“Što reći kada se nađeš u toj situaciji? Svatko se zapita da li je vrijedilo, da li opet ići na utakmice… Još kad si neispavan, gladan i pokriven dekom kojom su se pokrivale generacije kurvi i pijanica, a pored tebe, na otvorenom, sere mali Pepe, tako da čuješ i osjećaš… Dođe ti da se odjebeš sve.”
Ako se po jutru dan poznaje, ovaj mi svakako nije dobro započeo. Em krevet tvrd, em ga dijelim s muškarcem. Ma nisam gay, a moj priležnik još manje. Jer Jozo Mucić, s kime sam dijelio tu pritvoreničku strunjaču u Zagrebu je bio skinheads, osoba s nultim stupnjem tolerancije po pitanju istospolnih ljubavi.
Pa kako smo se našli u toj ustanovi, zajedno s još trideset kolega s tribine u našoj ćeliji i još po toliko u druge dvije?
Priča ne počinje dan prije, 11. studenog 2006., kada je u Zagrebu gostovala nogometna reprezentacija Engleske, već četiri dana prije, kada su naši igrali formalnu utakmicu s jako lošom Andorom.
Iako je Torcida, osim velikih završnica, jako slabo pratila nacionalnu vrstu, pogotovo iz revolta što su najčešća domaćinstva imali u Zagrebu, postojala je grupica od par desetaka ljudi koja je bila redovita na gotovo svim utakmicama. Osim tog legendarnog Joze – kojeg su voljeli pripadnici svih skupina, bio je tu još i Žeki, Ante i da ne nabrajam sad poimenice sve te individualce, od kojih je dosta bilo i iz moje ekipe.
I baš taj zadnje spomenuti, inače moj brat, je pohodio tu dosadnu utakmicu s još četiri momaka i nakon nje išao u izlazak. Opušteno kao i uvijek. Zagreb je, osim u vrijeme utakmice s Dinamom, bio grad u kojem se jako dobro osjećao. A i bio je svjestan da Boysi znaju sve što smo učinili za toliko priželjkivani mir na tribinama u vrijeme kada igra Hrvatska. Znali su oni da smo protiv Bugara zajedno stali na crtu u par navrata, da nismo dali da se njihovi tuku protiv Njemačke u Splitu 2004. godine. Jednostavno, ta Danska i zadnji sukob u Splitu – davne 1997.g. – je bio prošlost.
Ili smo barem tako mislili. Bilo je to doba procvata navijačkih podgrupa koje su same sebi bile važnije nego matična grupa i neke od njih su napadale sve živo, ne bi li stekli popularnost i respekt na tribinama. Jedna od njih je bio zagrebački Agram Crew, grupa od nekoliko desetaka mahom mladih navijača, koji su svoju popularnost stekli jako brzo. Često i na krive načine. Napadajući “drugačije” po parkovima ili dalmatinske studente po savskim domovima.
Ali jedan napad je bio koban i na duže vrijeme je promijenio povijest u tom krhkom navijačkom primirju Sjevera i Juga. To je bio napad na tu splitsku petorku, koji su ničim izazvani dobili od njih nekoliko boca u glavu.
Odmah se Split zapalio kao Brač u srpnju, a Torcida je već sljedeću noć održala burnu raspravu. Ne treba napominjati kako je većina bila za rat svim sredstvima, a onda šok i nevjerica. Pred ekipu staje momak zavijene glave i kaže;
– Ja nisan za to da se Boysi napadaju. Bila su pijana posla i ‘ajmo dalje. – bio je to Ante koji je i dalje vjerovao u primirje i suživot na nacionalnim tribinama.
Neki mlađi su rekli da je to stav grupe i da se Boysima drskost treba naplatiti.
Ante je ustao i kredibilitetom navijača od respekta uperio prst u buntovnike.
– ‘Ko si ti? Možeš li m reći ‘ko si ti? – sugovornik nije ni udahnuo zrak da odgovori, a Ante je nastavio rešetati pitanjima;
– Pratiš li reprezentaciju? Na kojoj zadnjoj si utakmici bija? Ja te Bogami nisan nigdi vidija… – i tako u krug. Na kraju je donesen zaključak da se ode u Zagreb u najjačem sastavu i da se ne provocira sukob, ali je oprez i spremnost zahtijevana od svakog navijača koji je izrazio želju za gostovanjem.
Ja sam za to vrijeme već bio u Zagrebu. Puna dva dana prije. Zajedno s nekoliko zagrebačkih Torcidaša sam izlazio vani i prikupljao informacije o stanju. Naravno da gore nisam prošao neopaženo, pa sam s nekoliko važnijih Boysa i razgovarao. Osjetilo bi se da je situacija napeta, ali je odgovor od svih bio otprilike ovakav;
– Ma kakav sukob? Klinci briju da su mangupi, treba im malo pičkicama obrisati pod pa će naučiti da se takve bedastoće na rade kada igra Hrvatska! A vi? Kaj vi smjerate?
Imao sam utisak da oni sada nama ne vjeruju i da su zabrinuti kako nas sad odjednom dolazi na stotine u Zagreb. Zadnji susret je bio poprilično napet. Prva ekipa, ona s kojom smo bezbroj puta bili u sukobu, nas je presrela na Ribnjaku. Njih oko dvadeset, nas četvero. Sve prekaljeni navijači s kojima nema zajebancije. Šanse su nam bile kao Židovu u Auschwitzu. Samo da su nas htjeli napast.
Stajali su zloslutno u protusvjetlu, kao one siluete iz filma Paklena naranča. Jedan od njih je, onako mangupski, rekao;
– I kaj sad Juka? Je l’ sutra dolazite raditi sranja u moj grad?
Bio sam jedan od ljudi iz prve ekipe i nikakva knedla u grlu nije dolazila u obzir. Iako je u želucu vrilo od uzbuđenja. Odgovorio sam ravnodušno, koliko god sam se mogao pretvariti;
– Ne. Dolazimo popratiti Hrvatsku i popičkat se s Englezima. Osim ako čete opet dopustit mulcima da kurvanjski napadaju naše?
– Kaj briješ ti? Da tvoji nisu pjevali po Zagrebu ono što se ne pjeva, ne bi ni dobili po lampi.
Nakon kratke prepirke na relaciji pjevali su/nisu pjevali, ćelavi me za kraj upita;
– Brata ti je prebilo i ti tvrdiš da sukoba neće biti?
– ‘Oće prijo, prvom prilikom, ali ne na utakmici Hrvatske. Viruj mi!
Šutke su nestali u tami parka, a mi smo još napravili patrolu autom po gradu. Sretali smo razne grupe Engleza, ali ni jedna nije bila manja od deset ljudi. A tako sam se nadao nekoj Stone Islandjaknici…
Ujutro sam, po dogovoru, išao pred Musu, Bičinu i druge iz ekipe, koji su sa ostatkom Torcide doputovali vlakom iz Splita. Nisam se iznenadio brojem od preko sto ljudi, ali je bilo lijepo vidjeti neke stare njuške koji su također došli. Ipak, pogled na svu onu silu omladine – kojih je bilo najviše – je budio u meni neku sumnju. Imali su neki divlji pogled u očima i bili su svijet za sebe. I poput tih Agram Crewa, svi su bili dio neke splitske podgrupe. Počeo sam da sumnjam da li će slušati naredbe starijih o primirju.
Prošli smo u grupi cijeli centar i došli na dogovoreno mjesto. Park iznad Tkalčićeve ulice. Tu smo čekali ekipu iz Zagreba, Slavonije i inozemstva.
Bilo je 15 sati i skupilo nas se skoro stotinu i pedeset, sada već pripitih navijača. Odugovlačili smo koliko smo mogli, ali smo na kraju i mi popustili zahtjevima mlađih.
– Amo na trg…moramo se pojaviti…ispast će da se sakrivamo ovde…svi su došli, šta se čeka?…– bila su samo neka od njihovih dobacivanja.
Iako sam znao da to neće na dobro, nabrijao sam se i ja da se pojavimo. Pa što bude. Vrag je alkohol. Barem od mene uvijek napravi klauna koji sutradan žali zbog postupaka.
Ali pravila su bila jasna. Držanje u grupi, navijanje i eventualni napad na Engleze. Spuštali smo se tako u napetom žamoru preko Dolca, praćeni preplašenim prolaznicima. A kako i ne bi. Cijeli prvi red je bila moja ekipa, sve jaki i iskusni momci, a iza nas nepregledna kolona suboraca.
Kada smo ušli u onaj hodnik pred sami izlazak kod kipa Bana Jelačića, spontano je zagrmjelo – “TOOOOORCIDAAA..!!”
Svi ljudi su zanijemili na trgu, a manje grupice Engleza su se odmah povukle prema Cvjetnom trgu. Grupirali smo se pokraj konjanika i tako stajali. Punih par minuta. Dok pokraj nas nije prošlo tridesetak navijača Dinama. Ona ekipa od sinoć. Vidjelo se da su iznenađeni, ali su ipak prošli pokraj nas. Hladnokrvno. Gotovo smo se dodirivali ramenima. Namignuo sam nekima od njih i okrenuo glavu na lijevo, a oni su nastavili u pravcu sata.
Iako se napetost mogla sjeći rukom, mislio sam da je sve dobro prošlo. Ali kurac. Taman kad su prolazili pokraj zadnjih iz naše grupe, netko od mlađih – čini mi se iz podgrupe Fjuba – je pljunuo jednog od lidera BBB i trenutačno je došlo do žestokog sukoba.
Boysi su hrabro stali na crtu, čak su upalili baklju, izvadili nešto hladnog oružja, ali jednostavno nisu imali šanse protiv nas. Višestruko brojniji smo iz samo pregazili, a one, koji nisu u prvom naletu pali, smo gonili sve to kraja trga. Ili bolje rečeno, dijela gdje je stajala policija.
Englezi, koji su očekivali napad na njih, su stajali u čudu i šutke promatrali događanja na trgu. Ubrzo smo se našli u okruženju gotovo stotinu policajaca protiv kojih nismo imali nikakve šanse. Pola sata su nas držali u okruženju pokraj Bana, a onda je po nas došla cijela kolona transportnih vozila, popularno zvanih “marica”.
Nekako su nas strpali u njih i odveli bez objašnjenja. Bilo mi je smiješno kada sam vidio da je s nama završio i Babilon, jedan od vođa Kohorte. Ni kriv ni dužan.
Ubrzo su se vozila zaustavila, a mi nismo mogli doći sebi kada smo shvatili da se ne nalazimo ispred policijske postaje, već sjeverne tribine Maksimira. One na kojoj su Boysi. – Tko je ovdje lud? – pitali smo se.
A još kad su nam ponudili gornju etažu sjevera, ja sam se skoro upišao u gače od smijeha. Situacija je bila kao da je nekome u interesu da dođe do žrtava. Naše pametne glave su insistirale na istoku, jer je sjever neprijateljska tribina, pa je ispod časti da Torcida kroči na nju. Meni je, međutim bila simpatična ideja da odemo gore i cijelu utakmicu bombardiramo ove stolicama ili uriniramo po njima.
– Kad je već krenulo naopako, neka onda bude show do kraja... – mislio sam, ali nitko nije prepoznao tu vizionarsku ideju. Većina je bila da se ide na Kenedijev trg kada se već ne može na istok. I krenuli smo tamo. Bilo mi je jasno k’o dan da će se desiti zlo, ali sad više nije bilo povratka. Povlačenje iz te situacije je kukavičluk i to sebi nitko od nas nije htio dopustiti. Ja sam se potpuno pomirio sa sudbinom i čak sam uživao u toj neizvjesnosti.
Prvi problemi stotinjak metara od trga. Pedesetak Engleza je razvilo svoje zastave i pilo pivu ispred jednog puba. U trenu je krenula pjesma;
– FUCK YOU, FUCK YOU, ENGLAND…ENGLAND... – a ovi su na provokaciju ustali, podigli ruke i odgovorili sa;
– WHO ARE YOU? WHO ARE YOU? …
Razmijenilo se nekoliko boca, sve po redu i običaju, a policija je hitro stala između dvije sukobljene strane.
– Alo ekipa, nemojmo se ovdje trošiti. Razbit ćemo se zbog policije u više skupina, a onda ća nas Boysi poist. Jebeš Engleze! – rekao sam momcima, a mnogi su me u tome i podržali. Pa smo se povukli na trg, zauzeli bašte dvaju kafića i čekali napad. Svatko od nas je imao u ruci po barem jedan rekvizit.
Bičina je pogledao na sat i rekao;
– Sad ćemo štopat koliko im do ovdje treba. – Nije ni izgovorio, a jedan kamen mu je proletio pokraj glave. I to koji! Ona granitna kocka od kolnika, karakteristična za srednjoeuropske gradove. Pa ih se onda još nekoliko odbilo od poda i završilo u nečijem mesu ili staklu kafića.
– EVO IH!! – netko je povikao i onda je počelo. Iz svih ulica je neprijatelj jurišao na nas, a mi smo ih odbijali s bocama, stolovima, ma čime god smo mogli. Bilo ih je sada više od nas. Po nekim procjenama i preko dvjesto.
Ludi Bičina je u jednom trenutku završio ispred njih deset, čuvajući glavu stolicom – od koju su se odbijale boce. Zaletjelo se i nas nekoliko iz ekipe da mu pomognemo, a onda su se Purgeri počeli povlačiti. Ne zbog tog našeg samoubilačkog juriša, već zbog konjice koja je, kao u svakom dobrom westernu, uvijek dolazila na vrijeme i razbila zle Indijance. U ovom slučaju nas.
Boysi su se uglavnom razbježali, a nas su jednog po jednog, uz tešku muku, izvlačili iz kafića i gurali u te famozne marice, koje nas ovaj put nisu iskrcale na stadionu, već su nas odveli nešto dalje, u neku postaju na periferiji grada.
I tako sam se našao u tom krevetiću pored mog dobrog Joze. Što reći kada se nađeš u toj situaciji? Svatko se zapita da li je vrijedilo, da li opet ići na utakmice… Još kad si neispavan, gladan i pokriven dekom kojom su se pokrivale generacije kurvi i pijanica, a pored tebe na otvorenom sere mali Pepe, tako da čuješ i osjećaš…dođe ti da se odjebeš sve.
Ali kad taj isti Pepe izjavi, i to u trenutku dok briše guzicu – Brale, ovo je Torci punat u gostima ka’ Gospa, a? – onda zaboraviš na sve jade i iskreno se nasmiješ. Jer, kako bi dobri Damir Odak – Prika znao reći;
– Brale, Torcida je zakon!
Sukob na trgu. Autor: Jurica Galić Juka – izvor: www.themladichi.com