Svima je poznato da je termin “Hooligan” nastao u Engleskoj a “Ultras” u Italiji. Skoro sve navijačke grupe na Balkanu su po prirodi “Ultrasi” ali ne bježe ni od hools fazona. Mediji širom svijeta, kao i na našim prostorima, poslije svakog nereda koriste termin “hooligan” jer po svom izvornom značenju predstavlja vandalizam.

Provjeravanjem značenja ova dva termina, shvatiti ćemo da oni ne odgovaraju. Izraz “huligan” potječe od imena bande koja je bila aktivna krajem 19. stoljeća u Engleskoj, poznata zbog svoje agresivnosti. Ovaj pojam označava te pristaše izravno kao razbojnike, dok je izraz “ultra” sveobuhvatniji. Dolazi izravno iz svijeta politike (pristaše francuskih kraljeva, ljevičarskih skupina nakon ‘68) i označava politički ekstremizam. Ta razlika je nužno polazište za naše proučavanje povijesti “ultra” podrške u Italiji.

Huliganizam engleskog nogometa pridonio je stvaranju skupina mladih ljudi koji su izražavali podršku na nove i agresivnije načine nego u europskom kontekstu. Ipak, u različitim nacionalnim situacijama, ova pojava je u interakciji s nekim lokalnim kulturnim, društvenim i političkim elementima. Ti su elementi odredili drugačiji oblik razvoja ultrasa u usporedbi s engleskim modelom.

Konkretno, u Italiji je “ultra” fenomen pokazao takav stupanj autonomije u odnosu na izvorni engleski huligan, da je tijekom 1980-ih postao vlastiti primjer za druge europske zemlje (posebice mediteranske zemlje kao što su Španjolska, Grčka, republika bivše Jugoslavije, južna Francuska i neke baltičke države).

U Italiji se rađanje “ultra” skupina odvijalo u neobičnom političkom kontekstu koji bi trebali grubo ocrtati.

Italija pokazuje posebnost koja je dosegla svoj najviši vrh između kraja Drugog svjetskog rata i kraja 1970-ih. Politički sukob uključivao je sva društvena područja; javni život. Sportski i kulturni događaji smatrani su izrazom podrške ili na drugi način za kleričko-konzervativnu viziju svijeta (koja se u nekim slučajevima može smatrati gotovo pro-fašističkom) i vizija povezana s komunističkom ljevicom.

Takvo protivljenje bilo je vidljivo i u nogometu, do te mjere da je moguće ocrtati razlike u timovima na temelju društvenog statusa njihovih pristalica i geografskih područja u kojima su različite političke ideje bile manje ili više jake. U Milanu je “Milan” predstavljala tim radničke klase (posebno željezničke radnike), pa se smatrao ljevicom, dok je “Inter” bio tim srednje klase Milana i njegovih predgrađa te se smatrao bliže konzervativcima. Isto tako i politička tendencija regije imala je automatski utjecaj na najvažnije timove, stoga je u komunističkoj Emiliji tim “Bologne” neizbježno imao pristaše ljevičara, dok je tim “Verone” bio amblem konzervativnog Veneta.

Ovo pravilo se primjenjivalo čak i na prve grupe navijača koje su organizirali timski menadžeri početkom 60-ih godina kako bi im se omogućilo da se bave prodajom karata i organizacijom podrške i gostujućih utakmica. Stoga je nekoliko klubova navijača “Inter” koje je organizirao Servello, predstavnik Talijanskog socijalnog pokreta [italijanska udruga desničarskih desnica – libcom ed.] I zadužen za vođenje tima, bili bliži konzervativnim idejama do te mjere da je prvi “ultra” Grupa Inter, “Boys”, rođena je iz podjele skupine mladih pristaša koji pripadaju talijanskom socijalnom pokretu. Neki navijački klubovi “Torino” nisu prikrivali svoje lijeve simpatije, ponekad pokazujući transparente koji su nosili političke slogane i često počeli borbe kada su dolazili na fašističke sastanke. Godine 1964. ‘Klub Fedelissimi’ koji je podupirao Torino momčad napao je fašistički skup u Bergamu.

U snažno politiziranom kontekstu, dolazak mladih pobunjenika iz 60-ih godina i posljedično rođenje “ultra” skupina nisu samo izraz društvenog i kulturnog ponašanja, već su također pod snažnim utjecajem političke situacije.

U Engleskoj su ulične subkulture povezane s rock glazbom pridonijele rađanju i razvoju sustava vladavine koji je osnova organiziranog huliganstva (jaka veza s teritorijem, vrlo uska pravila pristupa, obrana od ulaska u zemlju agresivnog ponašanja itd.). Ta se pravila zatim proširila na druge europske zemlje putem različitih kanala. U Italiji su neki od mladih stilova maloljetnika dobivali na važnosti i snazi ​​upravo tijekom godina studentskog protesta (1968.-1969.).