Momci koji su počeli kao navijačka podgrupa titogradskog fudbalskog kluba „Budućnost”, jer im se politika zvaničnih navijača „Varvara” nije dopadala, nastavili kao pank, a zatim i skinheds bend, bili su ujedno i nezvanična teatarska trupa sa spontanim performansima po titogradskim trgovima, ulicama i kafanama, krajem osamdesetih i u prvoj polovini devedesetih. Organizovali su dešavanja poput Štafete mladosti koja se kretala od Bloka V do centra grada. Titovu sliku je tada nosio danas čuveni komentator, Šofro. Štafeta je uručena titogradskom kralju i oriđinalu, čuvenom bodibilderu, vitezu i vlasniku teretane nalik na špilju iz priče o kralju Arturu i vitezovima okruglog stola, Boru Miranoviću. Miško Đukić, frontmen grupe „Mozak eliminator” se prisjeća tog događaja i kaže da je bio maksimalno profesionalno organizovan. „Šurde su simbolično poručile da postoji novi kralj Podgorice. Neko ko je zamijenio Tita na tronu.”.

Danilo Radulović – Diki, jedan je od osnivača „Šurdi”. Još uvijek je u Podgorici, neodvojivo vezan za grad u kome je odrastao, sticao i gubio sebe… Tu je i Robert Klikovac, dugogodišnji član – svojevremeno i pjevač benda Kojoti, koji od 1994. živi i radi u Švedskoj. Dva čovjeka, dvije priče i dva pogleda na vrijeme u kome su djelovali. Vrijeme je prošlo od tada, različite sredine su uticale da, svaki na svoj način, vidi to doba kad su zajedno djelovali pod istim imenom sa istim osjećajem za zabavu, provokaciju i bunt u gradu sa kratkoročnim pamćenjem za pobjede i poraze svojih uličnih heroja, savršenih marginalaca, za dječake iz geta sivih fasada, načetih socrealizmom…

https://www.youtube.com/watch?v=3wgCkpMsdes

Zašto baš Šurde? Gdje smještate taj pank performans: na polje akcije, reakcije ili nečeg trećeg?
Diki: Razlozi našeg okupljanja su bili druženje i zabava. Prvo kroz navijanje za „Budućnost”. Varvari su se tada gložili oko politike, te smo mi, Šurde, odlučili da idemo na utakmice kao njihova podgrupa. Na tribinama smo upoznali i Sašu Jovetića. Odatle su se izrodile i faze anarhije i panka; a zatim i nacional-desnice. Ugledali smo se na londonske skinhedse; Fred Peri majice, Li Kuper farmerice, martinke. I to sve iz Londona. Furali smo se na to. Kupovali smo i ploče. Slušali naci-bendove… Ipak, počeli smo kao navijačka grupa, a i završili na isti način.
Robert: Ništa specijalno. Voljeli smo pank i željeli da budemo slobodni u izražavanju. Upijali sve što donosi taj pokret. Proletarijat, sloboda, buka. Imali smo prepoznatljiv stil oblačenja. Bili smo puni energije. Dosta nam je bilo stega, i školskih, i socijalističkih i drugih. Željeli smo da budemo drugačiji.

Ko su bili članovi Šurdi i kada ste se okupili?
Diki: ‘87. Rade Zeković, Igor Brnović i ja smo bili tu od prvog dana. Godinu dana kasnije smo upoznali Roberta i Sašu. Našli smo se u prvom srednje u odjeljenju, prokažene Građevinske škole. U tom periodu je ta škola bila zanimljiva. Imali smo nekoliko policajaca. Dva ubistva su se desila tokom mog školovanja. Na Gitarijadi iz ‘91. je bilo pet bendova iz te škole. I to nas je zbližilo. Ostali smo tako do ‘95.
Robert: Osjećam da je glupo reći članovi, jer smo bili drugari. Nismo bili ekipa koja se krije po stanovima i podrumima, nego smo uvijek sve što bi osmislili, to i prikazali na ulici, širokim masama Titograda. Postojali smo od ‘87. do ‘92. intezivno, posle se polako osipalo.

Kako se desio prelaz sa panka koji je bio revolucionaran, na naci – ideologiju? Diki: Ideš svaki dan na utakmice. Glava ti je u torbi. Piješ. Svašta, svašta radiš. Družiš se, zanimaš nečim i brzo se zasitiš toga. Treba ti nešto drugo. A skinhedsi su bili popularni i na dohvat ruke.

Zašto ne baš Varvari nego odvojeno?
Diki: Politika, njoj nije mjesto na tribini. Varvari nikome nisu Bogom dati. Hoće Crnogorci da budu na silu, hoće Srbi da budu na silu. To je titogradski klub – Budućnost. Ja sam se borio protiv toga. Jedno tri godine Varvari nisu postojali. „Poubijali” su se između sebe. Od ‘92. do ‘95, da ne bude sramota i zastiđe što nema navijača, samo su Šurde išli na utakmice. Doduše, išli smo i mi na mitinge Liberala, jer je policija tukla narod koji se okupljao tamo. I mi smo imali naša opredjeljenja, ali o njima nismo razgovorali. Imali smo ono što nam se tada činilo važnijim – naša ludila. Gostovanja je bilo više od stotinu. A ne mogu izdvojiti jedno ili dva najupečatljivija jer su se dešavanja – ti uzbudljivi trenuci, smjenjivali svjetlosnom brzinom.

Šta su ti davali navijači u tom periodu?
Diki: Što i dan-danas. Ventil. Gostovanje posebno, gdje ti je glava u torbi. Nema to veze sa ljubavlju prema klubu. Već akcijom, samim činom. Putovanjem, čoporom i ludilom

https://www.youtube.com/watch?v=mAWxkLKh9j0&t=10s

(Fan kolumna. Šaljite vaše kolumne na [email protected])

PODIJELI