Moje prvo gostovanje

Posle toliko utakmica u Beogradu za svojih 15 godina, krenuo sam u srednju školu i odlučio sam da sa drugarom odem na prvo gostovanje van Beograda. Saznao sam da je gostovanje 500. dinara i da se ide u Kragujevac. Pošto moja majka nije bila u finasijskim mogućnostima da mi priušti to zadovoljstvo da odem na gostovanje tj. nije imala dovoljno para, krenuo sam da gladujem u školi svaki dan da bih skupio tih dragocenih 500. dinara.

Došao je i taj dan, nedelja, gostovanje, a ja inače živim u soliterima iz kojih se čuje sudijski zvižduk na JNA. Skup je bio u 12h i išlo se autobusom. 2 autobusa su stajala tu kod severa Hrama, a meni su stariji inače pričali kako je do jaja kad se ide vozom a sranje autobusom. Ipak nisam mogao da biram i za odlazak na utakmicu vozom moram čekati neku drugu priliku. U svakom slučaju po njihovim pričama to zvuči, ne dobro, nego PREDOBRO, ali šta je tu je, išli smo autobusom.

 

Okupilo se možda oko 40. ljudi i jedan bus je počeo polako da se puni. Tada nam je prišao jedan pandur i pitao:“Momci, da li imate ličnu kartu?”, a nas dvojica smo se bukvalno “zgranuli” i rekli da nemamo. Onda je on krenuo da priča: “Ja ne znam ko ste vi, šta ako vam se nešto desi?… Bla, bla…”. Tada nam je jedan stariji lik rekao da čekamo do kraja da se svi smeste i da će prići neko od starijih i odgovaraće za nas. To se upravo i desilo i prišao nam je “Aca” i pitao nas odakle smo. Ja rekoh da sam tu iz solitera a moj ortak sa Banjice, i onda nas je pita: “Nemate ličnu kartu, a?” Mi opet rekli da nemamo, a onda je jedan lik, onako malo deblji, rekao: “Ja ću da odgovaram za klince, pustite ih”. Nas dvojica nikad srećniji, ulazimo u bus i panduri su nam samo tražili ime, prezime i datum rodjenja. Mi ispričali sve i smestili se u autobus. A u autobusu 20 nepoznatih lica. Nisam znao nikog sam tog ortaka sa kim sam išao, a autobus napokon kreće.

Naježio sam se. Nisam znao zašto, ali me uhvatila neka jeza. Negde možda malo manje od sredine puta, neki lik je krenuo da skuplja pare. Dao sam svojih 500 dinara i bio sam siguran da ulazim na utakmicu. Sredina puta, pokupili smo neke likove u okolnim gradovima. Ožedneo sam i pitao da li ima neko vode i svi, sa osmesima na faci, vade flašu vode. Uzeo sam od jednog lika iza mene, popio sam i zahvalio se. Medjutim neki lik je jeo keks i nudio nas, a ja onako gladan kao pas uzeo i pojeo. Stali smo na pumpu i svi su kupovali nešto, a ja bez kinte. Ja reko da ukradem nešto, da se snadjem nekako, kad ono 20 pandura unutra i nadgledaju. Rekoh u sebi: “Ništa od kradje”, i ušli smo u atobus. Od svakog sam uzeo po nešto, i tako sam se zasitio.

 

 

Kad smo ušli u Kragujevac, krenuli smo malo da pevamo i da se zezamo. Napokon smo stigli, izlazimo iz autobusa i uzimamo karte. Idemo ka kapiji da udjemo na stadion. Ulazim sa ortakom na stadion i bacam kez na facu, veći nego ikad. Igrači Partizana su na zagrevanju. Bila je solidna brojka na utakmici ali je meni srce bilo puno. Dolaze vodje, kače zastave i nameštaju barjake, a meni je, inače, oduvek želja bila oduvek da uzmem da vrtim barjak, ili da probam da lupam bubanj.

Krenula je utakmica, podeljeni su barjaci i krenulo je navijanje. Bili su neki likovi tu do nas i mrštili se zbog barjaka koji se vrteo. Ja im uzeo taj barjak i krenuo da vrtim. Prelep osećaj. Zamrsio mi se na početku 2-3 puta, ipak tek prvi put vrtim barjak, a onda se izmrštio neki lik i rekao mi da ga sklonim. Ja šta ću, morao sam da ga sklonim ali ubrzo sam našao drugi i vrteo ga. Menjao sam se sa drugom, malo on, malo ja. GOL!!! ŠKULETIĆ IZ PENALA!!! Vrtim barjak, +30 stepeni, tribina skače, peva, ludnica prava. Usledio je jos jedan gol ŠKULETIĆA pa poluvreme. Išli smo do kapije da pitamo da idemo do autobusa po vodu, jer sam ja bukvalno dehidrirao. Medjutim, nisu hteli da nas puste. Prišao je neki lik i dao mi malo vode. Bio sam veoma, veoma zahvalan.

 

 

Drugo poluvreme počinje, uzimam barjak i krećem da vrtim. Lakše mi je palo nego u prvom poluvremenu i nije mi se petljao uopšte. Ponosan sam bio na sebe. GOL!!! SAŠA ILIĆ, LEGENDA, KAPITEN, VELIKI ČOVEK, VINJAK!!!

Kraj utakmice. Na kapiji su nas zadržali više od 20 minuta. Napokon su nas pustili, seli smo u bus i čekali da krene. Bio sam i žedan i gladan kao nikad, pa opet uzimam vodu od nekih likova tu i počnemo tako svi da pričamo. Ispitujemo se odakle smo i tako. Upoznao sam baš dosta ljudi i sprijateljio sam se sa njima. Zadnji deo busa je počeo da peva, a iz prednjeg dela busa samo nas četvorica. Ovi ostali nisu bili zainteresovani, pa smo krenuli da se prozivamo, da se zezamo, kao pravi GROBARI. Pre Beograda su izašli neki likovi koje smo pokupili prilikom vožnje za Kragujevac.

Stigli smo u Beograd, Hram JNA, kuća. Pozdravio sam se sa mojim novim drugarima i krenuo kući. Sretnem majku na ulazu i zahvalim joj se što mi je nekako odvojila novac za skolu od kog sam ja išao na gostovanje.

Nikad se neću pokajati sto sam gladovao cele nedelje u školi da bih otišao na moje prvo gostovanje. Ovo je moja priča, sa mog prvog gostovanja.

VOLIM PARTIZAN!!!

Ultrasi u doba kolere

Zid moje dječačke sobe i dalje služi kao svojevrsni muzej, gdje svaki poster i svaka naljepnica drži neku svoju priču. Svake se rado sjetim kad god posjetim roditeljski dom, ali sam među kolekcijom raznoraznih naljepnica nedavno primijetio, proučavajući temu povratka pariških ultrasa na tribine Parka prinčeva, i one Lutece Falco, grupe navijača Paris Saint-Germaina. PIŠE JURAJ VRDOLJAK

Kao tinejdžer fasciniran subkulturama tog nekog davnog ljeta, prije više od 10 godina, završio sam na tada popularnom, a danas ugašenom zadarskom punk festivalu Live and Loud. Sam kao vuk i valjda na ljetnom proputovanju, nekako mi se na licu mjesta pridružio i Parižanin Pierre. Priča je nekako došla i do teme nogometa, kada je on ispričao pozadinu tada još uvijek ‘slobodnog’ PSG-a, koji će tek koju godinu kasnije pasti u ruke katarskih šeika.

“Pariz nas ne voli”, sjećam se da je tada kukao Pierre, inače član navedene skupine ultrasa. “Komplicirana je priča, a mogla bi postati i kudikamo kompliciranija”.
Proročanski, jer situacija je postala upravo takva. Pierreovi su Lutece Falco tek nekih tri godine nakon što smo prvi i posljednji put razmijenili mišljenja prestali su s postojanjem.

Krajem veljače 2010. Park Prinčeva ugostio je u Le Classiqueu ljute rivale iz Marseillea, koji su ih tada podosta drugačijem omjeru snaga rutinski ispratili s tri gola u mreži na njihovom terenu. Pred stadionom se tad odvijala ružna i kudikamo bizarna situacija u kojoj je kulminirao rat između dvaju tribina Parka Prinčeva, Boulognea i Auteuila; na južnoj su glavnu riječ vodili ultranacionalisti, a sjeverna je podržavala dijametralno suprotne stavove i otvorenost, pogotovo ako je razlog okupljanja bio Paris Saint-Germain. Između ostalih, toj grupaciji pripadao je i Lutece Falco.

Nakon što su pred stadionom pripadnici Auteuila ušli u sukob s policijom, s druge strane pojavila se i grupa Boulogne Boysa te je izbila još jedna u nizu tučnjava između zaraćenih frakcija. Ovog puta stvar je radikalno pošla po zlu: 37-godišnji Yann Lorence, član Boulogne Boysa, zadobio je teške ozljede glave i nakon nešto manje od mjesec dana kome proglašen je klinički mrtvim. Nevjerojatni rat dvaju frakcija koji nose iste boje odnio je prvu žrtvu, a to je bio povod da klupska, ali i državna vlast nizom dekreta zabrane rad određenih navijačkih skupina.

Priča o Paris Saint-Germainu sama po sebi je priča o neprilagođenosti, o klubu koji je produkt klasnih sukoba i o navijačima čije je pitanje produkt onih rasno-ideoloških. Međutim, nova era tog zamršenog odnosa grada i njegove pozadine s vlastitim klubom i njegovim navijačima stigla je 2011., kada je u jeku kaosa oko samog kluba fondacija Qatar Sports Investments kupila klub za inicijalnih 70 milijuna eura, dakle trećinu novca koji je prošlog ljeta plaćen za Neymara.

Do tog je trenutka sve ulazilo u često viđenu domenu kompleksnih odnosa navijačkih skupina i vlasti, s devijantnim ponašanjem kao subkulturnom odrednicom koja se ne može i ne želi odbaciti. No, scene poput onih kada su navijači PSG-a u finalu Liga kupa podignuli poruku sjevernjacima iz Lensa nazivajući ih ‘incestuoidnom grupom pedofila’, ili opetovanih rasističkih i fašističkih ispada s južne tribine, nisu ni tema rasprave za šeike koji su otkupili klub. Za njih pitanje identiteta i povijesti – koja uključuje i nasilne, ali fanatične navijače koji su činili Park Prinčeva posebnim mjestom vrijednim strahopoštovanja – nije uopće pitanje. Uostalom, ako pitate njih, klupsko postojanje u punom smislu na snazi je tek od njihova dolaska.

“Dream bigger“, natpis je na ulazu na travnjak Parka Prinčeva. Hodnici stadiona sadrže velike fotografije klupskih legendi, ali taj pojam uvelike ovisi o percepciji. Primjerice, primijećeno je da je David Beckham, koji je dres PSG-a nosio svega pet mjeseci i u revijalnom tonu, čak triput zastupljeniji u toj formi murala od Pedra Paulete, rekordnog klupskog golgetera ili Brazilca Raija, ikone sa više od 150 nastupa za klub između 1993. i 1998.

Zlatan Ibrahimović, još jedna ikona nove klupske generacije, svojedobno je u očito pomno razrađenoj brainwashed maniri ispalio da igrači predstavljaju “Pariz, Francusku i – Katar”. Znakovite riječi za klinca iz obitelji imigranata koji je odrastao u useljeničkom ‘getu’ švedskog Malmöa.

No, to je realnost kada je cilj što brže stvaranje tog novog klupskog imidža.

“Svijet je danas plod trenutka zahvaljujući digitalnoj eri. Real Madridu je trebalo 50-ak godina da postane svjetski superklub. Sada se to može odraditi u pet godina”, riječi su PSG-ova generalnog direktora Jean-Claudea Blanca za Financial Times. Utoliko je i taj ispolirani imidž pedantno isplaniran do najsitnijeg detalja; priča o teškoj životnoj pozadini bila bi sjajan detalj za povezivanje sa navijačima iz Banlieusa, planskih četvrti s ‘one strane’ zaobilaznice A13. No, tih desetak milijuna građana koji se nalaze izvan pariškog radskog ‘prstena’ nisu ni približno ciljana publika, stoga je bolje izbjegavati mogućnost evociranja bilo kakve poveznice s njima. Povećanje VIP lože bila je jedna od prvih investicija u stadion, zajedno s gotovo dvostruko većom cijenom pomno izdavanih pretplata, koje su u sedam godina porasle s 460 eura do preko 1.000, koliko koštaju za ovu sezonu. Gentrifikacija im je u potpunosti uspjela; PSG je sada prema vlastitim brošurama „premium brand“, koji privlači značajni dio „korporativnih klijenata“.

U prijevodu, klub je ‘brand’ a navijači ‘klijenti’. Mjesta tu nema za Pierrea, već samo za imućne građane koji dolaze, barem na tih 90 minuta, na isto mjesto kao i Jay Z, Beyonce, Rihanna, Kendall Jenner te drugi česti gosti njihove VIP lože. No šeik Tamim bin Hamad Al Thani i klupski predsjednik Nasser Al-Khelaifi preskočili su bitnu stavku u kreiranju superklubova, što žele da i PSG bude – a to je da oni na kraju nikada nisu izopćili svoje ultrase.

Ono što definira ‘superklubove’ je sposobnost da svojim golemim prihodima, često oslonjenim na međunarodno poslovanje, monopoliziraju dobit unutar vlastitih liga, čime dolaze do kudikamo većih šansi za postizanje uspjeha na terenu, ali i u održavanju poslovanja. Prema Deloitteu u tu kategoriju spadaju Real Madrid, Barcelona, Bayern, Paris Saint-Germain i Juventus. Ono što veže sve te klubove je kontinuirani problem s manjom populacijom ekstremnih navijača koji su pokušavali riješiti gentrifikacijom tribina, makar kudikamo manje agresivnom od onoga što se dogodilo u Parizu. Dok su Real i Barcelona uvelike ‘lobotomizirali’ postojeće skupine po svojim nahođenjima, a Juventus sa svojima (često i nelegalno) trguje ulaznicama, jedan je primjer iz kojeg svi mogu učiti gotovo pa potpun.

Bayernov odnos s navijačima, koji i dalje djeluju po svim onim subkulturnim odrednicama – kao što su bakljade, zbog kojih su nerijetko i na udaru UEFA-e – pripisuje se njemačkom modelu, koji takav odnos podrazumijeva usprkos imidžu ‘superkluba’. U klubu nerijetko o navijačima pričaju kao o ‘obitelji’, dijelom pokušavajući iskoristiti to za dinamiku odnosa u kojima su istovremeno i masovno podržavani, ali i zbog stvaranja tog ekskluzivnog monopola također i masovno preziran klub. Time osiguravaju daljnju polarizaciju koja im u konačnici donosi dodatnu medijsku eksponiranost i popularizaciju. No, to ne tangira previše njihove ultrase, smještene iza preziranog Manuela Neuera.

“Bez obzira koliko golova spriječio, nikada te nećemo prihvatiti kao jednog od nas” prijeteća je poruka koju su mu Bayernovi ultrasi poslali po dolasku iz Schalkea. S vremenom je olabavio taj stav, koji je uključivao i zabranu ljubljenja klupskog grba, ali uzmite samo u obzir da se takva poruka pojavi pred očima šeika u loži Parka Prinčeva, nakon što su dali izdašna sredstva na, primjerice, Marseilleova supertalenta.

Iako su pregovori, vođeni između ostataka pariških ultrasa okupljeni pod imenom Collectif ultras Paris, policije i klupskog vodstva bili spori, veliki korak naprijed predstavio je lanjski istup Blaisea Matuidija, danas Juventusova igrača, koji je javno pružio podršku ideji povratka najžešćih tifosa na Park Prinčeva.

“Čekamo vas i nadamo se da ćete se vratiti. Istina, teško je bez vas na Parku Prinčeva; trebamo vas i biti ćemo uz vas”, izjavio je na videu koji je uskoro postao viralan. Iza hermetične korporativne PR zavjese počeli su izvirati znaci solidarnosti s onima koje su odbacili, svjesni da novonastala sterilnost uvelike koristi ekonomskom razvoju kluba i njegovih vlasnika, ali da je rezultat toga osjetni pad nekoć zastrašujuće atmosfere koja je klubu donosila rezultate i bez izgrađene megamomčadi poput današnje.

Kada su napokon popustili i odgovorni, Auteuil je ove sezone ponovno osvanuo ukrašen zastavama i transparentima, pa čak i pojedinačnom pirotehnikom, nečuvenom u životu pod katarskim šeicima.

Problem donekle predstavlja autentičnost tih ‘povratnika’, pošto su pojedine grupe koje su nekada tvorile navijački ‘kop’ na Parku Prinčeva odbile pomisao da im netko treba iz samilosti ili iz parcijalne promjene PR pristupa dopustiti povratak na ono što smatraju svojim domom. Mehanizmi koji podrazumijevaju idilični suživot često radikalnih poteza ultrasa i korporativnog nogometa teško idu jedni uz druge, pa će navijački svijet često nevoljko gledati na one koji dopuste da im neizbježni kompromisi, poput uske suradnje s klupskom upravom ili policijom, diktiraju postojanje. Upravo tako se gleda i na povratak ultrasa na tribine Parka Prinčeva; za mnoge je to tek svojevrsna komercijalizacija ultras kulture, koju su investitori prepoznali kao očito nezaobilazni faktor nogometnog identiteta. Nešto poput glamuriziranja siromaštva u modnoj industriji; pokidano i prljavo je kul dok god to možemo iskoristiti u kampanji i izvući profit.

No, i to je veliki korak k očuvanju ultras kulture u eri komercijalizacije, koju će mnogi nazvati i nogometnim ‘dobom kolere’. Bez obzira na potrebu diktata novca da se pod svaku cijenu odmakne od ovih neugodnih i povrh svega neprofitabilnih ostavština nogometne kulture, onaj nukleus, jezgru kojoj pripada i Pierre s početka priče, ne može se odbaciti.

Priča o jednom gradu: Rosario

Argentina je nacija koja možda, više nego bilo koja druga, živi i diše fudbal, koja uživa u njegovim mnogim intrigama i paradoksima. Ovo je sigurno najprimjetnije u Rosariju, gradu koji se nalazi samo 300 kilometara od glavnog grada Buenos Airesa i sinonim je za duboko ukorijenjenu strast ove države za prelijepom igrom.

Ne naročito velik, ali uzbudljiv grad, Rosario je okružen vijugavom rijekom Paraná. Njegova naseljenost doprinosi karakteru grada, a iako možda nije najelegantniji, sigurno je jedan od najatraktivnijih. U centru se nalazi Marcelo Bielsa, stadion jednog od dva glavna fudbalska kluba Rosarija, Newell's Old Boys.

Uske ulice i uvijek puni kafići karakteristični su za srce grada, sa neizbježnom, naslijeđenom opsesijom fudbalom. Intenzivno i često žestoko rivalstvo između Newella i drugog glavnog kluba Rosario Centrala, gotovo ravno na pola dijeli stanovnike Rosarija gdje su poznati kao “Gubavci protiv Nitkova”. Pogrdna imena datiraju od prije stotinu godina kada su oba kluba pozvana da igraju na humanitarnoj utakmici za pomoć klinici koja liječi gubu. Rosario Central je odbio ali je Newell's prihvatio i otud njihovi nadimci.

Animozitet između rivala na bilo koji način ne umanjuje ponos koji se osjeća zbog značajnog utjecaja Rosarija na fudbal u Argentini. Fudbal je u gradu dio života od malih nogu za mnoge, a kao rezultat toga, omladinski pogoni Rosarija i impresivni rezultati izazivaju zavist mnogih.

Gabriel Batistuta, Jorge Valdano, Mario Kempes, Néstor Sensini i Mauricio Pochettino su kao dječaci krenuzli iz svog grada, a on je i rodno mjesto Angela Di Marije, Maxija Rodrígueza, Maura Icardija, Ezequiela Garaya i, naravno, Lionela Messija.

Tu su zatim treneri: ni manje ni više nego César Luis Menotti i Marcelo Bielsa, obojica inovativni i nekonvencionalni nekonformisti koji su iz rodnog Rosarija krenuli izazivati fudbal i uvoditi promjene. Osim fudbala, grad se može pohvaliti izvanrednim ličnostima, među kojima je i neponovljivi revolucionar Che Guevara.

Iako se Newell's u velikoj mjeri smatra najcjenjenijim klubom u području, Rosario Central je zajedno sa Rosario Atleticom pokrenuo neukrotivu opsesiju grada fudbalom 1889. godine. Dolazak Alexandera Watsona Huttona, škotskog učitelja, kao i priliv izbjeglih radnika na željeznici i upravitelja iz Britanije krajem XIX vijeka, doveli su do formiranja timova, izvorno u glavnom gradu Buenos Airesu.

Igra se još u razvojnim fazama preselila u Rosario, koji je postao prvi pokrajinski grad domaćin fudbalskog kluba – ili dva kako se ispostavilo. Rosario Atletic je formiran za upravitelje, dok je Rosario Central pretežno bio za radnike. Prvi oblik onoga što je sada argentinska Primera División odigran je 1893. Newell’s je formiran ubrzo nakon toga 1903. i postao je glavni konkurent Rosario Centrala dok se Atletic okrenuo ragbiju.

I Rosario Central i Newell's su nesumnjivo bili ključni u napretku i razvoju argentinskog fudbala, iako se nijedan od njih jedno vrijeme nije mogao redovno takmičiti s najboljim u državi.

Tek je 1970-ih Rosario došao do titule i to prve 1971. u nezaboravnom susretu koji je oblikovao suparništvo između ova dva kluba i, na koncu, obezbijedio prava na hvalisanje onoga ko odnese pobjedu.

Newell i Rosario Central odigrali su možda najzanimljiviji Clásico Rosarino do danas, u Buenos Airesu, u polufinalu Nacionalnog prvenstva, očajni da se pokažu boljim od protivnika iz susjedstva. U zraku se osjetila nepodnošljiva vlaga, bilo je zagušljivo, a napetost između obje navijačke strane jedinstvena. Rosario Central je samo godinu dana ranije bio finalu i završio poražen, ali sad je bilo drugačije, još važnije.

Igra se, kako se ispostavilo, nije podudarala sa spektaklom razuzdane podrške – bez golova i taktike igralo se sve do 80.minute. Međutim, zadnjih 13 minuta, slobodan udarac je dodijeljen Rosario Centralu, a Aldo Poy je pogotkom doveo do ekstatične proslave na tribinama.
To je bio jedini gol na utakmici, a Poyeva ekipa je nastavila dalje i pobijedila jaki San Lorenzo u finalu i osvojila svoju prvu titulu. Ali polufinale je značio više. Ovo je bilo čisto fudbalsko rivalstvo – i danas je tako – sa navijačima na obje strane koje pokreće neopisiva ljubav prema igri, najprimjetnija na derbiju.

Međutim, Newell's su na kraju ostvarili određeni nivo osvete u pobjedi nad Rosario Centralom u finalu Nacionalnog prvenstva 1974., kad su osvojili svoju prvu titulu i na kraju postali uspješniji od dvaju klubova nakon pada Centrala krajem osamdesetih. Newell's je klub kroz koji su prošla veća imena od njegovih rivala. Bielsa, čije ime sada nosi stadion kluba, jedan je od najcjenjenijih i najistaknutijih trenera svjetskog fudbala, dok su Diego Maradona i Lionel Messi također nosili crveno-crni dres.

Bielsa se pokazao simbolom napretka u Newell'su, došavši 1990. i otisnuvši se na putovanje kao taktički čudotvorac i inovator kakav je znan i danas. Prije dolaska zagonetnog trenera, Newell's je osvojio dva nacionalna prvenstva, a s Bielsom još dva. Bielsa je revolucionizrao stil igre u klubu, predstavivši model Bielsista fudbala, a u svojoj posljednjoj sezoni, njegov tim je poražen samo jednom. Ubrzo je podnio ostavku jer su mu napor i pritisak da neprekidno teži ka višim idealima jednostavno postali previše.

Utjecaj Jorgea Griffe, koji je postao nevjerovatno predan trener za mlade Newell'sa nakon što je završio igračku karijeru, bio je ključan u Bielsinom razvoju.

I Griffa i Bielsa su provodili svoje dane obilazeći Rosario i okolna područja u potrazi za neotrkivenim talentima, odlazeći u posjete brojnim fudbalskim terenima i istražujući zajednice radničkog staleža u kojima se fudbal igrao gotovo neprestano. Upravo je u La Bajadi, jednoj od ovih zajednica na periferiji Rosarija, Griffa učio talent Lionela Messija. Dok se Bielsa razvijao kao trener, mladi Messi cvjetao je kao neviđen talent, demonstrirajući vještinu koja je često zbunjivala njegove suigrače, ali i roditelje.

David Trevez, predsjednik Grandolija, za BBC je 2010. izjavio: “Messi pripada gradu, a ljudi ga neopisivo vole. Kada je s porodicom ovdje, to je samo još jedna porodica iz Rosarija. Nisu zaboravili naš grad – njegov brat živi ovdje, roditelji se često vraćaju a i Messi dolazi ovdje na odmor.”

Iako je Rosario očito grad kojem je fudbal više od igre, oba njegova kluba bila su u problemima. I Newell's i Central su pogođeni ekonomskom krizom s kraja devedesetih. Zatim su postojali problemi u hijerarhiji oba kluba, od kojih su neki čak uključivali korupciju i nasilje. Ali zabrinutost oko politike i vlade nikada nije umanjila romantiku koja se osjeća prema igri u Rosariju. Vizija fudbala u gradu je u najjednostavnijoj formi, čista i neukaljana, nešto što se njeguje i čim se ponosi. Kao što je Bielsa kazao krajem 2000-ih, kada su Newell's i Central prolazili kroz neka od najtežih vremena: “Rosario je grad obuzet strašću za ova dva ogromna kluba.”

Dinamičan, star, jednostavan – Rosario je sve to, ali u njegovom srcu je duboko ukorijenjena, historijska veza s fudbalom, toliko značajna kao u svakom argentinskom gradu, i na kraju, na svakom mjestu zapanjujućeg južnoameričkog kontinenta.

(These football times)

izvor: iza gola | live387.ba

Navijačka priča sa utakmice Hrvatske protiv Ukrajine u Harkovu

Dana 11.10.2008. godine, na stadionu “Metalista”, Hrvatska se mučila postići gol koji će nas odvesti na svjetsko prvenstvo u Južnu Afriku. Utakmica je bila dosadna, a dan u gradu prekratak. A da nije bilo Margete iz Imotskog i Lenjina s trga Slobode, teško da bi se ičega kvalitetnog i sjećao…

Jutro sam opet dočekao neispavan. Kao i sva do sada prije putovanja ili neke važne utakmice.

Internacionalni aerodrom je toga jutra vrvio netipičnim putnicima. Onima koji galame i ostalim svijetom koji je tu svitu sa zgražanjem gledao.

U redu su stajali “Uvijek vjerni” – ponešto pristojniji – jer su u njenim redovima ipak najmanje radikalni navijači, pa zatim Kohortaši – koji su gledali što ukrasti po “duty free shopovima”, dok su im vinkovački susjedi stajali sa strane i gledali – u njih. Mrko, naravno,.

Boysi su, po običaju, bili odvojeni od svih i nezainteresirani za ikakvu komunikaciju.

Nas desetak je stajalo za šankom i pili smo svoju prvu pivu. Što je i normalno u 6.30. Ujutro…

Za neke smo bili plaćenici, za neke Tovari, a za neke face. Što se mene tiče, ni sam nisam znao u koju kategoriju bi nas svrstao. Niti sam se time opterećivao…

Jedino što me veselilo je to da ponovo putujem. I to daleko. Pa makar na jedan dan.

– A što možeš doživjeti u jednome danu, od kojeg ti pola otpada na putovanje? – upitali bi mnogi.

A ja bi odgovorio;

– Puno toga prijatelju moj. Puno…

Put, od dva i pol sata vožnje, prolazi dosadno, jer kako se veseliti s ljudima koji slijetanje pozdravljaju s pljeskanjem i usklicima radosti?

Ne, to nije moj svijet.

Svjetla točka putovanja je bio Imoćanin Margeta, nekadašnji izvidnik i invalid Četvrte gardijske brigade.

Taj zanimljiv lik je čuo za “Uvijek vjerne” i njihovu ponudu, uplatio let i našao se s nama u avionu.

Uglavnom, da sad ne nabrajam sve šale i pošalice s kojim nas je – u satiričnom, Imotskom stilu – uveseljavao cijelim letom, dovoljno je da ovog pozitivca zapamtimo, jer će u priči još biti riječi o njemu.

Odmah pri ulasku u Harkovski internacionalni aerodrom se zapričao s jednim djelatnikom sigurnosti i tu ga gubim iz vida.

Ono što opažam je jako tijesan prostor za putnike, a nakićen raznim socijalističkim obilježjima i kipovima.

Gotovo sat vremena gubimo na birokraciju u ionako prekratkom danu, a do ludila me dovodi njihova upornost da ispunimo neki listić na ruskoj ćirilici.

Ne, uopće nije slična srpskoj, koju sam učio u školi, a engleski, naravno – ne znaju.

Debelo iza dvanaest sati sjedamo u autobuse koji nas voze put trga Slobode, za koji sam pročitao da je najveći u Europi, a sedmi na svijetu.

Putem ništa impresivno. Kao da sam u Sofiji, samo prije sto godina. Ljudi sivi, zgrade sve iste, sovjetskog tipa.

Čak je i vozni park podsjetnik na neka stara vremena. Samo poneki vozač Lade pokuša biti kreativan, pa se mogu vidjeti i spuštena rugla s ugljen-zatamnjenim staklima, iz kojih tutnji preglasna glazba.

Ali trg je stvarno impresivan. Pravi komunistički za velike parade. Brat bratu kilometar dužine i par stotina metara širine, a u sredini trga ogromni Lenjinov kip od desetak metara visine.

Ulazimo u neki centralni pub na trgu i sljedećih nekoliko sati ispijamo na litre pive. Ni dan danas ne znam tko ju je plaćao. Ali je klizila kao zadnja u životu.

Izlazim vani zapaliti cigaretu i promatram ogromni, betonski trg. I odjednom ugledam nekog lika kako priča na mobitel. Gledam u njega, uzvrati mi pogled, te spusti glavu i ode dalje.

Idem za njim lijevo, nekih sto metara do ulice, i zatičem ga u društvu još dva vršnjaka od nekih dvadesetak godina. Nešto im govori na uho, nakon čega me jedan od njih pogleda, pa opet spušta glavu.

– Hmm…tako dakle.. – promrsim u sebi i krenem prema pubu.

– Ekipa, vani su njihove izvidnice. – rečem našim navijačima, ali od pedeset ljudi me ozbiljno doživi samo mojih par ljudi i nešto Zagrepčana.

Trojici Riječana je to čak bilo i smiješno. Pa su hihoćući izašli vani. Međutim, u povratku su – onako krvavih usana i noseva – bili nešto manje nasmijani.

Odmah je nas nekoliko izašlo vani i zateklo nekoliko Ukrajinca.

Naravno, jedan od njih je bio onaj moj “vezista”.

Nike i Tomo iz Zagreba su odmah povaljali dvojicu, a za ostatkom smo se zatrčali ja i Neno Nikolić, također stari BBB.

Nakon sto metara je Neno odustao, a ja u bijesu prevalio još stotinjak metara tog ogromnog trga, sve dok se bjegunci nisu zaustavili kod grupe od pedesetak mladića.

To su bili njihovi kompanjoni, a ja sam se od lovca preobrazio u lovinu.

Bježao sam od pedeset pari cipela koje su prašile za mnom i čiji su vlasnici vikali nešto na ruskom dijalektu.

Bježao i molio Boga da mi noge izdrže isti put do puba. I izdržale su.

Jako sam se radovao ekipici od dvadeset ljudi u koje sam utrčao i stao s njima u gard.

Uglavnom moja ekipa, od Tome Petrinjca, par kohortaša i “Vjernih”, te nekoliko hrabrih individualaca tipa tog spomenutog Nene Nikolića.

Ostali ili su, eto shvatili da moraju nešto hitno obaviti, pa su isparili ili su sa sigurne udaljenosti gledali. Hrvatska posla.

Prvi put sam se tada susreo s huliganima koji stoje u formaciji. Očito je bilo da se – po ruskom sistemu – tuku po livadama.

Ali i mi smo se borili po svome sistemu. Balkanskom.

Naime, kako je duplo veća grupa prilazila u zbijenom četveroredu i pri tome vikala nešto u stilu onih spartanskih sranja, tako je netko inovativan zagrebao pod i odlomio prvu kockicu betona.

Jasno, nakon prve su i ostale išle bez problema. Pa kad im je prvi red pao kao pokošen i oni su prihvatili “Balkan style”, tako da je kiša kamenja letjela na sve strane, razbivši nekoliko glava i parkiranih auta.

Čak je jedan kamen pogodio u rukav moje jakne, amortizirajući gadnu ozljedu.

Linija je pucala, bez obzira na hrabre ljude poput Tome – koji je stajao isturen i bez imalo straha u njegovim očima – i bilo je pitanje vremena kada će nadjačati naš nadljudski napor.

U pravom trenutku dolazi policija – u onim debelim jaknama i velikim šapkama na glavama – te nas razdvajaju od Metalistovih huligana.

Istini za volju, udaraju samo po njima, pa nam ostaje samo da odahnemo od nemile borbe i uživamo u njihovom sukobu.

Iz koje jedan policajac izlazi bez kape i pokidane jakne, iz koje je ispadao pamuk kao da je snijeg.

Nakon toga su nas potrpali u autobuse – na žalost konobara koji zbog tog meteža nisu znali kome što naplatiti – i odvezli direktno na stadion “Metalist”.

Ogromno zdanje je iznenadilo svojim atraktivnim i modernim izgledom, ali se nama na njega još nije išlo. Pogotovo meni kojem je poraz od cijelog grada vidjeti samo nabacivanje ciglama po trgu Slobode.

Međutim, kako je policajaca bilo pet puta više nego na iti jednoj utakmici u mome životu – gotovo jedan na pet navijača – tako je postalo jasno da se možemo pozdraviti s obilaskom grada.

Iako nas na trgu nisu dirali, a trebali su, ovdje su pokazali iznimnu strogost i brutalnu protokolarnost. Sami ulazak je trajao gotovo sat vremena, a jako malo toga se moglo unijeti sa sobom.

O samoj utakmici ne bi puno pisao, jer što napisati o susretu bez golova? O navijanju isto tako. Iako nas je bilo nekoliko stotina, nismo se čuli niti sekunde.

A i kako bi kada nas je ugušio huk četrdeset tisuća nabrijanih Ukrajinaca, koji su forsirali one glupe i dječje “valove”, od kojih mi se počelo vrtjeti u glavi.

Sudac je odsvirao kraj, a ja sam se obradovao što imamo još pet sati vremena za kratki obilazak grada i piće, dva..

Ali i ti su mi snovi splasnuli jer smo, pola sata kasnije, bili u autobusu koji je vozio na aerodrom. Zdanje bez čekaonice, fast fooda i trgovine.

Hvatao me očaj, tuga i bijes dok sam smišljao kako nestati na par sati.

I onda poklon s neba. Jedna od onih zatamnjenih Lada je dovela neki bračni par pred aerodrom.

Nije više bilo razmišljanja. Ukrcali smo se u taj taxi i napustili štićenu zonu.

Nismo se nešto usrećili s tim Макдональдс-om i pivom ispred dućana, ali smo ipak prošli nešto bolje od ekipe na aerodromu.

Pred ponoć se vraćamo nazad, praćeni pogledom iznenađenih policajaca, te stajemo u red za “čekiranje” karata.

Dvije osobe su tada došle, gotovo istovremeno, a oba velikana, pa su se svi okrenuli prema njima.

Jedan, manje poznat, je bio Andrij Shevchenko iz Dvirkivschyna i ubrzo je nestao u hodnicima aerodroma, a drugi – puno poznatiji i zabavniji – Margeta iz Imotskog, je došao zagrljen s jednim likom pod šubarom.

Mrtvi pijani su pjevali Thompsonov deseterac, samo svatko na svoj način.

Naš imotski sokol bi započeo sa;

– Baci bonbu boni bandu… – a kompanjon bi samo nadodao;

– …через джерелa…

Ne trebam napominjati kako su svi pucali od smijeha na tu scenu, a pogotovo kada su shvatili da se naš junak napio već na aerodromu i to ni više ni manje nego sa šefom osiguranja, kojem je pričao na hrvatskom jeziku svoje jade iz Domovinskog rata, a ovaj njemu o ruskom teroru za vrijeme Sovjetskog saveza.

I onda shvatih prejaku i nenadmašnu istinu. Pa Margeta se nije pomakao od aerodroma.

Da remiziramo. Uplatio je kartu, sjeo na Pujankama u auto i dovezao se do Zagreba, iz kojeg je letio dva i pol sata do 2143 kilometra udaljenog Harkova i – ostao na aerodromu.

Apsolutna pobjeda! Antologija!

Još kad tome nadodamo da mu je ukrajinski operativac dao na poklon kesu s desetak mraz-hladnih Votki, te mu uz – “Oтримати Батюшка!” (“Upadaj Baćuška!”, op.a.) – isključio detektor metala da prođe s neocarinjenim teretom – aplauz svih ljudi na aerodromu, od policajaca i carinika do navijača – je bio gromoglasan!

Ne trebam napominjati da smo sav teret Margetine vrećice iskapili i umalo srušili avion.

Eh da, još jedna, meni srcu draga činjenica. Kako je nad Zagrebom bila magla harmagedonskih razmjera, avion je sletio u Split.

Većina se u novonastaloj situaciji morala snaći kako što prije doći u Zagreb, dok je vesela petorka zviždukajući krenula put svoje kućice – slobodice.

Jebiga, Sudbina. Kao i sve u životu.

Ili kao što bi moj Margeta rekao;

– Prijatelju, nekom obojci, a nekome opanci…

Izvor: themladichi.com
Autor: Jurica Juka Galic

History of the Ultra movement in Italy

The first groups of ‘ultras’, football supporters between the ages of 15 and 25 who clearly differed from the classic model of the adult football spectator, appeared in Italy around the end of the ‘sixties and early ‘seventies. Gathered in the cheaper sectors of stadiums, attracted by clubs through special reduced price subscription campaigns, the ultras immediately displayed a series of unique characteristics totally new to Italian football. These ranged from a marked sense of identification with their own particular “territory”, meaning a sector of terrace marked out by banners with the group's name or symbol, to a paramilitary look taken from the one in vogue with a number of extremist political organisations of the time: parka, Dr. Martens boots, camouflage combat suits and jackets worn under scarves with the colours of their clubs.

 

Initially the ‘ultras’ distinguished themselves above all for their totally new way of supporting their teams and, in a more general sense, of taking part in the match. From the Brazilian ‘Torcidas’ came the use of drums and horns, from English soccer fans the ‘scarf effect’ (massed scarves raised and waiving in a human sea-like optical effect) and chanting, more often than not obsessive, to encourage their heroes or stun and intimidate their adversaries. In this way, support came to be considered as part of the strategy and tactics used to win a match: the “twelfth player”, so as to speak. They also made widespread use of pyrotechnics (hand-held signal flares, smoke flares, rockets and coloured Bengal lights), to bring an extra touch of liveliness to the terraces. The concept of “terrace choreography” arose for the first time, a totally original practise that was to evolve as the ultra groups themselves became more organised. Choreography came to be the hallmark of the Italian style: phantasmagoric, enormous, multicoloured shows and spectacle on a vast scale, to great visual effect; the power of all-Italian fantasy. From the stage of Genoa's North Terrace that managed to inspire even the French daily “Le Monde”, to Florence's Fiesole curve that outlined the city's monuments based on the original topographic plan.

The longest standing ultra group is Milan's Fossa dei Leoni – the Lion's Den – founded in 1968, which takes the name of the black-and-red's old ground and finds home in the stadium's cheaper sectors at ramp 17. However, some date back further, like the “Fedelissimi Granata” founded in Turin as early as 1951, and still present in the ultra line-up on the Maratona curve. The Sampdoria Ultras appeared in 1969 (the first to call itself “Ultras”), followed by ‘the Boys’ from Inter. The ‘seventies saw the gradual aggregation of the hundreds of tiny groups populating the terraces of the nation's major football stadiums, leading to the formation of major groups like Verona's Yellow-blue Brigade, Fiorentina's Viola Club Viesseux, named after the piazza in Florence where they met (1971), the Naples Ultras (1972), Milan's Red and Black Brigade, Genoa's Griffin's Den and Turin's Granata Ultras (1973); the For Ever Ultras Bologna (1975), the Juventus Fighters (1975), Atalanta's Black and Blue Brigade (1976), the Eagle's Supporters Lazio and Rome's Commando Ultra Curva Sud, or ‘CUCS’ (literally the South Curve Ultras Command) (1977). Some broke away from existing clubs (the Boys were originally from Inter's Fossati Club, while the Granata Ultras split from Turin's Fedelissimi). Others arose from the fusion of smaller short-lived groups (the Juventus Fighters, for example, came from the former Panthers).

Some groups were based simply on a belonging to a certain urban area (the original core of the Sampdoria Ultras came from the Sestri Ponente quarter of Genoa), or peer group that met in Bars, schools or amusement arcades. Many of their members already belonged to political groups or movements, and it was precisely the characteristics of these politically extreme organisations, their sense of belonging and comradeship, their defiance of the powers that be and sense of conflict that gave substance to these groups, which were capable of rallying together hundreds of people in a matter of hours. Another aspect peculiar to the Ultras was their strong sense of territory. Indeed, the terraces were gradually abandoned by so-called “normal” supporters clubs, that moved their standards elsewhere to make room for the ultras’ banners. The symbols brandished on these banners were for the most part wild animals (lions, panthers and tigers in particular), the inevitable Jolly Roger, weapons and similar symbols in a call to violence (the face of little Alex, in Kubrick's film “A Clockwork Orange”). At the outset, group activities were more often than not financed by collections, with everyone chipping-in and each member having a specific function, from organising transfers to follow their club, to buying skins for drums, poles for banners and cans of paint. With the advent of the Ultras, even the excesses of the public changed face completely. Unruly behaviour like invading the pitch (or ‘referee-baiting) decreased, while from around 1974 onwards clashes between rival groups tended to become more frequent. This was the case in two matches that year: Turin-Sampdoria and Rome-Lazio. Right from the start spectators began throwing all sorts of objects onto the field, and violent battles between opposing factions of supporters ensued, obliging the police to intervene firing tear gas onto the terraces. The clashes continued onto the streets, almost in an urban warfare scenario: buses destroyed, cars overturned, etc. Many of these incidents arose from traditional rivalries (derbies between teams from the same city, or long-standing hates between rival cities, like Pisa vs. Livorno, Bergamo vs. Brescia or Palermo vs. Catania), while others depended on the political inclination of the respective supporters (the historic rivalry between Vicenza's left-wing Red Whites, and Verona's right wing Yellow-Blue Brigade).

Initially the violence was confined to a fairly limited area, meaning the stadium itself and its immediate vicinity. However, the first serious episodes were unfortunately soon to come (a stabbing during the Lazio-Naples match, the same scene being repeated during the 1975 Milan-Juventus match. In 1977 during the Atalanta – Turin match, ultras clashed with iron bars and the Inter-Milan match saw a knife fight between the Boys from Inter and Milan's Brigade). On the 28th of October 1979, during the Rome derby, a Lazio supporter, Vincenzo Paparelli, was hit in the head by a rocket fired from the south curve by a Rome Fedayn supporter, and died within a few minutes. The same Sunday saw other serious incidents in Ascoli ( Ascoli – Bologna, 7 injured), Milan (Inter – Milan, 18 injured) and Brescia (Brescia – Como, several injuries).

The Olympic stadium tragedy, aggravated by the widespread climate of violence that characterised many stadiums at the time, shook public opinion and became a major question both with the press and the authorities. Drastic steps were taken: banner poles, drums and even banners with warlike symbols were all banned from stadiums for several months. The ‘eighties saw the gradual and inexorable expansion of ultra groups whose ranks came to number not tens, but hundreds and in some cases thousands of members. There was no team, whether in the North or South of Italy, first division or third, that wasn't supported by one or more organised youth fringe groups. This proliferation naturally led to the development of a complex network of alliances and rivalries. The more solid coalitions of this period included Rome – Atalanta – Juventus, Lazio – Bari – Turin, Inter – Fiorentina – Sampdoria, Milan – Genoa – Bologna, though it's curious to note how today these relations, once cordial, have for the most part deteriorated and been replaced by other alliances, at times being transformed into atrocious rivalry. 1982 went down in history for Italy's world cup victory in Spain. The final was against Germany in Madrid, in front of a crowd of 100,000 spectators, for the most part Italian. There were also a good number of ultra banners, but this proved to be the only real moment of national level aggregation. A practically unique case in Europe if you consider the characteristic cohesion of English, German or Dutch soccer fans following their national teams. The reasons for this irreparable division between Italian supporters, unable to unite even to support the national squad, are probably rooted in the age-old rivalry between a number of the country's oldest cities. Whatever the case, the ultras nevertheless presented themselves as a continental model, giving rise to a movement that was to touch the whole of Europe. The transfer became the fundamental moment in the life of an ultra, attended only by the most fanatical supporters with no fear of the potential dangers present. The transfer became a way of selecting the group and testing the strength of the bonds within it. Being present in one of the “hot” stadiums was an honour reserved for the few. Being there without a banner was considered an act of cowardice. The increase in the travelling public on transfer days also meant considerable efforts for the State Railways, which had to schedule “special trains” for supporters. The organised spectacle of the ultras involved entire terraces, thousands of people. Buying thousands of coloured balls or pom-poms was extremely costly, but the competition for the most original show was fierce. While the Sampdoria ultras set up a 90 by 32 metre flag, the ones from Rome handed out ten thousand red and yellow cards to the public; Turin supporters covered their stadium's Maratona curve with red and white bands of cloth, and the Naples ultras were famous for hurling thousands of rolls of toilet paper onto the pitch. Hand in hand with these notes of colour went increasingly black crime reports on the violent incidents happening in stadiums. The use of knives spread, especially in Milan and Rome, while the Atalanta ultras became famous for being very turbulent but prepared to use only fists and boots.

In February ‘84 the Coppa Italia match between Triestina and Udinese ended in serious clashes with the police; a young Trieste supporter, Stefan Furlan, was beaten into a coma by police batons and died the following day. Eight months later, at the end of the Milan – Cremonese match, Marco Fonghessi was stabbed to death. The killer, Giovanni Centrone, was barely of age. On the other hand, in the early ‘eighties the link between ultras and politics began to weaken. The private cultural reaction pervading the younger ranks began to show even at the stadiums. Friendships between supporters of politically opposite inclination (Fiorentina-Verona) were further testimony to how the alliances between ultras were by then absolutely independent of any political factors. This period instead saw a steady increase in the use of drugs on the terraces. While the habitual drug addicts, frequent in the ‘seventies, disappeared thanks to increasingly severe body searches, the numbers of cannabis smokers multiplied exponentially. Even the ultra's symbolism underwent a radical transformation and images of marijuana leaves made their appearance on scores of banners. When the Nuclei Sconvolti formed in Cosenza, their name (literally subvert nuclei) was an immediate success and many groups adopted it. So, by halfway through the ‘eighties the Italian ultra movement was truly on the crest of the wave. The groups all had a multitude of followers (for example, for the 1987-88 season Milan's Fossa dei Leoni was over 15,000 strong), with a clearly defined hierarchical structure. Some groups, like the Naples Commando Ultra Curva B even had a highly evolved management structure (members filed in a database, a group house organ, a TV, etc…)..

In the ‘nineties the ultras world was overwhelmed by profound changes and began to develop an identity crisis. Many of the fundamental values that ‘being ultra’ had been based on in the past began to be felt in a different way, and far less by the incoming generations, probably because being ultra had come to be a fashion. But there was another side to the coin, that of an ultras movement which, though still unable to reach total unity of intent as a result of certain inviolable hatreds, became aware of the need to react to survive. After thirty years of history the ultras had become an integral part of the football system, irreplaceable and influential, and a determining factor even in club strategy. The second half of the ‘nineties was fatally marred by the killing of the Genoa supporter Vincenzo Spagnolo in January 1995. This devastating episode threatened the very existence of the ultras movement, already in profound crisis due to the changing generation and the dividing up of the terraces into lots of tiny “slices”, something that was made more noticeable by the disorder brought to the stadiums by the so-called “wild dogs” or scattered supporters, and due to an identity crisis which was aggravated by the disbanding of certain groups of ultras that until then had been a point of reference for many supporters, leaving them with a sense of loss and disorientation. From the ultras rally in Genoa, for which the football championships traditionally stop, came a raw-boned and crude statement inspired by the Bergamo ultras and their coarse conservative mentality, entitled “basta lame basta infami” – cut out the knives, cut out the infamy.

Sukob Firme i Cecinog obezbeđenja posle utakmice Vojvodina-Obilic

Bio sam u Novom Sadu i u goste mi došao neki rodjak, brat, koji li vec kurac iz Švice, i kao mali voli fudbal, vodi ga na fudbal.Taj dan na Karadjordu igrali su Vojvodina – Obilic tadašnji jaki mafijaški Obilic Arkan je bio živ tad, ali nije bio na tekmi, bila je Ceca the boss.Na utakmici smo bili na istoku, tada je još Red Firm sa Starom Gardom, a Firma na starom jugu.

Dobri su bili jedni i drugi, RF imali neku šetalicu, barjake, dimove..Vitezova nije bilo.Obilic pobedjuje nešto jako sumnjivo i Firmaši imaju neku pesmu, reci se ne mogu setiti ali prozivka u fazonu “Ceca je kurva” . To se Ceci nije ni malo svidelo i posle tekme, iza juga su Firmaši ostali da pevaju tu pesmu i nas dvoje sa njima.Cecini džipovi, oni hameri su parkirani tamo kod svlacionica i izlaze polako napolje.E njeni ti hameri su zatamljeni, u koloni 2 komada tako da ne znaš u kojem su ona i Arkan, oko hamera koji polako idu kroz masu stoji jedno 8 Tigrova, kratko ošišanih u skupim odelima.

Okupljeni pevaju i dalje Ceca kurva itd ali malo stidljivije zbog pojave tih nauružanih gorila, odjednom jedan navijac baca malu plasticnu praznu flašu koja pogadja krov hamera, a ovi su odreagovali kao da su bombu bacili :blink: Izletelo ih bar još 5-6 iz kola i svi su izvadili gilje ! A utoke neke prevelike mislim da mogu tenk da probiju.Pogledam u pandure brkate kako u tom trenutku hvataju krivinu 😀

Svi gledaju u pod, okrecu se, bacaju grbu..kao ne dešava se ništa, usrali se smradovi. I kaže jedan od ovih mafijaša, ajde ko je bacio to? Jedan Firmaš koji stoji tacno iza mene “Ja sam, ajde pucaj picko!” Mislim se sacekaj brate da se sklonim pa onda ga prozivaj da puca.Pomislio sam tad da ce da bude baš sranja ali su ušli u hamere i gas dali i nestali.

Kasnije kad su roknuli Arkana secam se da je u novinama pisalo da nisu imali pauke koji mogu podici te hamere.Koja kurvetina ne može ni prozivku da primi pošteno..ciganštura.
Time se setih da drug moj cigan, pred neku tekme Zvezde iznad severa je jeo burek i jogurt, i nekih 3 metra od Cecine kuce mu ispadne jogurt, izleteo je gorila iza kapije u momentu i naterao ga da to ocisti..stoka.

HNS i policija održali sastanak: Kriminalci ulaze u navijačke skupine, raste divljaštvo Torcide

U Sisku je održana četvrta Konferencija o sigurnosti i zaštiti na nogometnim utakmicama HNS-a, na kojoj je zaključeno kako je na nogometnim stadionima, ali i izvan njih, nastavljena eskalacija nasilja, huliganizam ne jenjava, a sigurnost je upitna.

Izvršni direktor HNS-a Damir Vrbanović rekao je da je problem organiziranog huliganizma vrlo složen i kako nije riječ o slučaju, nego čestoj pojavnosti uoči, za vrijeme i nakon utakmica.

Vrbanović: Država može spriječiti huliganizam

“Šačica huligana može svojim djelovanjem hrvatskom nogometu načiniti golemu štetu i uništiti sve ono što nogometaši postignu na terenu. Zašto se stanje ne mijenja pitanje je koje se treba postaviti ljudima iz hrvatske vlasti. Godinama usko surađujemo s čelnicima Ministarstva i policije, ali nemamo učinkovite mjere da se huliganima stane na kraj. Mi ne bježimo od svog dijela odgovornosti, ali država ima mehanizme kojima to može spriječiti”, rekao je Vrbanović.

Savjetnik predsjednika UEFA-e za sigurnost Željko Pavlica naglasio je kako je i predsjednik UEFA-e Aleksander Čeferin rekao da će u svom mandatu posebnu pozornost posvetiti sigurnosti. Iako je infrastruktura na hrvatskim stadionima slaba, dodao je, dobrom se organizacijom, što je potvrdila i utakmica Hrvatska – Ukrajina, posao može odraditi vrhunski.

U pola sezone 70 postupaka protiv klubova

Pred pedesetak stručnjaka iz područja sigurnosti i pravosuđa o aktualnim trendovima i trenutačnom stanju sigurnosti na utakmicama, govorio je i povjerenik za sigurnost GNK Dinamo Krešimir Antolić.

Najveći broj protupravnih ponašanja zabilježen je na utakmicama klubova koji imaju organizirane navijačke skupine: Hajduk (Torcida), Dinamo (Bad Blue Boys), Rijeka (Armada), Osijek (Kohorta) ili Istra 1961 (Demoni).

Samo u protekloj polusezoni HNL-a, odnosno tijekom stotinu odigranih utakmica, pokrenuto je 70 disciplinskih postupaka na 44 utakmice, gotovo svakog drugoj. Prema njegovoj statistici, najviše postupaka, 17, pokrenuto je protiv Hajduka, a slijede Dinamo, Rijeka, Istra itd., dok jedino protiv Intera nije bilo disciplinskih mjera.

Prvoligaši platili 729.000 kuna kazne, Hajduk i Rijeka prošli najgore

“Kazne su najčešće izricane za korištenje pirotehnike, govora mržnje i kršenja propozicija, za što su prvoligaši uplatili ukupno 729.000 kuna kazne. Za razliku od domaća tri razloga, u europskim se natjecanjima kazne izriču za čak deset razloga. Zbog toga su naša četiri kluba u blagajnu UEFA-e uplatili čak 576.000 eura, najviše Rijeka, a zatim Osijek, Hajduk i Dinamo”, rekao je Antolić.

DISCIPLINSKI POSTUPCI PROTIV HRVATSKIH KLUBOVA

UEFA natjecanja (broj postupaka/kazna)

Rijeka (8) – 135 000 EUR
Hajduk (4) – 109 000 EUR
Osijek (3) – 27 000 EUR
Dinamo (1) – 5 000 EUR

UKUPNO 276 000 EUR

HNS-ova natjecanja (broj kazni/ukupan iznos)

HAJDUK (18) 395 000 kn
DINAMO (15) 199 000 kn
RIJEKA (4) 40 000 kn
ISTRA (4) 35 000 kn
OSIJEK (4) 20 000 kn
RUDEŠ (2) 15 000 kn
CIBALIA (3) 10 000 kn
LOKOMOTIVA (3) 10 000 kn
S.BELUPO (2) 5 000 kn

UKUPNO (51) 729 000 kn

Govoreći o aktualnim trendovima, spomenuo je organizirane navijačke skupine Dinama i Hajduka, porast broja maloljetnika među huliganima, ali i infiltriranje kriminalnih skupina ili pojedinaca među navijače.

Čičak: Svjedoci smo porasta divljaštva Torcide

Predsjednik HHO-a Ivan Zvonimir Čičak zauzeo se za individualizaciju krivnje i kažnjavanje kolovođa nereda. Po njegovom mišljenju kazne su za prekršaje neprimjereno niske. Izrazio je mišljenje kako bi se navijačke skupine trebale licencirati i registrirati kao nevladine udruge te bi trebale imati svoje statute. To bi omogućilo njihovo kažnjavanje kao pravnih osoba.

“Svjedoci smo porasta divljaštva navijačke skupine Torcida. Kod navijača Dinama postoji jedan kontinuitet, dok smo primijetili pad takvog ponašanja kod navijača Osijeka, Cibalije i Rijeke”, rekao je Ivan Zvonimir Čičak i dodao kako ovakve konferencije neće biti od velike koristi dok se ne okupe i druge važne društvene skupine, prvenstveno dok neće biti hrabrosti kod države za obračun s huliganima.

“Čekamo li nečiju smrt?”

Član Nacionalnog odbora za prevenciju i smanjenje nasilja na sportskim natjecanjima s Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske Mladen Genc kaže: “Iako sam dugo u nogometu i kao navijač, konsterniran sam nakon ovoga što sam vidio. Zar zaista čekamo nečiju smrt da bismo zajedno nešto napravili?

Dražen Vitez, zamjenik glavnog ravnatelja policije, je rekao: “Drago nam je što smo kao partneri ovdje i što smo postigli iznimne rezultate u posljednjih pet godina: HNS, policija, pravosuđe i zaštitari. Jedino suradnjom možemo spriječiti nerede na stadionima. Popravili smo infrastrukturu, imamo nadzor nad ulaznicama i navijačima. Još uvijek postoje problemi izvan stadiona, na autocestama i na drugim mjestima, na tome ćemo raditi i u budućnosti. Pokazali smo na utakmicama protiv Ukrajine i Grčke da odlično funkcioniramo, da se dobrom pripremom i koordinacijom može odraditi utakmica bez najmanjeg incidenta. Vjerujem da će nam ova konferencija proširiti vidike”.

U raspravi je rečeno kako su policija i pravosudni sustav previše tolerantni i blagi prema huliganima, dok prekršajni suci odgovaraju kako postupaju prema optužnim prijedlozima policije bez ikakvih utjecaja na predmete. Konferencija, koju su sudionici ocijenili vrlo korisnom, nastavlja se u četvrtak i završava usvajanjem zaključaka.

izvor:index.hr

Put navijaca iz Banja Luke na utakmicu SCG-BiH

Nas 5 krecemo kolima ka Beogradu a na auto putu dozivljavamo nesto prvi put u Srbiji (i jedini put) a to je mnostvo kola sa zastavama, autobusi navijaca iz Republike Srpske, na auto putu se trubi, peva, urla..Na naplatnoj rampi ekipa, cini mi se, iz Bijeljine , izlazi iz busa mrtvi pijani ne mogu na nogama da stoje i krecu prema kordonu zandara da ih provociraju.Izlazimo i nas 3 iz auta i krecemo sa njima medjutim nismo ni mi, ni oni, videli druge kordone murije sa strane koji odma krecu ka nama u zalet, preko nasih kola krece skakanje likova i pandura, mi nekako ulazimo u kola, ovi dizu rampu i furamo dalje.Tad je bilo tesko doci do karata za tu utakmicu a tapkarosi su trazili cak i 50e za istok.Tad smo svi hteli na istok zbog gostujucih navijaca.Nabavio sam 4 karte, podalio drugarima a ja usao na spiku da sam pravio koreografiju.Na utakmici konstatni napadi na goste, baklje, topovski udari koji 2 stolice uniste u stine delice, cigle, kamenje, delovi wc solja i slicno.Jedna ekipa, sto mu dodju oni Belaj Bojsi, su stvarno blejali u klonji celu tekmu.Moram reci da skidam kapu mozda trojici Bosanskih navijaca, jedan od njih je bio kosjaner, oni su se manje vise svih 100 minuta borili i odgovarali.Kroz kanale dole upravo ti Bljeninci silaze i cupaju zastave, a mislim da su i TB sa njima bili (neka UltraaS potvrdi).Na jugu su grobari bili ali bili su u tezem polozaju da ih napadnu nego mi na istoku.
Moramo staviti ruku na srce i reci da je murija ovde bila jako cudna, nisu reagovali uopste i nekako kao da su pustali ovo da se desi?Da je to bio derbi ili napad na neke druge navijace u kavezu mislim da bi murija krenula u napad a ovde su nekako kulirali.Zastava Torcida Sandzak je bila daleko da se uzme a moram reci da je svima bila glavni cilj tad.
Najnezaboravniji momenat u sustini mi je bio na pocetku kada su pustili neke bele golobove u znak mira, medjutim ti golobovi su bili nekako bolesni i raspadnuti a neki nisu ni dalje od gola otisli, a jedan je leteo nesto nisko prema istoku i od svih 15 000 ljudi tamo padne direkt meni na glavu!! E sad nista to nebi bilo cudno a da tad nije bila najveca medijska frka oko pticijeg gripa! Kada je to neko naglas rekao ljudi su bezali od mene i napravili krug od 3 metra :mrgreen: I ja sam se bio isflesirao malo, kontam koj je kurac golubu gde bas da rikne na meni..

 

 


Bizaran moment je bio kad sam video da je neko mrtvim golubom gadjao Bosanskog igraca koji izvodi korner.Zamislite tog rodjaka koji je uzeo mrtvog goluba, ili ga je ubio ako je bio ziv, cekao ovog na korneru da ga gadja..A taj golub bi trebao da je simbol mira, a posluzio je skroz suprotnoj nameni!!

Priča: Kako su Delije uzele zastavu BBB Bern

Ekipa od 5 Delija iz grupe Ultra Klan se vec muvalo  2 sata u blizini stadiona u Baselu.Za one koji ne znaju ,Puregri su imali neki turnir i prvu tekmu su igrali protiv Besitkasa…. Ovo je bila odlicna prilika za dobro pripremljenu akciju. Nas dvoje im se jos pridruzujemo oko 4 sata i ekipica je kompletna… Malo smo se jos prosetali ,ali od Hrckova ni “H”….

Sedamo u neki kafic, uz opusteno zezanje i vopi, nastaje sve veca i veca zelja za gazenje Purgera. Oko 6 sati pravimo jedan krug,prolazimo pored par Purgerskih grupica,ali nismo hteli da ih diramo,zato sto se zna zbog cega smo dosli,a to sigurno nisu obicni simpatizeri.

Medjutim opet nista interesantno,a i bruka koliko ih je malo bilo(mora da su se Turaka bojali)..mi se vracamo u kafic,opet vopi,zezanje… Nas dvojica smo otisli na stadion da vidimo da li uopste moze da bude nesto od akcije,jer nismo mogli da verujemo da ih nema…

Medjutim na stadionu ih je bilo jedno 40 sto su navijali i jos mozda njih 100 sto su sedeli okolo… iznad njih su stojala 2 velika transparenta BBB BERN i ovaj malo veci BBB SEHOVEC (jebem li ga nisam siguran)… Purgeri sa nekim smesnim navijanjem… znaci samo jedna rec “Dinamo” i 20 razlicitih melodija,a Turci jos gori ,mislim ko da smo gledali “CARTOON NETWORK”.

Nasi su pred kraj tekme zauzeli poziciju i cekaju da im mi javimo gde idu njihove ekipe sa zastavama,medjutim igraju se penali…. idealna prilika da im se skine jedan od 2 transparenta sa ograde,bar da imamo nesto za pocetak, a za ovaj drugi lako cemo.Jedan od nas dvojice kida transparent(nije vazno ko)treba i za to imati muda jer su Purgeri stajali dva stepenika ispod nas…

Znaci imali smo ga vec u rukama(ovaj veci) ,silazimo sa njihove tribina prema izlazu…. tu nas je zapazila velika grupa Hanoverovih navijaca(oni su igrali sledecu tekmu protiv Basela)…

Odmah su se uhvatili za transparent,mi smo ih gurnuli i zapalili…transparent je ostao kod njih…Jebiga mi smo se istripovali da su to Hrvati,jer da su bili oni, ne verujem da bi izvukli zivu glavu… Svabe su im naravno vratile Transparent…to valjda da im se oduze za pesmu DANKE DEUTSCHLAND!!!!!!

Da zaboravio sam ovo…kakve su Purgeri P…,pazi prozivaju se celu tekmu sa Turcima i kad su poceli da se pucaju Penali,ulaze Turci na njihovu Tribinu i zavode red…sramota!!!!!!!! Mi se nalazimo sa nasima napolju i naravno svi smoreni,jos smo se muvali malo oko stadiona,ali od Purgera opet nikoga…ja stvarno ne znam odakle su oni dosli i kuda su isli kuci? Sigurno su culi za nasu akciju,pa su kopali podzemne tunele 😀

Jebiga kad smo alavi, kad mi hocemo 2 transparenta i zbog toga nam propadne akcija….. Mi se tu vec smoreni razilazimo, u tom trenutku dvojica nasih nailaze na 2 Purgera , kod kojih je bila i zastava BBB BERN i jedan sal… jebiga kad Bog to tako hoce!!!!!

Obracun Delija i UF na Trosarini (Video)

Trosarina

Trosarina dobro smo to ispalnirali i spremali smo se za to, i ta tuca je mozda bila velika prekretnica i ko zna sta bi bilo sa ciganima da smo tada izgubili, a mozda je 5 minuta falilo da izgubimo.Dgovor je pao da se skupljamo na nepoznatom mestu u nepoznato vreme i to da svi moramo da budemo u istom trenutku tamo, dakle ni 5 minuta raniej ni 5 minuta kasnije nego tacno u tih 5 minuta da se skupimo na mestu koje ce svi saznati na dan utakmice, od vojda svojih ekipa koji ce znati to malo ranije nego ostali a celu pricu pre toga je znao svega par ljudi.Sve je isplanirano svako je trebao da ponese stangle sa sobom i sve ostali, svi ce doci taxijima ili kolima da bi bili tacni.To jutro se saznaje da u cinimi se 15h (ali nsiam siguran za tacno vreme treba svi da budemo na trosarini, da mi smo se bas tu skupljali. I zaista u nekih 5-10 minuta se cela ciganska ekipa skupila na dogovorenom mestu, i krecemo da trazimo radovce (dakle ne znamo gde su oni) i u tom trenutku kako smo mi krenuli ka okretnici, bas nalecemo na njih koji su dolazili tramvajskim koridorom ( ko zna kako izgleda trosarina znace odakle dolaze) i bas na samoj okretnici krece gadjanje, i nabadanje leti sve od konzervi, pomorandzi do kamenja, radovci pruzaju dobar otpor a medju njima i nasi do skorasnji drugovi koji su rekli da nikada nebeze, medjutim kako radovci polako pocinju da slabe daju se u bezanje preko onog istog koridora i kroz sume i potoke banjice a prednjace nasi drugari koji svesni toga da njih cekaju najvece batine bivaju najbrzi iako oni nikada ne beze :zbunjen . Al eto necu njih vise da pominjem nisu vredni toga, radovci beze a mi se cepkamo na dva dela na onaj koji je krenuo za njima i onaj koji krece u okrsaj sa pristiglom murijom koja i puca gumenim mecima na nas i koja se trudi da nas razbije u manje grupice a onda te manje grupice hapsi.

Pohapseni cigani i radovci dobijaju po 7 dana padinjaka zbog tuce koja je obelezila taj period navijanja u Srbiji i obelezila propast radovaca i neprikosnoveni povratak cigana na mesto koje im je i do tada pripadalo sem par sezona tih kada su radovci bili bolji, dakle vracamo se na prvo mesto.Radovci posle toga vise nikada nisu smogli snage da skupe ekipu i da se zalete na nas, bilo je sporadicnih tuca u faznou 10 na 10 ili bolje reci 10 na 1-2 ali svi na sve nikada vise.Eto to je otprilike to.