Ispovijest člana BBB o svojoj grupi

U zadnje vrijeme čitam razne priče o Dinamu i Bad Blue Boysima. Inače nikad ne reagiram na stvari na internetu jer smatram da se to rjesava uživo, kako se kaže dijela ne riječi. Tako neki dan sjedim na terasi, umoran i iscpljen od posla hvatam hlad i pušim dok skrolam po fejsu di nailazim na brojne prozivke i pljuvanje po navijackoj skupini za koju zivim, ali su zivotne oklolnosti ucinile svoje da sam se morao povuci iz aktivnog navijackog zivota.

Inace, stvarno imam velik prag tolerancije i kao sto sam rekao ne jebem previse internet zato kaj velika vecina mangupa iza tipkovnice siguran sam nikad nije dozivila susret s Boysima i nemaju pojma kroz sta prolazimo. Stoga, odlucio sam prvi put ispricati svoju stranu priče koja je namijenjena svim velikim net hooliganima.

Moja povezanost s Dinamom kreće još od malih nogu. Naime, prvog dana rođenja postao sam članom Dinama jer to je bila prva stvar koju je stari napravio nakon sto je vidio svog sina (ne nije se napio jer je već bio namazan od trenutka kad je stara otišla u bolnicu). Soba s Dinamovim grbom, Dinamove torte na rođendanima, dresovi, bočice i svi ostali rekviziti, sve u plavim bojama. Kako sam rastao tako je i moja zaluđenost Dinamom bila sve veća.

Čim sam dovoljno narastao stari me je stavio na ramena i svaki vikend smo bili na Maksimiru i bodrili naše plave, a ja sam vjerujte mi u tim trenutcima bio najsretniji klinac na svijetu.

Jedne većeri, nakon što sam se vratio iz škole srušio mi se čitavi svijet. Došao sam doma, gdje me je dočekala uplakana stara i s jecavim glasom rekla da tate više nema, da je poginuo. Plako sam kao kišna godina, zatvorio se u sebe i tugu ubijao slušajući Dinamo pjesme koje smo pjevali na stadionu i gledajući naše slike. Teško je izgubiti oca koji te naučio svemu, a kad to doživiš kao klinac to ostavi poseban trag na osobi.

Mama me je pokušavala na sve načine razveseliti, ali jednostavno nisam mogao preći preko toga dok ju jedne večeri nisam čuo u sobi kako cmizdri i moli za mene. To me trgnulo i odlučio sam krenuti dalje da joj ne nanosim dodatnu bol. U tom periodu, do kraja osnovne škole, odbijao sam ici na tekme jer nisam imao snage doci na stadion.

Par godina kasnije zujeći na školskom frendovi s kvarta uspjeli su me nagovorit da idem s njima na tekmu. Igrao je moj Dinamo protiv tovara kako smo ih uvijek zvali i u gradu je bila totalna ludnica. Bircevi i parkici puni, zastave na balkonima i autima, auti trube ekipima i pjevaju s njima, ljudi u trmavaju sretni i nasmijani dok se njime ori Dinamova pjesma.

Približavajući se stadionu sve se više osječala euforija u zraku, a naci slobodno mjesto da se popije piva bilo je gotovo nemoguce (jebiga i u parkicu nam nije bilo lose).

Negdje sat vremena prije tekme kreće se na stadion, ori se pjesma u koloni a ljudi s okolnih zgrada izlaze na balkone, plješću i pjevaju zajedno s nama. Ono kaj mi je posebno ostalo u sjećanju je to da je jedna curka na balkonu digla majcu i pokazala sise na kaj je dobila veći aplauz nego decki na terenu kad zabiju gol.

Kad smo došli na tribinu ekipe se pozdravljaju i grle. Slavonci, Zagorci, Dalmosi svi veseli i zagrljeni pričaju dogodovštine s prošlotjednog gostovanja i dogovaraju detalje oko sačekuse koju spremaju za tovare, a mi klinci potajice slušamo i upijamo sve ko spužve. Konačno, igrači ulaze na teren, a stadion eksplodira.

Cijeli sjever je na nogama, ruke u zraku i ludilo može krenuti. Sav sam se naježio i prale su me emocije, a svako malo bacao sam oko na istok gdje sam bio sa starim što mi je dalo dodatan vjetar u leđa da još jače navijam. Nakon tekme ostali smo pomoći sređivat tribinu i bili sretni kaj se druzimo sa starijima i slušamo njihovu šprehu.

Nakon tekme, shvatio sam da pripadam sjeveru i krenuo sam intenzivno ici na tekme, kako domace tako i u gostima. Tog dana osjetio sam strast, ljubav, pripadnost grupi i ono najbolje da sam u kontaktu sa starim koji me gleda negdje odozgora.

U to vrijeme taman su počele prve podjele i lagano je kretao bojkot, a ja sam išao u srednju i moj novi način života nije se svidio nikom u školi jer sam počeo često izostajati makar sam i dalje zadržao dobre ocijene.

Izostanke sam prikrivao pričom da radim kako bi pomogao doma (što i jesam) jer sam skužio da je raska osjetljiva na tu temu pa mi je sve živo pravdala (btw hvala ak ovo čitaš kojim slučajem).

Pred jednu tekmu kružili smo po gradu i lagano cugali. Odjednom je među nas uletila interventna i poredala nas uz zid pretražujući nas kao da smo teroristi. Nisu ništa našli, stoga su nam napisali kaznu zbog cuganja pive na javnom mjestu te nas slikali „za policijsku evidenciju“. Budući da nismo bili jedini s ovakvom situacijom, od te tekme se je krenulo s borbom protiv glavonja u klubu tako da je iz tekme u tekmu sve više pjevalo protiv njih, organiziralo razne prosvjede i akcije. Nedugo zatim opet je tekma doma, a prilikom ulaska na stadion zabranjuju ekipi i meni ulaz te nas izbacuju van.

Nikad kažnjavani, bez sudske zabrane (murija jedina može izdati zabranu dolaska na stadion) nismo više mogli na Maksimir, dok smo na gostovanja redovito išli bez problema. No kako je otpor nakon tog dobio novu dimenziju i opet postao jači za stepenicu, usljedili su novi potezi Mamića i glavonja iz kluba. Murija je krenula dolaziti na posao po nas par dana prije utakmica iz nekih bizarnih razloga (tzv informativni razgovor) zadržavati nas nekoliko sati smješkajući nam se u facu, sve s ciljem kako bi ostali bez posla što im je i uspjelo.

Dobio sam otkaz, a na svakom novom poslu koji sam našao dešavala se ista stvar.

Represija je postala nemoguća. Preko 2000 ljudi na crnim listama (zabrana ulaska na Maksimir), iživljavanje murije, potplačivanje novinara i državnih službenika rezultati su Zdravka Mamica.

Zagrepčani su lagno počeli okretati leđa klubu shvativši da je postao prčija nekolicine ljudi, oduzevši mu tako Zagrebacki duh koji ga je desetljecima krasio. No i za to smo opet mi bili krivi, jer ljudi se nas boje, boje se baklji i ne dolaze na Maksimir….. Krenuo je bojkot, Maksimir i dalje sve prazniji. Di su sad svi ti navijači kad nas nema?

Namjestanje utakmica u domacem prvenstvu, nikakvi rezultati u europi a novci se trose masovno na kvazi pojacanja i na vlastite potrebe zgadili su sliku o Dinamu.

Kad je vrag odnio šalu i vidio da je Maksimir postao građevina duhova, Mamic okreče ploču i moli Boyse za povratak tepajuči im kao djevac maloj koju želi pokarat. Pokupivši odjeb, kreče dijeljenje ulaznica po osnovnim školama i savezima puneči tako donekle stadion s klincima i njihovim profesorima/trenerima.

Za vrijeme jedne ljetne pauze, klub je objavio da Maksimir ide na obnovu i da ce biti uređen do pocetka kvalifikacija za LP. Nakon zavrsetka, karte se prodaju za 1 kn za prvo kolo kako bi se „nagradilo navijace“, a rezultat je bio pun stadion, 35 000 ljudi na Makimiru. Poneseni brojkama akciju nastavljaju za sve utakmice i stadion se puni beskicmenjacima. Zasto kazem beskicmenjacima?

Jer je na domacim tekmama opet bilo 2000 ljudi. Di su sad ti veliki Dinamovci? Kako su brzo odustali i od jeftinih karata na uređenoom stadionu kreće nova akcija di će klub nekom sretnom navijacu uruciti milijun jebenih kuna samo ako na stadionu bude više od 20 000 ljudi (neznam više tocnu brojku, ali uglavnom ako se napuni stadion). Pogađate, ni to im nije uspjelo a Dinamo je igrao Ligu prvaka.

Na jesen se je otkrila jos jedna u nizu malverzacija u Dinamu, ovaj put vezana uz obnovu Maksimira sto je i prijavljeno muriji, no ponovo bez ikakvih rezultata. I iducih godina redaju se brojne akcije Boysa, a na svaku akciju represija ide dalje i dalje. Svi se sjecate upada na Mamicevu presicu? E to je samo jedna u nizu akcija, no kako se se sve gurale pod tepih ova je ugledala svjetlo dana s obzirom prisutnost medija.

Sljedeću stvar koju valja spomenuti u ovoj prici je osnivanje BBB fun kluba (placenici). Ekipa koja je donedavno bila s nama na tribini i borila se za nase ideale, prodala se glavonji i izdala sve sto se godinama gradilo. Plačena gostovanja, dnevnice, uredivanje prostorije pod sjevernom tribinom i enormna policijska zastita ono je sto su dobili. Pitam se jel bilo vrijedno toga, da se tih 30 debila odrekne Dinama i te ljubavi zbog kratkorocnih uzitaka, znajuci da se nikad vise nece moci vratiti na nasu stranu. No koga nema, bez njega se… Zato su redovito dobijali porcije batina gdje smo se god nasli, pa su picke odlucile branit se pistoljem gdje su neki nasi decki propucani.

I tako jednog dana zlatni i pošteni mamić završava u buksi. Gle čuda, Maksimir opet pun, 30 000 ljudi iz sveg glasa navija za svoj Dinamo. No za punjenje stadiona je kako kazu zaduzan marketing kluba.

Godine su prošle, nekoliko izgubljenih generacija i gorak osjecaj rezultirali su tim da se dio Boysa vrati na tribine. Bojkot je prekinut, ali ne kompletno jer jos uvijek velika vecina njih nece imat veze s ovim sto se naziva Dinamo dok Mamic ne odjebe. Zato prije nego popljujete Boyse, razmislite kaj pričate. Dok vi živite pravi navijački život, smišljate koreografije i uživate s igračima i klubom mi još uvijek vodimo borbu da nam se vrati nas Dinamo, naša Svetinja. Represija još traje. Lakše je izbjeglicama iz Sirije uči u HR nego nama na sjever.

Lako je reči nemrete maknuti jednog čovjeka, dok taj čovjek pije kavu s glavim sudcima, organizira rodendansku proslavu predsjednici i donira ogromne (ukradane) novce politicarima. Iako je dinamo udruga građana i trebalo bi funkcionirati po principu jedan clan jedan glas, to je nazalost samo na papiru tako.

Skupstina u Dinamo bira izvrsni odbor, a izvrsni odbor skupstinu i tako u krug. Zanimljivo je kako su se u odboru i skupstini slucajno nasli politicari iz stranke koju mamic financira.

Kroz cijelu svoju povijest morali smo se boriti s nekim kako bi zadržali naš Dinamo. Boysi trenutno nisu na razini kao sto su bili u proslosti, kad su bili strah i trept u europi, jedna od najjacih skupina.

Tko se god susreo s nama i ko god ima malo obraza, priznat ce tu cinjenicu. Pred nama je težak put i hrpetina stvari koje moramo sredit, ali vratit cemo se, nemojte brinuti. Iako po pričama pojedinaca više ne postojimo, istiti ti izbjegavaju susrete s nama, a ako i kojim slučajem dođe do njih redovito dobiju po bulji. Dobijete porciju od grupe za koju kažete da ne postoji, kakva ste onda vi to grupa?

Iako se ne možemo pohvaliti brojkom kao neki i prekrasnim koreografijama bez lažne skromnosti mogu reći da smo na ulici za većinu skupina institucija. Boysi su oduvijek Ultrasi i žive tim načinom života. Više znaći 100 pravih navijača nego cijela tribina simpatizera koji se kunu u pripadnost klubu sad kad im ide, kao što imamo situaciju u RH s nekima. Di ste bili prije bojkota dečki?

Ovo nije moj Dinamo, Dinamo s kojim me je stari upoznao. Imam osjecaj da sve polako dolazi na svoje i vjerujte mi vratit cemo se jaci nego ikad. Kad ti brane nesto godinama i oduzmu ti to pobjeda bude jos slađa. Bit ćemo kao Pit Bull kojeg nakon dugo vremena pustite iz kaveza. Bit ćemo ludi, glasni i agresivni.

 

Ako se pitate gdje sam ja svih ovim godina. Našao sam solidan posao, radim i obiteljski sam čovjek. Represija je ucinila svoje i pratim Dinamo iz sjene s ekipom koja me odvela na sjever prvi put. Oni klinci jos uvijek su zajedno, nazalost ne u istom broju jer nekolicna je na drugoj strani. Cekamo dan kada ce glava napokon otici i Dinamo biti onakav kao nekad prije, naš i purgerski. E da, u meduvremenu sam dobio kcer. Iako je curica soba joj je plava (kolko je zena dopustila haha) tako da i ona ceka dan kada cu ju kao stari mene odfurati na Masimir i uciniti ju clanom plave vojske, danom kada se postati jednim od nas.

A ti Mamiću, ti cigane znaj da nikad nisi niti ces biti pravi Dinamovac: Razlika je živit za Dinamo kao što žive boysi i živit od Dinama kao ti i tvoji šupkolisci.

Doći će i taj dan, odjebat ce narkoman. Bit ce to novi rodendan tvoj bit ces opet dinamo.