Svi veliki derbiji liče jedni na druge, ali beogradski derbi posjeduje ono nešto. Epitet večiti proističe prvenstveno iz činjenice da su dva kluba nastala iste godine i kao takva vremenom se izdvojila sportskim dostignućima, koja su eskalirala 1991. odnosno 1992. godine. Vremenom je nastupio toliki jak između takozvanih beogradskih blizanaca i svih ostalih klubova, se sport u Srbiji maltene sveo na ta dva kluba. To se ne može apostrofirati kao nesto pozitivno i svakako bi trebalo poraditi na decentrazilaciji sporta, ali o tome nekom drugom prilikom. Ono zbog cega su večiti zapravo večiti moze se i mora posmatrati kroz prizmu tribina. Sve počne iz ljubavi prema klubu. U jednom trenutku života, paralelno sa ljubavlju prema klubu, dolazi do novog momenta. Taj trenutak, koji najčešće nastupa ulaskom u adolescenciju, kada pogled sa terena počnemo da prenosimo na tribine. Tada nam više nije važan samo ishod utakmice, jer počinjemo tribinu i dešavanja na njoj lično da doživljavamo. Taj personalni doživljaj ogleda koz ponos koji osjećamo dok fanovi kluba za koji navijamo prirede spektakularan ambijent, deprimirajući osjecaj kada grupa koja bodri rivalski klub porazi grupu kojoj želimo da pripadamo ili joj već pripadamo, stanje neizvjesnosti u toku derbija gdje nas, isto koliko i rezultat, interesuje kakvo ce naše navijačko izdanje da bude u poređenju da kontra stranom. Nijesu tribine o kojima govorimo samo mjesto na kojima se stvara malo veća buka u odnosu na ostatak stadiona. Tu rastemo. Tu se edukujemo praktičnim pristupom. Tu naučimo da budemo lojalni sebi, klubu i ljudima oko sebe. Tu naučimo da funkcionišemo i nalazimo zajednički jezik sa pripadnicima bezbroj različitih društvenih i kulturnih slojeva.

 

 

 

Na kraju krajeva, na toj istoj tribini polažemo test instinktivnih reakcija, brzog promišljanja i donošenja odluka za koje se ispostavi da su bile pogrešne ili ispravne. Tu preispitujemo svoj karakter, svoju dosljednost i svoj inat. Hoćemo li na 0:3 poći sa utakmice ili iz inata bodriti klub kao da su uloge na terenu zamijenjene? Hoćemo li kada počne pljusak da se sakrijemo ispod nadstrešnjice ili ćemo iz inata da pjevamo na kiši do posljednjeg sudijskog zvižduka? Hoćemo li kašljući da se sklanjamo od baklji I dimnih bombi ili ćemo se toliko radovati performansu na tribini da nas neće biti briga što nam na momente fali vazduha? Čar je upravo u tome što sebi hiljadu puta kažeš da ćeš otići na bočnu tribinu, ali kako se približavaš stadionu, postaješ svjestan da si sve vrijeme sam sebe zavaravao. Čar je u tome što sebe hiljadu puta pitaš šta će ti sve to, znajući i u tom trenutku da ćeš se opet isto to pitati. Na kraju krajeva, čar je u tome što si tu sam sebi dovoljan i što sve to ni ne pokušavaš sve to da objasniš bilo kome kome to nije jasno. Sve navedeno nije govorilo direktno i precizno o beogradskom derbiju. Ali beogradski derbi proizilazi upravo iz pomenutog. Iz mentaliteta koji je opisan. Jer kada nasuprot sebe imate grupu istih ovakvih ljudi, onda nije teško zaključiti šta taj derbi zapravo predstavlja I zbog čega je takav kakav jeste. Jer to je sudar mentaliteta. Istih, a opet potpuno različitih. Jer u državi se sve može promijeniti. Sport može da se poboljša ili pogorša. Životni standard može da ide gore, može i dolje. Generalno sve stvari i navike oko nas su prolazne. Uđu u modu i iz nje izađu. Ali adrenalin i iščekivanje koje sa sobom nosi večiti derbi je nešto što nikad ni za jednu jedinu nijansu ne može promijeniti i upravo zbog toga svi veliki derbiji liče jedni na druge, ali beogradski derbi posjeduje ono nešto!

balkanskinavijaci.com

PODIJELI