Priča novinara Damira Pilića.

Ovu priču o jednom sudbinskom prijateljstvu možemo započeti 22. studenoga 1994., kad je u ranim popodnevnim satima Dena parkirao naš kombi pred stadionom Luz u Lisabonu. Bio je utorak, a na put smo iz Splita krenuli u subotu navečer: tih 3200 kilometara prevalili smo za oko 65 sati.

Igrom slučaja, upravo sam ja prvi izašao iz kombija. Desnu sam nogu već stavio na tlo, a lijeva mi je još bila u kombiju kad mi je prišao taj nepoznati mladić u dresu Benfice: krupnim crnim očima gledao je u mene i nešto me pitao.

“Es u Torsida Split?” razabrao sam mladićeve riječi: pita jesam li ja splitska Torcida.

Bio sam u nezgodnom položaju za tučnjavu, jer mi je pola tijela još uvijek bilo u kombiju. Instinkt mi je šaptao da se ništa loše neće dogoditi, ali sam bio svjestan da smo parkirali u “srcu neprijateljskog teritorija”, baš ispred protivničkog stadiona na kojem će sutra Hajduk zaigrati protiv Benfice. Bio sam svjestan i da imamo navijačka obilježja gostujućeg kluba – kombi je bio pun Hajdukovih zastava, a sva devetorica nosili smo Hajdukove dresove, šalove, kape… U navijačkom svijetu to se smatra velikom provokacijom, na koju navijači domaćeg kluba često reagiraju nasiljem, braneći svoj simbolički teritorij od gostujućih uljeza.

“Si”, odgovorio sam mladiću, nakon što sam se iskobeljao iz kombija i stao čvrsto na obje noge.

“O, amigo!” viknuo je mladić i snažno me zagrlio. I ja sam njega mahinalno zagrlio. A onda su i moji prijatelji prošli istu proceduru: tip ih je sve izgrlio, svakome ponavljajući mantru “Amigo, amigo, amigo…”

Potom nas je poveo u utrobu stadiona Luz, u navijačke prostorije No Name Boysa, kako se nazivaju najvatreniji navijači Benfice. Dvadeset pet godina je otada prošlo, ali mislim da nijedan član Torcide Kombi nije zaboravio ljude koje smo u tim prostorija upoznali i nevjerojatne trenutke koje smo s njima proživjeli.

Čim smo se spustili u navijački klub – okićen zastavama i drugim navijačkim obilježjima Benfice – jednog po jednog su nas odvajali, prislanjali uza zid i fotografirali, nakon čega su nam uzeli osobne karte. U trenutku paranoje učinilo mi se da sam maloprije pred stadionom možda sve krivo procijenio i naivno odveo ekipu u klopku. Dok me simpatična crnokosa cura s kapom No Name Boysa i fotoaparatom u ruci – koja se predstavila kao Claudia – namještala pred zidom, pomislio sam da su to možda sve portugalski policajci u civilu, preobučeni u navijače Benfice, koji nas iz nekog razloga sada fotografiraju za policijsku kartoteku. Zašto bi nas inače snimali i uzeli nam osobne karte?

Uto je Claudia nestala, a momci u dresovima Benfice dali su nam svakome po pivo i tutnuli nam u ruke neke marokanske cigarete koje su zanimljivo mirisale. Nismo stigli ni popiti to pivo, a Claudia se vratila s našim osobnim kartama i snopom plastificiranih iskaznica, od kojih je jednu dala meni: ispod navijačkog loga No Name Boysa vidio sam svoju fotografiju i pročitao svoje ime. Deset minuta od dolaska pred stadion Luz bio sam registrirani član udruge najvjernijih navijača Benfice, kao i ostala osmorica iz kombija. U navijačkom svijetu to je velika, iznimna počast: kao da neko indijansko pleme primi nekog bijelca za svog člana.

Čime smo nas devetorica zaslužili taj nevjerojatni doček?

Da bih to objasnio, moram se vratiti deset tjedana unatrag. Tog 14. rujna 1994. Hajduk je u Splitu igrao protiv Benfice, a ja sam se s Čmuljom i Hansom već prijepodne uputio na Rivu. Čim smo stupili na Rivu, netko nam je rekao da je u grad došlo devet navijača Benfice, uključujući i jednu djevojku, da su stigli nekakvim kombijem i da ih ekipa upravo opija u kafiću kod Vjeke, na sredini Rive.

I doista: zbunjeni, ali nasmijani navijači Benfice, s oznakama No Name Boysa, stajali su izmiješani s torcidašima, s pivom u rukama, i već pomalo staklastih pogleda slušali te navijačke pjesme na njima nepoznatom jeziku. Upoznao sam se sa svima, ali nisam uspio zapamtiti sva imena. U sjećanju mi je najviše ostao Gullit, za kojeg se jasno vidjelo da je vođa lisabonske skupine – bio je znatno viši od ostalih i imao duge dreadove, pa je doista podsjećao na slavnog nizozemskog nogometaša Ruuda Gullita – i njegova cura Rita, krhka djevojka crne kovrčave kose, te simpatični mangup Pedro, kojeg smo Čmulje, Hans i ja odmah poveli u razgledavanje Dioklecijanove palače.

Pedro je znao engleski i u početku bio razgovorljiv, ali kako su ulice u palači postajale sve uže, sa sve manje prolaznika, i on se nekako gasio, dok se odjednom nije zaustavio i rekao:

“Ali ja vam nemam novca.”

Trebalo nam je par sekundi da shvatimo kako je nesretnik pomislio da ga želimo opljačkati. Tada smo mu sve objasnili: večeras je prva europska utakmica na Poljudu nakon punih sedam godina. Pedro, bili smo kažnjeni dvogodišnjom suspenzijom zbog suzavca bačenog 1987. protiv Marseillea, pa je došao rat, pa nam Uefa zbog rata nije dala igrati domaće utakmice u Splitu i Hrvatskoj… Ukratko: ti si, Pedro, prvi strani navijač u našem gradu nakon sedam godina. Znači da je život opet postao normalan, razumiješ?

“A mi smo bili spremni na teške batine”, rekao je tada Pedro i objasnio nam: u portugalskim medijima Torcida je bila predstavljena kao zloglasna huliganska grupa koja protivničke navijače baca u more, a na svom stadionu sama sebi ispaljuje suzavac, pa je zato i Uefa morala izbaciti Hajduk iz Europe.

“Lipi moj, mi smo žedni ovog ludila”, odvratio mu je Čmulje. “Sedan godina nismo vidili prave utakmice, od tog prokletog suzavca. Sad te volin, cilog bi te izljubija, po gradu bi te nosija, samo da bude još ovakvih srida.”

Još smo se te srijede družili s Pedrom, a uoči same utakmice naletjeli smo na njega u blizini Poljuda: naslonjen na zid kod Bobisove slastičarnice, promatrao je svijet posve staklenim očima. Očito pijan, jedva je stajao na nogama.

“Nitko mi nije dao da išta platim”, samo je promrmljao.

Na utakmici smo jasno vidjeli No Name Boyse: bili su u prvom redu tribine Zapad, po sredini tribine. Kad su u jednom času podigli transparent “Freedom for Croatia”, krcati stadion na Poljudu je eksplodirao od zahvalnog pljeska. Nitko tada nije slutio da će se njihov kombi na povratku iz Splita za Lisabon survati s ceste i da će ih troje poginuti: Rita, Gullit i Tino. Pedro je bio među preživjelima.

Ispostavilo se da su naši lisabonski prijatelji stradali praktično pred kućom, na zavojitoj brdskoj cesti kod gradića Badajoza na španjolsko-portugalskoj granici, niti 200 kilometara od Lisabona. Izgleda da ih većina nije znala voziti, pa je vozio pretežno Gullit, koji je navodno u noći zadrijemao za volanom…

Dva i pol mjeseca kasnije krenuli smo na uzvratnu utakmicu u Lisabon: momčad i većina navijača avionom, a nas devetorica kombijem. Među ostalim, tim načinom putovanja htjeli smo izraziti i spomen na stradale portugalske navijače s kojima smo se družili u Splitu.

Da bismo izbjegli njihovu sudbinu, razradili smo pravi vojnički plan. Svih devet ćemo se mijenjati za volanom: smjena traje tri sata. Šestorica u srednjem i zadnjem redu kombija mogu spavati, piti ili raditi što žele, ali u prvom redu oba suvozača moraju biti budna, trijezna i paziti na vozača: nakon tri sata vožnje volan preuzima bliži suvozač, dotadašnji vozač odlazi u zadnji red na piće, spavanje ili odmor, dalji suvozač postaje bliži suvozač, a netko od ostale šestorice prelazi na mjesto daljeg suvozača.

Taj je rotacijski sistem djelovao savršeno: bez zaustavljanja smo protutnjali kroz Italiju, Francusku i Španjolsku, a kad smo treće noći došli do Badajoza, odlučili smo tu prespavati i dalje nastaviti tek ujutro, kad se razdani.

Ujutro smo krenuli na tu posljednju dionicu od 200 kilometara do Lisabona, i stigli pred stadion Luz u rano popodne, gdje nas je dočekao taj nepoznati momak u dresu Benfice s početka teksta, i sproveo nas u prostorije No Name Boysa. Vidjevši da smo došli kombijem, istim putem i istom cestom kao i njihovi poginuli prijatelji, navijači Benfice su nas prigrlili kao rod najrođeniji.

Dugo smo tog dana ostali u njihovom navijačkom klubu. Sa šanka su nam neprestano stizale pive, a domaćini nisu dopuštali da išta platimo. Pričali smo na kombinaciji portugalskog, engleskog, hrvatskog i tjelesne mimike, i nismo ih baš sve mogli razumjeti, a nisu ni oni nas, ali bilo je očito da nas tretiraju kao braću.

Do dugo u noć i cijeli sutrašnji dan, uključujući i noć nakon utakmice, nas devetorica iz kombija uživali smo gostoprimstvo čije je razmjere teško opisati. Na nekoj smo plaži čak odigrali nogometnu utakmicu: Torcida protiv No Name Boysa. I to je ispalo nekako sudbinski, jer je kod rezultata 5:5, par minuta prije kraja, odjednom pukla lopta, a drugu nismo imali.

No Name Boysi su nas vodili po gradu navijačkom pivskom turom i nisu dopuštali da išta platimo. U nekom trenutku smo uočili da pivo kupuju samo nama, a da za sebe nemaju para: mnogo je truda i moljakanja trebalo da ih nagovorimo da nam dopuste da i mi njima platimo rundu.

Ta se naklonost domaćih navijača prenijela i na skupinu od 50-ak torcidaša koji su u Lisabon sutradan stigli avionom, šokiravši se dočekom u zračnoj luci. Jer dočekali smo ih nas devetorica iz kombija i mnoštvo No Name Boysa oko nas: Portugalci su organizirali navijački konvoj do aerodroma, s našim kombijem u sredini kolone, i tako nam omogućili da dočekamo prijatelje iz aviona.

I avionska Torcida odmah je bila lijepo ugošćena i zbrinuta – pa je najstariji lisabonski torcidaš, tada 40-godišnji Kele, u jednom času rekao: “Čoviče, bija sam na priko 250 gostovanja, ali ovo nisam nikad doživija” – ali bilo je očito da nas devetorica iz kombija imamo poseban tretman. Dobili smo čak i poklon-paket: devet majica, devet šalova, devet fotografija Claudija Caniggie (sjajni argentinski nogometaš tada je igrao za Benficu), devet privjesaka i devet naljepnica. Kasnije ćemo doznati da su nam htjeli pokloniti i navijačke kape, ali su ih skupili samo osam, pa ih je bilo sram.

No Name Boysi su nam darovali i devet besplatnih ulaznica za utakmicu, ali ih nismo uspjeli iskoristiti jer nas je u međuvremenu oteo glavom i bradom predsjednik Benfice, senor Manuel Damasio Soares Garcia, koji je inzistirao da nas on osobno i besplatno uvede na stadion. Uzalud smo čovjeku govorili da ne treba, da već imamo besplatne karte – na kraju smo na stadion ušli u njegovoj pratnji, uz najavu službenog spikera i ovacije pedeset tisuća ljudi na stadionu Luz.

Dvadeset pet godina je prošlo otada, ali i danas zorno vidim prizore s tog putovanja. Velike crne siluete bikova pokraj španjolskih cesta. Noćna kiša oko Madrida, baš za vrijeme moje vozačke smjene. Scena u kojoj usred Guadalajare Džekson nalazi telefonsku govornicu (tada nije bilo mobitela) i naziva lokalnu radiostanicu u Solin, te izjavljuje izravno u eter: “Torcida Kombi pozdravlja Torcidu Avion i želi joj maglu na aerodromu”. Pedro u mojoj hotelskoj sobi u Lisabonu: to više nije onaj veseli mladić iz rujanskog Splita; sada je to teško potreseni čovjek koji jedva govori.

Pamtim i posjet Gullitovu grobu u siromašnoj četvrti Lisabona: muškarci u bijelim donjim majicama i žene u šarenim suknjama sjede na dovracima kuća i bezizražajnim pogledom skeniraju došljake. S nadgrobne ploče saznajem da se Gullit zapravo zvao Jorge Eduardo Lima Mauricio i da je poginuo dva tjedna nakon 22. rođendana.

Ponekad se sjetim i posljednjeg lisabonskog kadra, prije nego što smo se u četvrtak ukrcali u kombi za povratak: Paolo trči za mnom i gura mi u ruku navijačku baklju: “To zapali u nedjelju, protiv Dinama!”

Jer mi se nismo vraćali u Split, nego smo išli u Zagreb, gdje je u nedjelju Hajduk igrao prvenstvenu utakmicu protiv Dinama. Stigli smo u Zagreb na vrijeme, a pred maksimirskim stadionom skupina Bad Blue Boysa fizički je napala dvojicu članova Torcide Kombi – Denu i Kiku. Ono što smo pomišljali da nam se može dogoditi pred stadionom Luz u Lisabonu, dogodilo nam pred stadionom Maksimir u glavnom gradu naše države. Srećom, upravo su Dena i Kike bili najkorpulentniji ljudi u kombiju, pa su se uspjeli obraniti, te je Dena kasnije mogao reći da krv na majici nije njegova.

Možda bi na kraju bio red kazati koju o kasnijim putanjama članova Torcide Kombi, danas već sredovječnih ljudi. Za one koji misle da su nogometni navijači nužno huligani i propalice, možda je zanimljivo navesti da smo nas devetorica stekli sedam fakultetskih diploma, a četvorica su stigli i do poslijediplomskih studija.

Džekson je danas ribarski inspektor Europske unije, s radnim mjestom u Španjolskoj. Dena je šef sale na jednom od najvećih kruzera koji plove između Srednje i Južne Amerike. Lujo je inženjer u solinskoj Tvornici cementa Cemex. Kike je ribarski inženjer, direktor ribolova i uzgoja tuna u jednoj od vodećih hrvatskih tvornica ribe. Čmulje radi u financijskoj, Frane u turističkoj, a Runje u trgovačkoj branši. Đela se povukao na Brač i bavi se malim ribolovom. Jedino sam ja propao u životu, zaglavivši u novinarstvu.

Dio teksta iz navijačkog časopisa Tribine:

Torcida je smatrala svojom dužnošću odati počast poginulim prijateljima, pa se u hipu organizirao posjet Gullitovom grobu, a NNB su preuzeli na sebe uvjeravanje uprave svog kluba i dužnosnike Uefe da se Torcidi dozvoli da uoči samo utakmice položi vijenac u spomen na Gullita, Tina i Ritu. I uspjeli su! Kada su preko razglasa najavljena trojica torcidaša (predstavnici splitske centrale, te dvaju najjačih podružnica – Makarske i Zagreba), koji će u ime cijele Torcide i svog kluba položiti vijenac na tribinu gdje su svoje mjesto godinama imali poginuli Portugalci, stadion se prolama od aplauza. U trenutku kada su torcidaši zakoračili na travnjak, 50.000 nazočnih gledatelja ustaje i urnebesnim pljeskom bez prestanka prati njihov hod do tribine NNB-a. Tamo tek pravi delirij! Suze sjećanja za prijatelje, uzvici prijateljstva i zahvalnosti za gestu Torcidi. Tribina grmi od skandiranja: ‘Torcida! Torcida!’. Pojedini skaču s tribine, uspijevaju se probiti kroz osiguranje i zagrliti torcidaše. Pljesak s istočne i zapadne tribine ne prestaje. Suze naviru i službenom Hajdukovom snimatelju Mili Gizdiću. Torcidaši se vraćaju na svoju tribinu i dok nisu na nju zakoračili pljesak ih nije napuštao.

NNB ne bi bili to što jesu (prijatelji za pamćenje!) da ne uzvraćaju na svoj način. Na donjoj tribini razvlače transparent ‘Freedom for Croatia’, a na gornjoj pomoću velikih kartona ispisuju na savršenom hrvatskom jeziku ‘HRVATSKA SLOBODNA’. Na to ustaju i spomenuti ‘kravataši’ i zajedno s Torcidom dugotrajnim aplauzom zahvaljuju NNB-ima.

SRETAN ROĐENDAN NO NAME BOYS!