Navijačke priče: Slučaj “Đenova”

26 Jula, 2017

Šta reći? Koju posluku porati… kome?!

Lepo reče jedan od nas u svojoj pesmi…“ Al Kaida zvala Šarića, poslala mu pare da ima u Đenovu da vodi navijače, sad se Bin Laden smeška jer sve je dobro prošlo vanzemaljci odrađuju poso…“. Pa bukvalno, kao da živimo na Marsu, eto… i imamo mozgove kao neki oblici života za koje se tvrdi da postoje na Crvenoj planeti. Mada mnogo ljudi ni ne poseduje veći organ čija nas veličina i razvijenost odvaja od ostalih životinja na planeti Zemlji gde obitavamo. No, krenimo od početka…

Realno, od kad su izvučene grupe, znalo se da će Italija biti zanimljiva. Relativno blizu, kolevka ultrasa i organizovanog navijanja u Evropi kakvog ga danas poznajemo… svakom normalnom izgleda kao primamljivo gostovanje. Očekivao se Rim, i kako se tekma bližila, sve se više pričalo o njoj. Kako Rim nije bezazlen, u svakom normalnom navijaču se budila radoznalost i avanturizam. Dugo već nije bilo neke ozbiljne prilike za zezanje na Čizmi, tako da je ovo bila idealka… s obzirom da su ukinute vize nemnogo vremena ranije. Međutim ,umesto Večnog grada koji se očekivao, makaroneri su izabrali Đenovu- stari lučki grad odakle je Marko Polo kretao u istraživačke pohode Novoga sveta, grad sa, po mnogima, najlepšim stadionom u Italiji i dve legendarne ultras grupe na čiji derbi smo svi drkali kad smo bili klinci (osim ovih novijih klinaca koji ne pamte buljenje u Supertifo na časovima). Pa da su nas pitali, ne bi dobili bolji odgovor. Nije da bi Napulj bio ništa lošiji i zanimljiviji, ali… idealka! Malo po malo, svi su krenuli na more. Nećemo nabrajati da ne ispustimo nekog, ali svako je imao svoje ljude tamo, u manjem ili većem broju. Srbi na gomili… realno i sama pomisao je kožila ježu. Kola, kombiji, busole, avioni, kamioni… pravac Đenova. Dan pre tekme, već su počele da se viđaju , običnim građanima „čudne“ osobe po gradu. Da skratimo priču, veče pred tekmu na jednom od glavnih trgova u centru, Pjaca de Ferari, motalo se dosta ekipica u potrazi sa navijačkim provodom. Uz pozdrave:“ ‘De ste braćo!“, fina atmosfera je vladala među ljudima, koji su se sretali širom grada. Dobar navijački trip koji se dugo nije osetio, Srbi sa svih strana bleje u Italiji na tekmi reprezentacije. Jedna od ekipica je na bleji na spomenutom trgu, naletela na grupicu od 15ak Žabara , odmah ih startovala, i uz pitanje „Čiji si ti mali?“, ponudila druženje, na šta su dobili odgovor da su Dorijini, da su došli da vide jel nas ima i da nisu u fazonu druženja, ali da se ne kurčimo previše, jer to nije u redu. Naši ostadoše zbunjeni odgovorom, pa su postavili kontrapitanje:“A šta ako se budemo kurčili?“. Odgovor su dobili… „Pa ništa, ali…nemojte ipak…“, posle čega su se uzmuvano udaljili ubrzanim korakom, dok su ovi vrištali od smeha. Toliko o tome. Posle klasične pijane priče, osvanulo je divno jutro iznad Đenove, najavljujući divan dan u Đenovi punoj srpskih navijača…koji se neće završiti tako divno.

Tokom noći ja pao neformalni dogovor da je skup na tom trgu, Pjaca de Ferari. Sa svih strana sveta se trg polako punio, flaše i limenke se praznile, a baklje jedna za drugom prštale. Pesma se orila, bubanj bubnjao, radoznali prolaznici gledali budale, a murija znojila. Bilo ih je u okolnim uličicama u šteku, Digosi-(kerovi za navijače) tu na trgu smišljali kako šta, ali bez rešenja. Mnogo dobra atmosfera na trgu, a totalno neorganizovana, što je i najbolje. Velika fontana je davala svečan i kulturan ton celom događaju. Iskreno, masa se kultruno ponašala. Osim po koje slučajno razbijena flaše, malo đubreta i po kog grafita, nikakvih ozbiljnih problema nije bilo. Lokalci nisu ništa akcijali, ljudi se nisu mangupirali, murija korektna, sve u redu. Pevanje nacionalnih pesama, cirkanje, zezanje, druženje, po koja zaapaljena dušmanska zastava…prava svečarska atmosferica.

U određenom trenutku su svi zajedno krenuli ka stadionu…u mnogo zanimljivom i pravom ultra korteu koji Đenova dugo nije videla. (videla je onaj od hrčaka iz Splita, al to je druga priča). Pesma je odzvanjala prelepim ulicama centra. Murijaši su čistili prolaz ispred, i obezbeđivalo začelje da nas slučajno neko ne napadne (ahahahahaha). Piromanisalo i grmelo „ O SRBIJA OLE“ i nije prestajalo, bukvalno od polasko do Marasija, nekih 45 minuta. Zanimljiva scena je bila kad je izvaljen jedan od domaćih ultrasa na motoru koji je pratio povorku, i preko telefona sa ushićenjem pričao šta sve gleda. Na start i pitanje kako je, šta radi… odgovorio je nije junšpi i da jednostvano uživa u momentima, jer dugo Đenova nije doživela bolje ultras tripove od ovog. Ipak, kao što obično bude, lepi mometni uvek kratko traju, i dolazi do cimanja sa murijom koja je htela da uhapsi lika što je malo šarao po busevima zarobljenim u masi. ‘Vataju ga, ali je odmah usledilo oslobađanje i inćident, jer ipak nije to žabarski korteo. Par minuta cimanja, koje se završilo povlačenjem murije i ispaljivanjem suzavca, pa se nastavilo ka stadionu.
Relativno blizu stadiona je usledilo zatrčavanje na neke Žabare koji su klasično žabarski provocirali , i posle zaletanja preko mosta na njih odmah zapalili, i to od par ljudi. Na ulazu u naš sektor, ispalo je cimanje oko unošenja zastave sa orlom Nemanjića, gde su Digosi istripovali da je to fazon Albanska zastava, ali je posle svađe unešena. Ipak, u toku svađe je pandur iskoristio zauzetost i nepažnju, i iz torbe uzeo parolu koja je bila napisana kao podrška ultrasima u Italiji i njihovoj borbi protiv kartica. Čim je video TESERA… odmah je na foru da niko ne vidi, zapalio sa parolom. Greška momaka je što su poverovali informacijama sa nekih stadiona, i nisu je uneli na foru, jer im je rečeno da žandari često ne prave problem oko parola NE NAVIJAČKIM KARTICAMA, koja je bila u jeku u to vreme na Čizmi…. jebiga.

Ostatak pretresa gotovo nikakav. Fino popunjen gornji, relativno donji nivo dobro poznatog kaveza. Zastave okačene, masa napaljena , neizbežna pirotehnika, sve do jaja! I onda…dolazi do presudnog momenta koji je zakuvao celu priču. Na severnoj strani Đenoana, do našeg kaveza, pojavljuje se albanska zastava, i naravno okreće sve naopako. Kreću obostrane provokacije, što je na svakom stadionu u svetu i normalno. Svi pravi navijači na svetu na provokaciju odgovaraju kontrom, na ovaj ili onaj način. Seče se zaštitna mreža, i poleće par baklji ka tom delu, od kojih jedna pogađa upravo tog majmuna koji je izvadio tu zastavu.

Žabari kao vraćaju, uzimaju neko crevo i kao prskaju ka našem kavezu, obezbeđenje ih polako tera. Murija kreće da mitinguje na terenu i stvara se tenzija, kao da se dešava ko zna šta, a ne da je razmenjeno par baklji. Jedina scena koja je odskakala od uobičajenih širom žabarskih, evropskih i svetskih stadiona je par navijača na vrhu ograde. Kao odgovor je zapaljena albanska zastava uz vređanje dušmana i žabara. Utakmica je počela sa malim zakašnjenjem, krenulo je i fino navijanje, u onoj meri koliko je to moglo zbog povećane napetosti. Obostrano vređanje ponovo uslovaljava još par baklji ka žabarima koje završavaju na terenu, i prekida se utakmica. Neizvesnost traje neko vreme, i sudija šalje igrače u svlačionicu. Zašto?!? Zbog bar baklji u terenu??? Ma sisajte bre kurac!!! Klasično ljigavo žabarski, domaćini su iskoristili stvar koja se čak i dana danas dešava u Italiji, doduše mnogo ređe nego pre, i od muve napravili slona…ma bre mamuta!

Murija ulazi na teren do kaveza, fotoreporteri prave podlogu za nameštaljku, i to je to. U jednom trenutku je izgledalo da karabinjeri hoće da upadnu u donji kavez, od čega brzo odustaju kada ljudi kao odgovor počinju da lome pleksiglas na gornjem nivou i naduvavaju ih na donjem. Murija brzo kreće da prazni stadion. Zaključali su kapije i organizovali se. Na stadionu se bleji jedno čuku vremena, i izlazi se u ograđen prostor ispred stadiona, koji je okružen policijom, koja je, kasnije smo saznali, došla kao pojačanje iz Torina i Milana. Obične navijače su puštali u grupicama, dok se ultra masa zejebavala čekajući dalji razvoj događaja. Pevalo se, palila pirotehnika, ubijalo vreme do neizbežnog. Iza murije su se pojavljivali žabarski debili koji su ponovo provocirali , ponovo jedan od njih sa albanskom zastavom. Murija je iskusno odradila i sačekala da ostane što manje ljudi, tj. nekih 5 buseva… i posle par kretenskih provokacija moglo je da krene ono za šta su novinari ostali. Po slobodnoj proceni, 300tinak karabinjera kreće da upada kroz kapiju i kreću inćidenti. U dva navrata se odbija napad, pršti piro i ostala priručna sredstva. U trećem upadaju i sa druge strane, kreće cimanje oko buseva i tu se pruža otpor. Deo mase se povlači buseve, deo u drugi deo kaveza ispred tribine. Žandari se povlače i pregrupišu, da bi ubrzo krenuli ka kavezu gde se na kapijama opet pruža otpor i odbija napad, ne zadugo, jer upadaju na drugi ulaz otpozadi. Ko se tada našao tu, najebo je ko žuti! Klasično nabijanje uz ogradu i batinjanje. Svaki bus je bio okružen, pomoć je jednostavno bila nemoguća… protiv 300 specijalaca… to je to. Kad su se svi vratili u buseve, murija je jedan po jedan izvodila sve napolje, tražeći one koje su ih interesovali. U principu, nema tu šta mnogo da se piše. Dosta ljudi je privedeno na licu mesta, ostatak poslat nazad.

Takvo sprovođenje dugo nije bilo viđeno. Pod pratnjom, svako stajalište, svaka pumpa je bila zatvorena, nije dozvoljeno bilo izađi nigde. Slovenija, Hrvatska ista priča. I onda je došla na red naša grana. Verujem da niko ko je ulazio u Srbiju tada, neće zaboraviti te scene. Teroristi bi nam pozavideli! Sve je bilo maskirano od maskirnih Žandarmerije u nikad reprezentativnijem izdanju! Zavirivali su u svaki automobil tražeći sumnjive face, a o busevima da ne pričamo. Jedan po jedan bus je izvođen na pretres do gole kože, svako je išao na snimanje i proveru. Imali su snimke sa stadiona koje su gledali u posebnoj prostoriji, i tražili glumce. Svako ko je bio u „sistemu“ je prošao poseban skener, i mnogo ljudi je popadalo na granici, iako ih nije bilo na snimcima. Jednaostavno su ljude „od ranije poznate policiji“ po nahođenju hapsili i slali po istražnim zatvorima u Sremskoj Mitrovici i Subotici, bez i jednog realnog osnova, samo zato što su bili na tekmi.
Narednih dana su do nas dolazile informacije da su samo na osnovu vizuelne procena ko koliko izgleda zajebano, odvodili ljude u pritvor, i to iz jednog simaptizerskog autobusa koji veze nije imao sa navijačkim grupama. Taj bus je spojen od dve turističke agencije koje su imale izlet u Đenovu, a u ponudu su imale i utakmicu. Navešćemo samo jedan primer dečka, koji veze sa navijačima nije imao u životu, ma pešački nije prešao na crveno u životu. Dečko je krenuo u Đenovu jer su mu ostale lepe uspomene sa maturske eksurzije, usput se zadesilo da pogleda i utakmicu. Brat mu je bio u evidenciji, i dečko je ležao preko mesec ipo dana u Mitrovici. Ajde još jedan..lik koji je bio je skroz u uglu na gornjem nivou, veze sa akcijanjem na stadionu nije imao, odveden jer je imao ožiljak na licu iz detinjstva. Nisu mu pomogle ni slike gde je bio na stadionu, ni poruke u telefonu koje je slao matoranima gde je „zabrinut“ dešavanjima na stadionu. Ne, ležao je metar ipo dana u Subotici. Šta su tek mogli „poznati“ da očekuju. Izdržalo se i to. Na pretresima i suđenjima situacije su bile smešne, gde se lepo videlo koliko je sve montirano. Advokati nisu mogli ništa drugo nego da se smeju od muke u sudnicama, obrazloženjima tužioca i objašnjenjima sudija, koji su morali da rade po naredbama koja su dobili. Neuko su pokušavali da obrazlože produženje pritvora bez i jednog pravnog osnova. Advokati su se samo krstili u sudnici. Na kraju su samo pustili ljude. Ko ih jebe, to su navijači, to nisu ljudi. Ali to nikog od „medija“ nije interesovalo. Zato se već znalo da su Al kaida, Šarićev klan i Keka organizovali i platili nerede. Sramne izjave mafijaškog saveza gde su navijači sjebali srpski fudbal su postale svakodnevica, i samo su se utrkivali ko će šta više da nalupeta. Političari su ponovo postali spasioci države od terorista-navijačkih grupa, za par dana je donešena dopuna zakona o sprečavanju nasilja na sportskim priredbama, kako bi se Srbija oslobodila te pošasti sa tribina. Ko je razmišljao svojom glavom skapirao je ponovo, većina javnog mnjenja je progutalo servirana govna po ko zna koji put. Nikad nije dosadno u ovoj napaćenoj zemlji… Nekoliko momaka je osuđeno u Italiji gde su izdražali predviđene kazne, ali ih je sačekala nameštaljka i ovde, nema šta, znate sve… Od jedne „obične“ fudbalske utakmice napravljen je slučaj koji će ostati u analima i navijačkog i onog običnog života. Navijački gledano, bilo je zaniljivo! Građanski gledano, sramota! Ne zbog „divljanja“, jer će se ono što se zaista i desilo –isečen deo mreže, 6-7 baklji preko ograde, i tuča posle napada policije … dešavalo se i dešavaće se, i ovde i svugde u svetu……već zbog još jednog dokaza koliko neke stvari mogu da se okrenu ako imaš poluge. Neka Đenova bude „nauk“ svima, ko, kako, šta, gde…glupo je da ne izvučemo pouke.

PS- Prilikom jednog susreta sa legendom ultra pokreta u Italiji, i jednim od glavnih urednika legendarnog Supertifa u najboljim danima, na pitanje kakav je njegov utisak o Đenovi, odgovorio nam je:“ Vidi… nama je sve je bilo super navijački, ali druga su vremena. Ko je najzadovoljniji? Ok, i vama je bilo super, i nama koji smo gledali da ultras duh živi, ali… na kraju su najzadovoljniji su bili naš savez i murija, a onda i vaš savez, političari i murija…zar ne?“

Intervju bivšeg vođe navijača West Ham-a

26 Jula, 2017

Nekada je u Engleskoj bio državni neprijatelj broj jedan i strah i trepet za sve navijače suparničkih momčadi. Ni danas vam nije svejedno kad se s njim susretnete. Čovjek koji je izumio nasilje na tribinama, čovjek s čijim je imenom u mislima Margaret Thatcher odlazila u krevet, sanjala ga i s njim se budila, dok na kraju nije postao prvi navijač koji je zatvoren zbog nasilja na tribinama.

U svojoj ispovijesti govori o tome kako su ga maltretirali, kako je kasnije on maltretirao i kako se oprostio s huliganstvom. Sugovornik Cass Pennant, danas 52-godišnji književnik i „huliganolog“, a nekada engleski državni neprijatelj broj jedan. Danas glasno „ispovjeda“ svoje grijehe govoreći diljem svijeta o navijačkom zlu. Napisao je osam knjiga s tematikom navijačkog nasilja, a na temelju njegove autobiografije snimljen je zapaženi film “Cass”, kojeg možete pogledati klikom OVDE.

Mrcina od dva metra i danas izgleda kao da će vas polomiti poput šibice i među prstima vam ostaviti posjetnicu famozne huliganske skupine Inter City Firm. Međutim, ti su dani, nakon bezbroj tučnjava, četiri zatvorske godine, više pokušaja ubojstava i tri metka u torzu, iza njega. Ipak, nikada se ne zna. Dok Cass naizgled mirno priča svojim „cockneyem“, zbija šale na svoj račun, čovjeku nije svejedno. Što je Caru dozvoljeno, nije seljaku i pažljivo treba vrebati trenutak kada se osmjehnuti, a kada u znak negodovanja nad tužnom sudbinom starog štemera namrštiti čelo.

– Sve što sam ikada želio jeste to da budem jednak – ravnopravan. No, bojim se, da se ponovo rodim – sve bilo isto. O huliganima slušamo na televiziji, čitamo u novinama, no to ni izbliza nije prava priča. To je priča o potrazi za identitetom u društvu u kojem živimo. Kada pričamo o huliganima, pričamo o društvenom kontekstu, započeo je svoju ispovijest Cass Pennant, prvi crnac na čelu jedne navijačke skupine, nimalo slučajno, najozloglašenije, Inter City Firma koji je West Ham pratio na svim stadionima Engleske.

Moje ime bilo je poziv za maltretiranje

– Moja je majka sa 17 godina emigrirala s Jamajke i 1958. godine stigla u Englesku gdje sam dva mjeseca kasnije i rođen. Bila je maloljetna i odmah su me vlasti smjestile u sirotište, ali sam imao sreću da me već zarana posvojila divna obitelj. Nesreća je bila u tome što su moji roditelji bili bijelci u već poodmakloj dobi, a ja jedini crnac miljama uokolo mog naselja – Slade Greena. Da stvar bude gora majka mi je nadjenula ime Carol, što je na Karibima sasvim uobičajeno ime za dječaka, međutim u Londonu … to je bio poziv za maltretiranje. To je ono što pamtim od najranije dobi. Maltretiranje na ulici, u školi, u dućanu, na igralištu … svuda. U takvom sam okruženju rastao i morao s time živjeti i tome se oduprijeti od najranijeg djetinjstva početkom šezdesetih kada je rasizam bio najnormalnija pojava, što je nerijetko, na žalost i danas. Već s pet godina odlučio sam da ću se zvati Cass – prema Clayu, što je nekako simbolički bio tek jedan način borbe od samog početka.

Tribine su bile jedino mjesto gdje nije bilo važno što sam crnac

Kako si uopće došao u kontakt s navijačima?

– Živio sam u četvrti u kojoj su oko mene rasli ljudi iz radničkih obitelji, bez puno ambicija i s još manje perspektive. Svuda uokolo bubrio je hippy pokret koji je sve vidio lijepim i dražesnim, ništa nalik onome što sam ja oko sebe vidio. Obzirom da sam bio pri zdravoj pameti, hippy nisam mogao biti, a u radničkim četvrtima rasla je prva generacija skinheadsa. U to vrijeme skinheadsi su bili nešto posve drugačije od ovoga danas. Tu je bila riječ o supkulturi, modi koja se hranila „crnom“ muzikom s Kariba. Poznavao sam muziku koja se slušala, ljude koji su je izmislili i ubrzo me to preplavilo, napokon sam, zbog svog porijekla bio koristan i to me posve okupiralo. Nismo ni znali što se događa i već smo bili na tribinama – jedinom mjestu gdje nije bilo važno što sam crnac dok god svi navijamo za isti klub. To je u neku ruku bio dom koji nikada nisam imao. Moj život do tada bio je borba i nije bilo teško boriti se na stadionu. Navijači su bili jedini koji nisu postavljali pitanja i nisu na mene gledali kao na crnca već kao na nekog tko može.

Želja da budeš prihvaćen dovela te dakle na stadion, no kako si od klinca na tribinama postao državni neprijatelj broj jedan?

– Početkom sedamdesetih kada sam „ušao“ na tribinu, bio sam još dijete, ali s godinama, s vremenom prošao sam sve i svašta. Kako sam se još kao dijete morao brinuti za sebe brzo su moje „kvalitete“ izašle na vidjelo i na tribinama i ulicama. Tijekom vremena zaslužio sam respekt prijatelja i u dvadesetim godinama života te se vinuo u vrh navijačke skupine. Imao sam svoju obitelj i morao sam se brinuti o njoj. Postao sam onaj koji planira akcije, napade, osvete i tijekom osamdesetih pritisak je bio nepodnošljiv. ICF je bio najozloglašenija huliganska skupina i taj je status trebalo održavati. To znači iz tjedan u tjedan napadati, braniti se i smišljati kako nadmudriti ostale. Kada si na vrhu svi imaju samo jedan cilj – maknuti te od tamo.

Napadali smo samo iste kao i mi – huligane

Nasilje, obračuni na ulicama i stadionima bili su svakodnevica, zvuči kao potpuni kaos, posebno kada traje godinama …

– I jest kaos, međutim, u svemu tome bilo je nekog reda. Kada bi čekali navijače, na primjer, Chelsea, točno smo znali odakle dolaze, kamo idu … Međutim, nikada nismo napadali obične navijače već samo onakve kakvi smo i sami – huligane. Nasilje je tijekom godina raslo, širilo se i u to vrijeme činilo se kao da mu nema kraja. Međutim, to je trajalo tek onoliko koliko je to politika dozvoljavala. Trajalo je onoliko koliko su, oni na vlasti, bili voljni oči držati zatvorene. Sad, logično je pitanje, zašto bi oni držali oči zatvorene …

Kada je ozbiljan novac ušao u nogomet, političke su se igrice završile i nasilje je iščezlo sa stadiona

Vratimo se dakle na kontekst …

– Da, osamdesete su bile godine rasizma. Na televiziji su se prikazivali otvoreno rasistički programi, a na tribinama su se okupljali ljudi koji su to gledali i odobravali dok policija nije ni mrdala na rasistička skandiranja i napade. Navijači u engleskoj do tada su bili apolitični, no interesi desnih političkih opcija to su kroz osamdesete promijenili. Naime, dok je većina navijača sjedila u pubovima, ispijala piva i pjevala, Nacionalna stranka vrbovala je praznoglave klince zadojene rasizmom koji su potpirivali nasilje na tribinama na što se policija nije obazirala. Navijači su i prije toga stadione koristili za tučnjave, no politika ih je izmanipulirala i iskoristila za širenje demagogije te se to toleriralo godinama. Prava prekretnica za establishment dogodila se tek nakon Heysela 1985. godine. Do tada su sudovi radili protiv policije, policija protiv njih, a vlasti protiv i jednih i drugih. Četiri godine kasnije, nakon Hillsborougha organizirali su panel rasprave na kojima su sudjelovali, suci, popovi, policajci vatrogasci … ljudi koji nisu imali pojma što se zapravo događa. No, trebali su pokazati da nešto rade, trebali su utabati put za Premier ligu jer, ukoliko novi proizvod ima loš imidž, nitko ga neće kupiti. Tek kada je ozbiljan novac ušao u igru, političke su se igrice završile, svi su se namirili, a nasilje je iščezlo sa stadiona. No, to ne znači da više ne postoji u društvu.

Koji je bio tvoj grijeh i za što si kao prvi navijač završio na dugogodišnjoj zatvorskoj kazni?

– Koliko se sjećam u pitanju je bila optužba za zavjeru i organiziranje 66 tučnjava tijekom šest godina zaključno s 1983. godinom. Ukupno nas je bilo 11 optuženih, ja sam bio prvookrivljeni u procesu koji je trajao tri mjeseca i koštao je milijun funti. Trojica od šestero policajaca uključenih u istragu na kraju je suspendirano zbog lažiranja dokaza što se, do tada, nikada nije dogodilo u jednom tako važnom slučaju. Da ne spominjem dokazanu vezu ministarstva i Scotland Yarda kojem je ministarstvo slalo upute.

Koliko ti se život nakon toga promijenio?

– Nije se promijenio, vratio sam se tribinama. No, s vremenom pritisak je postao prevelik. Stalno je trebalo održavati reputaciju i napokon sam se krajem osamdesetih prebacio u druge poslove. Osnovao sam zaštitarsku tvrtku i 1993. godine me stigla prošlost. Dobio sam tri metka u tijelo i uistinu nije puno nedostajalo da odem … Dakako, očekivalo se da će se momak poput mene krvavo osvetiti, ali nakon nekoliko mjeseci oporavka sve se promijenilo. Napokon, imao sam obitelj i dvoje djece o kojima se trebalo brinuti, a to je bilo nepomirljivo s mojim dotadašnjim načinom života. Danas na Upton Park odem, ali ni izbliza onako često kao nekada i to je najviše u društvu sina. Imam sezonsku kartu, ali više me nitko i ne pita za ulaznicu, uz osmijeh nam govori Pennant neprestano ponavljajući y'know what I mean …

Željezničar dobio dozvolu za gradnju južne tribine

26 Jula, 2017

Gradsko vijeće Grada Sarajeva dalo je saglasnost za izgradnju južne tribine stadiona Grbavica.

Na današnoj sjednici Gradskog vijeća donesena je odluka koja se odnosi na izuzimanje od zabrane gradnje lokaliteta stadiona Grbavica, čime su otklonjene smetnje koje su u proteklom periodu predstavljene kao formalni razlog za nemogućnost daljeg postupanja u postupku rekonstrukcije i izgradnje stadiona Grbavica. Klub je na zvaničnoj stranici najavio kako će u narednom periodu biti pokrenuti svi ostali formalno-pravni koraci kako bi se radovi na izgradnji stadiona završili u što kraćem roku. Podsjetimo, Željezničar je uz pomoć navijača kroz akciju “Izgradimo istočnu” tribinu proteklih nekoliko mjeseci skupio velika sredstva i izgrađena je istočna tribina. Sada se kreće u akciju izgradnje južne tribine sa koje Plavi imaju najveću podršku na domaćim utakmicama.

Policija tvrdi: Nije bilo represije nad Armadom

25 Jula, 2017

Policijska uprava primorsko-goranske poslala je novo priopćenje u svezi intervencije policije na nogometnoj utakmici I. HNL između HNK «Rijeka» i NK «Slaven Belupo». Priopćenje prenosimo u cijelosti:

“Kao što smo prethodno izvijestili, tijekom gore navedenog javnog okupljanja došlo je do narušavanja javnog reda i mira s početkom u 22.51 sati, kada je više navijača HNK “Rijeka” napalo zaštitara angažiranog na osiguranju javnog skupa, a nakon toga i policijske službenike Interventne jedinice policije Rijeka koji su intervenirali na zahtjev zaštitara. Policijski službenici su u uspostavljanju javnog reda i mira i u odbijanju napada od sebe ili na drugu osobu primijenili sredstva prisile i to: palicu i raspršivač s nadražujućom tvari, a sukladno odredbama članka 84. stavak 1. točka 1 i 3. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima. Analizom cijeloga događaja, posebice analizom i pregledom snimke nadzorne kamere na kojoj se vidi postupanje policije prema navijačima i ponašanje navijača prema policijskim službenicima, nisu utvrđena prekoračenja policijskih ovlasti.

Tri osobe zatečene su na prostoru stadiona u alkoholiziranom stanju (1,95 g/kg, 2,09 g/kg i 2,47 g/kg) te su privedene tijekom provođenja aktivnosti na osiguranju nogometne utakmice. Zbog počinjenja prekršaja iz članka 4. stavak 3. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima uručeni su im prekršajni nalozi sukladno odredbama Zakona o prekršajima.

Tijekom do sada provedenog kriminalističkog istraživanja u svezi utvrđivanja identiteta osoba koje su 15. srpnja 2017. sudjelovale u protupravnom ponašanju, 22. srpnja 2017. privedene su još tri osobe koje su počinile prekršaj iz članka 4. stavak 5. Zakona o sprječavanju nasilja na športskim natjecanjima ‘Bacanje predmeta u natjecateljski ili gledateljski prostor’. Kriminalističko istraživanje još uvijek je u tijeku, a izuzete snimke nadzorne kamere koristit će se u daljnjim postupcima pred nadležnim institucijama o čijim će rezultatima javnost biti pravovremeno obaviještena.

Podsjećamo da je odredbama Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima propisana svrha zakona koja se odnosi na osiguravanje sigurnosti gledatelja, natjecatelja i drugih sudionika sportskog natjecanja. Istovremeno u istom su Zakonu određene i obveze i odgovornosti sportskih klubova, gledatelja, sportaša, trenera i sl., sredstava javnog priopćavanja, nadležnog ministarstva sporta i ministarstva za unutarnje poslove.

Policija je, dakle, kao i svi drugi ranije navedeni, dužna postupati u skladu sa zakonom i poduzeti one zakonom propisane mjere i radnje kojima se sportsko okupljanje održava u okruženju koje sprječava nerede, nasilje, protupravna ponašanja, kako bi se zaštitili građani i njihova imovina. Koja su to protupravna ponašanja i koje su sankcije također je propisano Zakonom. U događaju nakon nogometne utakmice narušen je javni red i mir, napadnut je djelatnik zaštitarske službe za vrijeme obavljanja svojih zadaća, a nakon toga i policijski službenici na koje su navijači bacali čaše, stolice, vrijeđali ih, udarali i dr. Sredstva prisile uporabljena su poradi uspostavljanja javnog reda i mira i odbijanja napada na policijske službenike i druge osobe.

Ovom prilikom zahvaljujemo velikom broju navijača i građana koji se prije, za vrijeme i nakon ovakvih sportskih okupljanja pridržavaju uputa policije i na taj način svojim korektnim ponašanjem sudjeluju u stvaranju sportskoga ozračja. Policija će i nadalje protiv svih prijestupnika, bez obzira o kojoj je vrsti događaja riječ, poduzimati zakonom propisane mjere i radnje u cilju provođenja svoje osnovne zadaće, a to je zaštita života i imovine građana. Odlučno smo i protiv svakog oblika nasilja. To je naš posao i zadaća te ćemo učiniti sve ono što je u našoj nadležnosti u cilju sprječavanja svih njegovih oblika i pojavnosti u društvu uz potrebno uključivanje i drugih nadležnih čimbenika”, stoji u policijskom priopćenju.

Izvor: fiuman.hr

Izjava Mamića 2004 godine: “Jedino je jaka represija odgovor za huligane”

25 Jula, 2017

Represija prema navijačima u Hrvatskoj se nastavalja. Zadnji primjer je Armada, međutim, da li ćemo iz kola u kolo biti svjedoci nove represije?
Vraćamo se u 2004 godinu gdje citiramo izjave Zdravka Mamića koje su, po svemu sudeći, ogledalo HNS-a.

Zdravko Mamić za vecernji.hr 2004 godine:

– Kod nas ne funkcionira pravna država, cijeli je svijet riješio problem huliganizma. Sjetite se svega što su naši navijači učinili u Bergamu, Milanu, Auxerreu, na ovim posljednjim pripremama u Švicarskoj. Svi znamo da se ne radi o velikoj skupini huligana, njih nije više od 100, no naša država žmiri pred tim velikim problemom. Ovim istupom riskiram da me neki navijači dočekaju i razbiju, no probleme treba početi rješavati.
Klubovi su potpuno nemoćni pred tim problemom, zakon treba pooštriti, jedino je jaka represija odgovor za huligane. Uostalom,12.700 hrvatskih navijača bilo je na EP-u u Sloveniji, a protiv njih nije podignuta niti jedna kaznena prijava. Zar mislite da su navijači tamo imali samosvijest? Nisu, slovenska se policija dobro pripremila.

Sedam najjačih engleskih navijačkih firmi

24 Jula, 2017

Britanski navijači su prvi navijači koji su prozvani Huliganima. U neredima koje su radili smrtno su stradale desetine, pa i stotine ljudi.

Sva priča oko navijačkog pokreta, kasnije nazvanog u medijima “Huliganizam”, je počela upravo od Britanaca. Navijački pokret na Otoku nije više problem kakav je bio, ali daleko od toga da su rigorozni zakoni u potpunosti uklonili firme sa stadiona. Prezentiramo Vam sedam najjačih britanskih navijačkih firmi.

1.THE BUSHWACKERS – MILLWALL

Navijačka skupina nogometnog kluba Millwall – The Bushwackers – uzela je ime iz američkog građanskog rata, od vojnika koji su bili zaduženi isključivo za zasjede. U svoju čast Millwallovi navijači “izumili” su čak i oružje – “Millwall cigle”, napravljeno od smotka mokrih i “cementiranih” novina i korišteno u premlaćivanju protivničkih navijača. Na vrhuncu svoje moći,

80-ih godina minulog stoljeća, navijači Millwalla organizirali su i izveli niz vrlo ozbiljnih nasilničkih akcija tijekom nogometnih utakmica svog kluba.

Odgovorni su za neke od najgorih nereda u povijesti britanskog nogometa, odnosno organiziranog navijanja. Danas ova navijačka skupina nije jaka kao nekad, ali još uvijek su u stanju počiniti monstruozne zločine.

Godine 2001. dvojici navijača Wolverhamptona Bushwackersi su brutalno isjekli nožem lica, dok su 2002. godine organizirali i započeli krvave nerede u noći utakmice njihovog kluba s Birminghamom, koje je jedan veteran britanske specijalne policije opisao kao najgore nasilje koje je vidio u svojoj karijeri.

2. ZULU WARRIORS – BIRMINGHAM CITY

U kasnim 70-tim godinama prošlog stoljeća uzvik: Zulu, Zulu! na ulicama Birminghama mogao je značiti samo jedno: Zulu Warriors, navijači Birminghama, spremaju se za obračun.

Poznati po tome što se u njihovom sastavu nalaze članovi iz različitih etničkih skupina, navijači Birminghama osamdesetih su bili jedna od zastrašujućih britanskih bandi okupljenih uz nogometne klubove i česti začetnici masovnih nereda prije, za vrijeme i poslije nogometnih utakmica na Otoku. Najpoznatiji su njihovi obračuni s navijačima Aston Ville na dane derbija.

Zului su, inače poznati po beskompromisnoj obrani “svog” teritorija od gostujućih navijačkih bandi. Između mnogih nereda koje su inicirali Zului, najpoznatija je serija tučnjava u Cardiffu 2001. godine, u kojima je jedna osoba ubijena, a devet osoba zvjerski premlaćeno i otpremljeno u bolnicu.

Godine 2006., za vrijeme utakmice FA kupa, oko 200 navijača Birminghama srušilo je stadionsku ogradu koja ih je razdvajala od navijača Stokea. Uslijedila je tučnjava s protivničkim navijačima, a potom i napad na policiju, koja će nerede kasnije opisati ekstremno nasilnima.

3. ASTON VILLA HARDCORE – ASTON VILLA

Druga po zlu poznata navijačka skupina iz Biminghama navijači su Aston Ville – poznati po imenima Aston Villa Hardcore.

Kao i druge navijačke skupine, i Villiansi su danas marginalizirani, a svoju reputaciju gradili su osamdesetih i devedesetih prošlog te u prvim godinama tekućeg stoljeća. Obračun poznat kao “Battle of Rocky Lane” iz 2002. godine podsjetio je na “najslavnije” dane Villinih huligana. Riječ je o seriji nereda koja se dogodila poslije meča Aston Ville i Birmingahama.

Godine 2005., član organizirane skupine Villinih huligana Steven Fowler, koji je ranije već ležao šest mjeseci u zatvoru zbog spomenutih nereda iz 2002. godine, dobio je godinu dana zatvora za svoje učešće u organizaciji tučnjave Villa Hardcord's-a i navijača Chelsea – Headhuntersa.

Obračun se dogodio na londonskom King Crossu godinu dana ranije. Iste godine – 2004. – nekoliko Villinih navijača bilo je umiješano u nerede i tučnjavu s navijačima Queen Park Rangersau kojima je ubijena jedna osoba.

4. INTER CITY FIRM – WEST HAM

Londonska banda huligana koja je najaktivnija bila u razdoblju od 1970. do 1990. godine, pristala uz nogometni klub West Ham United, poznata je pod imenom Inter City Firm. Riječ je o navijačkoj skupini koju neki drže za najopasniju huligansku bandu Velike Britanije.

Ime su dobili po Inter City vlakovima kojima su putovali na utakmice, a zapamćeni će ostati po navici ostavljanja vizit karte na osobama koje su ranije zvjerski premlatili.

Na karticama koje huligani ostavljaju na svojim žrtvama piše: “Čestitamo, upravo ste sreli Inter City Firm.” Za razliku od većine drugih navijačkih bandi, kako je to pojasnio Cass Pennant – bivši vođa Inter Cityja, navijači West Hama nisu rasisti niti neonacisti.

Ipak, pristojni i dobri dečki zasigurno nisu. Brojni su registrirani primjeri njihovog huliganskog divljanja i ekstremnog nasilja, najčešće organiziranog prije, za vrijeme i poslije utakmica s londonskim rivalima, kao što su Millwall’s Bushwackers. Omiljeni su im napadi na pubove u kojima se okupljaju protivnički navijači.

5. 6.57 CREW – PORTSMOUTH

Navijačka skupina Portsmoutha – 6.57 Crew – ime je također dobila po vlaku, onom kojim se subotom voze na utakmicu, do stanice Waterloo.

U osamdesetima je ova navijačka skupina bila jedna od najvećih i uzrokovala je niz nereda u cijeloj zemlji. Tučnjave s navijačima drugih klubova visoko su na njihovoj listi prioriteta, možda čak i iznad bodrenja svog kluba.

Godine 2001. upustili su se u obračun s navijačima nogometnog kluba Coventry City. U pitanju je bilo gostovanje, pri kojem su navijači Portsmoutha trgali stadionske stolice i bacali ih na domaću publiku. U neredima 2004. godine, kad su prije i poslije utakmice masovno nasrnuli na navijače Southamptona, uhićena su 93 pripadnika 6.57 Crewa, uključujući desetogodišnjeg dječaka koji je postao najmlađi osuđenik za huliganizam u povijesti Velike Britanije.

Tom prilikom stradao je i znatan broj pripadnika policije i osiguranja. Preko stotinu Portsmouthovih huligana imalo je zabranu putovanja na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 2006. godine, zbog zločina počinjenih na i oko stadiona diljem Engleske.

6. RED ARMY – MANCHESTER UNITED

Kao što je Manchester United jedan od najvećih nogometnih klubova svijeta, tako i njegovi navijači, poznati pod imenom Red Army, tvrde da su jedna od najbrojnijih i najopasnijih navijačkih skupina.

Ime Red Army danas označava navijače Manchestera u cjelini, ali sedamdesetih je ono bilo sinonim za neke od najvećih huliganskih nereda vezanih uz britanski nogomet. Posebnu huligansku aktivnost iskazivali su u sezoni 1974./'75., kad je United ispao iz Premier lige u niži rang natjecanja.

Ispadanje je razbjesnilo njegove navijače, pa su cijelu godinu krstarili Engleskom bilježeći nerede gdje god se pojave na gostovanju. Njihove “aktivnosti” dovele su do ograđivanja navijača žicom na engleskim stadionima. Masovni obračuni s protivničkim navijačima dokumentirani su u filmu Hooligan iz 1985. godine, koji se bavi obračunima navijača Uniteda s Inter City Firmom u okolici Manchestera.

7. HEADHUNTERS – CHELSHEA

Headhunters (Lovci na glave), ovo ime za svoju skupinu uzeli su navijači koji stoje uz čuveni londonski nogometni klub Chelsea.

Poznati su i prepoznati po svom rasizmu, a povezani su s rasističkim skupinama National Front i Combat 18. Godine 1999. u redove Headhuntersa ubacio se reporter BBC-a, radeći reportažu o ovoj zloglasnoj skupini. Jedan od vođa Headhuntersa Kevin Whitton osuđen je 1985. godine na doživotnu kaznu zatvora, nakon napada koji je okarakteriziran kao najgori u povijesti britanskog nogometnog navijanja.

Nakon što je Chelsea izgubio jednu utakmicu, Whitton je s nekoliko drugih pripadnika skupine upao u lokalni pub, vičući: Rat, rat, rat…! Kad su desetak minuta kasnije izišli iz kluba, na podu su ostavili pretučenog i umirućeg Amerikanca, voditelja puba. Jedan od huligana vikao je: Prokleti Amerikanci, došli ste uzimati naše poslove.

Izvor: lupiga.com

Navijačke priče: Borongaj

24 Jula, 2017

Taj derbi protiv Dinama – 14.10.2001. godine – navijači Hajduka, nažalost, neće pamtiti po pobijedi Hajduka u gostima – i to nakon punih devet godina – već po propisnim batinama i gubitkom desetak transparenata, od kojih jednog nikad nisam prebolio…

Bilo je to doba kada su Bad Blue Boysi bili na vrhuncu snage i ludila u onom, svome imidžu ćelavih glava i zelenih Alpha jakni. Doba kada im nije bilo problem potegnuti nož na navijače bilo kojeg kluba, a posebice Hajduka.

Nakon “Krvavog derbija” iz 1996. godine, samouvjereno su gospodarili gradom i kažnjavali Torcidaše kojima je u glavi još bila devedeseta i spontano lutanje po Zagrebu. Bili su brojni. Nikad brojniji i pojavom mobitela jako organizirani.

Desetak brojnih podgrupa naspram jedne naše. Podgrupe čije ime sam ja smislio i osnovao zajedno s petnaestak tadašnjih ekstremnih članova, mahom iz podružnica Zagreba, Osijeka, Mostara…

Musa, Mrcina, Vedran, Mucić, Brca i Pilić su bili samo neki od istaknutijih članova grupe “WB01” (“White Boys 2001, op.a.), čije ime se prvi put pojavilo na smiješnoj plahti u srpnju 2001. godine, protiv Ferencvaroša u Budimpešti, a dva mjeseca nakon je novi transparent preživio i krvave napade Poljaka u Krakowu.

U Splitu WB01 zaustavljaju mini-bus s desetak “Sharksa”, te im naplaćuju za “krakovske oštrice”.

U zanosu novonastale grupe, jednoglasno donosimo odluku kako na derbi u Zagreb idemo dan prije.

Subotnja noć uoči derbija. U vlak za Zagreb ulazimo ja, Musa, Jozo Mucić i mali Bila, zajedno s dvadesetak ostalih navijača, a ostatak ekipe ostaje na kolodvoru piti, do ulaska u zadnje autobuse redovne linije za isti grad. Mjesto sastanka je okretište tramvaja na Borongaju.

Već prvim zviždukom željezničara smo shvatili da smo okruženi uglavnom idiotima ili maloljetnicima, pa ne čudi što ih je trećina otpala već u Kaštel starome, nakon poznatog glasa “Brke kontrolora”;

– Amo ekipa, karte na pregled!

Netko mu je mudro dobacio;

– Brko, Brko, bi li mi ga drko? – pa se revnosni kontrolor zajapurio u licu i naredio policajcu iz vlakopratnje;

– Ajde Mate, goni to sve vani!

Ostatak putovanja nastavljamo uz pijuckanje nekog kiselog vina i raspravu o navijačkim temama.

– B…b…budi se. Karlovac. – bio je to lakat i smiješno lice još smješnijeg Joze Mucića koji je, jebem li te ironijo, zaista mucao. Ali je kao navijač bio mudonja bez premca.

Još nije bilo dobro ni svanulo kada je vlak pristao na glavni kolodvor, a mi smo priljubljenih nosova na staklo promatrali kada će početi napad Boysa na nas, ali se on srećom ili na žalost – ovisno kako gledate na to – nije dogodio.

Osim par temeljnih policajaca i prodavača novina, nije bilo nikoga na stanici, pa smo se čak malo i razbahatili pjesmom i pobjedonosnim fotografiranjem kod kipa kralja Tomislava.

Ubrzo dolazi policijski kombi i mi bivamo uvedeni u tramvaj koji vozi prema stadionu Maksimir. Netko je pametan zamislio da dočekamo popodnevne sate na autobusnom stajalištu ispod Maksimirskog juga.

Naravno da se naš plan nije podudarao s njihovim. Na okretištu Borongaj primjećujem nekoliko lica u mraku. Poznatih lica koja se pokvareno smiju.

Redom, to su bili Đani, moj brat Ante, Jurka, Špar i još nekoliko njih u kafiću. Policija ih uopće ne registrira, a nas vode lijevo prema jugu.

Torbu s transparentom stavljam Bili na leđa, a nas četiri se, gle čuda, odvajamo desno i već za par trenutaka udaramo “bese” (šaka o šaku, op.a.) svojim kompanjonima. Ubrzo nestajemo u nekoj ulici par stotina metara iza istočne tribine.

Ulazimo u neki kafić gdje gazda ne vjeruje da su mu Torcidaši gosti. I to ne baš rado viđeni.

Guta knedle i glumi prisnost pitanjima tipa;

– Jeli dečki, dobar je Hajduk ove sezone, a? – a Đani mu odgovara pokvareno;

– Ma ne pratim ti ja balun. To debili prate. Aj ulij ti nama jednu na kuću..

A do dvanaest ih je ulio i previše. Toliko da smo se osjetili baš ono moćni.

Kreče pjesma putem do okretišta Borongaj. A kada krene pjesma u takvim okolnostima, tada je jasno da smo spremni na zlo i naopako.

Ispred kafića “Dinamo” zatičemo još desetak nepoznatih navijača Hajduka, posprdno zvanih “alealeština”, a onda na kraju ipak prepoznajemo Getara Melvana, Slavka, Wolfa iz Drniša, pijanog Pepu i šlag na kraju – kosatog gorštaka Keru – koji je, s onom zemljoradničkom šapom, dijelio pljuske navijačima u plavome.

Naravno, radilo se o njihovoj “alealeštini”, pa iako takav način borbe nisam opravdavao, ipak mi je pijanom bilo smiješno. Neki čak uzimaju to novo čudo tehnike – mobitel – i prozivaju Boyse: “Di ste Purgeri?”.

Neće ovo na dobro… – kažem bratu i potegnem gutljaj piva, zagledan u autobusni parking, udaljen pedesetak metara, gdje je naših dvadesetak bilo pod policijskim osiguranjem još od jutra.

I odjednom mi misli presiječe zvuk kamena od staklo kao nož u srce. – KRAŠŠŠŠ…

– Koji kurac sad? – pomislim, a odjednom ugledam tridesetak Boysa kako trču prema nama.

– AJMOOOOO…UDARIIIII… – i zaspu nas svime, od kamenja do boca. Nalet je tako silovit da se goloruki povlačimo u kafić, čija stakla padaju pod kišom projektila.

Uzvraćamo iznutra, zbijeni kao miševi i bez mogućnosti za neki manevar. Boysi nas još jedno deset, petnaest sekundi – koji traju kao vječnost – gađaju, a onda se zalijeću prema ulazu, očito odlučni da nas zgaze do kraja.

U grozničavoj borbi za vlastite živote, bacamo mahnito sve čega se možemo dočepati u kafiću – pepeljare, boce, čaše, pa čak i dozere od žestokih pića, stolice… – tako da prvih nekoliko Boysa biva pokošeno, pa čak i naših od “prijateljske vatre”.

Primjerice, Jozo Mucić pogađa Špara ispred sebe, pa kad shvati što je napravio, digne ga s poda i crvenih obraza reče;

– O…oprosti. N…nisan tija brate!

Špar ustaje i krvave glave opet izbija na čelo ekipe. Zaista srčan momak s velikim mudima. Viče;

– AJMO TORCAAA!! – pa izlijećemo pod adrenalinom vani i tjeramo Boyse do tramvaja. Primjećujem da nas je upola manje, mnogi su pobjegli put zgrada ili se skrili u okolnim kafićima.

Mi ne možemo pobjeći ni da hoćemo. U potpunom smo okruženju. Boysi ponovo nalijeću na nas, ne zaustavlja ih ni naše direktno gađanje bocama u tijelo.

Potpun fanatizam s kojim se nisam sreo do sada. Prepoznajem neke od njih. Prva ekipa, Tolić, braća Rukavina, Petinjci…

Opet smo u bijegu i opet se jedva izvlačimo od njihovog ulaska u kafić bacajući stolice na njih, čime se uski ulaz kafića nekako blokira. pa rijetki njihovi, koji zagaze preko praga, bivaju lako izudarani.

Tek tada primijetim da se nešto i na autobusnom stajalištu dešava. Nevjerojatan prizor. Niti tri, četiri Boysa nisu u naletu, a dvadeset naših bježi, zajedno s ona tri nesretna temeljca koji su ih, kao, čuvali.

– Kruv ti jebem, transparenti! – opsujem, pa zadnjim snagama ponovo potiskujemo Boyse. Zadnje što vidim je Đani sa stolicom na glavi kako sam stoji ispred njih desetak, jedan je na podu, a i Špar opet ima ranu na tijelu, tako da je cijeli u boji crvene “Kappa” trenirke, iako je gol do pasa.

– NA POD…ULAZI U KAFIĆ…UZA ZID… – bile su neke od naredbi interventnih policajaca koji su udarali koga god su stigli.

Ta nova postrojba je bila nešto potpuno drugačije od dosadašnjih “zelenih” policajaca sa slabim štitom i malim pendrecima. Izgledali su tako robusno u tim oklopima, a opet pokretni i opasni s onim velikim “tomfa” pendrecima.

To nije spriječilo Boyse da ih zaspu sa kamenjima, ali su se itekako iznenadili brzinom kontranapada.

To nam je dalo malo predaha da se osvrnemo oko sebe. A volio bi da nije bilo tako. Jer prizor koji je slijedio mi se zauvijek urezao u pamćenje.

Naime, Špar je, ionako cijeli krvav, držao rukom novu ranu na boku – i to ubodnu od noža, a jadni Slavko za oko. I tek tada sam shvatio užasnu činjenicu.

– O Bože, pa on je ostao bez njega! – rekao sam za sebe i osjetio kako mi se u grlu grči, a oči pune suzama.

U jednom trenu sam shvatio sav besmisao smisla naših sukoba i mržnje, u jednom trenu sam rekao sebi da mi to više ne treba i da ne želim biti dio nečega zbog čega će jednog dana nekome pasti glava, a nitko neće znati objasniti kako je i zbog čega došlo do toga.

Crne misli su mi prolazile kroz glavu i gledao sam kako ih hitna odvodi, potpuno nesvjestan da nam policija savija ruke. Nas desetak je stajalo ispred “marice”, a dežurni šaljivdžija – neki kreten iz Šibenika, kojem je ovo vjerojatno bilo prvo gostovanje – je oduševljeno govorio;

– Ajmo ljudi, uđite, ima još mista... – pa je ušao prije mene i to čizmom u leđa.

Nas četvero je ostalo čekati novu, a ja sam korak po korak ustuknuo nazad i našao se u obližnjoj trafici. Međutim, sloboda nije dugo trajala. Naime, mlada gospodična je počela vrištati, očito uvjerena kako sam pljačkaš, pa sam se ubrzo našao vezan.

Držali su nas u nekoj garaži gotovo cijelu utakmicu. Nas u jednome uglu, isti broj Boysa u drugome. U početku smo režali jedni na druge, a do kraja utakmice smo zajedno sjedili i pušili cigarete. Toliko o toj mržnji.

I njima je bilo jako žao, pogotovo zbog Slavka, tako da je nestalo tog naboja i prkosa. Osjetio sam da im je krivo i da bi sve na ovome svijetu dali da se to nije desilo.

Tu mi se u razmišljanju posebno svidio Rukavina, mlađi od dvojice poznate braće BBB. Do prije sat vremena je stajao na crti i hrabro jurišao na nas, a sad je bio tako žalostan zbog događaja i razočaran životom koji živi, a išao je na fakultet i ovakve stvari mu nisu trebale.

Sat vremena nakon završetka utakmice su došli novi uhićenici. Prvo smo saznali da je Hajduk konačno pobijedio i svi smo skočili u zrak od sreće. Ali sljedeće informacije su nas opet šokirale.

Naime, Boysi su napravili rekord u otimanju naših transparenata. Nabrajao je lik;

– Zapalili su nam brale Senj, Imotski, Gomilicu, Sesvete… – još ih je nabrojao nekoliko, ali kada je na kraju rekao WB01, skoro sam se onesvijestio od šoka.

– Šta pričaš Gospu ti napušenu? WB01 su zapalili?? – rekao sam mu nervozno, a lik mi je odgovorio;

– E njega nisu. Neman pojma zašto. Samo su ga objesili na ogradu…

Samo sam sjeo na pod i zapalio cigaru. Dobro sam znao da gubitak transparenta znači kraj za grupu, iako je ukraden u onom naletu ispod juga.

Gledao sam u daljinu odlučan da više ne želim biti dio te okrutne supkulture, mržnje bez razloga i gubljenja vremena po nogometnim tribinama Hrvatske.

Sutradan nas je pustilo kući i ja sam hrlio svojoj obitelji, voljenom sinu i novom životu punom pozitive.

Dva tjedna kasnije bio sam na putu za Veliku. Kamen Ingrad se ne propušta…

Borongaj– Autor: Jurica Galić Juka – izvor: www.themladichi.com

(VIDEO) Intervju vođe Varvara “Profitirali su od politike, kriminal je upropastio navijačku priču”

23 Jula, 2017

Posle evropskog dvomeča Partizana i Budućnost, na “Balkan Info” objavljen je intervju sa vođom Varvara Aleksandrom Ivanovićem, koji je otvoreno govorio o situaciji na podgoričkoj tribini.

Bilo je varnica između Grobara i Varvara, prvo u Beogradu, zatim i Podgorici, gdje su crnogorski navijači odgovorili na prozivke crno-bijelima.

Čaka Ivanović se osvrnuo i na istorijat navijačkih okršaja sa pristalicama dva najveća srpska kluba, Crvene zvezde i Partizana.

– Više smo imali sukoba sa Delijama nego sa Partizanovim navijačima, u većem broju su dolazili u Podgoricu i samim time je više puta dolazilo do incidenata. Sa navijačima Rada smo imali sukobe nekoliko puta – rekao je Ivanović, kome se ne dopada situacija u srpskom ultras svijetu.

Navijačke priče: Zrinjski – Sarajevo

22 Jula, 2017

Odavanje počasti tragično preminulom Filipu Šunjiću Pipi u Mostar i usputni odlazak na utakmicu, koja završava najvećim neredima od raspada Jugoslavije.

Filip Šunjić Pipa je bio navijač koji je živio za utakmice, kako Zrinjskog iz svog rodnog Mostara, tako i splitskog Hajduka, čije je utakmice rijetko propuštao.
Kada kažem “bio”, tada se podrazumijeva da je prestao ići na utakmice ili se preselio na neke nebeske tribine.

Koliko god da bi volio kako je ono prvo razlog, istina je, nažalost, puno surovija. Naime, Pipa je ubijen nakon sukoba redarima ispred nekog mostarskog kluba 20.12. 2003. godine, i to na pragu svoje dvadeset i druge godine.

Suvišno je napominjati kako ga je tragedija, uz njegovu karizmatičnost, vinula u besmrtnost i navijačku ikonu, pogotovo njegovim Ultrasima, navijačima nogometnog kluba Zrinjski, koji su od sljedeće sezone, u njegovu čast, preimenovali nagradu za najboljeg igrača godine u trofej “Filip Šunjić – Pipa”.

Pet mjeseci kasnije, preciznije 10.04.2004. godine, dolazim s jednim prijateljem u Mostar na čak tri svečana događaja u jednom danu. Postavljanje spomenika Pipi, na dan koji je ujedno i njegov nesuđeni rođendan, kao i skupine Ultras Mostar.

Osim postavljanja cvijeća na spomenik i navijanja na utakmici protiv Sarajeva, kojeg “dobivamo” s 2:1 uz pomoć ogromne dimnijade, dan ću pamtiti i po tome što na svečanoj sjednici kluba navijača Ultras Zrinjski, dobivam specijalnu plakatu kao izaslanik Torcide, koji je puno napravio na zbližavanju ove dvije skupine.

U kolovozu iste godine, na Torcida malonogometnom kupu, padam preko lopte i zglob mi otiče do te mjere da pokušavam ignorirati nagovaranje prijatelja da odemo u Mostar na ponovnu utakmicu sa Sarajevom i obilazak Pipinog spomen obilježja.

Ipak, na kraju popuštam i 08. kolovoza sjedam kao bogalj u auto i s četvero prijatelja s tribine jurim prema Mostaru. Većina su pripadnici radikalne skupine WB01 (White Boys 2001, op.a.), prve Torcidine podgrupe koju sam osobno osnovao te godine, tako da se jako dobro poznajemo i zabavljamo na putu za grad podno Veleža.

Spomena radi, osim mene, peteročlanu ekspediciju sačinjavaju još Musa, Bičina, Mrcina i Jozo Mucić.

Stotinjak metara nakon prelaska u Bosnu standardni repertoar. Dva policajca, ne baš bistrog izgleda, iskaču iz grmlja i zaustavljaju nas, pod izlikom prekoračenja brzine, iako su u ruci imali bocu, a ne aparat za mjerenje. Malo su se naljutili kada smo ih ismijali zbog tvrdnje da smo “jurili” šezdeset na sat, ali stvar spašava Bičina zagovarajući ih besmislicama tipa: “Znate l’ vi babu Atifa”, vjerojatno nekog njihovog “komandira”, na što se matematičari razgale i puste nas bez kazne za to zlodjelo.

U Mostar stižemo oko podne, gdje se nalazimo s mojim velikim prijateljem i hajdukovcem Vedranom Franjkićem, koji nas vodi u kafić “X” od Ziza, počasnog vođe Ultrasa i invalida HVO-a, čovjeka koji je slijep i bez ruke, ali s tolikom životnom energijom, da bez problema vodi tu navijačku skupinu, ugostiteljski objekt i obitelj koju je stvorio nakon tragedije.

Tu su od poznatih Brane, Force, Vaha i još mnogi drugi likovi kakve ne možete sresti u nijednoj drugoj navijačkoj skupini.

Na primjer, mostarski Bad Blue Boys Brane je patuljak cirkuskih dimenzija, ali lavljeg srca i do zla Boga simpatičan. Vaha je Musliman odan katoličkom Zrinjskom, klupska luda i dobri duh ekipe. Brojne su anegdote iz njegovog života, a ja ću spomenuti samo jednu, koja me nasmijala u prvih pet minuta druženja.

Naručuje ti Vaha četiri pive, a kako zna mucati, zapne baš na riječi “četiri”, pa je dijalog sljedeći;

– Konobar, daj mi če…če…če… Ma daj mi pet pivi, jednu vrati! – Smijeh žešći.

A Force.. Force je tipična mostarska priča. On, kao i svi iz grada navijaju za Velež, koji je bio jedina opcija, zbog zabrane djelovanja najstarijem nogometnom klubu iz Bosne – Zrinjskom, od strane komunističkih vlasti 1945. godine. Ratne 1992. godine se grad dijeli na istočni, muslimanski, i zapadni, katolički, dio grada, a samim time i na dva kluba, gdje hrvatski postaje baš taj Zrinjski.

Gradski stadion “Pod Bijelim brijegom” Hrvati zauzimaju puškama, preimenuju u “Stadion HŠK Zrinjski”, a Velež tjeraju na istočni dio, na minijaturni stadion smiješnog naziva “Vrapčići”, uništavajući im pritom klupsku arhivu i trofeje.

Logično, Muslimani iz Veleža nastavljaju navijati za svoj klub, a Hrvati iz “Red Army” prelaze na stranu Ultrasa, postajući najveći mrzitelji nekadašnjih suboraca s tribine, baš kao i taj Force, kojeg smo često vodili na gostovanja Hajduka, ali nam baš nikad nije objasnio nastanak ogromnog ožiljka preko cijele glave.

Za istinu saznajemo čitavo desetljeće kasnije i to sasvim slučajno. Naime, maloljetni Force je bio dijelom ogromne brojke Veležovaca u Splitu, pred raspad Jugoslavije, pa je, ponesen euforijom došao ispred Torcidinog sjevera, izvadio federalnu zastavu i rekao;

– Aj sad ovu zapal’te, majku vam jebem ustašku! – aludirajući na Torcidino paljenje iste zastave protiv Partizana. Naravno da je sekundu nakon toga bio izrezane glave.

Takvi ljudi su činili jedan dio Ultrasa, a drugi dio poslijeratna generacija ili pridošlice, od kojih mnogi nikad nisu prešli ni simbol grada, po kojem je nazvan, zbog mržnje prema bivšim ratnim neprijateljima.

U ranim popodnevnim satima se već bilo poprilično popilo i iz “X-a” kreće mala patrola u ophodnju gradom, koja nailazi na grupicu navijača Sarajeva, koji ostaju bez osnovnih rekvizita i pokojeg zuba. Ja sam ih, s kljastom nogom, čekao u bašti kafića, gdje smo i slavili njihov povratak.

Ostatak popodneva je prošao u engleskoj atmosferi s pjevanjem do euforije uz prolijevanje pivom, koje potpaljuju povremene informacije o dolasku većeg broja “Hordi zla” vlakom i manjeg u četiri autobusa, koncentriranih na autobusnom kolodvoru u istočnom dijelu grada.

Iako je to moglo biti i do tisuću protivničkih navijača, što je tri puta veća brojka od tadašnjih aktivnih Ultrasa, to nas nije zabrinjavalo, pa smo sat i pol prije početka utakmice krenuli put stadiona.

I tada se dogodilo. Iza bloka zgrada se čulo gromoglasno navijanje “UBI UBI UBI USTAŠEEEE…” uz zvuk razbijanja parkiranih auta, što je bio dovoljan razlog da se nas pedesetak automatski zaleti prema toj ulici, gdje ugledamo nesvakidašnji prizor, kako sprdnja od desetak interventnih policajaca prati ogromnu grupu, od možda i preko dvjesta navijača u bordo dresovima.

Prva grupa od desetak “Hordi” pada kao pokošena od naleta “povampirenih Ustaša” koji ih iznenađuju brzinom reakcije, ali ubrzo ih prilazi i još, tako da minutu, dugu kao vječnost, postajemo sudionici prave masovne tučnjave u stilu John Waynea.

Malobrojni policajci nekako staju između suprotstavljenih strana, od kojih neki, zbog ozbiljnosti situacije, vade i pištolj iz korica, što na trenutak donosi kratkotrajni prekid šaketanja, pa Sarajlije dobivaju priliku za prelazak u drugu fazu sukoba, tipičnog za Balkan, a to je bacanje kamenja, koje nas zasipa i sa sto komada od jednom, što je dovoljan razlog da nas potjeraju nekih stotinjak metara u samu blizinu stadiona.

Tu saznajemo gorku istinu, da Ultrasi ipak nisu dorasli toj liderskoj grupi navijačke scene Bosne i Hercegovine, pa od stotinu grlatih patriota ostaje ih samo pet, šest, od kojih su Vedran i Boki ujedno i Torcidaši, pa s nama petoricom iz Splita, dvojicom iz Mokošice i Branom Boysom tvore zadnju liniju obrane tribine “stajanje” od razjarenih “Hordi zla”.

Da, petnaestak ljudi, poput Spartanaca iz filma “300” staje u uski prolaz između kafića i ulazi u razmjenu kamenica, ali i pojedinačna samoubilačka zalijetanja u cijelu grupu neprijatelja, poput Joze Mucića i malog Brane, koji izazivaju potpun respekt od suprotne strane.

Agonija traje gotovo dvadeset minuta i ne pronalazim zaključak zbog čega su toliko kalkulirali, umjesto da su se zaletjeli na nas i prožvakali nas, ali nije nam bilo svejedno. Nikako.

Vidio sam na stotine sukoba, ali ovaj ću pamtiti cijeli život. Vrisak, galama, lupanje kamenja o lim auta, a svako minutu jedan pogodi nekog od nas ili njih, pa ga ostali vuku na sigurno, osim Joze, kojeg kamen pogađa u glavu, ali se još više ražesti, pa uz to još sam sebe udari šakom u bradu i reče;

– Jeli to sve šta znate? Ovo je hrvatska glava, majku vam jebem!

Običan narod, pa čak i domaćice, bacaju s prozora na došljake sve, od krumpira do lončarije od cvijeća, a policija u strahu postaje i sažaljivo ironična, pa nam jedan brkati “prašinar” upada domaćinski prisno i kaže;

– Dobro je bolan momci, svi smo naši! – što, i u tom trenutku agonije, izaziva salve smijeha, uz standardno ignoriranje “službenog lica”.

Taman kada smo bili pred sigurnim batinama, kad se ubaci između nas pojačanje od tridesetak oklopljenih intervenista, gazeći sve redom. Tek tada napuštamo crtu obrane. I to sprintom prema stadionu, gdje od strane Ultrasa bivamo dočekani kao heroji i skriveni od policije.

Igra se i petnaesta minuta utakmice, ali gostujućih navijača nema. I tada dolazi vijest da su svi vraćeni u Sarajevo, zbog njihove sigurnosti.

Presedan u povijesti navijačkih sukoba, da se četveroznamenkasta brojka ljudi vrati zbog opasnosti od petnaest ljudi.

Bilo kako bilo, sreći i smijehu nema kraja, a još kada ugledamo Jozu Mucića kako po terenu hvata igrača Sarajeva, zbog prekršaja nad domaćim, utakmica postaje sprdnja koja više nema nikakve veze sa sportom.

Kako sam, u sjeni Jozine slave, i ja preskočio zaštitnu ogradu, svu težinu prebacujem na zdravu nogu, koja jednostavno ne podnosi težinu doskoka i tako, s dva iščašena zgloba, postajem medicinski fenomen.

Nije mi više bilo do smijeha, kao ni kad sam, oslanjajući se o prijatelje, izlazio vani sa stadiona, a onaj isti brkati rezervista, koji je bio tako topao i šarmantan prije utakmice, je sada ljutito pokazivao prstom u mene i govorio;

– Ovaj bolan. To je taj glavonja, jebem li mu nanu!

Radilo se o zasjedi specijalne policije, koja je tijekom utakmice došla iz Sarajeva, u strahu od nastavka nereda.

Pokušao sam im reći da sam invalid, ali nisu imali sluha za moje kljaste noge. Utrpali su me u “maricu” kao vreću krumpira, zajedno s Musom, Mrcinom i Bičinom, a jedino je državotvorni kršćanin Josip izbjegao maču pravde.

Čekali smo u postali vezani lisicama za radijatore, kad se ispred ulaza čula prepirka.

– Pustite bolan ljude, majku vam balijsku!

Pa je došlo do krikova, psovki, naguravanja, a onda je drugi glas rekao;

– Nemoj Jusufe, Tite ti! Invalid je, grijeh je pred Alahom.

Bio je to Ziz. Došao je sam pred policijsku postaju, tražeći pravdu za nas, što mu neću nikad zaboraviti.

Nakon desetak minuta su ga udaljili, a jedan policajac je rekao;

– Ma kurac moj je on invalid rata. Baco’ je eksplozivnu napravu na dojučerašnje komšije po noći, pa mu prslo u ruci.

Razmišljao sam o težini života u zemlji nastaloj na mržnji, kad policajac reče;

– Kren’te!

Uveli su nas kod dežurnog suca, koji je rekao da je bilanca nereda desetak ozlijeđenih navijača Sarajeva, četiri Zrinjskog, te osam interventnih policajaca, uz više desetaka oštećenih auta. I nadodao da tužilaštvo traži višemjesečni pritvor.

Progutao sam knedlu na pomisao o metalurškom gradu opjevanom od strane “Zabranjenog pušenja”, a policajci su nas uvodili jednog po jednog za davanje izjave pred sucem, pa su suočavali svakog od nas s trojicom policajaca u ulozi svjedoka.

Jedini problem po pravosuđe je bio što se jedan zvao Veseljko Vukoja, drugi Goran Mitrić, a treći Meho Glamoč, koji nas je jadan jedini prepoznao, dok su se ostala dvojica kleli u svetog Antu, tj Savu, da nas prvi put u životu vide. Jebiga, krštena duša je krštena duša.

Kako je sudac bio Hrvat, Meho je umalo počeo sebi čupati kosu od muke kada ga je uvjeravao da nas je vidio kako bacamo boce na policiju, a ovaj bi ga hladno upitao;

– A od čega su bile flaše? – pa bi revni policajac odgovorio;

– Otkud ja znam od čega? Flaša k’o flaša!

– A nije baš tako naredniče. Nismo na pazaru pa da nagađamo.

Kako smo mu mi, iza suca, jezikom simulirali oralne igrice, tako je Meho ustao, demonstrativno bacio kapu na pod i ljutito izašao.

Sudac se nasmiješio i rekao;

– Djeco moja, ovaj put ste se izvukli, ali drugi put vam ne gine KP dom Zenica. – I nadodao;

– Kako se ovaj cirkus treba naplatiti, tako vas puštam, ali ću vam zadržati osobne stvari i mobitele dok netko ne plati za vas.

Razumljivo, trud i patriotski čin koštaju.

Od svih velikih domoljuba, samo je Vedran platio kauciju za puštanje, na čemu sam mu vječno zahvalan, a mi smo sjeli u auto i zapalili put Lijepe naše bez stajanja, pričajući o zemlji razjedinjenoj do te mjere da se čak i policajci iz iste jedinice, a različitih nacionalnosti, mrze kao psi.

Sutradan sam odmah otvorio bolovanje i nazvao šefa da ne mogu doći na posao jer sam ozlijedio noge na kupanju, a on se od srca nasmijao i rekao mi da odmorim malo. U tom trenutku sam i shvatio zašto, jer mi je majka ušla u sobu, bacila novine na krevet i rekla;

– Izvoli sine. Pročitaj.

– Ups. – je bilo jedino što sam komentirao na naslovnicu nacionalnih novina.

Zrinjski – Sarajevo – Autor: Jurica Galić Juka – izvor: www.themladichi.com

Sukob Kohorte i navijača Luzerna (VIDEO)

20 Jula, 2017

Osijek večeras igra svoj revanš meč protiv švicarskog Luzerna. Osiječani su stigli u Švicarsku sa 2 gola prednosti iz prvog meča. Kohorta je stigla prije par sati a pristigao nam je i snimak sukoba sa navijačima Luzerna.