada se hrabrost pokazuje pucanjem u druge. Vodje su nam narko dileri ciji je jedini cilj da se uvalja droga, navuce neki klinac na zelenaski dug ili na dop, klinci pokazuju muda i grade karijeru obavljajuci prljave poslove za “vodje”, a kasnije se kaju u placu po zatvoru kad shvate da im je zivot narednih 15-20 godina ogranicen u celiji i zatvorskom krugu. Danas je bitno da si “lud”, a pod tim se podrazumeva da nosis pistolj ili bar noz i da nikada ne smes da dobijes batina pa makar morao nekog i da ubijes. Ne bitno da li ce neko zbog toga izgubiti zivot,sina,brata,druga ali samo se seti izreke da i nad popom postoji popa pa nekada mozes i ti biti taj sto ce izgubiti zivot,druga,brata…

Takodje se cesto postavljaju pitanja o represiji nad navijackim pokretom od strane drzave i policije ali posle ovakvih dogadjaja se moze shvatiti i zasto se to desava i zasto postoje predrasude prema navijacima i zasto su nam tribine prazne.

Zanimljivo je da je u svim obracunima sa tragicnim krajem ucestvovao bar po jedan navijac nekog beogradskog kluba, a u vecini slucajeva sa obe strane su bili navijaci Partizana,C.Zvezde i Rada.

1. Milan Tričkovic

U Leskovcu 1993. godine došlo je do masovne tuče između Delija i Grobara iz južne Srbije u vozu. Zvezdini navijači su tokom incidenta uhvatili Tričkovića i izbacili ga iz voza u pokretu. Preminuo je na licu mesta.

2. Aleksandar Aca Radović

19-godišnji momak je stradao tokom 113. Večitog derbija pošto je pogođen signalnom raketom koja je ispaljena sa južne trbine. Cela priča je prošla gotovo nekažnjeno jer su navijači koji su osuđeni za ovaj zločin dobili kazne od osam do 23 meseca zatvora. Velika tragedija koja je obeležila jednu epohu srpskog fudbala.

3. Živorad Šišković

Posle utakmice plej-ofa između Crvene zvezde i Partizana svirepo je ubijen 66-godišnji bivši bokser i trener pančevačkog Dinama Živorad Šišković. Do tragedije je došlo pošto je Pančevac prišao u pomoć jednom Kinezu kojeg su maltretirala tri navijača Partizana na železničkoj stanici “Pančevački most”. Razjareni huligani su Šiškovića brutalno prebili i kamenovali na smrt maja 2002. godine.

4. Aleksandar Panić

U tuči koja je dogovorena telefonom između navijača Crvene zvezde, “Ultrabojsa” i “Grobara” iz Železnika u julu 2006. godine tragično je nastradao 24-godišnji momak. Niko od učesnika tuče nije primetio da je Panić povređen, a kada je počeo da viče da je izboden, akteri incidenta su se razbežali. Za ubistvo je na deset godina zatvora osuđen navijač crveno-belih Marko Blagojević.

5. Bojan Majić

4. maja 2006. godine u vozu koji je išao na relaciji Beograd-Bar ubijen je udarcima tupim predmetom u vrat i rame tridesetogodišnji navijač Voždovca koji je krenuo na gostovanje svog omiljenog kluba Zeti u Golubovcima. Za ovaj zločin je osuđen navijač Rada Bojan Hrvatin na 30 godina, ali nešto kasnije Apelacioni sud u Beogradu mu je prepolovio kaznu.

6. Petar Sedlak

23. aprila 2006. godine 23-godišnji mladić iz Zemuna i simpatizer Partizana ubijen je u Vojvođanskoj ulici na Bežaniji posle tri uboda nožem u leđa. Od zadobijenih povreda preminuo je nedugo posle incidenta u KBC Zemun. Za ovaj svirepi zločin je osuđen 16-godišnji navijač Rada.

7. Dejan Dimitrijević Lonac

Tokom obračuna navijača Partizana i Vojvodine nastradao je navijač “Lala” pored železničke stanice u Futogu. Tuča je bila zakazana, a nesrećni Dimitrijević je bio smrtno ranjen u vrat iz vatrenog oružja. 22-godišnji Novosađanin Stevan Stanković je osuđen na 15 godina zatvora zbog ove tragedije, ali mu je kasnije smanjena kazna na 10 godina i osam meseci iza rešetaka.

8. Golub Balević

Posle utakmice tadašnjih drugoligaša Čukaričkog i Bežanije oktobra 2005. godine u autobusu na liniji 71 posle sedam uboda u vrat i stomak preminuo je 18-godišnji navijač novobeogradskog kluba. Policija je privela maloletnog osumnjičenog inicijala A.K koji je imao samo sedamnaest godina.

9. Dušan Penić

Jeziva situacija se odigrala u aprilu 2007. godine u kladionici “Rojal” na Novom Beogradu kada je jedan navijač Partizana tražio od 20-godišnjeg Penića da mu preda crveno-beli dres Dušana Baste kako bi ga zapalio. Verbalni sukob je prešao u tuču, a simpatizer crno-belih je izvadio pištolj i kundakom udarao mladića u glavu posle čega je pao na trotoar u udario glavom u ivičnjak, usled čega je zadobio nagnječenje mozga i prelom baze lobanje. Preminuo je na Urgentnom centru.

10. Ivan Perović

Sukob dve navijačke grupe Partizana “Zabranjenih” i “Alkatraza” je u oktobru 2011. godine odneo jedan mlad život kada je na ulici hicima iz pištolja ubijen 20-godišnji Ivan Perović. Bio je ranjen u kuk i mnogo je iskrvario pa je po prijemu u bolnicu i preminuo. Njegov prijatelj Đorđe Stanojević bio je ranjen, ali je preživeo. Ovaj zločin nikada nije razjašnjen do kraja,iako je jedan navijac osudjen za ovo ubistvo

11. Dušan Grijak

Posle brutalnog sukoba dve grupe mladića juna 2012. godine ispred Sava Centra ubijen je simpatizer Rada hicem iz pištolja. Metak ga je pogodio u desnu stranu grudi, primljen je u bolnicu, ali lekari nisu uspeli da se izbore za njegov život pa je preminuo deset dana kasnije. Snimak jezivog zločina je nekoliko dana posle osvanuo na “Jutjubu”.

12. Vladimir Živković Vlajko

Član frakcije navijača Partizana “Zabranjeni” je na Karaburmi napadnut i izboden nožem na jesen 2013. godine. Momak rođen 1977. godine je podlegao teškim povredama i preminuo je na licu mesta. Policija je uhapsila trojicu osumnjičenih, a proces je i dalje u toku.

13. Marko Ivković Jagoda

Pre susreta u okviru Evrolige između Crvene zvezde i Galatasaraja u Istanbulu novembra 2014. godine došlo je do velike tragedije kada je nožem u srce uboden 25-godišnji simpatizer crveno-belih Marko Ivković. Oko 400 srpskih navijača je napadnuto od strane huligana domaće ekipe i došlo je do fizičkog sukoba u kom je nastradao nesrećni mladić.

14. Bris Taton

Pred utakmicu Lige Evrope između Partizana i Tuluza u Beogradu 17. septembra 2009. godine desila se tragedija koja je odjeknula u celoj Evropi kao bomba. Tatonu su nanete teške povrede glave, aorte i grudnog koša zbog udaraca šipkom, a posle je i bačen sa nekoliko metara u Kosmajski prolaz. Preminuo je 29. septembra posle duge borbe lekara za njegov život. Na grupu navijača francuskog tima je nasrnulo je oko 30 simpatizera Partizana i ovaj slučaj takođe nije razjašnjen do kraja, pojavljivale su se razne verzije događaja, dok su osumnjičeni ekspresno osuđeni na maksimalne zavtvorske kazne.

15. Aleksandar Jacimovic

U žestokoj tuči između navijača čačanskog Borca i Crvene zvezde, u noći između petka i subote, oko 3.30 posle ponoći, brutalno je ubijen Čačanin Aleksandar Jaćimović (21). Njega je na platou ispred Doma kulture, u strogom centru grada, zasada nepoznati mladić nožem ubo direktno u srce, nakon čega je momak pao na zemlju, a potom kolima Hitne pomoći prevezen u čačansku bolnicu, gde su lekari bezuspešno pokušali reanimaciju.

Navijačke priče: Gornik Zabrze

18 Augusta, 2017

Kad me Mrcina pitao hoćemo li ići pogledati derbi između Ruch Chorzowa i Gornik Zabrzea, automatski sam potvrdio, ali od srama nisam priznao da nemam pojma o kojim se uopće to klubovima radi.

Sveti Google mi je u miru doma izbacio podatke kako se radi o poljskim klubovima i jako nabrijanom, lokalnom derbiju regije Šleska.

Iz Zagreba smo krenuli tog popodneva 29.02.2008. ja, Mrcina, Frane i Roda pravcem Maribor – Beć – Bratislava, u koju dolazimo predvečer.

Kako smo već prije dolazili u Bratislavu kod iste ekipe, tako kao i po običaju, dolazimo u prenoćište Portus, u vlasništvu jednog od pripadnika USP-a (Ultras Slovan Pressburg).

Tek što smo ostavili stvari u sobama, njih nekoliko je došlo po nas.

– Za dom spremni! – Kaže Marek, simpatični Slovak sa seljački rumenim obrazima.

– Kamarati na straž! – Odgovara Mrcina.

Radilo se o inačici istog pozdrava, sličnih kvislinških država odanih njemačkoj čizmi.

Uslijedilo je grljenje i rukovanje, sve dok plavokosi Toci nije prekinuo gay paradu sa;

– Poďme chorvátskej priateľov.

Iako sam znao da nas ne vode u kazalište, u ovako zadimljenoj i podrumskoj krčmi još nisam bio. Tu nas je čekalo još desetak slovanovih huligana iz prve ekipe i par cura uz standardan repertoar – na jednu pivu dvije razarajuće borovićke, koje te prevare kao Potemkin caricu Katarinu.

Iza ponoć smo ispuzali iz te rupe poput miševa i krenuli u neku diskoteku. Nikad nisam vidio veće redare. Jebate, u svakom osam metara. Rusi.

Klasično debiliziranje u cilju zabavljanja prijatelja, pijane grimase i maltretiranje lokalnih cura je bio standardan izlazak. S tim da ni Slovaci nisu za nama zaostajali u količini gluposti.

A gdje će pijani Hrvati zorom nego u pekaru. Doduše nije splitski Bobis, ali jeste sličnog naziva – Pekaren v Babiš.

Jedemo tako ispred i onda scena koja mi se urezuje u sjećanje. Neki brkati Cigo ulazi u pekaru i taman prolazi pokraj jednog Slovaka, naslonjenog uz vrata i – Pljus!

Cigi puca šamarčina k’o u živo vapno, te odlazi držeći se za lice, a Slovak, bez imalo emocija na licu, nastavi jesti svoje pecivo. Bilo mi je užasno žao tog nesretnika.

Fascinantno je što, osim Slovakove bešćutnosti i hladnokrvnosti, nitko od njih, a i desetak prisutnih ljudi, nije progovorio niti riječ, kao da je to nešto sasvim normalno.

Inače, Slovaci su radikalno desno orijentiran narod i veoma mrze strance, iako ih mnogi Hrvati još doživljavaju kao simpatične turiste u šlapama, s “fudbalerka” frizurom i žućkastim brčićima.

Budim se oko 13.00 i pola sata, sjedeći uz rub kreveta, pokušavam rekonstruirati gdje smo bili i što smo radili, a najveće iznenađenje biva kada se pogledam u ogledalo i viknem;

– A ljudi di mi je glava? Na ramenima mi neka velika tikva!

Oko 15.00 smo na putu za Zabrze, grad u jugozapadnoj Poljskoj, gdje dolazimo nakon nekih šest sati.

Dočekuju nas dva Poljaka i odvode u hotel koji su nam rezervirali, a posli saznajemo i platili.

Pred hotelom poduzetni Frane otvori gepek, uzme neki paket i da ga jednom Poljaku, koji ga otvori i oduševljeno zahvali;

– Dziękuję moim przyjaciołom!

Bile su to baklje. Čak pedeset njih koje smo im donirali za derbi, a ja tek tada saznao, nakon prelaska tri granice. Divota.

Nakon kratkog tuširanja na putu smo za centar grada gdje se nalazi njihov klupski pub.

Nekih petnaest minuta smo se vozili za njima, čudeći se sivilu i crnim fasadama tog rudarskog grada, pa čak i crkve, k’o da se, u najmanju ruku, vragu mole.

U skladu s arhitekturom i pričama o zloglasnim poljskim navijačima, ne očekujem ni u pubu ružičaste i nasmijane likove, ali ono što nas je zateklo tamo, ne može se opisati drugom riječju osim – horor.

Velika dvodijelna prostorija puna ćelavih glava, grubih i namrgođenih. I to kakvi likovi. Prosjek godina oko 30-35, prave bitange, većina s ožiljcima, bez pokojeg zuba, a bogami i oka. Atmosfera kao na sahrani, tako da se napetost može rezati u zraku.

– Di smo ovo došli muku ti Gospinu? – Upitam Rodu, a u tom trenutku neugodnu tišinu prekine čovjek koji nas je tu i doveo;

– Społeczeństwo, pozdrawiamy naszego kumpla – Torcida Split! – na što svi ustanu, zaplješću, a neki se, Bogu hvala, konačno i nasmiju.

Vidjelo se kako im puno znači naš dolazak, budući da im je naša skupina bila uzor dok su oni bili pod “Željeznom zavjesom” i po kojoj su si dali ime – Torcida Zabrze.

Prilazili su nam ukočeno poput voštanih figura i propitkivali nas o navijačkim temama na mješavini poljskog i lošeg engleskog.

Ne moram napominjati kako su nam nalijevali votku i pivu svaki čas, takvom upornošću da nisi mogao a da se ne napiješ. I jedna riječ mi je doslovno parala uho koliko su je ponavljali. Kurva.

Riječ koja je doslovno poljski brend, a znači sve osim “prostitutka” i koristi se u svakoj situaciji kad želiš nešto ili nekoga opsovati. Nešto poput našeg “Jebem ti!”.

U jednom trenutku dolazi njihov vođa (s naslovnice ove priče, op.a.,) i poziva nas rukom da izađemo vani. Zbunjeni izlazimo, a ispred kluba zatičemo četiri upaljena auta.

Zahtijevaju da svako od nas uđe u svoje auto. Zbunjeni to i poslušamo, te se krajnje neugodno, između dva muškarca zada i dva sprijeda, vozimo u nepoznatom pravcu. Na upit: “Where we go?” – dobivamo samo osmijeh i klimanje ramenima.

Nakon deset minuta ulazimo u jedno dvorište sasvim obične kuće, pa kroz neka vrata ulazimo u prostoriju…kao iz raja. Naravno, radilo se o striptiz klubu!

Osmjesi nam se sam se automatski razvlače od uha do uha na prizor dvadesetak polugolih ku.., pardon na poljski “prostytutky”, jer ona prva riječ, rekli smo, ima potpuno drugo značenje.

Sjedamo u baršunaste fotelje i odmah nam za u društvo dolaze cure, a također i nekoliko boca odvratne, ruske votke.

Jedan Poljak nam kaže;

– Zapłaci ci lap dance i striptiz. Bitajte..

Nakon dva sata lokanja u klubu i domaćinskog “cale bite” na kraju izlazimo vani i odmah se poguramo s Poljacima, onako, prijateljski, jer je Roda rekao kako misli da nisu neki fajteri.

U tren smo se našli u gardu, sijevnuli su udarci i poluge na podu, praćeni zbunjenim pogledima “prostytutky” s prozora.

Rezultat – neriješeno.

Nakon toga idemo na zasluženi počinak iz kojeg se budimo i prije nego smo zapali jer su nam ubrzo, na vrata hotelske sobe, kucali neki drugi “kurva – Poljaci” koje su poslali da nas probude.

Nikako mi se na taj kišni i tmurni dan nije išlo nigdje, a najmanje na neku lokalnu utakmicu, ali isplatilo se zbog prizora koji nas je dočekao i nemalo iznenadio.

Na željezničkom kolodvoru na tisuće navijača, helikopter u zraku i na stotine oklopljenih i maskiranih specijalaca.

U ovoj priči čak ni vlak nije uobičajena pojava, jer nam dolazi neki ogromni i to na dva kata, u koji se ulazi u trku. Za mjesto se nismo trebali bojati, budući da je njihov vođa pucketom prsta oslobodio jedan kupe za nas.

U tih petnaestak kilometara stajemo bar petnaest puta iz sigurnosnih razloga. Da, mala je razdaljina tih gradova veličine Splita, ali je zato animozitet veliki.

Silazimo kilometar od stadiona, formiramo kolonu od par tisuća ljudi i krećemo ka stadionu, praćeni s dva helikoptera, nekoliko oklopljenih auta policije i više stotina policajaca.

Vidio sam raznorazne represije i derbi u Zagrebu u doba Tuđmana, ali ovakvu silu policije još ne.

Ulazimo u zaštićenu zonu pod našom tribinom i opet ostajem začuđen organizacijom Gornikovih navijača. Doslovno svaki, ali baš svaki navijač dobiva gratis prigodnu kapu, a mi, uz to, još i po šal.

Frane je upitao kako misle unijeti dvije stotine baklji koje misle zapaliti, a jedan od naših domaćina se nasmije i pokaže nekoliko velikih, plišanih medvjeda, koje imaju namjeru unijeti na stadion kao dio neke koreografije.

Shvaćam, baklje su u njima, ali ne mogu shvatiti koja budala može pasti na tu foru. Onda zaključujem da imaju svog čovjeka na ulazu koji ih lažno pregledava i pušta sa svom silom pirotehnike.

Osiguranje je, s obzirom na neugodna iskustva s poljskim, ekstremnim huliganizmom na nivou. Primjećujem barem tri vrste policije i još toliko firmi zaštitara, opremljenih bolje nego cijela hrvatska policija, a o broju nadzornih kamera, ograda i bodljikavih žica, da i ne govorim.

Navijački ritual počinje punih dva sata prije utakmice s ogromnim redom navijača na svim ulazima. Nekih petnaest minuta prije početka utakmice, gostujuća tribina Torcide Gornik je prepuna. Nevjerojatnih šest tisuća ljudi na gostovanju. Kako im objasniti da nas, kao njihovih uzora, gotovo nikad nema toliko van Splita?

I još jedna, za naše pojmove, neviđena pojava. Njihovi huligani ulaze u zadnjim minutama prije početka utakmice, isto kao i, pazi sad, nekoliko stotina navijača prijateljske grupe od nogometnog kluba FC Katowice.

I jedne i druge možeš prepoznati iz aviona. Prvi su bolesno nabrijani i naravno, bez ovih smiješnih kapa, a drugi su došli u zeleno-bijelim bojama svog kluba.

Kod njih su ta tradicionalna prijateljstva, isto kao i neprijateljstva, sasvim normalna stvar, dok je nama u Hrvatskoj to potpuno nepoznata pojava.

I onda zviždukom suca počinje show. Ruchovi navijači dižu impresivnu koreografiju, a odmah nakon toga i Gornikovi, čija tajanstvena poruka očito vrijeđa domaće navijače, koji se dižu na noge i zvižde.

I jedni i drugi psuju s “kurva!”, što je i glavna riječ u gotovo svakoj pjesmi. Bilo kako bilo, istinski uživamo u velikom spektaklu “lokalnog” derbija, dok kiša neumoljivo pada i moči nas do kože.

I onda, u jednom trenutku, kolektivno svršavanje. Gornik Zabrze vodi 1:0 i Torcida je doslovno proključala. Kao po zapovjedi, pali se ogroman broj baklji, vjerojatno i preko dvjesta komada. Pakao je mala riječ za to. Impresivan prizor.

Pogledao sam razne inozemne derbije, ali takav žar sam rijetko kad vidio. Predobro za tamo “neke Poljake” kojima smo uzor.

Nakon utakmice smo gotovo dva sata čekali na stadionu da policija raščisti ulice od sukoba koji je tutnjao u daljini. Navodno je ova skupina od stotinjak “casual” huligana bila samo krinka, jer je duplo veća grupa, koja nije niti ulazila na stadion, napravila neki nered u blizini stadiona.

Ponovo smo išli u ogromnoj koloni put željezničkog kolodvora. Kiša je i dalje neumoljivo padala, tako da smo jedva čekali da uđemo u vlak.

U vlaku nas vođa nagovara da izađemo vani u jedan dobar klub.

– Zar opet, pobogu? – Upitam sa zavrtanjem očiju, ali Poljak je bio neumoljiv.

– Ok, But, only one drink. – rekao mu je Mrcina.

Iako smo bili umorni kao bugarski carinici, to nije smetalo dvima lokalnim curama da nam priđu jer smo im očito bili zanimljivi, samo ne znam zbog čega.

Danak svom neiskustvu su platile kada su išle u wc, gdje su ih zaskočile navijačice Gornika i prebile, očito misleći da se ove šminkerice nisu smjele približavati njihovim gostima.

Jedna je pobjegla, a drugu sam spasio u zadnji tren. Nakon što sam fotografirao prizor, naravno. Sad bi nekom logikom iza ove rečenice trebao ići “smajlić”, ali mi etika pisanja to ne dozvoljava.

Nedugo nakon toga smo krenuli prema drugom pubu, ali na izlasku iz ovog kluba odmah problemi. Naime, neki policajac je, ne znajući koliko ovih ima, išao jednog od njih legitimirati, pa su se počeli dodavati s njim.

Policajac je zvao pojačanje, a mi smo zaključili da je vrijeme za konačni počinak. Jednostavno su ti Poljaci preludi za naš pojam.

Zabrze smo napustili ujutro bez javljanja ikome, da ne bi opat bilo: “hajmo popit samo jednu u pub”. Što je sigurno, sigurno je.

Nekih stotinu kilometara dalje smo posjetili stravični koncentracijski logor Auschwitz i još jednom se uvjerili do koje besmislene granice može ići ljudsko ludilo i mržnja spram drugog čovjeka, od jebenog nogometa, to totalitarnog režima, bez razlike.

U Zagreb smo stigli u noćnim satima zadovoljni svime viđenim i doživljenim.

Autor : Jurica Juka Galić

Izvor : themladichi.com

Najbolje koreografije navijaca Legije

18 Augusta, 2017

Iako njihovom klubu ne cvetaju ruze i ne klub ne ispunjava ocekivanja,navijaci Legije se smatraju jednim od najboljih na svetu.

Prepoznatljivi po svojoj korpulenciji i steroidima izvajanim misicima legionari se spadaju u grupa navijackih skupina sa kojom ostale grupe ne bi zelele da ulaze u konflikte.

Jedna od karakteristika ove grupe je i stalna borba protiv UEFA-e i ostalih oblika fudbalske mafije cije je osnovni cilj uzimanje novca i pretvaranje fudbala u biznis. Navijaci kluba iz Varsave spadaju u sami vrh grupa koje prave najbolje koreografije i na njihovoj dosetljivosti i orginalnosti mnogi im mogu pozavideti. Ispod su prikazane neke od najboljih koreografija navijaca Legije

Sukob Torcide sa zaštitarima u Engleskoj (VIDEO)

17 Augusta, 2017

Everton i Hajduk igraju meč Play Off-a evropske lige u Liverpool-u. Torcida je dobila više od hiljadu i pol karti za ovaj meč. Igrala se 36 minuta kada je sudija prekinuo igru zbog sukoba Torcide sa zaštitarima na Goodison Park-u.

Navijači i simpatizeri Evertona su isprovocirali Splićane, a kad na to dodamo pogrdno obezbeđenje na Goodison-u, ovakav ishod se morao desiti. Sudija je morao prekinuti utakmicu jer, kao i obično, tribine na engleskim stadionima su uz samu aut liniju. Prema informacijama koje pristižu 15-ak članova Torcide je u jednom trenutku ušlo na travnjak stadiona Evertona. Hajduk trenutno igra drugo poluvrijeme Play Off-a Uefine evropske lige, trenutni rezultat je 2:0 u korist fudbalera Evertona. Everton je poveo golom Keane-a u 30. minuti, zatim je udvostručio vodstvo Gueye 44. minuti, ali na tribini sva pobjeda pripada Torcidi!

Pravo navijacko vencanje u Zenici

17 Augusta, 2017

Jedan od vodja Robijasa iz Zenice Vladan Popovic odlucio je da na pravi navijacki nacin zaprosi izabranicu svoga srca, a kasnije i da u pravoj Robijaskoj atmosferi organizuje svoje vencanje.

Prosidba se odigrala na ulici sa mnostvom upaljenih baklji koje su jednoj prelepoj veceri dale jos lepsi sjaj i toliko uvelicali momenat prosidbe da je devojka, a sad vec gospodja Popovic ostala u neverici.

Na pitanje je naravno odgovorila potvrdno, pa je slavlje moglo otpoceti.

Svadba je takodje protekla sa velikom kolicinom pirotehnike ali i sa ostalim navijackim rekvizitima. Upotrebljavani su salovi i zastave, a kao slag na torti su dosle navijacke pesme koje su pevane celo vece.

Priloge sa veridbe i svadbe mozete pogledati u videima koji se nalaze ispod

Prica jednog obicnog navijaca…

16 Augusta, 2017

Sa Željom se rodiš , to nije običan klub već ljubav na koju misliš svaki dan i upadaš u sranja redovno. Gledajući oca kako ide na tekme , ostavi mene sestru mamu vikendom i kaže odo’ na Želju vidimo se večeras. Tako sam i upoznao Želju sa neke 4 godine , kako ide na tekme , onako mahom svi smo mislili ode gledat utakmicu sad će on brzo , i tako tekma za tekmom gostovanje za gostovanjem. Svako gostovanje tuča i belaji kazne i problemi. Mama je godinama se borila sa tim kako bi oca otjerala od toga kako sama kaže ” te propasti , neprofitne organizacije”. Tata to i nije slušao , samo prodje kroz njega , eto tada znam da se desila tuča u Mostaru , sjećam se Željo igro u Mostaru sa Zrinjskim , pa ako pobjedimo imali bi neke šanse za titulu… Tijekom sedmice otac bi radio , a vikendom tekme , najavi se u subotu da ode na utakmicu i još jedna laž u nizu kako će doći navečer. Željo tu dobi’ ako se nevaram , nema “starog” opet mi sami… Haj tako godina za godinom budi se ljubav i u meni , misleći ” šta je taj ŽELJO više”?! Prva tekma Željo – Velež baš , 1:1 na sjeveru gled'o nako bilo mi dosadno baš , kako gledam sve mi u očima neke budale tamo što skaću , luduju.

Baš mi se to nije svidjelo , glupo u prvi mah. Prodje tekma za tekmom već i ja sam tražim da idem da gledam Želju , a vikend je bio samo za to. “Stari” kako se sjećam imao je nekoliko prijatelja iz kraja s kojima je marširo , slušajući od ljudi kako ima veliko srce , jak smio je pobit se i tako to… Ja sam već zagotivio i Grbavicu i Želju. Već tad majki je dosadilo više govorit istu priču da ima 2 djece i da to nije za njega više… Al’ i dalje ista priča Željo gostovanja , dok je mene na domaćim vodio na sjever. Već kontam sve to kako ide , onako slušajući priče ko je zapravo ON. Baš jednom prilikom ne znam slagaću’ 1998 derbi se igro dodje neki “pitar” pred jug na koševu , 5 hiljada manijaka , karatista trener. Došo sa mudima i pita ko je najjači da se pobije sa njim , i baš moj ” stari ” izadje prebije ga tu , vilicu mu izbije. Već je bio poznat po tako tome , dok sam ja bio tek rodjen…. Prošlo sve meni 13 godina Željo igro’ finale kupa sa Čelikom , “stari” baš onako bolestan ne možemo na tekmu žao meni baš. Placem ja onako žao mi puna Grbavica ne mogu na tekmu… Sve mi nešto prolazi kroz glavu “ŽELJINA SE PJESMA ČUJE GRBAVICOM ODJEKUJE”. Tako ja odlučim hrabro , odo na tekmu kud puklo da puklo , zaputim se ja na tekmu , u Hrasnom grmi svuda okolo , sjedi raja cuga čeka tekmu , kupim kartu , kupim 2 pive , i sjedem na klupicu , lagano…. Eto dok sam ušao koreografija se diže ja sav zbunjen , gledam šta je sad ovo , dok glavu okrenem tamo Zeba dao go , grmi sve 1’ minuta 1:0 explodiralo sve baklje gledam u to , kontam vatromet nikad nisam bio bliizu toga….

Sjedim na poluvremenu prepozna me baš od oca drugar neki odkud ti gdje ti je “stari” ja tako kažem sam sam došo’. Odvuće me on kući ma nagrdili me starci , plaćem ja ko godina. Prodje malo usta stari kaže dobro je to sine.. Već sve prošlo uveliko , najbolji drug s kojim je stari iso na tekme umre od leukemije, sve je stalo. Stari prestane na tekme da ide , ima još ta ekipa , al nije to to. Malo malo godina prodje ja za Željom ludim , svaka tekma iskupim “petaka” za karte “petaka” za hranu i piće svaka tekma tako. Srijedom kad je kup , veliki odmor pita nastavnica ko ide po užinu, ja ustanem prvi uglas “JA” iskupe para , ma ja zdušim na Grbavicu kontajući ” ko vas jebe” odo gledat Želju… Haj već ja tako naviko , tekma za tekmom , oboli i stari.. U bolnicu ode. Borba za život , umro mu najbolji jaran , “haman” što ni on ne umre. 4 mjeseca borbe , osta i ja bez “starog” sad sam na tekme idem…… Suza poteće , al šta ćeš , mislim da nisam jedini. Ljudi od 150+ kila umru odjednom , koji su prošli gostovanja i gostovanja , dodjem kod starog subota bila. Stisne mi ruku baš jako , kaže ” Kolko’ je Željo igro , reko’ ” sutra Željo igra sa Slavijom , uzvrati mi , “nastavite gdje smo mi stali” Zadnje riječi… Sad se sve nastavilo , samo Željo…

Pogledajte TOP 10 najbučnijih stadiona na svetu

16 Augusta, 2017

LISTA NAJBUČNIJIH STADIONA NA SVETU!

Britanski mediji su vršili istraživanje o top 10 najbučnijih stadiona na svetu pa su na osnovu toga sastavili listu.

Marakana iliti “Rajko Mitić je ČAK na četvrtom mestu!

Marakana je najveći stadion u Srbiji i izgleda zastrašujuće kada se na njemu igra večiti derbi. To i jeste cilj navijača Zvezde, da zaplaše protivnike pre početka meča i daju podršku svom timu – stoji u objašnjenju.

A evo i cele liste:

Među 10 se nije našao nijedan stadion iz regiona, a lista izgleda ovako:

1. Stadion Galatasaraja

2. Stadion – Bešiktaša

3. Stadion Fenerbahčea

4. Stadion Crvene zvezde

5. Stadion Panatinaikosa

6. Stadion Dortmunda

7. Stadion Boke Juniors

8. Stadion Seltika

9. Stadion Liverpula

10. Stadion Fejenorda

izvor: sportskevesti.info

Kolumna: SKINHEADS KULTURA

16 Augusta, 2017

O Skinheads kulturi ispričane su 1000 priča kao i o povezanosti te subkulture sa hooligans i ultra pokretom. Ovim putem bih se malo prisjetili osnovnih poveznica i bitnih činjenica koje spajaju taj svijet da mlađim generacijama navijača pokušamo dočarati sada već pomalo zaboravljene dane.

Skins nastaju u Engleskoj sredinom 60 godina prošloga stoljeća spajanjem nekoliko subkultura mladih to jest predstavnika bijele radničke klase MOODSA mladići koji su slušali najnoviju “modernu” glazbu, nosili besprijekorna odijela i vozili skutere.

Takozvani “hard modsi” ili “gang modsi” su odbacivali hipijevske zamisli slobodne ljubavi i uživanja droga, njihovu glazbu i političke poglede. Često su se oblačili u jednostavnu odjeću – traperice s naramenicama, teške čizme sa čeličnim “kapicama”, kratko ošišani… Slušali su ska, rocksteady i reggae. Iz te grupe razvili su se skinheadi, te su krajem šezdesetih godina činili samostalnu i prepoznatljivu supkulturu.

Za prvu medijsku pojavu skinheada uzima se listopad 1968. i “Great Vietnam Solidarity March” kada je dvjestotinjak mladića obrijanih glava u bojama Millwalla trčalo za hipijima uzvikujući “Enoch, Enoch

Sama riječ “skinhead” nije ušla u govor sve do 1969., ali obrijani mladići s čizmama su viđeni u mod krugovima već oko 1964. Kako su hipiji i njihovi načini razmišljanja došli tek nekoliko godina kasnije, skinheade se ne može jednostavno svesti na antitezu hipija. “Hard modsi” su ostavljali odijela za večernje izlaske, a po danu su nosili obične majice i traperice. Isto tako, skupe cipele su zamijenjene cipelama s čeličnim kapicama, a kosa je postajala sve kraća i kraća. Skinsi su počeli nicati po svim većim gradovima Velike Britanije – od Londona, Liverpoola, Birminghama, Newcastle-a pa sve do Glasgowa.

Godine 1972., u doba dotad neviđenog huliganizma, pojavili su se bootboys. Glazba i moda su igrali sporednu ulogu u životu bootboya, jer se sve vrtilo oko nasilja i bitke oko teritorija – bilo da je pub, kvart, selo, grad ili tribina nogometnog stadiona u pitanju. Ska i reggae su još uvijek bili popularni, ali se također slušala i glazba sa top lista. Nosili su jeans i teške cipele sa osam do deset rupa, koje su suedeheadi i smoothiesi napustili. Bili su to fanatični navijači kojima je svako nedjeljno popodne prolazilo u tučama na nogometnom igralištu.

Skinheadi su bili pod posebnom pažnjom Nacionalnog fronta: dok su svi ostali osuđivali nogometni huliganizam i većinu ostalih načina kojima su skinheadi kratili vrijeme, Youth National Front ih je pozdravljala ih je kao ratnike sa stadiona i objavljivala njima namijenjen redovni prilog u svom glasniku Bulldog. Bila je to stranka koja im nije “držala prodike”, već im se obraćala kao eliti britanske mladeži.

Iz Velike britanije skins kultura se raširila po cijelom svijetu i ušla na velika vrata na nogometne stadione gdje je radnička omladina tražila svoj identitet.

Jedna od prvih i najvećih skin podružnica izvan otoka su zasigurno bile Španjolska koja je u to vrijeme bila pod diktaturom Francisca Franca koji je težio desnoj struji te Italija i Francuska koje su u to vrijeme vodile borbe sa gerilski nastrojenom lijevćarima.

Samim time i prve ekipe skinsa se pojavljuju na kopovima tih najačih klubova, tako da PSG dobiva svoje čuvene Kop of boulogne, Real Madrid svoje Ultras sur, Inter BOYS SAN I skins inter itd. Krajem 80. i ranim početkom 90. skin pokret dolazi i u našu bivšu državu tako da i naši kopovi se pune skinsima. Jedne od prvih ekipa nastaju u Novom sadu i Zagrebu. Skinsi imaju svoj procvat i zlatno vrijeme sredinom 90. i početkom 2000.tih što je i donekle jasno ako se uzme u obzir političko zbivanje na našim prostorima.

Definitivno najače grupe su su i bile zastupljene kod Bad blue boysa, Firme iz N.S., Rada United force a bilo ih je i u svim drugim grupama na balkanu. Krajem 2000.tih na naše tribine dolazi do uzleta casual stila a samim i do pada skin kulture. Skinsi su preživljavali uspone i padove kroz svoje postojanje ali su uvijek se dizali kao Fenix iz pepela pa ih i dan danas ima na našim kopovima, ali mora se priznati ne kao nekada.

Film o navijacima

16 Augusta, 2017

Igrani film “ACAB” autora Dragana Majkica govori o represiji prema navijacima koja je danas surova realnost.

Film je nastao 2013. godine i njegova radnja se odvija u Banja Luci,a glavni akter je clan navijacke grupe Lesinari koji je posle utakmice priveden u policijsku stanicu na saslusanje zbog nereda na utakmici Borac-Zeljeznicar.

Film realno oslikava stanje i odnos drzave prema navijackom pokretu i odnos policije prema uhapsenim navijacima…

Uzivajte i nemojte da se iznenadite ako se pronadjete u liku glavnog glumca…