Ovog tjedna Dinamo je obilježio 20 godina od povratka imena.

Tom prigodom klupska Facebook stranica izbacila je nekoliko prigodnih videa. Na jednom od njih se nalazi i Zdravko Mamić, bjegunac od hrvatskog zakona i Dinamov dugogodišnji gazda.

On je u tom videu “pojasnio” vlastitu ulogu u vraćanju imena Dinamo, pri čemu je tvrdio kako je upravo on obećao navijačima povratak imena Dinamo te kako je bio jedan od rijetkih koji je imao hrabrosti suprotstaviti se Franji Tuđmanu i jasno mu prenijeti navijačke želje.

Danas su Bad Blue Boysi na svojoj Facebook stranici objavili video koji takve navode demantira i jasno pokazuje da se radi o još jednoj laži čovjeka kojeg se optužuje da je oštetio Dinamo za preko 200 milijuna kuna.

Naime, došli su do snimke nekad popularne emisije Latinica iz 1993. godine u kojima je gost, između ostalih, bio i Zdravko Mamić. U njemu se jasno vidi kako je Zdravko Mamić kao klupski direktor itekako zagovarao ime Croatia i naglašavao zašto je važno da se klub riješi imena koje podsjeća na one iz Istočnog bloka.

Priopćenje Boysa prenosimo u cijelosti, a video je dostupan ispod teksta:

“U proteklom tjednu u kojem se navršilo 20 godina od povratka imena Dinamo, vjerni njegovatelji kulta ličnosti Zdravka Mamića koristeći službene klupske komunikacijske kanale objavili su video o povratku imena Dinamo s ciljem prekrajanja i prilagođavanja klupske povijesti.

Glavni govornik iz svojeg je emigracijskog “press centra” evocirao svoju verziju priče o tome kako je upravo on inicirao pa i proveo postupak preimenovanja kluba iz NK Croatia u NK Dinamo. Uz to iznio je i neke u njemu svojstvenom stilu iskonstruirane priče o tome kako se “jedino on” od svih tada aktualnih dužnosnika kluba i klubu bliskih ljudi, borio za ime Dinamo. Pažljivom slušatelju ali i poznavatelju povijesti njegovog odnosa sa Miroslavom Blaževićem, lako je bilo zaključiti kako svog tadašnjeg mentora, životnog uzora ali i suvlasnika u političkim dekretom privatiziranoj “Croatiji”, prikazuje kao prevrtljivca i Tuđmanovog ulizicu dok sebe nastoji prikazati kao onog koji je jedini “imao muda” pravom i autokratskom šefu kluba u lice reći da griješi u vezi preimenovanog Dinama.

Jedina prepreka imenu Dinamo bio je Franjo Tuđman, prvi predsjednik samostalne Hrvatske. Povratak Svetog imena u to vrijeme mogao se dogoditi samo na dva načina – njegovim političkim ili biološkim odlaskom. Dogodilo se ovo drugo i tog trenutka, u 12. mjesecu 1999. godine bilo je jasno da je povratak imena samo pitanje dana.

Nije se ime vraćalo na nikakvim kućnim seansama kako to lažov i manipulator pokušava prikazati, već su se na tim sastancima dijelile buduće funkcije i interesne sfere. Pa je tako Canjuga inzistirao na ostanku u klubu, a Mamić na ulasku u Izvršni odbor kluba.

Povratak imena iznijela je borba naše grupe i gotovo stopostotni konsenzus Dinamovog navijačkog tijela i to je jedina neporeciva istina!

Što se tiče uloge emigriranog “svjedoka vremena” u prvoj polovici 90-ih kada je zajedno s Blaževićem vodio klub, ponovit ćemo da je u više navrata pokušavao nagovoriti vodeće ljude naše grupe na prihvaćanje imena “Croatia” ili barem na neutralno navijanje za “Plave”.

Uz to, aktivno je sudjelovao u zatvaranju drugog BBB Fan Cluba u jesen 1994. godine i time borbi za ime Dinamo nanio ogromnu štetu.

Ubrzo je i sam bio protjeran iz kluba, a vratio se “kao najveći Dinamovac” nakon Tuđmanove smrti s jednim jedinim ciljem kojeg je nažalost i ostvario.

Donosimo kratak video i isječke zabranjene emisije “Latinica” iz 1993. u kojoj osvjedočeni lažov i folirant u ulozi tadašnjeg direktora tzv. “Croatije” govori na kojoj je strani povijesti bio u jeku navijačke borbe za povratak imena.”

Danas je svima Valentinovo osim ako niste navijač jednog od najvećih klubova sa ovih prostora, onda dobro znate da je to tek drugi blagdan po važnosti – za svakog pravog dinamovca i dinamovku, 14.2. se prije svega slavi – Dinamovo. Ove godine ta obljetnica još je veća i svečanija, s obzirom na to da se navršava točno 20 godina od povratka imena Dinamo.

U petak u Dvojci Doma sportova, na samu obljetnicu, Futsal Dinamo igra izrazito bitnu prvenstvenu utakmicu protiv neugodnog gradskog rivala Alumnusa u kojoj je imperativ pobjeda pred popunjenim tribinama i utrka za što bolji plasman u doigravanje. Prije susreta mlađi navijači i stariji nostalgičari imat će priliku pogledati dokumentarni film o povratku imena koji će se prikazivati u Dvojci. U subotu će se Bad Blue Boysi iz cijele Hrvatske zaputiti u Vukovar, gdje će Futsal Dinamo odigrati utakmicu protiv lokalnog kluba Vukovar 1991.

Bit će to spomen na utakmicu u Vukovaru između domaćina i zagrebačkih Plavih koja je odigrana u Gradu Heroju 19. veljače 2000. godine. Taj susret postao je povijesni upravo po tome što je to bila prva utakmica koja je odigrana pod svetim imenom nakon gotovo devet godina. Bad Blue Boysi iz Županje, Našica, Zagreba, Hercegovine, Slavonskog Broda, Križevaca, Iloka, Žepča, Bosanske Posavine i Zagorja samo su neke od podružnica koje su najavile veliku plavu invaziju i nema dvojbe da nas očekuje pravi navijački spektakl, piše index.hr

Konačno, u nedjelju će Bad Blue Boysi otputovati malo zapadnije, u Osijek, gdje Dinamo lovi još veću prednost u odnosu na ostatak konkurencije iz HNL-a.

Inače, dugih 3156 dana Dinamo nije nosio ime pod kojim ga danas znamo. Vrh države na čelu s Franjom Tuđmanom i njemu privrženim političkim opcijama najprije je 1991. godine promijenio ime kluba u HAŠK-Građanski, što je predstavljalo svojevrsni presedan u svjetskim okvirima. Naime, HAŠK i Građanski su bili ljutiti prijeratni rivali i njihova fuzija koja je trebala predstavljati tradiciju gotovo čitavog zagrebačkog nogometa nije imala nikakvog smisla. Dvije godine kasnije klub dobiva ime Croatia, čime ga vladajući žele jasno odijeliti od komunističke prošlosti. S obzirom na to da je Dinamo za vrijeme Jugoslavije bio bitan nositelj hrvatskog identiteta u društvenom, sportskom i političkom životu, bilo je jasno da je promjena imena vrhunac paranoje tadašnjeg državnog aparata.

Jedan od svjedoka vremena i dobro poznat lik s tribine najžešćih Dinamovih navijača smatra da je to bio apsolutni promašaj i autogol HDZ-a: “Da si ‘91. proveo referendum, možda bi neki ljudi čak i bili za to da se klub zove Građanski jer baštinimo njegovu tradiciju. Ovako smo svi vidjeli da je to izrazita samovolja političkog vrha i to je u ljudima probudilo bunt. Divlju i sirovu energiju koja nam je davala snagu da pola svoje mladosti provedemo pod paskom državnog aparata i da to sve izdržimo.”

Bad Blue Boysi tada su jasno ustali protiv vladajuće klike u klubu, ali i državi. Bojkot Dinamovih utakmica, peticije, javna istupanja, snimanje legendarne navijačke himne “Dinamo ja volim”, organiziranje predstave u Kerempuhu bili su samo neki od izraza nezadovoljstva. Ironično, Bad Blue Boysi su otprilike u isto vrijeme dobili državu, ali izgubili toliko voljen klub. No nisu popuštali ni trenutka, a režim to nije trpio. Trebala bi posebna knjiga da se pobroje svi incidenti u kojima je policija nasilnim metodama, sukladno naredbama s vrha, poželjela ugasiti bunt najglasnijih Dinamovih navijača.

Jedan drugi navijač, poznat i po stvaranju poznatih pjesama koje se i danas pjevaju na Sjeveru, izdvojio nam je najupečatljiviju situaciju:

“Najužasniji slučaj represije bio je pokušaj otimanja transparenta ‘Dinamo Svetinja’ na istoku za vrijeme finala Kupa 1997. Dinamo – Zagreb. Kažem pokušaj jer smo mi klinci s juga dobro vidjeli kak’ lete zelene kacige s istoka na tartan. Dečki su obranili Svetinju koja je trebala biti oduzeta po izravnoj zapovjedi iz lože. Bilo je grdo, bila je opaka tučnjava, ali smo uspjeli. Ogromna pobjeda. I danas, a i tada taj transparent predstavlja sve ono za što se čitavu svoju povijest borimo.”

Isti navijač naveo nam je i upečatljiv događaj koji dovoljno svjedoči o tome kakav je nesrazmjer po pitanju imena vladao između navijača i politike:

“Pamtim i osobni primjer baš iz ’97. kad smo ja i moj spomenuti frend dan prije Newcastlea dofurali transparent Bad Blue Boys Maksimir na postavljanje ograde. Zaustavio nas je ‘Sokol’ na rampi i kad je vidio da krpa ima dva Dinamova grba, rekao je: ‘Dečki, žao mi je, ne može! Ja sam dinamovac, na vašoj sam strani, ali takva je zapovijed ovih iz kluba.”

Povratak imena nije bio samo jedan od najvećih sportskih nego i političkih događaja moderne hrvatske povijesti, a s tim se slažu i naši sugovornici.

“Moj dojam je da se do Oluje i pobjede u ratu cijeli taj problem imena kluba svodio na revolt i pobunu Bad Blue Boysa. Nakon Oluje su bili prijevremeni izbori za sabor i sjećam se da su tek tada u kampanji neke oporbene stranke počele koristiti ‘slučaj Dinamo’ za svoje interese, a i onaj poznati Tuđmanov bjesomučni govor na Trgu je bio baš iz te kampanje. Jedna stranka je čak dofurala Pipse na Trg da pjevaju našu himnu. Po meni je od tada taj problem s imenom dobio širi društveni i politički kontekst.”

Drugi se nadovezao: “Definitivno je vladala cenzura koja je onemogućila da se po tom pitanju senzibiliziraju i najšire mase. Nije to bila Sjeverna Koreja, ali čak i one javne ličnosti koje su nama davale podršku su to činile dosta sramežljivo. Možda su ocijenili da im to nije bilo pametno. Šteta jer su doslovno svi bili za Dinamo. Stadioni su uvijek najbolja platforma za iskazivanje volje naroda. Upalite si bilo koju tekmu iz tog razdoblja. Ori se ‘Dinamo, Dinamo’, Croatiju baš nitko ne spominje.”

Događaj pod zapadnom maksimirskom tribinom ušao je u povijest Dinama i njegove vjerne navijačke skupine, prenosi index.hr

Kaos i sreća koja se tada osjetila teško se opisuje riječima, ali je jedan od sugovornika to pokušao: “Pod zapad smo došli još po danu, a skupština je bila najavljena mislim za 18 sati. Broj Boysa i ostalih dinamovaca rastao je jako brzo, alkohol je tekao u potocima i u jednom trenutku ekipa se masovno počela penjati prek’ ograde i tada je izbila ona frka s murijom. Kad se smirilo, krenulo je navijanje i beskonačno iščekivanje. Do trenutka kad je odjeknula vijest da smo ponovno Dinamo, ja sam imao osjećaj ko da smo šest sati tamo. Onda je krenulo totalno ludilo s obje strane ograde, bakljada, totalni kaos od navijanja, pet pjesama se urlalo istovremeno, grlili su se znani i neznani, al’ onak’ iskreno, a ne ko za Novu godinu kad moraš, a najradije ne bi, haha!”

Njegov kolega s tribine i ekipa iz podgrupe Zagrebački Mališani posebno su za tu priliku napravili transparent na kojem je pisalo “Kako je dobro vidjeti te opet”. Prikazan je i na utakmici protiv Vukovara, a njemu je baš ta utakmica ostala u posebnom sjećanju: “Krenulo je brdo autobusa sa svih krajeva ovog svijeta. Feštalo se cijeli dan, a tekma… Bilo je tu svega. Prekidanja, pa šore s murijom koja je i dalje bila nabrijana na nas. Baklje, dimne bombe, svega je tu bilo. Bio nam je to kao jedan maturalac sažet u jednom danu, kojeg nikad nećemo zaboraviti!”

Konačno, upitali smo ih i što mlađi Dinamovi navijači mogu naučiti iz tih dana, kada je borba bila jedino što je postojalo u Dinamovoj navijačkoj svakodnevici: “I mlađe generacije žive ovaj klub i prolaze borbu za njega. Ovaj put ne za njegovo ime, nego za njegov identitet i čistoću. Sve su to mladi buldozi koji kad zagrizu, ne popuštaju i bore se sve do ostvarenja cilja. A cilj je blizu i uskoro ćemo imati možda ne Valentinovo, ali u svakom slučaju pravo i konačno – Dinamovo. I sigurno da će ovo biti završna borba i konačna pobjeda!”