Bio je to 1. mjesec 2001. godine kada je nas 20-ak iz Udruge navijača Dinama koja je tada bila na Sveticama i ekipa koja je bila na svakoj Dinamovoj i tekmama reprezentacije gdje god bile…., počelo razmišljati o odlasku na najdalje i najskuplje gostovanje…
Imali smo tada 20-ak godina i nismo bas imali love za takve ekshibicije pa smo se 6 mjeseci borili rukama i nogama ne bi li zaradili, užicali, tražili načine da privučemo sponzore koji će nam pomoći u toliko željenom odlasku u Japan i Južnu Koreju.
I uspjeli smo, od raznih poznanika iz kvartova koji su nam dali koju kunu, roditelja, rođaka ili čak velikih korporacija kao što su Coca-Cola i sl., koje su nam napravili svoje zastave da ih raširimo na tribini i time opravdamo uloženo…, konačno smo krenuli.
Iz Zagreba, iz jezgre BBB-a krenulo nas je 20-25.
Do Ljubljane su nas vozili kompići iz kvartova, iz Ljubljane smo rano ujutro krenuli avionom do Münchena.
Na aerodromu u Münchenu smo proveli 8-9 sati.
Iz Münchena direktan let do Tokya koji je trajao 11 sati.
U avionu prvo zajebancija, cuganje (besplatna cuga), druženje s Ircima i ostalim navijačima…
Nakon nekoliko sati leta i pijanstva, 2-3 sata spavanja i slijetanje u Japan.
A onda, na aerodromu ŠOK!!
Nakon što smo tjednima prije puta tražili pismene potvrde od MUP-a iz Hrvatske da nisu nikoga od nas poslali na „crne liste“ Japancima i gdje nam oni „potvrđuju“ da smo svi ok…, na pregledu putovnica petorici od nas 25 zazvoni i ne puštaju ih u Japan….
Nekoliko sati provodimo na aerodromu u Tokyu, u nagovaranju da ih puste s nama, ali uzalud.
Petoricu zadržavaju na aerodromu i drugi dan ih deportiraju u Hrvatsku.
Ostali krećemo u Yokohamu koja je predgrađe Tokya i druge dijelove Tokya i smještamo se po hostelima, šatorima na plažama i sl.
Nakon nekoliko dana slijedi prva tekma s Mexicom u Niigati.
Par sati vožnje Japanskim vlakovima koji voze i 300km/h stižemo do odredišta i susrećemo ostatak Hrvata.
Grupira se ekipa koja se otprije većinom zna, mi Boysi, Vinkovčani, Torca, Riječani i drugi.
Sve ukupno prve ekipe nema više od 60-ak (BBB 20-ak, Vinkovčani 7-8, Torca 10-ak, Riječana 5-6 i ostali), ne smijem zaboraviti mog starog prijatelja Vjevu iz Osijeka i jednog dečka iz Pule, ali sam zaboravio nažalost kako se zove!
Al u tom trenu nije ni bitno koliko je koga i otkuda jer kad si tako daleko, na drugom kraju svijeta, u ono vrijeme bez mobitela i ostalih modernih privilegija bitno ti je da svi pričamo isti jezik i svi smo se tada osjećali kao braća.
Pjevali smo tada onu pjesmu „Daleko, daleko iza devet sela….“, ta nas je posebno pucala na emocije!!
Na stadionu Meksikanaca 100 puta više od nas ali mi smo poderali grla i cijelu tekmu bodrili naše…, nažalost izgubili smo 1:0, iz penala.
Nakon tekme svi se vraćamo svojim „prebivalištima“ i čekamo novo okupljanje 3-4 dana kasnije u Ibaraki-u gdje igramo protiv Italije.
Protiv Italije ista ekipa, isti broj, pojačani s nekoliko Japanaca koji nakon 20-ak minuta tekme već pjevaju s nama naše pjesme. 🙂
Tekma jebeno napeta, Olić i Rapaić zabijaju i pobjeđujemo Talijane s 2:1.
Nakon tekme nekoliko nabrijanih Talijana se probalo nešto lagano kurčiti ali vrlo brzo ih razbacamo i onako standardno u Talijanskom stilu pobjegnu….
Zadnja tekma protiv Ekvadora u Yokohami, mi sigurni u pobjedu naših i prolazak grupe te nastavak naše avanture u Južnu Koreju jer smo toliko bili sigurni da smo čak i povratne karte rezervirali 10 dana nakon te tekme iz Seula…
Na našu veliku žalost gubimo od Ekvadora 1:0 i onako „pokisli“ na stadionu razmišljamo na koji način se sada što prije vratiti u našu daleku domovinu!
Nakon tekme se pozdravljamo s ekipom iz cijele Hrvatske i zaželimo si međusobno sretan put i da se vidimo na nekoj tekmi u Zagrebu, Splitu, Osijeku Rijeci i sl…
Ne mogu Vam sada opisati kakav je osjećaj kad si na skroz drugom kraju zemaljske kugle, nemaš baš love a moraš promijeniti let koji je iz druge države (Južne Koreje) i na neki način to čim prije i bezbolnije skemijati jer se ekipa rasipa i svatko se snalazi kako zna i umije a i svaki dodatni dan u Japanu te košta toliko da ti pamet stane.
U svoje ime mogu reći da sam tada imao još 200 USD i drugi dan sam uspio u agenciji u Tokyu promijeniti let koji je bio za 3 dana za 100 USD.
Znaci 100 USD mi je ostalo za 3 dana u Tokyu za smještaj, hranu, prijevoz i ostalo
Al evo sad nakon 20 godina mogu reći da usprkos najlošijem Svjetskom prvenstvu što se tiče Hrvatske reprezentacije i svih peripetija koje su nam se dešavale imam jednu prekrasnu uspomenu koja će mi ostati za pet života.
Ovo je napisano u kratkim crticama jer sve dogodovštine ne bi stale ni u knjigu a i nisu za javnost.
Veliki pozdrav prijateljima iz cijele Hrvatske koji će se prepoznati u ovoj priči i nosit ću Vas zauvijek u svojem sjećanju!!!
