Zašto podrška za jedan klub često znači i mržnju prema drugom?
Suparništvo se najčešće rađa među klubovima koji imaju više sličnosti nego razlika. Svako ko čita ove redove vjerovatno ima neki klub za koji navija. Vrlo je moguće da uz to ima i neki klub koji mrzi.
Možda zato što je najbolji igrač tog kluba posebno iritantan ili zbog toga što su pobijedili vaš omiljeni klub u utakmici koja se nije smjela izgubiti? Možda, ali razlog je vjerovatno taj što jednostavno osjećate da ga morate mrziti, piše Guardian.
Biti obožavatelj jednog kluba često znači da morate mrziti drugi, ali zašto? Koliko je to nametnuta, a koliko proizvoljna mržnja, i zašto uopće bilo što moramo mrziti?
Druga verzija nas samih?
Najveći suparnik često je klub koji je na neki način “dvojnik” našem omiljenom klubu – klub koji ili jasno otkriva neugodne istine o našem voljenom klubu ili ugrožava naš domaći teren. Domaćinstvo je važna stavka u nogometu. Osjećaj tokom odlaska na stadion kako bismo podržali tim za koji navijamo često se doživljava kao hodočašće na sveto mjesto, u kojem ćemo biti okruženi hiljadama ljudi koji dijele istu emociju. Međutim, što kada suparnički klubovi dijele isti stadion, kao Roma i Lazio? Što kada su stadioni udaljeni svega nekoliko stotina metara, kao u slučaju Anfielda i Goodison Parka? Baš ta sličnost, dijeljenje istog grada, ponekad i istog stadiona – stvara suparništvo, jer se rodi duboki osjećaj da neko sličan nama, a opet toliko različit, ugrožava naš prostor. Pobijediti lokalnog suparnika znači biti bolji od druge verzije sebe, slične ali i veoma drugačije.
Mržnja se dodatno pojačava kada navijači suparničkih klubova nastupaju sa stavom da predstavljaju grad ili zajednicu iz koje i mi potječemo. Prije sedam godina, tadašnji trener Evertona David Moyes izjavio je da u Liverpoolu Everton predstavlja “klub običnih ljudi”. I dok se ekipa Liverpoola najčešće bori za trofeje, Everton se povremeno suočava i s borbom za opstanak, i navijačima ovog kluba je, uslijed nedostatka sportskih rezultata koji bi ih mogli približiti gradskom suparniku, bilo potrebno nešto drugo što će ih podići i učiniti da se osjećaju vrjednijim od navijača Liverpoola.
Ova izjava Moyesa bila je više nego dobrodošla, jer daje navijačima Evertona osjećaj da klub predstavlja građane Liverpoola na način na koji nogometni klub Liverpool nikada nije mogao.
Navijači Evertona na mnoge načine pokušavaju obezvrijediti suparnički klub. Izjave poput “Ima nas više nego vas, grad će uvijek biti naš”, su česte. Klupski identitet jača ako postoji suparnički klub koji predstavlja protutežu za sve ono što ne želimo biti. Postavljanje sebe kao suprotnosti rivalu daje nam bolji osjećaj o nama. A da bi suparništvo moglo funkcionirati, mora postojati i neka zajednička karakteristika. Isti stadion. Isti grad. Isti klupski uspjesi. I zbog toga, najveći suparnik uvijek je neka vrsta toliko drugačijeg dvojnika.
Naši suparnici nas jačaju u onoj mjeri u kojoj nam predstavljaju prijetnju. Navijači, a i klubovi, često potvrđuju svoj identitet ne tako što ističu ko su, već ko sigurno nisu. Ali kako klub može imati pozitivan osjećaj identiteta kada se on toliko temelji na negativnoj koheziji s drugima, kada je i samo njihovo postojanje izazov identitetu vlastitog kluba?
Otto Rank je napisao u svojoj studiji iz 1914. godine da je ideja o dvojnicima u osnovi narcistička i da je zamišljena kako bi redefinirala naš osjećaj o sebi samima – pruža nam vanjski pogled na vlastiti identitet. Klubovima su potrebni dvojnici, jer zadovoljavaju tu narcisoidnu potrebu za vlastitim identitetom. Alex Ferguson je u intervjuu 2012. godine rekao da su Manchester United i Liverpool potrebni jedan drugome. Da nije bilo Liverpoola, ni Manchester ne bi postao to što je. Da nije Manchestera, i Liverpool bi bio manje Liverpool.
Lokalni suparnici često su oni s kojima imamo najviše zajedničkog. Često živimo u istim gradovima, pohađamo iste škole, pijemo u istim kafićima i pubovima i govorimo istim jezikom. Što je manja razlika među suparnicima, mržnja je veća. Malo je toga što bi na prvi pogled moglo razlikovati navijače Tottenhama od navijača Arsenala, ili Uniteda od Cityja, Liverpoola od Evertona. Bilo bi mnogo lakše razlikovati navijača Liverpoola i navijača Tottenhama.
Humana gesta ili korist?
U Njemačkoj, Bayern iz Münchena je 2004. godine ponudio finansijsku pomoć svom velikom protivniku. Borussia iz Dortmunda je bila na rubu bankrota, i nimalo organizacijski nije sličila na klub kakav je danas. Bayern im je ponudio beskamatni zajam od dva milijuna eura s dugim rokom otplate. I ma koliko da se ova gesta činila kao humanost, Bayern je imao koristi da Dortmund ostane konkurentan. Direktna konkurencija potiče napredak i sprječava stagnaciju, i u Bayernu su toga bili veoma svjesni.
Nova suparništva
Klubovi koji nemaju direktnog lokalnog suparnika odlučni su pronaći ga. Najveće gnušanje Fiorentine usmjereno je ka Juventusu. Naravno, suparništva se i mijenjaju. Pojava novih bogatih klubova kao što su Chelsea i Manchester City promijenila je način na koji klubovi promatraju konkurente. Od 2005. godine, Liverpool i Chelsea postali su veliki suparnici ne zbog toga što su slični, već zato što su toliko različiti. Uspjeh Chelseaja, kojim je upravljao naftni milijarder, predstavljao je sve suprotno vrijednostima kojima je Liverpool davao važnost. Naravno, navijači Liverpoola i dalje više mrze navijače Manchestera, ali ovo samo pokazuje da suparništvo nema uvijek veze s geografijom. Suparništvo nastaje kada jedan skup vrijednosti osporava drugi. Chelsea je doveo u pitanje osjećaj identiteta Liverpoola uzdižući se do uspjeha preko noći, bez dugogodišnje tradicije osvajanja trofeja.
Suparnici nas izvlače iz zone ugodnosti i navode suočiti se sa sobom, i spoznati ko smo. Male razlike čine naše susjede najvećim neprijateljima. Bilo da se radi o lokalnom suparniku ili ne, jedno je sigurno – neprijateljstvo se rađa, jer suparnik ugrožava mitove koje si govorimo o sebi, kao i o klubovima koji nas predstavljaju.
