U odličnoj dokumentarnoj radio emisiji Radija BBC 5 o tragediji na stadionu Hilzboro u Šefildu 1989, Neil Fitzmaurice, jedan od preživjelih svjedoka i učesnik kampanje za istinu o ovom događaju, govori o tome kako su policajci „infantilizovali“ navijače u svojim izvještajima tvrdeći da su tribine smrdjele na alkohol. To nije bio miris alkohola: bila je to mješavina mirisa izmeta, mokraće, povraćanja i amonijaka, mješavina teških mirisa bojišta koja se najpreciznije može opisati kao – zadah smrti.

„Infantilizacija“ je bila najmanji problem navijača sa Hilzboroa toga dana i u godinama poslije tragedije – uslijedila su ocrnjivanja pred javnošću, zlostavljanje i kršenje njihovih prava. Fitzmaurice opisuje policajce u crnim rukavicama kako udaraju po prstima ljude koji pokušavaju da se spase penjanjem preko ograde. Navijači se najčešće opisuju kao djeca, ne u smislu da im je potrebna zaštita višeg autoriteta, već u smislu djeljenja pravde u školskom dvorištu: ne pitaj ko je prvi počeo, svi su oni isti.

Rezultat su naknadna tumačenja izvan suda i iznad zakona koja se ponavljaju svaki put kada navijači dospijju u medije – od najvećeg gubitka ljudskih života u historiji britanskog fudbala, koji se mogao spriječiti, do manje tragičnih, ali takođe nasilnih i mučnih događaja.

Naravno, ni engleski navijači, ozloglašeni širom svijeta još od mračnog doba čupanja stolica po stadionima, nisu nevini. Tu nema moralne pozicije, niti pouke koju treba izvući, osim da „postoje ljudi koji izazivaju nevolje“. Nema epskog sudara dobra i zla, već samo nekoliko trulih jabuka i mnogo, mnogo jabuka koje nisu imale sreće. To nas dovodi do binarne prirode građanstva: ne možete biti građanin samo malo, sa djelimičnim pravom na pravdu. Jednog časa ste građanin uzorni, a sljedećeg to više niste; i tada (udahnite duboko) nije važno ko je prvi počeo.

Francuski mediji napeto iščekuju teroristički napad i ne zanima ih nasilje koje nije povezano sa terorizmom. Ruski i britanski tabloidi su ulične tuče pretvorili u grandiozne izraze nacionalnog karaktera i identiteta.

Ruska državna novinska agencija Vijesti emitovala je izvještaj koji je mogla da napravi jedinica za propagandu iz Drugog svjetskog rata. „Dvjesta pedeset ruskih navijača odbili su napad nekoliko hiljada Engleza i natjerali ih u bjekstvo. Engleski navijači su započeli tuču i napali naše navijače, ali 250 Rusa iz svih krajeva naše zemlje nisu ustuknuli i odbili su napad pijanih ostrvljana.“

To je zanimljiv obrt – nasilničko ponašanje degradira samo protivnika. Kada naši momci pribjegnu još žešćem nasilju – to nasilje je plemenito. Britanski mediji, naravno, prenose drugačiju verziju događaja i tvrde da su engleski navijači gledali svoja posla kada su ih Rusi napali probijajući se kroz postavljene ograde (uz usputnu packu nesposobnim Francuzima da njihove platnene ograde ne bi zaustavile ni huligana školskog uzrasta).

Postoji bojazan da će ovi događaji ugroziti reputaciju Engleske, poslije decenija pokušaja da se popravi slika o britanskim turistima. Zebnju izaziva i ne previše vjerovatna mogućnost da se na terenu susretnu Rusija i Ukrajina, zbog moguće eksplozije nakupljenih geopolitičkih frustracija. Kada se u drugi plan potisne svakodnevna i manje dramatična stvarnost – činjenica da je fudbal igra koju mnogi i veoma različiti ljudi rado zajedno gledaju – njeno mjesto će zauzeti besmislena neprijateljstva: Francuzi mrze Engleze, naravno, i Englezi mrze Francuze, a Rusi mrze sve (ili ih svi napadaju, a oni se hrabro brane, zavisno od toga čije vijesti čitate).

Ispod sve te uskomešanosti, oni koji su zaista došli u Francusku u potrazi za nevoljama imaju neke druge, gotovo komične probleme: u nedostatku boljih tema, engleski navijači skandiraju protiv IRA, koje nema nigdje na vidiku, i protiv Nijemaca koji igraju u dalekom Lilu. Komentar engleskih navijača da bi Francuzi danas govorili njemački da nije bilo Engleza vjerovatno je jedino objašnjenje za skandiranje o Nijemcima upereno protiv marsejskih ultraša, čiji bi ekstremistički stavovi, opet, naišli na dobar prijem kod ruskih ksenofoba, kada bi se neko potrudio da im prevede rasističke parole sa francuskog.

Gotovo kao odjek cijepanja Konzervativne stranke oko pitanja članstva u EU, otkrivamo da su svi ovi ljudi zapravo slični. Kada bi skinuli maske sa lica i malo se opustili, otkrili bi da imaju mnogo toga zajedničkog.

Kada navijačima oduzmemo dostojanstvo tvrdnjama da na utakmice dolaze zbog mržnje prema drugima, a ne iz ljubavi prema fudbalu – stegnutim pesnicama malobrojnih mrzitelja dajemo dostojanstvo političkih i historijskih motivacija koje nemaju nikakve veze sa sportom. To je u svakom smislu pogrešan pristup. A opet ga biramo svaki put.

(The Guardian/Pescanik)

PODIJELI