To je bio Đilda: Najljepša priča o prvom vođi Manijaka

Povodom 30 godina osnivanja Željine navijačke grupe

Postoje utakmice koje nikada nisu odigrane, takva je ona između Željezničara i Real Madrida 1985. Imaju i one koje su trebale biti odigrane u jednom trenutku, ali su odgođene. Posljednje dvije Željine bile su upravo takve. Da je na vrijeme odigrana barem jedna, protiv Sarajeva ili Širokog bila bi to idealna prilika da Željini Manijaci proslave 30. rođendan, prisutni bi svjedočili nezapamćenoj atmosferi na Grbavici.

Zanimljivo, većina onih koji su danas među najvatrenijim navijačima ne sjećaju se prvog vođe navijača Željezničara, Dževada Begića Đilde. Dževad nikada nije izgubio nijednu utakmicu, u jedinoj većoj od svih utakmica, životnoj, 11. jula 1992. poražen je život, poražena je ljudskost, a Đilda je ostao da živi u sjećanjima i srcu onih koji su ga poznavali i onih koji znaju cijeniti to što je bio.

Đilda je, kako i dolikuje ludo hrabrim ljudima, prvog dana stao u odbranu svojih komšija i svoga grada, a poginuo je već na samom startu agresije, 11. jula 1992. spašavajući ranjenu ženu. Imao je 26 godina. Simbolično, tri godine poslije, na datum njegove pogibije desio se najveći zločin nakon drugog svjetskog rata, genocid u Srebrenici.

Postoji pregršt anegdota s Đildom od kojih zastaje dah, a jednu od najljepših priča o Đildi i njegovom mangupluku napisao je njegov školski drug Imer Pezo u knjizi “Ratni dnevnik ‘92 – Priče o raji i papcima”.

Povodom 30. godišnjice od osnivanja Manijaka, iz knjige Imera Peze prenosimo dio priče o prvom vođi Željinih Manijaka i ratnom sarajevskom heroju Dževadu Begiću Đildi:

11. juli/srpanj 1992.

Poginuo je Dževad Begić Đilda, naš školski drug iz Osnovne škole “Franjo Kluz” na Koševskom brdu. Naš vršnjak koji je zbog ponavljanja razreda bio generacija iza nas. Do Samira Šoše, Ismeta Ćele i mene došle su glasine da je u suprotnoj smjeni jedan učenik iz sedmog razreda koji se predstavlja da je najjači u našoj školi. Odlučili smo da ga potražimo. Kad smo ga našli pozvali smo ga iza škole da izabere jednog od nas s kojim će se potući.

“Svejedno mi je. Ko god hoće”, samouvjereno nam je rekao bez imalo straha.

Izvlačili smo dužu šibicu koga će zapasti ta sreća da se s njim “pomariše”. Ta čast pripala je meni. Odmah sam krenuo na njega. Nakon nekoliko udaraca pao je na zemlju.

“Eto, vidiš da nisi najjači u školi”. Reče mu Ismet Ćelo dok ga je podizao sa zemlje. Samir mi je dao jaknu, zadovoljni smo krenuli iz školskog dvorišta. Samo što smo se odmakli desetak metara čuli smo Đildin glas: “Je*em vam mater”.

Ismet se okrenuo, otrčao do Đilde, nakon nekoliko udaraca opet se našao na zemlji. Nismo se odmakli opet smo čuli Đildin glas: “Je*em vam mater!”. Red je bio na Samira koji ga je brzo savladao i na zemlju oborio.

“Čujem li te da si još jedanput opsovao, slomit ću te”, zaprijetio je.

Samo što se podigao sa zemlje, otresao prašinu sa sebe, začusmo njegov glas: “Je*em vam mater!”

Zastali smo, gledajući se, sva trojica smo krenuli. Vidjevši da trčimo prema njemu brzo se popeo na visoki podzid i sa njega opet nam psovao. Njegovo psovanje privuklo je pažnju pedagogice koja je poslala Ivu, profesora fizičkog vaspitanja, da nas dovede u njen kabinet. Očekivali smo ukor ili kaznu. Blago nas je upozorila da ga više ne diramo i mi smo upozorenje poslušali. Godine smu prošle, ali taj dan nismo zaboravili. Sreli smo se u bazi Slastičarna kod Doktora.

“Da smo znali da ćeš postati vođe navijača Želje, još više bismo te tukli”, reče mu Ismet Ćelo.

“Svaki dan bismo te marisali”, nadovezao sam se ja.

“Koliko Pitara na jednom mjestu, odma’ se ne osjećam dobro”, uzvrati. Nakon čega smo se zagrlili.

Pripadao je Vojnoj policiji Koševskog brda pod komandom Muhameda, kojeg su njegovi borci od milja zvali Vojvodom. “Kad četnici mogu imati stotinu vojvoda, možemo i mi imati jednog”, govorili su. Prvih dana kada smo čuli na našoj centrali pozive i javljanje Vojvode, pomislili smo da su se Grbavice upetljali u vezu. Kasnije smo privikli da Muhamed nosi nadimak Vojvoda.

Đilda se u jedinici nije puno zadržavao. Nosio je motorolu i pažljivo slušao dešavanja u gradu. Pojavljivao se na svim kriznim mjestima, služeći časno i pošteno građanima Sarajeva. Nošen idealima “pomaži i brani slabije”, vrijednostima za koje je smatrao da su jedine ispravne, težio je ljepšem i boljem zajedničkom životu. Pogođen je snajperskim hicem u pokušaju da pomogne ranjenoj ženi. Od čega čista duše najviše strepi – “Nejakog ucviliti.”

Snajperski hitac ispaljen sa Grbavice obilježi neizrecivom prazninom porodicu bosanskoga gazije: njegove četiri djevojčice i petu, koja se rodila nakon njegove pogibije…

(izvor: SportSport.ba)