FK Atletik Bilbao (Athletic Club Bilbao) je španski fudbalski klub iz grada Bilbaa u pokrajini Baskiji, koji se takmiči u Prvoj ligi Španije (Primera División).

Fudbal je u Baskiju došao posredstvom engleskih trgovaca. Novi sport je polako uzimao maha i počeo potiskivati tradicionalne sportove toga podneblja. Tako nastaju i prvi klubovi FK Bilbao osnovan od strane engleskih rudara i lučkih radnika i Atletik klub, osnovan od strane baskijskih studenata koji su se vratili sa studija u Engleskoj. Ova se dva kluba spajaju 1902. godine u jedan pod nazivom Club Vizcaya a 1903. nastaje Athletic Club de Bilbao.

Posle osnivanja klupske boje su bile plavo-bele pruge, no 1910. prihvata za službene klupske boje crveno-bele vertikalne pruge koje su i danas zaštitni znak ovog kluba. Čini se da je razlog za odabir ovih boja bila činjenica što su lučki radnici iz Sanderlenda donieli vlastite dresove iz svog grada kao poklon domaćinima, a ti su dresovi bili crveno-beli. No, postoji i druga verzija da se promena dogodila iz vrlo praktičnog razloga, a taj je da je u to vreme cena crvene tkanine bila znatno niža od plave. Od samih početaka klub počinje ostvarivati zapaženije rezultate.

Klub nikada nije ispao iz španske Prve lige od njenog osnivanja 1929. godine i time je uz bok velikanima kao što su Real Madrid ili Barselona. Klub je jedan od najtrofejnijih u Španiji: osam puta je bio prvak Španije, a 24 puta pobednik Kupa Kralja (Copa del Rey). Osvojili su još i Superkup 1984. i 2015. godine te igrali finale UEFA kupa/Lige Evrope 1977. i 2012. godine.

Nadimci kluba su Rojiblancos ili Zurigorri po klupskoj boji, crveno-belim prugama i Los Leones (lavovi) po mestu gde se nalazi stadion kluba, a koji je smešten uz crkvu San Mamés, sveca koga su bacili lavovima koji su ga odbili pojesti.

Čudno je biti Bask. Taj misteriozni narod smestio sa dve strane Pirineja.

Pričaju nesvakidašnjim jezikom – euskara, koji sa svim tim “čk”, “ks” i “tč” kombinacijama glasova zvuči kao da je namerno napravljen da bude neprijateljski. Da “pljuješ” sagovornika.

“Na granici Španije i Francuske, a opet bez francuskih manira i španskog šarma”. Tako pričaju o njima.

Najčudnije je biti Bask za vreme leta. Kiša pada gotovo svakog dana, tako da oni nisu zaokupljeni udovoljavanju turistima na plažama i baš ih briga za letnji prelazni rok. Ovo poslednje odnosi se na navijače Atletiko Bilbaoa koji leto mogu i da prespavaju.

Tokom leta ostaju bez omiljene razonode mnogih fudbalskih navijača. Nema prelistavanja novina, čitanja foruma i “rifrešovanja” portala u potrazi za novim transfer glasinama. Njima je lako, znaju koliko je uzak taj korpus igrača koji njihov klub može da dovede – ograničen je na ne tako veliki broj fudbalera, a postoji lepa verovatnoća da ste novog napadača već sreli u redu za talose ili ste se mimoišli dok ste bežali od pomahnitalih bikova na ulicama Pamplone.

Novi idol navijača je verovatno već počeo da igra fudbal u mlađim kategorijama Atletik Bilbaoa ili je tu, negde u blizini. Od početka mu je usađena ljubav prema crveno-belim bojama njegove “reprezentacije”. Zato je toliko teško njihovom fudbaleru da promeni klub. Suze Andera Erere i Arica Aduriza su iskrene, za njih poljubac u grb ne znači koliko i prislanjanje usana na šolju jutarnje kafe…

“Radije bih plakao sa vama nego se radovao sa drugima”, rekao je nedavno Iker Muniain, Bilbaovo dete.

Gde uopšte žive Baski?

U Španiji, u pokrajinama Baskija i Navara, i u Francuskoj u pokrajini Severna Baskija. Na tom području živi malo više od dva miliona ljudi, ali se tek oko polovine njih na popisu izjasni kao “Bask”. Uzmete u obzir i koliko fudbalera ima u milion stanovnika i imate spisak želja čelnika Bilbaoa!

Baski takođe žive i u Južnoj Americi, ali se uglavnom tamo ne izjašnjavaju tako, mada verovatno pamtite slučaj da je pre nekoliko godina za Bilbao igrao i odlični štoper Fernando Amorebijeta koji je rođen u Venecueli, ali je odrastao u Baskiji.

Atletik Bilbao od svog osnivanja ima pravilo da u klubu mogu igrati samo fudbaleri koji imaju “baskijske krvi”. I to pravilo više od sto godina nije prekršeno. Samo, s vremena na vreme, postaje malo fleksibilnije, taman toliko da klub zadrži autentičnost, ali i prvoligaški status koji nikada nije izgubio.

Nikad. Nunca.

Medjutim dolaskom velikih sponzora ipak je prekrseno pravilo o dovodjenju “stranaca” ali i ti stranci su ipak imali veze sa Baskijom pa su prihvaceni kao domaci.

Tokom bogate istorije, u timu koji uz Real i Barselonu nikada nije ispao iz Primere nastupalo je tek pet inostranih fudbalera. To su Visente Biurun, Fernando Amorebieta, Havijer Ituraiaga, Ajmerik Laporte i Biksente Lizerazu. Šesti strani igrač koji će zaigrati u Bilbaou je – Kristijan Ganea. U pitanju je defanzivac rođen u Rumuniji, ali se u ranom detinjstvu doselio u Baskiju, pa prema modifikovanim “pravilima” sme da nastupa u ovom klubu.

U nekim krajevima Španije, naročito među frustriranim navijačima, postoji priča da su dve titule Atletik Madrida i dve Real Sosijedada s početka 80-ih godina bile u stvari “političke titule” kojima je plaćen socijalni i politički mir. Navodno, reč je o određenim ustupcima učinjenim terorističkoj organizaciji ETA, ali za to, naravno, nema nikakvih dokaza. Istina je da su i Atletiko i Real Sosijedad tih godina imali odlične ekipe i ne bi trebalo olako eliminisati njihove sportske zasluge, mada u svemu što radi Atletik Bilbao ima (i) politike. Usotalom, Real Sosijedad i Atletik Bilbao bili su protagonisti istorijskog događaja 5. decembra 1976, kada su pred meč na starom stadiona Atoća u San Sebastijanu izašli na teren noseći baskijsku zastavu Ikurinju. Bilo je to osam meseci pre prvih slobodnih parlamentarnih izbora i samo godinu dana posle smrti Franka. Policija je bila zatečena, ali nije smela da interveniše jer bi to značilo opšte krvoproliće. Tako je zabranjena Ikurinja ušla na javnu scenu zahvaljujući fudbalu.

Svi predsednici Atletik Bilbaoa u postfrankovoj eri (od kraja 1975) bili su ili članovi ili simpatizeri Baskijske nacionalne partije (PNV) i u Španiji važe kao “nacionalisti”, isto kao i pripadnici nacionalnih partija u, recimo, Kataloniji ili Galiciji, ali za razliku od našeg poimanja tog izraza, “nacionalno” nije isto što i “nacionalističko”. PNV je “nacionalna partija” koja u suštini ima za cilj osamostaljenje Baskije i ujedinjenje svih teritorija koje se smatraju baskijskim po čuvenoj formuli “3+3+1”(tri provincije u Španiji, tri u Francuskoj, plus Navara), ali ne žuri…

Preko ljudi koji ga vode, Atletik je formalno blizak PNV-u, ali za Atletik navijaju svi slojevi. Klub se s razlogom ponosi podatkom da je osam-devet igrača Atletik Bilbaoa za vreme španskog građanskog rata učestvovalo na dugoj turneji po Evropi i Južnoj Americi tokom koje su prikupljana sredstva za republikansku stranu u bratoubilačkom krvoproliću. Neki od tih igrača ostali su u Južnoj Americi i tamo napravili karijere.