Priča se naziva “Žuti i bijeli kombi – Sarajevo 2007”, napisana od strane grupe Škripari Široki Brijeg koja je gostovala na utakmici reprezentacija Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Jedna priča koja do sada nije objavljena nigdje. Jedna priča u kojoj smo se mi kao dosta puta do sada pokazali na jednom ne tako jednostavnom putovanju. Od početka kada smo krenuli znali smo zašto idemo, znali smo na što trebamo paziti. A sve ostale situacije na koje smo nailazili rješavali smo najbolje kako smo znali i mogli u tom trenutku. Pročitajte što je bilo na reprezentativnom ogledu BiH-Hrvatska u Sarajevu 22.08.2007. godine.

Priča o žutom i bijelom kombiju koja je tih dana ispunila stupce u BiH medijima je počela onog trenutka kada se saznalo da naša Hrvatska igra prijateljsku utakmicu sa BiH. Kraj kolovoza, idealna prigoda za lijep navijački izlet. Nismo se uopće trudili ići na neku masovnost, a na ovakvo gostovanje smo mogli bez problema.Odlučili smo da ćemo kao grupa ići sa tada manje više standardnom ekipom sa gostovanja, 20-25 ljudi i to je to. Dan dva prije polaska smo sredili 2 kombija, sredili 20 karata i uplatili sve što smo trebali.

Pošto je gostovanje privuklo veliki interes s svih strana su nam kao „veteranima“ Bosne stizali upiti, najave itd. Tako da je taj dan kroz udrugu prošlo dosta navijačkih ekipa iz Hrvatske i manje više smo planirali da u nekoj koloni zajedno dođemo u Sarajevo. No kako to kod nas uopće biva , uvijek se nešto mora iskomplicirati. Kad smo se i mi konačno skupili pozdravili s momcima koji su nas čekali, iskomplicirao nam se prijevoz te smo morali ići u Mostar po isti. Tako da su ostali krenuli nešto ranije. A mi smo kad smo preuzeli naša dva kombija s vozačima lagano krenuli za svima, nas 22 i 1 momak iz Exil B. Uz put smo sreli masu naših , uz put, uz pretjecanja svako malo po neko auto, busevi Čapkljina, Mostar. Nas dva kombija te jedan auto ekipe BBB iz Mostara. Negdje oko Jablanice smo stigli kombi Torce i Demona koji su bili kod nas ranije te smo zajedno nastavili dalje. Već jako veseli, u kratko od svega postaje sve zanimljivije. Naš standardni vozač kao i inače je pripremio „arsenal“ ali kad je vidio što smo mi imali samo je slegnuo ramenima i rekao ima da taremo (kasnije nas je po prvi put ostavio na cjedlilu).

Stalno smo se čuli sa ostalima tako da smo već prije Konjica imali jako dobru ekipu 4-5 kombija te nešto auta. I kako to obično biva na prvom semaforu u Konjicu prvi problem. Desno se nalazi par kafića u kojima su sjedile neke lokalne baje, kojima nije trebalo puno da započnu provocirati. Kako sam naveo mi već jako veseli, tako da nije trebalo niti puno nama da reagiramo. U tren oko je nastao metež naš bijeli kombi te kombi Demona su nabrzaka preuredili kafiće po svojoj volji a oni koji su se pravili „baje“ su uglavnom dali petama vjetra. Ostali nisu imali potrebe niti izlaziti. Na idućim semaforima u centru grada sasvim druga slika. Mi spremni i nabrijani a oni tada baš i nisu bili , lagano nastavljamo istim tempom. Usputna stajanja, i dobra procjena da bi Ivan sedlo trebali proći sami je i upalila (pustili smo sve sa HR tablicama da idu prije nas, a mi smo lagano kaskali iza). Kombi Torce te Demona je murija blokirala na Ivanu a mi smo lagano iskulirali. I sve tako sami išli do Hadžića gdje smo stali na pumpu u naumu da pričekamo još neke momke i da zajedno uđemo u grad a usput pustimo autobuse koje smo prolazili da idu ispred. No kako to biva čekanje se malo odužilo, a ljudi su bili sve „veseliji“ tim putem su nailazili i navijači BiH i malo po malo po malo postalo je sve vruće.

Bezvezno zaljetanje na jedan auto , umalo dolazi do saobraćajne. Skužili smo ako ostanemo tu da su daljnji incidenti neminovni pa se brzo trpamo i krećemo dalje, ali na našu nesreću momci iz prije spomenutog auta su već alarmirali policiju koja je čekala na idućem raskrižju „kiseljačkoj petlji“ lagano nas izdvajaju na stranu. U tom trenutku smo pomislili da nam je to kraj putovanja (radi najobičnije gluposti) no na kraju se pokazalo kao dobitna kombinacija. Standardno maltretiranje policije koja je ovaj put imala pravo, cinkanje Bosanaca. U međuvremenu pod pratnjom prolaze svi koje smo preticali te autobusi iz Srednje Bosne i svi ostali. Policija nas želi vratiti ali sposobnost snalaženja, lukavstva i uvjeravanja je ovaj put upalila. Nekako smo ostali na tome da je to bio izolirani incident nekoga tko je već otišao s pumpe prije nas i uvjerili da nismo mi. Odjednom policija dobija dojavu za neke nerede u gradu i kreće a nas ostavlja same, to nas je u biti i spasilo.

Koliko smo se razočarali mogućnošću vraćanja nazad toliko smo se oduševili ovakvim razvojem događaja. Jos sat i pol do početka utakmice. Mi smo bili na samom ulazu u Sarajevo bez pratnje, bez ikoga naš žuti i bijeli kombi. Bijeli je bio „uništen“ i ekipa u njemu ravnodušna ali doslovce ravnodušna, unatoč upozorenjima tek su postali ozbiljniji nešto kasnije, u našem žutom malo drugačija slika Uzimamo neka priručna sredstva uz put, boca smo imali na izvoz a iz štekova se vade i ostale stvari. Već tada momci su bili spremni.

Lagano ulazimo u Sarajevo, na mjestima gdje smo mi mislili da će biti nešto nije bilo ništa, ali što smo dalje ulazili u grad primjetili smo par auta kako idu za nama, do nas , okolo nas (baš neprimjetno). Čekali su pogodan trenutak, čekali smo i mi. Probamo zvati naš drugi kombi al’ ne uspjevamo tako da je vozač dobio instrukcije da njih ne smiju izgubiti jer su bili iza nas. Ali na jednom semaforu mi hvatamo zeleno ali bijeli ostaje na crvenom i događa se ono što smo i predvidjeli. Iz par auta izljeću ljudi i napadaju bijeli kombi. Istog trena iz našeg kombija još dok je bio u pokretu iskaču momci, vozač staje i doslovce cijeli kombi je trčao preko par traka prema našim momcima i napadačima. Već tada se ipaljuju rakete, neki njihovi nas probaju doslovce gaziti autima koje zasipamo bocama/bakljama. Uglavnom u tren oka se stvorila velika guzva mi smo pobacali što smo imali, popalili baklji i na prvu po njihovom priznaju tom reakcijom rastjerali ostale koji su tek pristizali a onda smo se dokopali ovih koji su se precjenili i nisu mogli krenuti s mjesta. Kako smo prošli i mi i oni možete pretpostaviti, iskreno meni jedno od dražih izljetanja a bilo ih je tih godina dosta. I svega što smo u tom trenutku napravili. Zamislite situaciju kako 10 ak ljudi trči kroz nadolazeća auta s ciljem da se dokopaju do svojih prijatelja usput se koristeći svim sredstvima da odbiju napad te njima pomognu, adrenalin na 100%. Oni su uspjeli razbiti 1 staklo na kombiju i to je to u izravnom okršaju na cesti su doslovce pregaženi i pobjegli a oni koji su mislili napasti su samo produljili dalje. Tek tada primjećujemo da je naš vozač s kombijem otišao par kilometaram dalje, da smo ostali sami na sred goleme avenije, očekujemo novi napad ali ništa. I lagano, pješice krenemo uz bijeli kombi ka žutom. Nekih 10-15ak minuta dok smo došli do njega (zadnjih 100ak m smo se utrpali svi u bijeli jer smo već postajali umorni).

Stižemo do kombija j…. m….. vozaču koji se po prvi puta baš bio izgubio ali nas smiruje kad je rekao,svasta sam s vama doživio ali ovo u svom životu nisam vidio“ i tu nastaje smijeh, sretni jer nikome nije bilo ništa, jedan naš je imao razbijenu glavu ali nekako sam dojma od „prijateljske vatre“ J. Dolazi patrola murije ali nam u prolazu samo dobacuju, snađite se sami. I opet jesmo dolazimo sami do parkinga Zetre. Dočekuje nas par naših koji su išli busevima iz Mo ili ČP te ekipa Torce i Armade ostali su već bili ili na ulazima ili na tribini. Već se pronio glas o akciji i nitko ne vjeruje da nam nije ništa J. Podjelimo ostalu pirotehniku i lagano iz mraka parkinga idemo u grupi ka ulazima. Iskreno nisam nešto posebno primjetio murije okolo ako ih je bilo. Ulazimo na ulaz sa strane i preko cijele tribine dolazimo u sredinu kopa kako sam naveo već je glas o incedentu prostrujao a tu saznajemo da je još par ekipa imalo slične dogdovštine u različitim djelovima grada te da je nešto ljudi i vraćeno.

Na stadionu standardno razvaljivanje bosanaca u svim segmentima. Mi što smo planirali unijeti na stadion i unijeli smo tako da je većina pirotehnike (baklje,dim) bila naša a svako malo smo častili ostatke tribina raketama. Upravo nakon jedne koju je ispalio naš momak usljedio je i upad specijalaca, to ste gledali na klipovima. Brutalnost su pokazali kao i svaki drugi put, ali niti njiih se nije štedilo. Nakon toga su već počele pripreme za povratak jer se očekivalo da bi moglo biti veselo. Prevarili smo se u vezi toga, ali mi smo imali još jedan „šok“. Vozač bijelog kombija je nestao, inače lik je bio Musliman s lijeve obale i valjda mu je bilo previše svega i doslovce je nestao ostavivši momke bez prijevoza. Snalaze se, trpaju po busevima ili kao su već stigli. Lagano krećemo u velikoj koloni sa parkinga. Na izlazu iz grada štićena kolona, po prvi put tog dana nas vodi obilazno prema Zenici, znači nismo prošli kroz grad, sve nas je manje više razočaralo. Nabrzaka se dogovoramao u putu s par ekipa da krenemo prema Srednjoj Bosni i izbjegnemo pratnju, tako je i bilo. Skrećemo za busevima ekipa iz Srednje Bosne, brzo pratnje nestaje a mi se grupiramo i stvarno se stvara jedna respektabilna ekipa. Par kombija mi, Torca, Boysi Mtk, Mo..Dolaze dojave da se putem napada štićena kolona te da se rabijaju stakla. To nam još više diže adrenalin. Lagano se u koloni vraćamo na M-17. Gdje smo trebali izići izišli smo, što smo trebali napraviti napravili smo. Putem nismo naišli ni na što čime se nismo mogli i znali nositi i bez problema smo se vratili do Mostara taman kad je ekipa iz buseva rastjerivala dobrodošlicu na lijevoj obali. Par pića kod nas, rezimiranje događaja i razilaženje. Dao Bog više ovakvih gostovanja, ovakvih akcija te zajedništva.

(priča preuzeta sa skripari.org)