ZAGREB – Stariji intervju sa bivšim istaknutim članom BBB.
Razgovarali: Marko Ivanković, Dinamov Sjever, Tomislav Šurina
Kad je riječ o Dinamovim navijačima, svi će se složit ida samo jedno ime dolazi do izražaja, a to je Vladimir Galoić ili kako ga svi bolje znaju “Dugi s Kozjaka”. Prvi čovjek koji je kao nitko dotad okupio Dinamove navijače oko sebe, koji je organizirano išao na utakmice i gostovanja te pridonio razvoju Dinamovih navijača, kasnije BBB-a. Riječ je o jedinom i istinskom vođi kojeg je naša grupa ikad imala.
Reci nešto o prvim počecima, odlascima na tekme gostovanja, ekipi s kojom si išao, ljudima koje si okupio oko sebe.
-Na tekme sam krenul s dvanaest godina, to ti je bilo ‘74. godine, kad sam prvi put zapalil za Ljubljanu. Naravno, dobil sam poslije porciju od staraca, al’ to se ne računa. I tu negdje ti je sve polako počelo kretati. Te tri godine gdje sam mogel tu sam zapalil i onda smo se polako počeli sastajat. Bili su tu Šime, Štrbec, Žos, Rajko Kurčubić, Primorac, Džebo, i tak smo se skupili. U početku nas je bilo dvadesetak, tridesetak i onda smo lagano počeli ić’ na ova bliža gostovanja: Split, Ljubljana, Rijeka, Osijek, a nakon toga su krenula i Tuzla, Sarajevo, Beograd… U Novi Sad se već išlo u sezoni 78/79, tu su već sve bili fakini sa 17, 18 godina; e tad je to već bila ekipa, tad nas je već bilo dvjesto stalnih plus kaj nas se u Novom Sadu uz Vinkovčane, dečke iz Gradiške i ostalih skupilo dobrih 4-5 tisuća. To su ti bili kao neki prvi počeci, u biti u prvim počecima kad smo išli još na staru plinaru (sezona 77/78), tad nas je bilo 50-60, onda su još bili stariji dečki, mi smo još onda bili klinci 16-17 godina, kasnije smo zapalili u vojsku. Kad smo se vratili iz vojske, ekipa je imala već 20-21 godinu i onda je u biti sve to polako krenulo.
Kako ste djelovali za ono vrijeme kao Dinamovi navijači, gdje ste se okupljali?
– Imali samo jedno mjesto, nalazili smo se u pivnici i tu kod stadiona, kod Šarića, u Maksimiru preko puta stadiona prije tekme, ali većinom smo se nalazili kad smo išli van u pivnici na trgu ispod kavane Dubrovnik. Gledaj, prije nije bilo telefona, al’ uvijek se znalo kad se nekaj događa, a kad bi nekaj bilo na brzinu, onda bi kurir, kaj su najčešće bili Ćos, Macko i drugi, dolazili kod nas gore na Kozjak da bi širili informacije.
Kvartovi u Zagrebu, podružnice i gradovi u Hrvatskoj općenito – gdje smo imali najjaču ekipu?
– Najjaču ekipu smo u ono vrijeme imali u Vinkovcima, Đakovu, u Gradišci, odnosno u Cerniku, to ti je mjesto od kud su bili Mirka, Zemo i kompanija. Tu je bila najjača škvadra, al’ bila je solidna i ekipa iz Splita, od Parangala pokojnog, njegov stariji brat Tomo, on je veliki Dinamovac, on je bil s nama takoreći od prvog dana i još Brico. To ti je isto jedan Splićanin, Ićo pokojni, njih pet-šest…
A tu, naši zagrebački kvartovi?
– Bilo nas je iz cijelog grada, al’ većinom tu iz Dubrave, Maksimira, s Kvatrića… Mi iz Kozjaka smo išli masovno, mi smo bili k'o Turci, divlja horda, od osnovne škole se spuštalo nas dvjestotinjak…
Nabroji nam ljude koji su po tebi zaslužni za razvoj Dinamovih navijača, kasnije Bad Blue Boysa?
–Mogu ti nabrojat, al’ ne daj Bože da nekog preskočim… To ti je Ćos, Bruno Široki je došao malo kasnije, Šime, Štrbec, Bango, Špaks, Kija, Pajo, ovi iz Vinkovaca, Duca isto normalno, par godina kasnije su se pojavili Macko, Klokan, Radman,…
Kad je nastalo ime Bad Blue Boys?
-To su vjerojatno izvalili Ićo i Buba na jutarnjem prikazivanju filma Bad Boys 17. 8. 1986. na gostovanju u Splitu.
Autori pjesama BBB-a?
-Pjesmu “Imamo bekove, imamo halfove” je stari Ćiro s Trešnjevke slagao. S njim su to pjevali King Kong, Crni i Pero. Buba je smislio “Bog i konjica”. Pjesme su se sklepale svaki dan po par riječi, onako iz zezancije. Pjesmu “Oj Zvezdo, zvezdana” smo smislili mi, pa ju je Torcida počela kasnije pjevat.
Koji su se ostali sportovi pratili?
-U ono vrijeme najviše smo pratili košarku, Cibonu isključivo, onda smo ti znali skočiti pogledati odbojku, Mladost. Išlo se i na hokej, al’ on dolazi kasnije. Jimmy Heys, Tišma - najviše smo išli zbog njih dvojice, jer su se oni uvijek marali. Išli smo i na neka gostovanja s Medveščakom, u Ljubljanu, u Tivoli, u Jesenice.
Kako se pirotehnika nabavljala u ono vrijeme i je li je bilo?
– Bilo je petardi i nešto bengalki, to su nam ovi naši Dinamovci iz Splita slali. Tu su bili još i Hasan i Talijan, oni su uvijek nekaj kemijali. Valjda su išli na trajekte, marisali iz čamca. To ti je bilo, kak’ bi ti rekel, više snalaženje.
Od velike četvorke koju grupu najviše cijeniš i općenito koje ljude iz tih grupa?
– Od svih, zbilja jedino kaj mogu reći kak’ je redovito dobival batine, al’ je imal srce potuć’ se i sve – to je ćoravi debeli Pampi. On se stvarno batina nadobival, al’ je… il’ je bil udaren u glavu il’ je imal takvo srce. Činjenica je takva kakva je.
Tko ti je od četvorke bio najbolji?
-Grobari. S njima smo se u biti najmanje sukobljavali, ali oni su bili nekako najžešći. Sjećam se jedne tekme u Zagrebu. Bili su im Pampi, Riki Cigan, Belgija i još neki i tu mi je žao k'o psu kaj mi je Belgija zbrisal. To si u životu neću oprostit, htio sam ga skršit.
Što kažeš za Delije u ono vrijeme?
-Bili su nula bodova, a bilo ih je uvjerljivo najviše. Imali su malu grupu kaj se znala dokazivat, a ostatak su bile nule. Redovno su dobivali porcije od Grobara u Beogradu. Oni su čak i u Splitu kad bi se pojavili redovito dobivali batine.
Što se tiče 80-ih, Torcida uporno sebe stavlja u prvi plan. Koliko ima u tome istine i opženito koliko stoji ona teza hrvatska braža?
-Hrvatska braća? Sad ču ti je reći ovak. To su svi znali, to je bilo moje. Ja sam uvijek rekel da se više volim obračunati s jednog torcidašem, nego s deset Delija. Tu su došli, uvlačili su nam se, žicali lovu i tak. Kad smo došli dolje, cijeli grad na nas, a i dolje su nas žicali pare. To je brdo kokošara, tak je bilo i bit će. Imali su u ono vrijeme, krajem 70-ih dok je bil Dugi, Kule i kompanija, to je bilo par tih dečki koji su bili mrak i koji su bili dobri s nama i tak dalje, a ovo ostalo su kokošari, nula bodova.
Dali si ikad išao na Hajdukove utakmice i gostovanja, jer Torcida uporno govori kako su oni išli s nama, a mi sa njima ne?
– Primjer… HSV-ovi navijači bi ih nalupali nasred Rive da nije bilo nas, pa i navijači Totenhama. Išao sam i na Zvezdu dolje i na Waregem, ne znam što sve ne. Na Hajduk-Torino smo se s njima potukli, jer smo uzimali Talijanima šalove, a oni nama: ” Dajte vamo šalove”, ne damo, mi smo ih uzeli-naši su. Kad sam bio sa njima u Beogradu vidio sam kakvi su zapravo, a imali su par dečki koji su stvarno u redu. Oni su išli u Beograd drhtat, a mi ko’ pitbullovi.
Reci nam za neke zanimljivosti sa suparničkim navijačima?
-Cijeli grad zna kad sam Pampija dofurao kod nas na Kozjak. Prvo smo ga dobro ugozbili, pa smo ga zbombali u birtiji, te je kasnije završio u bolnici.
Dinamovi navijači prije i poslije nastanka imena BBB. Razlike i prednosti?
-Kad su nastali BBB i prije toga, znači do rata to je bilo sve u biti jednako, a poslije su se BBB međusobno zakačili i taj raskol i dan danas traje. Nekad smo svi bili jednaki-ujedinjeni. Znalo se Vinkovčani, Đakovčani dečki iz Cernika… Svi koji su dolazili, svi smo bili jedno, svi smo se znali čak ne po imenima, onda iz viđenja. Tada nije bilo sranja i čim su počele kvartovske spike, ekipe iz kvarta, ovo ono, tu je počelo međusobno i dan danas traje. Znači to je jedna velika mana.
Od ‘86.-‘91. je bilo se isto?
-Dobro, već su od ‘86. pa na dalje počele prve pizdarije. Njih par borilo se za prevlast. Tu je htio i Klokan i Radman i Macko i Hasan,.. Svako je imal svoju grupicu, tu su već počele male trzavice, ne velike, jer još uvijek je bilo nas par starijih pa se nije još toliko raširilo. Kad je počeo rat, mi smo se razišli, pa nas nije bilo jedno dvije godine i nakon toga je u biti nastal taj raspašoj, koji sam ja jedanput probal pomirit i uopće mi je krivo kaj sam probal, jer smo sastančili i ništa postigli. Ja se stari konj maltertiram, pomirim ih, a oni mi se drugi dan tuku, a gore jedan drugog grle i to znamo o kome pričamo, mislim da ih ne treba poimence nabrajat. O tom slučaju svi znamo sve i smatram da jako dobro znamo o kome pričamo.
Bergamo, dali je to ono pravo što si očekivao od BBB na prvom evropskom predstavljanju?
–Ja sam uvijek bio ekstremni, ali smatram da je to naše prvo europsko predstavljanje bilo ipak malo pre divlje. Ispali smo engleski huligani, malo je sve to pre ekstremno ispalo. Tam’ je jedan naš dečko zgubil oko. Ušli smo na velika vrata i odmah su nas svrstali u sam vrh europskih huliganskih grupa. Trebalo je malo po malo uči, na finjaka.
Znači, s tvoje strane to je bio i plus i minus?
-Navijanje je bilo mrak, ali ovo drugo pretjerano. Recimo u Budimpešti na Ciboni smo se malo potukli s ruskim vojnicima, mrak, ludnica, ništa s murijom, sve u granicama normale. Tek toliko da se osjeti atmosfera. Gle sad ovo u Mađarskoj na repki, bolje da nitko nije išao, greška, čista glupost. Bez potrebe!
Tvoj prvi odlazak na gostovanje u inozemstvo?
-U Torino s 15 godina, još dok su igrali Claudio Sala, Grazzianni i drugi. Ušetao sam se u autobus sa frajerom kaj je izgledao ko’ da mi je stari, a kad sam došao doma dobio sam poštenu porciju, naravno.
Najmasovnija gostovanja?
-‘79. Novi Sad, ‘82. Split i Osijek, ‘83. Beograd, sve oko nekih deset tisuža. Isto pamtim, čini mi se, negdje ‘76., Senzen je zabio gol, bilo nas je puno, stvarno ne znam otkuda su se svi ti ljudi skupili, poplavili smo Beograd. ‘83. je bilo odlično sa Partizanom na Marakani, kada smo vodili 2:0, a završilo 2:2, to se ne zaboravlja.
Često se kaže da je prije među navijačima postojala čast, što to znači?
-Nekad smo se znali potući jedan na jedan, kao ja u Ljubljani pred Tivolijem. Sjećam se u Beogradu, pred Marakanom sam se tukao jedan na jedan, kad je jedan došao i ubo me s leđa nožem, dan danas imam ožiljak. Bilo je to 80-te kad je Mlinarić zabio gol, 18 godina sam imao. Ja i on solo na šake, a drugi se zaleti i s leđa me pogodi nožem. Tako su se Peki i jedan torcidaš na kolodvoru tukli na šake, mogli smo ga pregazit, ali to je bila čast, samo ruke i noge.
Što kažeš na danas dogovorene šore, sa štangama, palicama i raketama?
-Što se dogovora tiče, slažem se, i mi smo se znali dogovorit, ali dogovori kad nema utakmice, kao oni iskompleksirani Poljaci, to je glupost, čisto divljaštvo. Mi smo čak prije utakmice znali izbjegavat sukobe, jer bi došli gledat utakmicu, to je bit, a poslije utakmice smo tražili frku.
Najluđi likovi među Bad Blue Boysima u tvoje vrijeme?
– Jedan od njih zasigurno Buba, bio je divan i krasan čovjek, samo kaj je imao život kakav je imao i cugal je puno. Uvijek je imal neke ideje, kao kad se mrtav pijan penjao po stijenama Kantride, imao je spaljen mozak, ali Toni Frkica mi je bil tri put luđi i uvijek je radil neka sranja. Zato je i imao takav nadimak. Mali je bio genijalac, frku je izmislio tamo di je nije bilo. On je starom maznul dnevni utržak iz birtije, otišao u Beograd, potrošio ga s ekipom i vratio se natrag. Tu je još bio i Grga iz Dubrave, kaj je maznul tri litre konjaka, pa je izgorio iznutra. Ne možeš vjerovat, tri litre konjaka. Doli s Trešnjevke je također bio dobar.
Dinamo kao nacionalni klub, što je to za tebe značilo?
-Deda mi je bio kočijaš i Dinamo mi je bio svetinja onda i danas. To da je bio nacionalni klub govori sve da su i Splićani govorili da navijaju za Hajduk, ali da vole Dinamo, jer je bio i ostao pojam hrvatstva. U ono vrijeme se iz našeg kluba išlo u ustaše, a iz Hajduka u partizane. To svaka budala zna. Torcida neće priznat, ali činjenica je takva kakva je.
Često kažemo da je tribina puna indijanaca, kako ih educirat, kako se to nekad radilo?
-Nekad se radilo tako da su indijanci bili dobro prebijeni, to se rješavalo na brzinu. Grupa mora biti grupa, onda je to čvrsta grupa. Evo ti primjer, dvojicu likova sam stjerao s kolodvora, nisam ih pustio u Rijeku jer su radili gluposti, cijela grupa je ispaštala zbog njih, a bili su pravi Dinamovci, išli su na sva gostovanja. To su ti indijanci, ili se opameti i budi kao grupa ili bježi od nas. Danas treba čvršća ruka na tribini.
Promjena imena?
-Čista glupost i samovolja jednog čovjeka.
13. svibnja'90., tvoje viđenje?
–Bilo je dobro, ali je moglo biti i bolje. Da se mene slušalo otpočetka bili bi na jugu, a onda bi bilo svašta.
Tvoje viđenje danas BBB-a, dakle koreografije, transparenti i pirotehnika?
-Gledaj, transparenata je bilo i prije, prvi je donio Bato iz Bitole od 204 metra, on je par puta godišnje dolazio na tekmu, tu su još bili Janjevci s transparentom od 120 metara, ali koreografija i organizacija danas su puno bolje nego prije, što je razumljivo. Ovo danas je mrak, ima osamdeset posto boljih stvari nego što smo mi imali prije. Ovo kaj se danas radi je fakat super i dečki mi se jako sviđaju. Danas je više solucija prijevoza, u naše vrijeme je bila jedna jedina, a to je bio vlak, mi smo bili ko’ u getu. Sjećam se ‘94. kad smo kombijem išli u Split. Mi stari konji i neki mlađi. Mislim na Macka, Čupavog i druge i radili smo što smo god htjeli. Što se pirotehnike tiče, vi mlađi danas lakše nabavljate, prije je bilo snađi se, posudi, sve se svodilo na inprovizaciju.
Tvoj komentar, podgrupa među BBB-ovcima?
-To se nekad probalo, ali nije prošlo. Danas je to neophodno i svaka podgrupa mora imat svoga lidera, vođu. Mora se znati u grupi tko je zadužen za koje stvari. To već Talijani, Francuzi i drugi imaju godinama. Prije je to više bilo po kvartovima, onako kvartovske grupice, danas je to ono pravo i u potpunosti ih podržavam.
Za tebe se kaže da si vođa, čovjek koji je prvi okupio navijače Dinama, dali je to bio gušt ili teret?
-U jednu ruku bio mi je gušt i velika ljubav, nikakav teret. Mislio sam uvijek da je dobro to što radim. Puno sam ja dečki iz raznih dijelova grada pomirio, tako da je to u neku ruku bilo i dobro djelo.
Nadimak Dugi otkuda i zašto?
– Stvarno ne znam otkuda, dobro, ja sam oduvijek bio visok i mršav. U kvartu su me svi zvali Gala, ne znam, mislim da mi je netko od starijih navijača dao nadimak, pa se prenijelo na masu. Na kraju se desilo da me svi zovu Dugi, a svi višlji od mene za glavu. To me u nekoliko navrata spašavalo pred policijom. Traže Dugog, a svi oko mene višlji.
Nekada se na tribini nisu znala puna imena i prezimena, vež samo nadimci?
– Tako je, znali smo se po nadimcima i iz kojeg si djela grada. Mene su svi znali kao Dugog s Kozjaka, rijetko me tko znao po imenu i prezimenu.
Dali ti dođe nekada da dođeš na sjever i popneš se na štangu?
– Pa ja ti se baš i nisam volio penjat na štangu. Uvijek sam bio tu negdje, za podijelit koji šamar, ali danas i nemam neke volje jer sve snimaju, a da ne snimaju podijelio bi rado par šamara.
Za kraj-Vladimir Galoić-Dugi-danas?
-Gledaj, i danas ja odem na tekme naravno manje nego prije, ali Dinamo ostaje ljubav za sva vremena. Nemre se sam tak’ lako zaboravit ono kaj sam s njim proživio. Obitelj je tu i treba mislit na druge stvari, a živce najčešže opuštam odlaskom na ribičiju.
