Horde zla: Nad nama se liječe kompleksi od glavnog grada

Fudbaleri Sarajeva jučer su savladali Čelik u Zenici sa 2:0 u okviru drugog kola Premijer lige BiH.

Bordo klub je nakon poraza na domaćem terenu od Zrinjskog uspio da upiše tri boda na tradicionalno teškom gostovanju na BIlinom Polju. Međutim, pred početak ove utakmice došlo je do sukoba između policije i navijača Sarajeva. Horde zla su danas preko svoje stranice uputile zvanično saopštenje koje prenosimo u cjelosti.

 

“Početkom nove sezone Premijer lige BiH u fudbalu tako su počeli i problemi sa navijačima koji prate svoje klubove na gostujućim utakmicama. Zapitajte se, da nije tih navijača, da li bi cijeli taj cirkus zvani Premijer liga BiH imao smisla? Za koga bi se igrao? Ono što godinama važi za ustaljenu praksu je odnos zeničke policije prema navijačima koji dolaze iz Sarajeva, konkretno jučer Hordama zla.

 

Očito primjer Anera Kasapovića nije dovoljan nadležnim organima da narede kako se represija mora smanjiti, osim ako ne želimo novi primjer. Ili možda neko ipak želi? Žalosno je reći, ali ono što prema nama osjećaju “gospoda” policajci iz MUP-a ZE-DO kantona je klasična i očita mržnja. Ispoljavanje svakog vida bijesa, sile, omalovažavanja je zagarantovano prilikom bilo kojeg konflikta. Jučerašnje sistematsko razdvajanje automobila u manje grupice te navođenje u pogrešne ulice koje su uglavnom bile prepune domaćim navijačima te samim tim stvaranje sukoba je bilo ciljano od strane zeničke policije.

 

Naravno svaki od tih sukoba na više lokacija u gradu je za nas završavao loše jer smo po ko zna koji put pretrpili represiju od strane policije, prekršajne i krivične prijave. Same scene hapšenja su potresne. Sa lisicama na rukama, na podu, okrenuti glavom u pod leže momci koji su došli podržati svoj klub samo 70km od Sarajeva, a kao da su došli u drugu državu. Šutanje nogama, psovanje sarajevskih majki i svaki drugi metod vrijeđanja izaziva osjećaj gađenja svakom normalnom umu koji sve to gleda ili sluša sa strane.

 

Mediji i masa u BiH nisu ni svjesni da se nad nama liječe kompleksi od glavnog grada. Svoje frustracije, lične probleme, ekonomsku situaciju u Zenici liječe policajaci koji daju potpunu podršku domaćim navijačima u svojim kukavičkim provokacijama, napadima i slično. Nešto slično nam se desilo i prije par mjeseci po povratku iz Banja Luke. Batine koje smo dobili u Žepču, opet od strane policije ZE-DO kantona, ne mogu se prenijeti na papir. Uglavnom su i one bile na podu, čizmama, kundacima i čime već ne. Sve to naravno u mraku, kada niko ne vidi i eventualno ne može snimiti.

 

Ovom prilikom pozivamo smijuriju zvanu nogometni, ili ako hoćete fudbalski savez BiH da smiri svoje huligane iz policije. Pored toga što se u BiH igra jedan od najgorih fudbala u Evropi, vi i ovo malo nas koji ga gledamo želite da otjerate. Ako vam je ipak to u cilju, onda ugasite ovo sivilo, ukinite kompletnu ligu. Dosta života smo izgubili, nema potrebe za još više. Svaki vaš udarac čini nas jačim… ali jedan od vaših udaraca može biti poguban, kao što je bio onaj Anerov.

Nikada ne znate koga udarate na podu, bez osjećaja i milosti. Možda srčanog bolesnika, nekoga sa specijalnim potrebama, nekoga koga baš ne bi smjeli. Nije ovo slučaj sa nama samo u Zenici, policijska represija je u cijeloj državi, ali ova zenička graniči sa granicama normalnog. Moralno odavno ne postoji”, navodi se u saopštenju.

UVAŽENA ŽALBA: HAJDUK PROTIV BRONDBYJA S GLEDATELJIMA!

UEFA je Hajduku uvažila žalbu, Bijeli će u četvrtak nakon 75 dana konačno biti domaćini na Poljudu. Brondby će u 3. kolovoza u 20:30 sati dočekati ispunjene poljudske tribine, a u obrazloženju odluke Disciplinskog tijela UEFA-e kazna Klubu je preinačena.

Hajduk je kažnjen zbog ”rasističkog ponašanja” na prvoj utakmici 2. pretkola Europske lige u Dugopolju te će za uzvratnu utakmicu 3. pretkola s danskim predstavnikom trebati zatvoriti najmanje 500 sjedećih mjesta, odnosno jedan sektor. Uz to, Klub treba platiti ukupnu novčanu kaznu od 35.000 eura.

Navijačke priče: Krvavi derbi 1996

U napetoj i iskrenoj priči o davnom derbiju Dinama i Hajduka (22.09.1996.), autor bez zadrške i dlake na jeziku svjedoči o ulici, huliganizmu i navijačkim danima nekih prošlih vremena. Uživajte…

Bio je to dosadan petak 22.09.1996.g., a ja i Karlo Zanki smo, ispijajući pivo, čekali ostatak ekipe da, po običaju, ubijemo večer u zadimljenoj birtiji Kluba zanatlija ili Tri volta.

Karlo je već tada, sa svoje 22 godine, imao 3 godine zatvora i bar duplo više komune i popravnog doma, zbog nebrojenih delikvencija, tuča i provala (uglavnom u trafike i ljekarne). Da, bio je ovisnik od prvih dana otkada je, po uličnoj legendi, UDBA podvalila heroin splitskoj mladeži.

 

 

Kako je tri dana prije izašao iz zatvora, bio je čist i tada bi mi bio najzanimljiviji, jer bi mu mozak radio sto na sat smišljajući zabavu, samo da ne misli na dop. Promatrao sam ga kako šeta gore-dolje, kao u ćeliji, uvijek šminkerski dotjeran. Na nogama lakirane, crvene Dr. Martens cipelice, ultramoderne Mustang leviske iz sinoćnjeg izloga, plava košuljica i čičkovim uljem zaklizana kosa unazad do repa, jer se palio na južnoameričke gangstere, zbog čega sam ga i zvao Don Corleone.

Odjednom udari šakom od dlan i usklikne:
– Ajmo!
– Di ćemo? – pogledam ga zbunjeno telečim pogledom.
– U pičku materinu. – I krene tajanstveno kroz Dioklecijanov podrum. Ja za njim. Promislim; što god bilo, sa njim neće biti dosadno.
Zaustavi se na rivi kod onog kioska „Noć i dan“ i naruči dvije boce Jure i mineralnu. Žena je povikala;
– Momak, a platit? – A Zanki se nasmijao, ono, kroz usne, koje su prikrivale nedostatak zubi i odgovorio;
– Evo šinjorina, taman iden po pare, ka. – i otišao. Do željezničkog kolodvora.

 

 

Tamo mi je objasnio da idemo u Zagreb i da se do nedjeljne utakmice sa Dinamom malo zabavimo, a da su njegova briga novci i spavanje. Vlak je polazio za pet minuta i nije bilo vremena razmišljati niti mobitela za javit se kući. Samo sam ušao u vlak, a putovanje se pretvorilo na cjelonoćno nadmudrivanje sa noćnom morom navijača – „Brkom kontrolorom“ .
Ipak, malo u wc-u, malo ispod sjedala i eto nas u 7.00 u maglovitom Zagrebu. Na Tomislavcu sjedamo u tramvaj i odvozimo se kod njegovog zatvorskog prijatelja u Borongaj.

Otvara lik vrata, kad ono ćelava kopija Zankija, isti pogled, godine, ožiljci po licu, a ruke izrezane i sa lošim old school tetovažama.
Uglavnom lik živi sa bratom i nekom cigankom, koju je, valjda, doveo da mu kuha i za sex. Stan derutan, prava socijalna slika velegrada, kakva odudara od uštogljenih  HTV reportaža o gospodskom gradu Zagrebu.
Brat mu zagriženi Boys mojih godina, vidi se da nas gleda sa mržnjom, iznerviran što nas je ovaj doveo u stan. Ciganka pušta nekakvu narodnu muziku, a ovaj Boys je hvata za kosu i viče;
– SLUŠAJ KURVO, OVO TI JE ZADNJI PUT DA MI U KUĆI PUŠTAŠ TA SRPSKA SRANJA, JEL TI JASNO??
Brat iz zatvora ustaje, u ruci drži nož sa kojim je taman rezao kruh i prilazi mu govoreći psihopatski usporeno;
– Dečko, ohladi da te ne bi morao ohladiti, kužiš?
Ne boji se ni Boys, pokazuje na vrat i prkosno mu kaže;
– Reži pičko narkomanska!
U tren ih razdvajamo, a Zanki mi namigne;
– Aj Juka brate, otiđi di sa momkom popit pivu, ka.

Šetamo tako u tišini put tramvajskog okretišta. Je da je deveti mjesec, ali ovo je Zagreb i hladno je pa nosimo jakne. On je tipičan Boys toga vremena, ćelav, zelena spitka, a na ramenima ušivena britanska zastava i buldog.
Oboje smo hard core navijači suprostavljenih klubova i teško nam pada ovo prisilno druženje sa neprijateljom. Sjedamo u neku birtiju na Kenedijevom trgu i pijemo pivu, razbijajući tišinu formalnim pitanjima. Ipak, nakon sat vremena i desetak piva, to više nije biće sa druge planete nego normalan momak, kojemu je pun k…c i brata i neimaštine i Tuđmana koji mu je odnio sveto ime kluba.
U razgovoru saznajem da pokušava normalno živiti, da ima curu i, za razliku od brata, pošten posao, a da mu je Dinamo smisao života.
Sad kad smo pričom odbacili tu krinku navijačkog folklora, tu zapravo isforsiranu, nepostojeću  mržnju, sad smo samo dva dvadesetogodišnjaka koji uživaju u nesvakidašnjem druženju i hvaljenjem uspjesima svoje grupe. Ljudska psiha je jebena stvar. Jutros bi me ubio od mržnje, a sada poslijepodne.. Sada bi bio spreman stati u obranu mene, ma sad da me njegovi napadnu. To je taj fenomen zvan – navijač.
U jednom trenutku me prijateljski upozorava;
– Čuj frende, bil sam jučer na sastanku grupe i moram te upozoriti, veliko zlo se sprema sutra, kužiš? Pazi se!
Pokušavam mu objasniti da smo mi Torcida i da, iako je bilo čarki zadnjih par godina, ne vjerujem da se može dogoditi da nas mogu napasti tako brojne. Pali cigaru i kaže;
– Buraz, vremena se mijenjaju. Nama je dosta vašeg kurčenja po gradu i Tuđmanovih drotovskih kerova. Velim ti, zajebana se ekipa okupila i zlo je u zraku. Al kako bilo, ako sutra budemo na crti, zaobići ću te! – I nasmije se. Ja također potvrdim sa ironičnim osmijehom.
Momak je zaista bio mangup, što me iznenadilo, i vidjelo se po njegovom stavu da se taj ne povlači, ali, nek’ mi oprosti, njegovu grupu sam, bez obzira na nerede zadnjih godina u Bergamu i Auxerru, držao za cirkusantsku.

Dolazimo predvečer u stan, Boys otvara vrata i opsuje;
– Isus ti mater jebal, smradu narkomanski…puj!
Zanki i kompanjon mu ušlagirani k’o dva Marleya. Svaki na svojoj stolici, ruke im u džepovima, brada na prsima, a u ustima im izgoreni opušci. Zanki se odmah pravda;
– Brale, kaa, nisan ufura, povuka san, ka, na foliju malo, za priku starog, ka..
Odmahujem rukom, ni ne ljuteći se, shvativši to kao logičan slijed događaja, kad-tad.
Oko 21 je Zanki već k’o mladić dobar i na putu smo za trg, gdje idemo u kafić na Cvjetnom, kod nekog njegovog slijedećeg intelektualca.

 

 

 

Kupujemo cigare na trafici kod hotela Dubrovnik i ja se okrenem, a ono sa druge strane stanice skinsi. Njih bar deset. Možda i više. I gledaju prema nama. Šapnem Zankiju;
– Skinsi priko puta, ne okriči se! Ne sviđa mi se ovo. – A Zanki, hladno;
– Vidija san brale. Nemamo rekvizita za borit se. Amo pomalo put Cvjetnog, tamo mi je ekipa, ka.

Mi lagano iza ugla. Oni za nama. Mi ubrzamo, oni također. Kako su bili nekakvi radovi desno prema Cvjetnom, ostalo nam je samo da idemo pravo Gajevom. Iznenada Zanki zaviče;
– SAD JUKA, ŠPRINT! – I stanemo trčati Gajevom iz sve snage. Skinsi za nama. Viču;
– TOVARI! DRŽ’ IH MAMU IM JEBEM!
Prolazi sto, dvjesto metara, ali skinsi ne odustaju. Nadam se da hoće. Hvata me paničan strah jer ovi ne odustaju, a putem ne nailazimo na nikakvu letvu, bocu, bilo što..
Nemam kondicije i znam ako stanem da neću imati snage za borit se. Sekunde prolaze kao vječnost, već smo najmanje petsto metara pretrčali, pogledam Zankija, on se smije. Jebote, jebeni psihopata se smije sa onim krezubim osmijehom. Što više trčimo, njegovo smijanje je bolesnije i glasnije;
– Braleeeee, ubiče nas ovi lapani izad, ahahahahaaa, najebali smo ka..ahahahahahha…
Najradije bi stao pa njega počeo tuči od muke. Skrećemo lijevo ka Zrinjevcu, deset pari čizmica i dalje uporno sprinta za nama. Otkuda im takav polet u Martinsicama?
Gotovo smo već kilometar u sprintu i ja panično tražim prvi kafić u koji ću uletjeti i dohvatiti kakav nož ili bocu, kad ono ispred hotela Palace grupa temeljnih policajaca. Sram me priznati, ali prvi put sam im se tada obradovao k’o Isusu! Ulijećemo u hotel pored zbunjenih pandura, a skinsi zastaju. Ali ne odustaju.
Pokušavaju zaplašiti i policiju. Mi iza stakla uživamo u predstavi. Naravno, Zanki je sad već u pred infarktnom stanju od smijanja. U rekordnom vremenu ulijeću dva džipa specijalaca, a skinsi se konačno povlače. Mi iskorištavamo gužvu i nestajemo u suprotnom pravcu. Putem mi Zanki objašnjava da ima neobjašnjiv napadaj smijeha u opasnoj situaciji. Kakva neobična devijacija.

Na Cvjetnom prolazimo kroz neki uski prolaz, pa iza nekakvih dasaka kroz dvorište, pa kroz stambenu zgradu na drugi ulaz i tek tada dolazimo pred nekakav, ajmo ga nazvati po domaćinski – birc.

Ilegala ljuta. Sve sami sumnjivci, oko šanka i na biljaru, a sa juke boxa svira Mišo Kovač.
Zanki se izgrli sa bradatim gazdom i nakon pet minuta priče nestanu iza nekih vrata.
– Mamu mu j…em. Zato je on iša na Hajduka – Promislim u sebi i nastavim piti pivo na šanku.
Večer je prolazila zanimljivo, takvu raznoliku svitu čudaka koji su prodefilirali kafićom u životu nisam vidio. Zanki se, punih džepova novaca, nakon „sheme“ sa gazdom, zadovoljno upucavao četrdesetogodišnjoj tetoviranoj konobarici, po svoj prilici bivšoj ovisnici i tko zna što još u bogatoj biografiji.
Najneobičniji događaj večeri mi je bio zatvaranje tog kafića. Kao u nekoj velikoj, složnoj obitelji, desetak preostalih gostiju je uhodano uzelo iz neke prostorije one školske strunjače i svatko je na svome mjestu utonio u san. Do mene Zanki, a do njega ona primadona.
Tokom noći me budi neko krljanje i mumljanje, okrenem se i vidim njegov kretenski osmijeh i gospodičnu sa.., jeli, „onim“ u ustima. Strunjaču prebacim na drugi kraj prostorije, a osobnu i novce spremim u patiku.

Ustali smo oko deset i mamurno štrapali put trga na tramvaj za Maksimir, gdje smo se trebali naći sa ostatkom ekipe. Kiša je padala kao iz kabla, napunivši ljudima staru ZET-ovu dvanaesticu do raspadanja. I onda na Tomislavcu scena. Četiri Boysa okružili mulca, tuku ga i trgaju mu Hajdukov šal sa vrata. Povičem;
– AJMO ZANKI, UBIT ĆE GA!
Ovaj jedva dočekao i stanemo se probijati kroz gužvu prema vratima. Odjednom mitska situacija.

Priđe im pedesetogodišnjak u sivom šinjelu, pljunuti inspektor Clousae i pokaže značku.
Trenutačno ga napadaju šakama i nogama, ali ga ni jedna ne pogađa, jer, pazi sad, Clouse se brani karataškim katama, pa čak i jednom huliganu zadava i zadnji bočni nogom.  Stara yu škola samoobrane, urnebesno smiješno. Taman smo bili na izlazu, kad upada vod specijalne policije i gazi sve po redu. Vračamo se brzinom munje u tramvaj.

Kod stadiona se nalazimo sa Jokom, Bubijem i Kvasom, te Patuljkom iz Osijeka, Kohortašom koji ponekad prati i Hajduka. Poslijepodne nas je sto, možda i sto pedeset na potezu od parkinga do zoo-a, i uglavnom pijemo i napadamo Boyse u prolazu te im skidamo obilježja, revoltirani vijestima koji dolaze iz grada, o više napada na naše navijače i ono, što nas je najviše razjarilo – jutarnjim napadom na naše mlade igrače ispred hotela Palace. Smije se Zanki;
– Brale, to biće došli skinsi po nas, pa napali balavce, hahaha…

Do nas su došle vijesti o sukobu u Tkalčićevoj, Maksimirskoj, ma o još pedeset sukoba, svako tko bi došao, imao je svoju verziju. Mi, sad već dobro pijani, niti smo to shvaćali ozbiljno niti vjerovali u to, ali nam je odgovaralo da imamo opravdanje za razvlačenje ušiju Boysima u prolazu.
U velikom parku neka gužva. Približavamo se ja, Zanki i Bubi nekoj grupi naših koji skidaju šalove dvojici Boysa. Jedan od njih zapomaže i doziva krupnog, ćelavog Boysa u zelenoj spitki i sa, brat – bratu, 10 šalova Dinama oko vrata.;
– Pomozi buraz, vidi kaj nam rade!
Taman smo bili u naletu na tog lika, kad šok i nevjerica. Taj „Boys“ udara šamar zapomagaću, kači i njegov šal oko vrata i zadovoljno konstatira;
– Opala, još jedan u kolekciji.
Da, to je bio dan kad sam upoznao Čika Šaju, Vukovarca iz Splita i jednog od najkontroverznijih ljudi koje sam ikada u životu upoznao.

Onda nam je, dva sata prije početka utakmice prisjeo osmijeh. Na plato kod kućica za ulaznice, na onom uglu sjevera i zapada, ulijeće ne više od 10 Boysa i na galamu i šakama tjera, gotovo stotinu naših. Da, odgovorno tvrdim, živa i tužna istina.
Naši, nenavikli na otpor BBB-a, doslovno gaze jedan preko drugog i bježe prema šumi. A nas 7-8 iz šume juriša na njih. I zatiče jadnog Patuljka, Osječana koji je jedini ostao na crti i kojeg sada cipelare zbog toga što se usudio braniti čast nas Splićana.
Odbijamo ih i Patuljka izvlačimo, ali ovi ne okreću leđa. U Igri je i bokser i palica. Lagano pušimo, ali držimo crtu još, nadajući se pomoći iz šume.
Ali pomoć dolazi njima. Od pravca Pimpeka juriša još 50 Boysa. Spašavamo živu glavu bijegom u park i tu formiramo crtu sa 80-90 naših. Kiša kamenja sa jedne i druge strane, cesta nas razdvaja.
Boysa manje, nekih 50-60, ali puno bolja ekipa, za razliku od naših koji su više od pola „alealeština“, fazani koji su jaki samo u omjeru 10:1.
Boysi lagano, zaklanjajući glave od kiše kamenja, prelaze cestu, a zadnju prepreku im radi Šajo, zatvorivši ogromna vrata Maksimirskog parka, zbog čega biva pogođen sa kamenom i opečen kroz ogradu bakljom. U cijelom tom cirkusu ostajem šokiran kada na crti, kao po nekom proročanstvu, ugledam Boysa sa kojim sam dan prije pio. Namigne mi i krene prema drugome iz moje ekipe. Ja također.
Prije pada ograde, upadamo u restoran i iz dvorišta ljudima dijelimo one velike cjepanice drva i to nas spašava, jer ih obasipamo sa tim moćnim oružjem, tako da se Boysi opet povlače na drugu stranu ulice, ostavljajući nekoliko svojih na podu. Apokalipsa i kaos je blaga usporedba sa urlicima i lupanjem kamenja i cjepanica po glavama, autima i tramvajima. Sjećam se da je komad drveta pogodio i onog nesretnog dostavljača bureka sa kolicima.

Nevjerovatan sukob traje gotovo pola sata. Policija je između, ali su zaraćene strane još sa jedne i druge strane, s tim da je Boysa sad i više. Kolika je razina a straha bila među našim „običnim“ navijačima, svijedoći situacija kada iz tramvaja izlazi pedesetak vojnika, a „alealeština“ spasonosno pjeva spasiteljima: „O Četvrta, o Četvrta..“, misleći na slavnu splitsku brigadu, no osmijeh im jenjava kada im ovi stidljivo priznaju da su zapravo ročna vojska.

Sat prije utakmice policija raščišćava teren i mi ulazimo na stadion. Smijao sam se kako Šajo vabi obične Boyse na putu prema istoku, nudeći im kroz ogradu jedan od svojih šalova, pa ih pljuje ili pokušava uhvatiti za vrat, kad odjednom opet nered vani. Prema naših stotinjak, koji čekaju pregled za ulaz i policiji, juri više stotina Boysa i ruši sve pred sobom. Kako mi ne uspijevamo svi proći kroz onaj uski prolaz, iznutra im uzvraćamo kamenjima i sa par baklji, koje nalazimo na podu na mjestu gdje ih je policija oduzela našima na ulazu. U tom sukobu, navodno, biva ozlijeđen i tadašnji vođa BBB – Macko. Situaciju smiruje policajac iz Splita, koji u zrak puca iz pištolja i specijalna koja nadire sa zapada.

Utakmica ništa posebno, kiša je ugasila i onako ispod prosječno dobru atmosferu. Standardni repertoar vrijeđanja, predvođen dirigentskom palicom prevaranta Vokrija sa sjevera i Macka sa juga (npr. BBB: Neka cijela riva čuje da je peder sv. Duje..“, Torcida: „Srušili smo Zagreb grad, isti je ko Beograd“, BBB: „Što ste došli, kad ste znali, da ste ovde najebali?“, Torcida; Gazi, gazi, gazi Purgere..“, zajedničko vrijeđanje Tuđmana i tako 90 minuta) i istovremena bakljada od četrdesetak baklji.

Utakmica završava porazom hajduka od 2:1, a nas zadržavaju na stadionu još dva sata, dok istovremeno čiste ulice u okršajima sa Boysima, koji pokušavaju doći do sjevera. Valja napomenuti da je to prvi ozbiljan sukob BBB sa policijom od samostalnosti Hrvatske.
U jednom trenutku izvana dopire jak vonj suzavca, mi se trenutačno nalazimo na travnjaku, što mnogima dolazi kao dobra zabava, pa si neke mogao vidjeti obješene o prečku, drugi guraju ambulantna kolica, treći čupaju travu…

Tek oko 23 sata nas, uz do tada neviđeno osiguranje, sprovode pješke od stadiona, preko Kenedijevog, pa sve do glavnog željezničkog kolodvora.
Kako je nemoguče kontrolirati masu od 4000 ljudi, tako putem vlada povremena anarhija, jer revoltirani pojedinci napadaju putem simpatizere Dinama, doslovno ih čupajući iz tramvaja ili kafića, a dok neki poduzetničkog duha (čitaj: Zanki) gužvu koriste za pražnjenje polica sa pićem u usputnim marketima ili obijanje običnih škrinja sa sladoledom i dijeljenje ljudima oko sebe.Na glavnom kolodvoru policija razdvaja domaće Torcidaše i one koji moraju u vlak, pri čemu je jedan zagrebački policajac poprilično brutalan. U lice mu se unosi onaj isti, ćelavi policajac, koji je pucao ispred ulaza na stadion, iznerviran regionalnim uvredama kolege. Ne moram napominjati da je do Splita isti policajac bio junak kojem su se pjesme pjevale.
Vlak je bio prepun i kako smo ušli među zadnjima, gotovo da nismo imali mjesta niti za stati na nogama u hodniku. U jednom kupeu Zanki prepozna njih osam koji su bježali u Maksimirskoj šumi;
– Ajmo papci crta! Brišite!
Gledao sam kroz prozor zamišljen o tome kako su nas Boysi neugodno iznenadili. Istina, uzeli smo bod na navijačkom gostovanju, ali sa velikom dozom gorčine. Zagreb više nikad nije bio grad po kojem smo se opušteni šetali…

Autor: Jurica Galić Juka – izvor: www.themladichi.com

Priča: Gostovanje Torcide u Sarajevu 2011 (Željo – Hajduk)

Priča navijača Hajduka:

“Za utakmicu Zeljeznicar-Hajduk tribalo se krenit ako se ne varam u 9 sati ujutro kraj stadiona …2 busa su trebala ic ako se ne varam doslo nas je oko 100-ak…navodno zbog sigurnosti su busevi otkazani pa tako 9 sati prije pocetka utakmice(utakmica se igrala u 18:00 sati) smo izgubili svake izglede da cemo utakmicu uopce vidit….nekome je pala ideja da idemo redovnom linijom…nisam se uopce mislija i krenilo je samo nas 6 od 100 ljudi put kolodvora…kupujemo karte i krecemo za Sarajevo…

Sve do Sarajeva je bila zajebacnije i nije bilo nikojih problema….u Sarajevo smo usli ako se dobro sicam nesto iza 16:00 sati i dok smo ulazili u grad lagano se osjecala napetost u zrakui…vidilo se ne mal broj navijaca zelje po kaficima i ulicama…problem je nasta sta je kolodvor bija (tako je vozac nama govorija) tamo skroz iza juzne tribine di su manijaci(ne doslovno kraj tribine),ali smo imali vise setat do stadiona i vise zeljinih navijaca nam je dolazilo u susret….na kraju nam je vozac reka da cemo izac na raskrzje koje vodi tocno do zeljinog djela za gostujuce navijace,a ta cesta je imala cirka 300-400 metara do stadiona…kroz bus smo vidili da nas je 20-ak momaka snimilo i da cekaju da izademo…

Izasli smo i dogovorili smo se da cemo ic dva po dva koliko god to glupo zvucalo.Kad su nas vec skuzili tako smo i napravili…tih 300 metara mi je bilo najduze u zivotu,ali prezivili smo …vidimo jednog policajca koji nam pokazuje di je nasa tribina i idemo uc, ali u tom se momentu se spusta oko 150 torcidasa sa juga koji su upali vec na jug i neko sranje napravili…usli su dok su manijaci stavljali koroegafiju i potirali ih uz batine i rastrgali im koreogafiju…

Nakon toga smo se svi zajedno skupili na tribini i bilo nas je oko 200(bilo je par auta i 2 kombija ja mislin) mozda malo vise ,svi smo stvarno bili nabrijani za pizdarije…policija se doslovno bojala nas i molila nas da ne radimo nerede pa su cak i govorili da im je odma iza zelje Hajduk najdrazi klub i da ne radimo pizdarije i sranja…nakon naredenja njihovog glavnog zvanog Mustafa da nas isprazne sa tribine i odvedu doma krenile su pizdarije…koskanje i tuca sa policijon i tolika bolest i ludost da se nas oko 200 zalijece na preko 1000 manijaka koji su bili preko 2 zida i tamo nesto vikali (oni su vec svi culi sta je bilo pa su poludili i oni)….

Prije toga smo igracima rekli da ni slucajno ne smiju odigrat utakmicu il cemo im kosti polomit…nakon kratke tuce sa pandurima i pokusaj zaleta na manijake policija nas tjera u buseve i tu stojimo sigurno sat vrimena ako ne i vise…tad su poletile i prve stine od strane manijaka al samo su krov busa pogodili..ostalo nije vrijedno spomena..

Tad je sve vise manijaka dolazilo i kad se saznalo sta smo napravili nisu ni platili kartu nego su svi usli na jug bez karte i imali su cak i pokusaj oko 100-ak njih da se zalete na nas. ali samo ih 2 pandura tiraju nazad uz 10 redara najvise… nakon te scene samo se u busu moglo komentirat kakvi jadnici i pizde…dogadanja na ulici necu komentirat jer nisam bija,ali znamo svi dobro sta je bilo…povratak puta je bija popracen uz jednu smijesnu sacekusu u Konjicu di nas je navodno 20 nekih ljudI sacekalo i bacilo par baklji i pobiglo…

Svi smo istrcali iz buseva…bila su 3 busa…nismo ni tribali istrcavat jer se samo jedna osoba zaletila iz prvog busa i ovi su pobigli….ali nas je zato policija maltretirala cili puten di smo imali sukobe sa njima…nismo mogli stat ni pisat ni nista…za kraj smo u Mostaru docekani kao heroji di su ljudi izasli van kuca i donosili nam hranu i pica….za Miljacku ne triba uopce pricat kakve su to gluposti i lazi bile napisane kroz medije i kako se manijaci sa tim tjese..

Triba naglasit kako je jos jedno 600 ljudi ostalo van Sarajeva i nisu uspili uc jer im policija nije dala uc u grad zbog nereda. Da smo svi zajedno usli sa onima na ulici,bilo bi nas skoro 1000 i veliko bi se zlo dogodilo taj dan na ulicama Sarajeva…

Na kraju zbog ne imanja prijevoza daljnjeg zavrsavam sa 10-ak momaka u Plocama pa u Makarskoj.. di sam ka ćuk cekam prvi bus za Split( koji sam osta cili budan od adrenalina) slusajuci vijesti u busu kako smo dobru pizdariju napravili…..”

Cjelokupni novinarski izvještaj sa događaja

Nešto više od sat vremena prije početka prijateljske nogometne utakmice između Željezničara i Hajduka, koja je na kraju otkazana, ispred stadiona Grbavica došlo je do žestokog i sramotnog sukoba između navijača ovih klubova, nakon kojeg je ozlijeđeno nekoliko navijača i jedan policajac.

Devet je osoba povrijeđeno, a među ozlijeđenima je i jedan policajac kojemu je slomljena ruka. Najgore je prošao jedan Splićanin koji je zadobio teže ozljede glave nakon pogotka kamenom u glavu.

”Dvije su osobe iz Metkovića zadržane u bolnici, kao i jedan Splićanin, Bjelovarčanin i Zadranin, te trojica Sarajlija”, rekla je za sportsport.ba Biljana Jandrić, glasnogovornica Kliničkog centra na Koševa te dodala kako su na nakon obrade svi pušteni osim spomenutog navijača iz Splita koji će biti podvrgnut operaciji.

Svi navijači Hajduka koji su u trenucima nereda bili u Sarajevu, po završetku su sukoba zadržani, a na kraju su oko 20.15 sve grupacije Torcide uz veliku policijsku pratnju ispraćeni iz grada te su zajedno s najvećom grupom iz Splita krenuli prema Hrvatskoj i Hercegovini. Kako javlja sportsport.ba konvoj je kamenovan u prolasku kroz Konjic.

Kako je počela ‘krvava’ proslava rođendana Želje

Kako prenosi većina sarajevskih medija, navijači Hajduka ušli su na južnu stranu stadiona te počeli uništavati postavljenu koreografiju domaćih navijača. Najvjerojatnije je policija napravila veliki propust jer je dio pristigle Torcide uvela na stadion dva sata prije početka utakmice i to blizu tribine domaćih navijača. Oni su tako, bez osiguranja, s gostujuće tribine lako došli do južne gdje je dio navijača Željezničara pripremao koreografiju.

U sramotnom huliganskom napadu devastirali su domaću tribinu što se stvarno rijetko događa te pretukli malobrojne navijače Željezničara. Nakon što se to pročulo, krenula je masovna tučnjava, a oko stadiona ubrzo i žestoka odmazda Manijaka prema ostalim navijačima Hajduka koji su pristizali na stadion i upali u zamku domaćih navijača.

Zaustavljen je jedan kombi, a iz njega su izvučena dva Hajdukova navijača i teško premlaćena od gomile. Iz ostalih kombija s hrvatskim tablicama raznih gradova istrčavali su gostujući navijači bacajući baklje koje su letjele posvuda, baš kao i boce i kamenje.

No, ta grupa, za koju policija tvrdi da je stigla neorganizirano, morala se povući pred naletom domaćih huligana i u tom su obračunu deblji kraj izvukli gosti.

A gdje je u to vrijeme bila policija, pitaju se mnogi. Čini se kako je svemu kumovala ipak katastrofalna procjena sigurnosnih organa koja nije znala kanalizirati dolazak nekoliko različitih skupina Hajdukovih navijača. Bilo je previše mjesta i vremena za kontakt onih koji su željeli sukob – huligana.

Također, policija je objavila kako očekuje dolazak oko 800 navijača Hajduka, ali je trebala znati za planove huligana s internetskih foruma na kojima se govorilo da se nešto sprema.

Ministar policije sarajevskog kantona Muhamed Budimlić u izjavi za FTV tvrdi da su dva dana pratili namjere huligana, ali nerede nisu mogli spriječiti zbog grupa koje su stizale nenajavljeno. Po njemu je policija napravila dobar posao i spriječila i gore sukobe, no rijetko tko se može složiti s takvom ocjenom.

Treba spomenuti i žestoki obračun Torcide i policije kada je grupa koja je bila već na stadionu na silu ispraćena s Grbavice.

Da stvar bude nevjerojatnija, glavna grupacija Torcide, ona iz Splita i Dalmacije, nije ni došla do stadiona. Naime, konvoj od pet autobusa iz sigurnosnih je razloga zaustavila policija na Ivan Sedlu. Nerede su, po izvještajima sarajevskih medija, započeli torcidaši iz gradova u Bosne i Hercegovine.

No, u grupi na stadionu ipak je bila miješana ekipa navijača. Netočne su informacije da se radilo i o navijačima iz Kiseljaka, jer su njihovi autobusi zaustavljeni na ulasku u sarajevski kaanton.

Treba naglasiti da u neredima nisu samo sudjelovali navijači tj. huligani s područja BiH. Bilo je tu dosta navijača iz kontinentalnih i obalnih hrvatskih gradova. U onom dijelu sukoba koji se vidi na snimkama sudjelovali su torcidaši iz Hrvatske.

Zasada se još uvijek procijenjuje počinjena šteta, ali epilog je stravičan. Tijekom brutalnog sukoba kojeg možete pogledati u našim video prilozima nemilice su letjele boce, baklje i kamenje, prilikom čega je oštećeno desetak automobila i nekoliko kombija, među kojima i oni navijača iz Gospića i Metkovića.
(gol.dnevnik.hr)

Gostovanje u Madjarskoj

“Zato i mi znamo, po balkanski, dobro bacati sve i svašta, pa se povlačimo do prvog štekata i zasipamo ih svime, od boca do stolova i stolica, na što ih nekoliko njihovih pada, ali ostale još više razljuti pa kreču na nas u crti, urlajući neko sranje tipa – PIT BULL, PIT BULL!!”

Iako zvuči u najmanju ruku čudno i bizarno, gradska bolnica Firule je – krajem dvadesetog i početkom dvadeset i prvog stoljeća – bila omiljeno okupljalište splitskih delinkvenata koji su se neslužbeno nazivali “ekipom iz parka Emanuela Vidovića”. I ja sam bio dio njih. A već 1999. godine smo više bili ispred bolnice, nego u parku, pa je pokojni slikar konačno našao svoj mir.

Razlog invazije tih, uglavnom maloljetnih, torcidaških i obrijanih glavica, na klupice gradske bolnice je bilo dežurstvo nas nekoliko u zaštitarskoj službi, pa bi nam ekipa, kao, došla raditi društvo. I nered.

Ajde dobro, bilo je i svijetlih trenutaka kao kada su dvije žene trčale niz ulicu zapomagajući – “MANIJAK, UPOMOOOĆ…” – a iz parka je zasvijetlilo dvadesetak parova očiju. Nesretni manijak nije uspio ni podići gače, a već je bio okružen božjim pravednicima, koji su ga nakon ispitivanja šakama ubacili u kontejner i od Autohrvatske zakotrljali sve do teniskih terena na Firulama.

A svijetlilo je i one noći kada je onom stražaru, preko puta, “slučajno” izgorjela kućica, dok su ga Emanuelovci baš tada častili rakijom. Uglavnom, svaku večer je bilo pijanstva i smijeha, a kada ne bi bilo događanja, bilo je prepričavanja utakmica, gostovanja i nostalgije prema staroj Torcidi iz Yu lige.

Često je govor držao Morison, veteran iz te stare generacije navijača, djelomično i invalid iz sukoba s Boysima, a omladina je gutala njegovo huškanje na huliganizam, kao i izrugivanje sa svim onim navijačima-simpatizerima, koje smo nazivali “Alealeština”, aludirajući na onaj “ale-aleee” stil pjevanja.

Da ne duljim, nakon dvije godine druženja, nas desetak se složilo da oformimo prvu Torcidinu podgrupu. Ja sam išao toliko daleko da sam joj htio dati ime A.F.T. (Anti football team) jer sam želio da u nju primimo samo destruktivce koji ne znaju nabrojati niti jednog igrača Hajduka. Srećom, glas razuma je prevladao, pa je Pilić iz Zagreba predložio staro ime White boys, kojem smo samo još dodali godinu, pa smo dobili ime WB01.

Nova grupa je trebala i novi transparent, ali ga nikako nije mogla napraviti do utakmice protiv Ferencvaroša u Budimpešti, na koju je trebalo ići za tri dana, pa smo ga – Prle, Morison i ja – onako, iz zajebancije nacrtali i to flomasterom. Pisalo je “Torcida WB 01” , sredinu je, ni sami ne znamo zašto – “krasila” glava Paje Patka.

S tom krpom smo ušli u autobus 24.07.2001. i pridružili se ostalim luđacima, među kojima su još bili i Jozo iz Brodarice, Wolf iz Drniša, Pepe, Pero, Ćipe, Joca, Slavko – koji je u rat krenuo u šlapama i još mnogi drugi. Šupljeg smo skupili slučajno na Brdima i to na ovakav način. Zaustavlja se autobus, netko otvara vrata i govori mu;

– Šuplji aj s nama, ima mista.

– A di čete? – upitao je genije.

– Idemo zapalit Budimpeštu.

– Aj može. – I to je bilo to. Još sam za kraj ostavio Pavu Pekara, navijača koji se na sceni pojavio 1999. godine i unio renesansu u redove. Taj doista načitan i inteligentni momak, koji je nadimak dobio po pekarskoj kuti koju je nosio, je promovirao ljubav i pacifizam, ali su rezultati bili ponešto drugačiji. Iako je promovirao mir, nasiljem je reagirao na nepravdu, pa je u samo dvije godine postao heroj i uzor koji je punio novinske stranice naslovima tipa: “Navijač istukao policajca njegovim vlastitim pendrekom” ili “Inspektor u Šibeniku izbačen naglavačke s tribine”.

Shodno svome pacifističkom uvjerenju, istodobno je osnovao podgrupu kao i mi – ali njenu kontru, svojevrsni Jin našem Jangu – pa je na Hajdukovu zastavu, koju je otrgao s jarbola pred Poljudom, ručno ušio – “Torcida, Bijeli anđeli”.

U Zagrebu se spajamo s brojnom lokalnom podružnicom i u jakom sastavu ulazimo u Mađarsku.
Jutro nas zatiče u samome centru Budimpešte, ali ne nailazimo na niti jednog navijača Fradija. Ajde, dobro, nabasali smo na dvojicu, ono što bi mi rekli “alealeštine” u dresovima, ali ih zlotvori iz naših redova ne doživljavaju. Barem je tako izgledalo, pa se ipak dvojica zalete prema njima. I to koja dva. “Ćato” i “Dobrotvor”, tj Prle i Pekar. Zadnja dvojica za koje bi čovjek pomislio da će napasti obične navijače.

Prvog smo interno zvali Ćato jer je bio pionir navijačkih foruma i magazina, pa ga se doživljavalo “normalnog” (jer huligani ne pišu, zar ne?), ali je ovaj put popio malo više pa se probudio vrag u njemu. Pekar je, naravno, mislio da mu je prijatelj u opasnosti i tako su, tog dana, prvo sranje napravili upravo oni koji su uvijek pozivali na mir.
Inače, o Mađarima nismo znali ništa, kao ni o ostalim navijačima iz bivšeg Istočnog bloka. Za nas su oni još uvijek bili “neki tamo”, koji su prodavali tehniku i porno video kazete da bi mogli ljetovati na Jadranu. Kao navijače smo ih i dalje doživljavali poput Rusa i Poljaka. Velika masa ljudi u bezličnim, crnim kaputima koji grickaju kokice i koji ustanu samo na zgoditak voljenog kluba, da bi trenutak poslije odmah sjeli u strahu od pendreka dežurnog milicionera koji je jedva čekao da ih raspizdi po onim plavim tikvama.

Barem smo mi to tako prepotentno zamišljali. Iako smo se, sedam godina prije, uvjerili da su se navijači Legije ipak malo organizirali, lako smo ih pregazili. I to u srcu Varšave.

Pola dana smo lutali po gradu, ali smo nailazili samo na naše navijače, koji su došli autobusima, autima, kombijima, vlakom, pa čak i stopom. Kako to inače i biva, vidjevši da nema opasnosti, cijela Torcida se rasula u stotine grupa po gradu, pa tako i mi. Jedva da nas je bilo desetak kada smo ušli u metro put stadiona.

I onda šok. Taman smo izašli na stanici kod stadiona i krenuli stepenicama prema izlazu, a na vrhu nas je čekalo iznenađenje kao u filmu “Ratnici podzemlja”. Naime, gore nas je čekalo više od dvjesto navijača Ferencvaroša, mahom ćelavih i prebildanih. Dio njih su bili i skinheadsi s palicama u rukama.

Trenutačno smo shvatili da su predrasude o istočnim navijačima, kao kartonskim lutkama, definitivno prošlost i da je padom berlinskog zida došlo vrijeme nekih anaboličkih agresivaca.

Neopaženo smo se vratili nazad i ušli u metro. Taman su se vrata zatvarala kada su ispred koračali Drago Vržina i ostatak tadašnjeg tajništva Torcide, starije ekipe koja je bila sklona igranju nogometa s drugim navijačima, kao i druženju s istima uz roštilj i pivo. Upitali su da li je gore put prema stadionu, a netko od naših je uz osmijeh dobacio;

– Je, je Drago. Samo naprid uza skale! – Taj bijedan odgovor je bio dokaz koliki je tada bio jaz između starih i mladih u Torcidi.

Izašli smo nakon jedne stanice i krenuli pješke prema stadionu sa još pedesetak navijača na koje smo naišli putem. Ništa nije slutilo na dobro. I ništa nije bilo dobro. Pred stadionom metež, tuča na nekoliko strana, upaljene baklje i policija. Jedne naše je okružilo oko auta i udaraju po njima nogama i šakama kroz prozor. Taman se zalijećemo u pomoć kada iza ugla bježi grupa naših, čini mi se Raduničana, pred duplo većom grupom Mađara.

I onda prva akcija. Igrom sudbine pomažemo ovim drugima jer se situacija nametnula ispred nas. Udaramo svom silom po njima, ali tek kao da rijetki od njih padaju pod silom naših balavih ručica. Na jednog njihovog pada troje naših. Kao da udaraš u kamen kako su nabildani. Neka me Bog ubije ako je itko o nas bio teži od 90 kilograma, a njihov najslabiji je imao bar 110. I uz to se vidi po gardu da treniraju i znaju udariti kako treba.
Zato i mi znamo, po balkanski, dobro bacati sve i svašta, pa se povlačimo do prvog štekata i zasipamo ih svime, od boca do stolova i stolica, na što ih nekoliko njihovih pada, ali ostale još više razljuti pa kreću na nas u crti, urlajući neko sranje tipa: “PIT BULL, PIT BULL!!”…

Policija staje između nas i spašava nas sigurnog poraza, a dok su tjerali njihove prema parkingu, ostaje nekoliko njihovih s ove strane kordona, pa im opet po dobrom, balkanskom običaju ne dajemo fair play figth, već brutalnu cipelarku i zatrpavanje stolicama i stolovima, na što se policija okomljava i na nas, te nas brutalno pendreči i tjera prema stadionu.

Kod stadiona nas je preko petsto i opet pokušavamo preko policije doći do Fradija. Uspijevamo probiti crtu, dvije “cipelića”, tj slabo oklopljene temeljne policije u bijednim uniformama iz onog sistema, a onda na nas kreće brojna konjica, koji u opremi – osim dugih pendreka – imaju čak i sablje, a za njima i specijalci s desecima pasa, tonfa pendrecima i velikim bocama suzavca.
Mogu slobodno reći da je ostatak vremena, do ulaska na stadion, čisto jebavanje naše majke od strane mađarske policije, za koju se opravdano ispostavlja da je najbrutalnija u Europi. Tim činom ostajemo odvojeni od brojnih grupica naših, koje kasne prema stadionu i postaju lak plijen za navijače Ferencvaroša, pa je na stadionu dosta razbijenih glava, a imamo i trojicu izbodenih noževima. Srećom samo po nogama.

Utakmica počinje u 20.15 i stadion je prepun. Nas ima oko dvije tisuće i upada u oči transparent “Torcida Budapest”, a tribina preko puta naše se zeleni iznad ogromnog transparenta na kojem piše “Green Monsters”.
Dižu neku koreografiju, a mi urlamo “MTK…MTK…”. Odmah shvaćamo da nismo sami jer s druge strane ograde, za koju smo mislili da je samo za njihove simpatizere, ustaje grupa od preko tristo domaćih huligana, koji se, kao, zalijeću na ogradu, iako i mi i oni znamo da je ne mogu srušiti. Sve se svodi na vrijeđanje tipa: “UJPEST…UJPEST… i “GIPSY…GIPSY…” s naše strane, a nabildane glavonje nam odgovaraju sa: “DINAMO…DINAMO…”, te: “BENITO, BENITO, BENITO MUSSOLINI…”, pa se cijela naša tribina hvata za drob od smijeha i odgovara sa, pazi sad: “BENITO, BENITO, BENITO MUSSOLINI…”

Cijela situacija postaje komična, pa se ismijava svaki pokušaj njihovih huligana da postanu u našim očima opasni i važni. Pljeska se na njihove poteze kao kada jedan od njihovih dolazi pred našu ogradu i boksa sam sa sobom takozvani shadow, a ekipa odvaljuje od smijeha, te svi u njegu upiru prstom i pjevaju “IDIOT…IDIOT…”.

Onda oni nešto, kao reže, a mi se opet smijemo i gledamo u njih imitirajući glasanje majmuna – “U…U…U…U…”… Vrhunac zajebancije je kada im drogirani Šuplji pokazuje hrvatsku putovnicu i tri prsta, što, istini na volju, ne shvaćamo ni mi ni oni, ali se opet od srca smijemo njihovim zbunjenim facama, a konačni finiš ludila je kada ponovo Šuplji vadi nešto, ali ovaj put to nije putovnica nego – dlakavi veseljko.
Kao odgovor na našu sprdačinu, vade nekoliko šalova Hajduka i pale ih, na što s naše tribine dolijeće baklja jednom njihovom u glavu. Oni je vraćaju, a naš pokušaj ponovnog vračanja sprječavaju redari koji upadaju na tribinu i uzimaju je. Pamtim da su bili ogromni i da se nitko nije usudio ići na njih, pa je ostalo na tome. Što me je jako zasmetalo. Bio sam ljut na sebe i na sve oko sebe. Navijač ne smije dozvoliti da nekakvi redari ulaze u srce grupe. To je nedopustivo.

O tim i o drugim propustima se pričalo u povratku kući. Svi su odlučno klimali glavama i složili se kako ćemo od sljedećeg puta pametnije, pa je Šuplji mucajući izvalio neku glupost i onda krenula zajebancija sve do Splita.

To je takav mentalitet i ne možeš protiv toga.
Preuzeto sa portala: TheMladichi

Čelnici Varvara jasni: Naša vizija je evropska Budućnost

Kada kažemo FK Budućnost ne možemo, a da istovremeno ne pomislimo na navijače plavih “Varvare”.
Podgorički klub ima svoju navijačku grupu još od 1987. godine, kada i kreće istorija čuvenih Varvara. Ova snažna i homogena grupacija ove godine proslaviće treću deceniju postojanja. Jubilej za veliku ljubav i posvećenost prema plavo bijelom klubu.

Na početku njihova brojnost bila je do 500 ljudi, danas već možemo govoriti od grupaciji od 2000 članova posebno kada se igra meč kvalifikacija za Ligu šampiona. Kada govorimo o crnogorskom prvenstvu, tačnije o nekoj od utakmica manjeg značaja brojnost je oko 150  njihovih pripadnika.

„Nadamo se da će se ta brojka povećavati iz meča u meč“ – naglasili su njihovi predvodnici.

Za njih je Budućnost život, tako bi najbliže opisali o kakvoj  je ljubavi riječ. Cijelim srcem, bez straha i pritiska oni prate svoj tim, daju vjetar u leđa, ali i kritikuju kada smatraju da je to neophodno. Bezuslovno su tu u usponima i padovima, željni ostvarenja velikih snova, kao i igrači koji ostavljaju dio sebe na terenu u svakoj utakmici. Navijači znaju da prepoznaju i podrže rad u klubu, ali i da nemilosrdno osude loš potez.

Svaki njihov stih sa tribina dobro se osjeća, euforija, želja koju na taj način prenose nikoga ne ostavlja ravnodušnim jer oni hoće velike stvari za njihovu jedinu Budućnost.

O nešto konkretnijim temama razgovarali smo sa čelnicima ove grupe. Oni funkcionišu i oglašavaju se kao zajednica, čije nam je stavove ovoga puta prenio jedan od njih.

  • Ko su Varvari? Šta to moramo znati o vama…

Varvari su organizovana ekipa momaka i djevojaka iz Podgorice i to ne samo iz glavnog grada već i okoline, ali što je najvažnije to su ljudi koji vole i žive Budućnost i sve što je vezano za nju.

  • Sa kojim predrasudama se borite kao navijačka grupa?

Živimo u Crnoj Gori, koja je (moderno rečeno) „po difoltu“ zemlja podjela. Svuda gdje mogu da se podijele ljudi ulaže se ogroman napor da se to i dogodi. Upravo to pokušalo se i sa navijačima Budućnosti od raspada SFRJ-a, zato što kao jedina grupacija koja nije imala veze sa partijom/partijama uvijek je bila trn u oku.

Varvari ne mogu trpjeti takve stvari i zbog toga smo prije mnogo godina odlučili da nećemo propagirati ništa što nas može podijeliti kao grupu.

Mnogi nam stavljaju etikete da smo uglavnom Crnogorci, a onda Srbi, pa u Srbiji smo nedavno prozvani da smo Šiptari. Dakle, veoma je teško izboriti se sa napadima javnosti. Međutim, nama je u posljednje vrijeme to postala specijalnost i ponosimo se time.

  • Kako su nastale dobro poznate pjesme o Budućnosti?

Na početku je bilo uglavnom prepjevavanje navijačkih pjesama, najčešće iz Italije. Danas je to mnogo ozbiljnije. Kreativniji dio tribine se dogovara i traga za melodijama iz svijeta muzike koje bi se mogle upotrijebiti.

  • Šta biste najradije promijenili u klubu sada da možete?

Sigurno bi promijenili razmišljanje i stav u javnosti da je najvažnije da se osvoji Crnogorska liga. To je nama, kao navijačima koji prate klub decenijama (kroz četiri državne zajednice), potpuno pogrešno.

U prvenstvu koje igraju klubovi koji do dan danas nemaju uslove za prvoligaški fudbalski meč, naš glavni cilj u toku godine treba da bude pobjeda protiv njih. To je abnormalno za klub kalibra Budućnosti.

Naša vizija Budućnosti je Evropa. Crnogorska fudbalska liga treba da služi za proigravanje,  taktiku, traganje za mladim i talentovanim igračima i usmjeravanje tima za evropske mečeve.

Uostalom, ne treba biti fudbalski znalac da bi zaključio da prosperitet fudbalskih timova iz evropskih „država trećeg svijeta“ se veže jedino za izlazak u Evropu i što veći domet u njoj.

Kada igraš takve utakmice i pobjeđuješ, dolazi novac, igrači izlaze na berzu i ujedno klub doživljava organizacioni progres i to uz veoma malo fudbalskog i sportskog znanja.

  • Kako ste zadovoljni trenerom Kažićem?

Trener Kažić je ko zna koji po redu trener u poslednjih deset godina i zaista više ne znamo šta da mislimo. Pokušavamo da se ne miješamo u odluke uprave po ovim pitanjima i da budemo krajnje korektni. Zastupamo stav da ako bude rezultata, trener Kažić će imati našu podršku.

  • Odlazak Đalovića i prelazak u Rudar, vaš komentar na tu situaciju?

Radomir Đalović je fudbaler kojeg moramo cijeniti zbog rezultata i golova koje je postigao u predhodnom periodu. Sigurno je da ima grešaka i sa jedne i sa druge strane oko, sada več našeg bivšeg napadača i ne želimo dalje to komentarisati.

  • Kako se organizujete kada putujete kao gostujući navijači? Imate li nečiju podršku u tom smislu…

Sve zavisi od gostovanja, od kluba protiv kojeg se igra, opasnosti, masovnosti…često nas podrži klub u nekim segmentima, zato što nemamo na desetine hiljada navijača. Svakako 99% sve organizujemo unutar grupe.

  • Šta očekujete ove sezone od Budućnosti?

Prvo, počelo je da nas iritira što nismo osvojili sve što se može osvojiti u ovoj poluprofesionalnoj ligi. Tako da očekujemo duplu krunu. No, ipak, kako smo već naveli presudna nam je Evropa. Stav kompletne ekipe sa sjeverne tribine jeste da bi veoma rado duplu krunu zamijenili za na primjer ulazak u grupnu fazu Lige Evrope… tako da, vidjećemo.

izvor: REPREZENTACIJA.ME

Grupa navijaca Dinama iz Kieva brutalno pretukla navijaca PAOK-a

Pred sinocnu utakmicu kvalifikacija za Evropa ligu Olimpik KIEV-PAOK doslo je do napada na navijace solunskog kluba,u napadu je jedan navijac povredjen kada ga je grupa ukrajinaca brutalno pretukla

Navijačke priče: Ajmo Funcuti, plivanje!

Sjećanje na moje prvo navijačko gostovanje – u Šibenik 1992. godine – nakon kojeg sam zavolio lutanja i avanture…

Masters – s ona dva oronula Pinball flipera – nije bio samo kvartovski salon za zabavu, već i popularno sastajalište mladeži s početka devedesetih.

I tu večer sam sjedio u oblaku dima i slušao priče starijih. No ovaj put mi je prisjelo njihovo mudrovanje. Kao foliramo se da smo navijači, a ne idemo na gostovanja nego se klošarimo po kvartu.

Uvijek sam žalio što nisam skupio muda i s trinaest godina, poput mnogih, išao u Beograd. E onda bi se mogao pohvaliti pravim prvim gostovanjem, a ne ovako. Sutra neki jebeni Šibenik igra i to bi trebalo biti gostovanje? – mislio sam u sebi, dok su stariji srali i dalje.

– Dobro, kad sutra krećemo na to govno? – upitao sam bahato, čisto da to skinem s dnevnog reda, umjesto da kome odvijačem probijem plućnu maramicu.

Već u devet ujutro, željeznički kolodvor je bio prepun pijanih mladića u Jeansu i crnim spitfire jaknama. I ne samo pijanih. Dop je, nažalost, i dalje bio jako popularan.

Iako su nam bila puna usta zajedništva Torcide, vrlo vjerojatno bi solo pojedinac, u najmanju ruku bio opljačkan, ako ne i prebijen, od strane onih koji su takvu žrtvu vrebali. A bilo ih je.

Zato si trebao biti odan kvartu koji te štitio. Tradicionalno, Brđani su bili najbrojniji i najbahatiji. Imali su jako konfliktne pojedince, koji su u svakom trenutku bili spremni za neku tuču ili razbojništvo.

Dobre ekipe je imao Kman, Sućidar i još neki, da sad ne nabrajam sve te odlikaše, a Raduničani su stajali sa strane i pušili svoje smotuljke, gledajući s visoka te vlaje. Da, njima je svatko, istočno od Dubrovačke, tj. nekadašnje Avnojevske – bio seljak.

– Predivna atmosfera... – promislim i uđem u oronuli vagon nacionalnog prijevoznika.

Bilo nas je skoro petsto i nitko, ali ama baš nitko nije imao namjeru platiti kartu, iako nije koštala više od kutije cigareta. Bilo je ratno vrijeme i novca je bilo malo. A sve i da ga je bilo, to je tada bio takav trend.

Kontrolorima nije preostalo ništa osim da se obrate novoustrojenoj hrvatskoj policiji.

– Ala evo pandurija. – reče neki junak, a policajac ga uhvati rukom za vrat i zaurla;

– KO JE PANDUR PIČKA TI MATERINA, A?!

Par momaka je krenulo na njega da oslobode momka u uskom prolazu vagona, a ovaj se uhvatio za pištolj i zaurlao još jače;

– OĆETE DA VAS SARANIM ODE ODMA? MRŠ!!

I kako odbiti čovjeka nakon tako uljudbene zamolbe? Ono što neću nikada zaboraviti je frizura tog policajca. Imao je dugu kosu gotovo do ramena, što svjedoči o organiziranosti MUPa u to ratno vrijeme.

U kupe je stala cijela ekipa iz našeg kvarta. Nas par mlađih i tri starija. Debeli Joke, legendarni Ice i vjerni mu prijatelj Bartul.

– Boli nas kurac. Malo nas je, al’ smo govna. – izrekao je Ice malo čudan zaključak i zaspao zajedno s kompanjonom. Interesantno, oba su imali palčeve u kaišu hlača, a glave su im se savile na koljena.

Mi smo, srećom, ipak išli na neko drugo gorivo. Joke je unio kantu od deset litara domaćeg vina, koje nam je trajalo taman do Šibenika, u koji smo, doduše, došli nakon dva sata zakašnjenja, jer je nekome bilo izrazito zabavno svako deset minuta potegnuti ručnu kočnicu.

Na kolodvor izlazimo oko 14 sati, ismijavajući napore desetak policajaca da nas zaustavi, pa uz pjesmu krećemo prema centru grada.

Inače, Šibenik je grad jako blizak Splitu, a opet tako dalmatinski zavidan našoj strateško-sportsko-kulturno-kultno-utjecajnoj superiornosti, pa se uvijek osjećao nekakav animozitet.

Za vrijeme Jugoslavije su se vucarali po nižim ligama, pa je prizor – s petsto raspjevanih navijača ispod svojih prozora – bilo nešto što su samo na televiziji vidjeli.

A opet s druge strane, Torcida – skupina koja se kalila po najvećim gradovima bivše države i Europe – je imala osjećaj da ulazi u pusti grad. Nigdje napetosti i adrenalina.

Pokušalo se i s provokacijama (“Izađite na ponistre, pozdravite teroriste”, “Ši Ši – popuši”, “Četrdeset prve streljali smo Radu, sad se isto sprema Šibeniku gradu..” i ostale dubokoumne pjesmice, op.a.), ali nikakvog protesta osim nijemih pogleda s balkona i prozora.

Ma da je barem tko krumpir bacio, kad već nema sjekira kao u Beogradu, ali ništa.

Dolazimo na rivu i zauzimamo sve kafiće.

Ispred jednog staje Ice i kaže masi ljudi;

– Ajmo ekipa, ka. Ice časti! 

Dva sata je preko pedeset ljudi pilo,a na odlasku se ice potpisao na neki papir. Rekao je konobaru;

– Čuvaj to brale dobro. To ti vridi više nego ovi naši “ruđeri” (prvi hrvatski dinari, op.a.) i marke skupa!

Nastavljamo prema Šubićevcu, a na trgu neka gužva. Ubrzo saznajemo da desetak naših, po svoj prilici s Bača, maltretira nekoliko njihovih navijača, koji su jadni u fontani.

– Šta radite vi? -.upita ih Ice, a veseljak odgovori;

– A učimo ih plivat, ka… – i zaceni od smijeha.

Međutim, osmjeh mu ugasi ogromni lik s Brda, baci ga na pod i stane gaziti po prstima. On jauče na podu, a njegovi kukavički spuštaju glave. Kaže mu Brđanin;

– I ti si Torcida? Pičko mala, sad ti plivaj u prašini.

Nakon lekcije i tjeranja nogom u guzicu, uzima narančaste kape i šalove, te ih vraća iznenađenim Šibenčanima.

Pred stadion dolazimo sat vremena prije i s istočne strane preskačemo zid, te gazimo preko igrališta prema sjevernoj tribini. Nas stotinjak, s Icetom na čelu, naravno.

Do početka utakmice punimo cijelu tribinu, ima nas preko tri tisuće, pojačani navijačima Hajduka iz šibenskog zaleđa. Domaći ih nazivaju rodijacima i mrze više nego ikoga na ovom svijetu.

Poseban dekor daje i neboder iza naše tribine, s kojeg još stotinjak ljudi sudjeluje u dekoru, nerijetko i s Hajdukovim rekvizitima.

Doduše, puna je i suprotna tribina, ali uglavnom normalnih, pasivnih navijača, osim male grupice od stotinjak balavaca s narančastim obilježjima. Netko mi je rekao da se zovu Funcuti.

Prvim sudačkim zviždukom pakao od navijanja, cijela tribina skače, a teren je zasut trakama, bakljama i dimnima, koje se svako malo pale. Južnoamerička atmosfera dnevne utakmice.

I onda u jednom trenutku pola suprotne tribine skače na grupicu od desetak naših koji su, Bog zna kako, završili na suparničkoj strani.

A ovi prgavi, tukli bi se s njih stotinu. Među kojima, u prvim redovima, primjećujemo baš one koje smo spasili od plivanja u fontani.

– Vidiš kako nam vračaju našu dobrotu? – reče Ice i krene se probijati kroz policiju da uđe u teren. Dolazi do tuče sa sada brojnijim organima reda, dok se u međuvremenu stanje na suprotnoj tribini smiruje.

Naime, svi sada u strahu gledaju hoćemo li uspjeti probiti kordon policije i krenuti preko terena na njih. U svoj toj gužvi nekoliko momka uspije doći do terena, pretrčati ga i krenuti na njihove transparente, uz ovacije cijele naše tribine.

Nevjerojatna situacija. Domaći navijači kupe svoje transparente, a jedan momak se čak penje na njihovu tribinu, izmjenjuje par udaraca s prvim redom i spašava svoj život skokom nazad u teren.

Treba li napominjati kako su taj dan bili naši junaci koje smo grlili i čestitali im svi od reda? Ej, on je sam krenuo na tribinu od nekoliko tisuća ljudi!?

Manje važno, Hajduk dobiva utakmicu, a poslije nje krećemo u grupi prema kolodvoru. Ima li veće slučajnosti i Božje providnosti što kod fontane opet nailazimo na ona tri Funcuta?

– Evala momci, kako ste? – upita ih Ice. Nisu odgovorili. Znali su što slijedi. Samo se čulo Iceovo;

– Ajmo Funcuti, plivanje. Kraul, delfin, koji god stil znate…

Spavao sam u vagonu i razmišljao koliko su puta ti jadni momci bili u toj nesretnoj fontani. Oko mene je ekipa spavala naslagana poput riba u konzervi, a vlak je opet naglo zakočio.

Bartul je samo jedno oko otvorio i rekao, prije nego je opet zakljucao (sneno stanje ovisnika, op.a.);

– Brale, koji je kurac tim mulcima, ka?

Borongaj– Autor: Jurica Galić Juka – izvor: www.themladichi.com

Bilino Polje suspendovano!

Disciplinska komisija FIFA-e donijela je odluku o kaznama za reprezentaciju BiH nakon nereda na utakmici s Grčkom.

Tako će NSBiH biti kažnjen sa 30.000 franaka za propuste i lošu organizaciju meča s Grcima, a stadion Bilino polje je suspendovan za jednu utakmicu. Tako će se veoma važan meč kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo protiv Belgije, odigrati na nekom drugom terenu.

Također, BH Savez će platiti 26.500 franaka za lošu organizaciju meča protiv Gibraltara, koji se igrao u martu ove godine.

Veznjak tima reprezentacije BiH,  Muhamed Bešić je zbog udaranja grčkog fudbalera suspendovan na jedan meč uz 5.000 franaka kazne i on će propustiti meč s Kiprom, dok je Edin Džeko prošao bez suspenzije za sukob s Kostasom Manolasom i platiće kaznu od 2.500 franaka.

Stephane Gilli, bivši pomoćni trener bh. selekcije, suspendovan je na šest mjeseci, a dobio je i 3.000 franaka kazne.

Izvor: sportsport.ba

Gostovanje u Beogradu, prica legendarnog Ice Purgera

JEDNA PRICA O ICI ZVANOM IĆO PURGER,JE DUGA OPET(haha)..ALI ZA SVE SLADOKUSCE OLD-SCHOOLA…VRIDI PROCITAT…..
Ićini memoari-U Beogradu……

Moj Dinamo igra i dalje najljepši za oko i najbolji balun u kaubojskoj ligi FSJ. Svi igraju protiv Dinama ne samo na terenu već nažalost po zelenim stolovima pa čak i stolovima Skupštine Jugoslavije.

U mom Splitu iz moje Torce 80 malo je tko bio voljan sa mnom putovati u Begiš. Nažalost strah je bio broj 1, a oporavdanje se zvala neimaština, te izgovor u stilu bit će ludnica, ali Ićo šta ću ići kad purgera uopće neće biti. Ipak na dan pred polazak javia mi se legenda Maslo s upitom: Ićo ideš li gori? Bogu hvala, samo bi, moj Maslo volio da mi još netko ide svjedočiti iz tvoje i moje Torce 80.

Maslo, idemo i bog, sutra budi točno u 15:00 na Rivi na klupe isprid Dubrovnik kavane. Ok Maslo, nemoj me zajebat. Love ću imati točno za sutra se uliti prije puta, a kartu za vlak zajebi. U redu, vidimo se, bog. Utorak je iden Rivom i točno na dogovorenom mjestu nađem najvećeg solo avanturistu jugoslavenskih navijača svih boja. Otišli smo malo do „po noge“ popili pivo, dva, tri, još malo prošetali gradom i došli na kolodvor oko 16:00.

Čim sam stigao na postaju ugledao sam grupu boks kluba Split i odma sam asocirao i promislio di oni to idu. E da oni ziher putuju na derbi 2. lige u Slavonski brod boksati protiv Radničkog. Ludilo, proći ćemo u vlaku s njima super dobro. U klopi, cugi i prolasku konduktera. S obzirom da su mi boksači Vuki, Jakupi, Jakus i Putnik dobri frendovi uvalili smo se kao da i mi idemo s njima. Put do Broda ludilo zabavan, a u Brodu s Boksačima se pozdravimo sa sretno, sretno. Dobijte ih, mi hoćemo, velim im. Maslo i ja začorimo do Zemuna i sad s užasnim strahom i nestrpljenjem očekujemo što bi nas moglo tamo dočekati.

Odmah sam rekao Maslu da prsten s Hajdukovim povijesnim Hrvatskim grbom makne ili ga bar okrene naopako. Zašto? Zato jer prije našeg vlaka iz Splita ima stići još jedan od vlakova. Iz Zagreba je u jutarnje sate na BG kolodvor stiglo najmanje 3 – 5 i u svim tim vlakovima prošvercalo se možda 10-20 purgera koji su najsigurnije škivali u Zemunu ili kroz prisutnu masu. Maslo ja znam da purgeri u BG stižu točno u 12:00 na Kalemegdan – u dva busa 120 ljudi i tamo će ih čuvati murija. Ti Maslo znaš da BG mase ultrasa uopće nisu spavale već su cijelu noć pili i čekali ustaše. Pošto su ZG vlakovi prošli bez plavih obilježja vjeruj mi da će upravo grobari čekati nas iz Splita torcidu kao ispomoć purgerima. Budalo, to bi po logici triba i sam znat. Jel da. U redu Ićo vidit ćemo šta ćemo.

S razglasa 1 km do cilja čuje se voz iz Splita broj taj i taj upravco ulazi na peron taj i taj, kolosek taj i taj. Iz daljine već vidim grobare na stanici. Kad smo izašli na BG vjerovao netko ili ne dočekalo nas je 800 do 1000 pretežno pijanih grobara 1. ekipe. Ajme nama, osušila su mi se usta, a Maslo je toliko drhtao da mi nije uspio ništa reći, jednostavno je blokao i nešto mi zamuckivajuči izrekao.

Kad su nas prvi grobari ugledali , a onda kad smo spontano krenuli prema toj masi počeli su pružati ruke, grliti i ljubiti, Maslu i meni ništa jasno ni u ludilu nije bilo. Ko nam je prvi prišao? Pampi, prvi i najluđi grobar, pa onda Maslov poznanik Rus – naranča, pa Belgija, Golub, Grob, Žare brada, te mnogi neznani. Svi su bili mamurno pijani. Takav doček sam i očekivao, a još sam Smaji, Vukiju i još nekim našim bokserima pričao šta nas čeka u BG. Jutro je, vrime je tipično kontinentalno istočno, rekao bi balkansko. Igralo se na Marakani i u prvi mah novinarska svita očekivala je 70-tak tisuća fudbalskih fanatika. Pred Maslom i menom stajalo je otprilike 12 sati ludnice, gladi, žeđi, te pitaj boga blagog što ćemo sad doživiti. Ti udarni grobari nas primili kao največe prijatelje u životu. Predstavili smo se kao članovi mlade udarne skupine Torca 80, odnosno navijači Hajduka. To sam Maslu odmah ufurao u glavu, jer grobari štuju Torcu a nas Dinamove purgere mrze toliko da bi nas najradije odveli na Avalu i tamo pretukli.Taman da upoznamo VMA i da se počmemo voziti u kolicima na ručni pogon i još san Maslu reka da ka Dinamovci nebi ni u bolnicu došli odjeveni več bi glumili nudiste.

Od kolodvora su nas vodili na čelo kolone Pampi a jedan njegov je nosio njegovu sekiru sa kojom inače putuje na yugo gostovanja.Te iste face par dana prije bile su na gostovanju u ljubljani na Olimpija-Partizan (igralo se u subotu) a sutra u nedjelju došli su pomoči Ciganima na maxsimiru Dinamo-CZ.Tih sedam dana ranije bilo je nešto neponovljivo u jednoj nogometnoj nedjelji u Zagrebu našlo se sve šta vrijedi u Jugoslaviji.Purgeri kao najmasovniji domačini,Torcida njih oko 50 iz Splita među kojima sam bio i ja,cigani Zvjezdaši te Grobari koji su se prepolovili na pizde i hrabre.Pizde su poslje Ljubljanske tekme odlepršali za Beograd a Pampijeva braća su htela pokazati Ustašama da ih se ne boje ma gde to bilo.Tukli smo se prošle nedjelje na Zg kolodvoru sa Grobarima zatim u Maksimirskoj šumi sa obima Bg skupinama , te na jugoistoku njihovom kutku maksimira te ponovo kasno na odlasku vlakova.I naravno u beogradu sam se bojao da me ne prepoznaju a pogotovo Nešo koji je u Beograd na derbi desetlječa kao okorjeli Grobar iz Kragujevca došao dan prije nas jer je odležao par dana na traumatologiji na Rebru u Zagrebu.
I eto da nedužim stigli smo u neku ulicu u blizini knez mihajlove.Tu smo sjeli za stol Maslo,ja,Pampi,Belgija i još neki tip.

Ostali oko stolova i u toj ogromnoj gužvi nisu se imali šanse približit našem stolu više od pet metara.Pampi nam je još na kolodvoru rekao da smo danas kao članovi Torcide njegovi gosti i nitko vas neče krivo ni pogledati a ako se slučajno nešto desi garantujem vam da ču ruku da mu sečem.Dalje, veli Pampi vi ste Hrvati i pevačete onu vašu poznatu mi Hrvati piti i klopati ono šta zaželite.Odma je trojici naredio da otiđu u dućan i donesu viršle,neku bre salatu,meso i ostalo.Gospe mi drage vratili su se u roku odma niti za 7-8 minuti. Donili su nam sljedeće:ljute feferone,kiseli bre krastavac,cveklu zatim bogami tri Gavrilović kobase,neku ludu salamu,sir od 2-3 kila,gajbu piva(bip),duhana Drina dvi tri škatule.Za nevirovat.Umalo sam se zajeba pa im priznao kako su moji Purgeri nikakvi u takvim poslovima ako ja neidem sa njima u prve dućane čuvene metropole Dubrava jer tamo nediljom rade 3-5 dućana-samoposluga.Tako sam im umalo prizanao da sam jedan od No. 10 Purgosa.

Jedino bi me Maslo mogao izvući s obzirom da je on crnogorac-hajdukovac-katolik i tko bi to sve odgonetnuo-Masla sam uvijek branio od verbalnih napada pojedinih ultra nacionalista iz Torce 80 koja je neslužbeno brojila od 100-300 momaka.U toj ulici ili bolje reči trgiču pored knez mihajlove boravili smo dosta vremena.Pošto sam jučer pio cijeli dan i pošto me danas uhvatio ovde odma neki strah od te puste hrane jedva sam pojeo jedan sendvić a prvu pivu sam pio sat vremena a drugu 30 minuta.Do podne mi je sve prošlo i osječao sam se ok sve dok mi netko nije doviknu gde si bre Ića Purgeru.Mamu vam vašu ja jučer doputovao iz Rebra hospital.Imao je šal Leeds uniteda.Neša je bio fin momak.Pred ruljom mi ništa nije spominjao prošlonedjeljnju utakmicu.

O tome smo poslije popričali.Nenormalno sam se čudio da niko nije reagirao na ono njegovo Ića Purgeru a ja mu opalio kontru u stilu Neške nemoj me jebat kakav Purger jebote a onda je Maslo potvrdio šta vam je Ićo je naš Torcidaš i još nešto…..
Cijelo to vrijeme kroz taj prostor slijevalo se masu i masu tifosa Partizana iz svih djelova Juge.Mnogima bi znatiželja htjela priči tom najuzavrijelijem dijelu bašte o čemu je riječ, tko smo mi itd.Tako je jedan od žeščih iz Valjeva s pravoslavnim krstom na poprsju i partizanovim zastavicama uspije prići blizu stola.Jedan od njih je Pampijev ortak.Ovaj bradati gledao me je kao isusa krista a Maslu je rekao šta ti bre kako se ono zoveš,Maslo?.Nisi ti iz Splita ti si jebeni švabo.Riknili smo svi od smija kao da smo svi svoji.Maslo je plav ful sa plavim očima.

Pampi je i dalje nas predstavljao i u jednom trenutku neki tip iz grupe Valjevaca koja je stajala malo dalje nešto je doviknuo i to Pampiju u stilu što bre Pampi ti to sa Ustašama, Pampi se digao, gurnuo dvojicu i onda naredio da uhvate toga tipa, ovi su to i uradilil i uhvatili su nekog s pustim krstovima i doveli ga pred vojvodu kako je non stop Maslu i meni govoria da mu sudi i ovaj ga je osudio ovako nekako. Pleska jedna, nemoj bre Pampi, čuj bre, pleska druga, strgao mu Pampi križeve, zastavu, uhvatio ga za kosu i psovao i rekao mu što će ti ovi krstovi, jebo ti pop Vasilije majku bre, na kraju ga je još i opeljušio (prsten, lančić i oko tristo dinara) lovu je dao 100 dinara njegovom šegrtu, a dvisto dinara meni i Maslu i na kraju te cile priče otirao je cilu grupu Valjevo grobari osim ovog svog kompe. Ovo pišem jer sam primjetio da u njihovim đirevima je stvarno teško biti s nekim dobar ortak a kad to jesi onda mi se čini da je to skroz ok.

Dopizdilo je Maslu a jednostavno nismo mogli ništa dok ova ekipa i Pampi ne odluče nešto.
Tako smo krenuli na doček navodno purgerskog voza s oko 300 purgera (njihova ishitrena i niti malo provjerena informacija) Kad smo krenuli tek sam vidia ludilo 1000 luđaka. Mi na čelu kolone a mene Pampi non stop drži pod ruku i priča hvalospjeve o sebi kako će on nas predstaviti na jugu ciganske Marakane i kako ćemo ostati 7 dana u BG a utorak je finale kupa Sarajevo – Dinamo, a za tekmu nam je i dao već karte, ali Maslo i ja na kolodvoru kad je vlak iz Zagreba stigao s jednom maramom Dinama i kad su vidili da neće imati na koga bijes iskaliti Maslo i ja smo gledali trenutak za škivavanje. Tek je 11 sati i sve je još dvaput trebalo proči skoro isto s Pampijevim grobarima i tako je bilo sve dok mi pred konjom na Slaviji neki Boško sa zvezdinom zastavom i dijalogom šta je bre Pampi držiš ih tu kod sebe umesto da ih zajedno bijemo.

Posli san ga izlevatija za 70 banki te ga sapasio batina od razljučenih Grobara.Bilo ga je kus a izgleda da je to neka njihova maskota.Ekipe je bilo sve više i više.Pijanih i agresivnih još i više a počeo se vršiti njihov ritual paljenja otetih Dinamovih rekvizita a dobro sam vidio najmanje 10-15 kupljenih Dinamovih zastava.Bilo je par transparenata meni dobro poznatih a to su transparenti Iločani i Županja.Bilo je meni i Maslu užasno gledati,suze su mi pošle.U istom momentu neki čupavi seljak nabacio mi je crno- beli šal od Partizana oko vrata.Maslo ga nekako primjetno/neprimjetno odbaci pa meni iz zezancije kaže daj upaljač sad čemo im jebat mamicu.hahahaha.Smijali smo se-Tu je sad več bilo 2-3000 mlađih Grobara i to je jedno opče Srsko ludilo u stilu žikinog kola.Napokon odluče još jednom na na kolodvor preko grada pa na Kalemegda.

Mogli smo več tu odmagliti ali nam je bilo stalo da vidimo šta če se zbivati.Ja znam 100% da moje Purgose sresti neće a na kalemegdan ionako sa njima ne planiramo ići.Pampi i Golub su se tek tada odmakli od nas sa čela kolone i odma smo počeli biti gađani sa trišnjama a niko ni A ni B kad uletimo, ma daj koji vam je kurac ko gađa?S vrha propuštali smo rulju da prolazi,trajalo je propuštanje jedno kilometar posli obilaska kolodvora pa put „kališa“. Prolazili su prolazili svakakvi grobari, od šiptara do cigana i onda najgora situacija za nas dvojicu. Prolazili smo preko nekog njihovog pazara kojeg su totalno opljačkali doslovce razorili. Bilo je i fajta s trgovcima.

Ovo još malo ciganije iza nas imali su noževe, sikire, srpove i čekiče. Bilo je jebeno naglo ih zaskočiti jer nas je već 60-70% bagre znalo, a iza nas je osta još i Pampi kojega moramo fingirati a ne tražiti pomoć. Kad su nas opet ti isti počeli gađati sa brokvama, popizdili smo, Maslo više jer je bio pogođen i čini mi se da mu je ispala leća. Ovaj put sam se okrenuo i zaglumio mangupa šatro, jeben mu mamu neka ga ja uhvatim, osetiće sekiru keve mi. Ništa od toga, Golub i Pampi su prošli dodirujući me i dobacili – požurimo se bre, svi idemo bre, pobeće…. (purgeri s Kalemegdana).

Došli smo do kraj kraja i dva grobara su, neznam odakle stigli, mislim iz paralelne ulice, najmerno smo ih zakočili koliko smo mogli, a njima se bidnima žurilo na Kališ tući moju braću. Naišli smo na točno stvoren kantun i ako još produžimo 10 m nećemo ništa napraviti jer će nas vidit oni posljednji iz mase pa bi tek tu na koncu uspjeha jebali ježa. Maslo ni a ni b polugom onog manjeg nabijenog u glavinu, ja većeg za dugu kosu i na kolina a onda opet Maslo s tom štangom dugokosog po glavi, a baš i mene po kolinu, jao jeben ti mater uf uf uf… stavio je šal oko vrata a ja kapu i dok su ovi raskrvavljeni dolazili sebi nekužeći odkud ovdi torcida (Maslo je vikao udarajući – ovo je od Torcide Split). Mi opalili maglu u jedan portun, mali odmor i mir u duši. Na tekmi smo bili na jugu, fatalni vrh desno od semafora. Moj Dinamo vodio je 0:2 ali na žalost Maslo i ja morali smo na vlak, trkom a na našu kasniju žalost koju smo tek čuli u Kninu Dinamo je igrao 2:2. Imali smo za kartu i do Splita, ali uzeli smo do Bihaća, bilo je užasno zabrinjavajuće ali nakraju Alpacinovski.(zA ONE KOJI MOZDA NE ZNAJU ICO JE JEDAN OD OSNIVACA B.B.B.I TO SVE DO DANAS BOYSI NEGIRAJU..ALI NARAVNO VISE JE BIA NAS NEGO NJIHOV…..TO SU BILA VRIMENA KADA SMO SE VOLJELI…..)

Ićo, 1985

1...227228229...233Stranica 228 of 233
Facebook Instagram Youtube
© BALKANSKINAVIJACI.COM 2022 SVA PRAVA PRIDRŽANA | ALL RIGHTS RESERVED