Zid moje dječačke sobe i dalje služi kao svojevrsni muzej, gdje svaki poster i svaka naljepnica drži neku svoju priču. Svake se rado sjetim kad god posjetim roditeljski dom, ali sam među kolekcijom raznoraznih naljepnica nedavno primijetio, proučavajući temu povratka pariških ultrasa na tribine Parka prinčeva, i one Lutece Falco, grupe navijača Paris Saint-Germaina. PIŠE JURAJ VRDOLJAK

Kao tinejdžer fasciniran subkulturama tog nekog davnog ljeta, prije više od 10 godina, završio sam na tada popularnom, a danas ugašenom zadarskom punk festivalu Live and Loud. Sam kao vuk i valjda na ljetnom proputovanju, nekako mi se na licu mjesta pridružio i Parižanin Pierre. Priča je nekako došla i do teme nogometa, kada je on ispričao pozadinu tada još uvijek ‘slobodnog’ PSG-a, koji će tek koju godinu kasnije pasti u ruke katarskih šeika.

“Pariz nas ne voli”, sjećam se da je tada kukao Pierre, inače član navedene skupine ultrasa. “Komplicirana je priča, a mogla bi postati i kudikamo kompliciranija”.
Proročanski, jer situacija je postala upravo takva. Pierreovi su Lutece Falco tek nekih tri godine nakon što smo prvi i posljednji put razmijenili mišljenja prestali su s postojanjem.

Krajem veljače 2010. Park Prinčeva ugostio je u Le Classiqueu ljute rivale iz Marseillea, koji su ih tada podosta drugačijem omjeru snaga rutinski ispratili s tri gola u mreži na njihovom terenu. Pred stadionom se tad odvijala ružna i kudikamo bizarna situacija u kojoj je kulminirao rat između dvaju tribina Parka Prinčeva, Boulognea i Auteuila; na južnoj su glavnu riječ vodili ultranacionalisti, a sjeverna je podržavala dijametralno suprotne stavove i otvorenost, pogotovo ako je razlog okupljanja bio Paris Saint-Germain. Između ostalih, toj grupaciji pripadao je i Lutece Falco.

Nakon što su pred stadionom pripadnici Auteuila ušli u sukob s policijom, s druge strane pojavila se i grupa Boulogne Boysa te je izbila još jedna u nizu tučnjava između zaraćenih frakcija. Ovog puta stvar je radikalno pošla po zlu: 37-godišnji Yann Lorence, član Boulogne Boysa, zadobio je teške ozljede glave i nakon nešto manje od mjesec dana kome proglašen je klinički mrtvim. Nevjerojatni rat dvaju frakcija koji nose iste boje odnio je prvu žrtvu, a to je bio povod da klupska, ali i državna vlast nizom dekreta zabrane rad određenih navijačkih skupina.

Priča o Paris Saint-Germainu sama po sebi je priča o neprilagođenosti, o klubu koji je produkt klasnih sukoba i o navijačima čije je pitanje produkt onih rasno-ideoloških. Međutim, nova era tog zamršenog odnosa grada i njegove pozadine s vlastitim klubom i njegovim navijačima stigla je 2011., kada je u jeku kaosa oko samog kluba fondacija Qatar Sports Investments kupila klub za inicijalnih 70 milijuna eura, dakle trećinu novca koji je prošlog ljeta plaćen za Neymara.

Do tog je trenutka sve ulazilo u često viđenu domenu kompleksnih odnosa navijačkih skupina i vlasti, s devijantnim ponašanjem kao subkulturnom odrednicom koja se ne može i ne želi odbaciti. No, scene poput onih kada su navijači PSG-a u finalu Liga kupa podignuli poruku sjevernjacima iz Lensa nazivajući ih ‘incestuoidnom grupom pedofila’, ili opetovanih rasističkih i fašističkih ispada s južne tribine, nisu ni tema rasprave za šeike koji su otkupili klub. Za njih pitanje identiteta i povijesti – koja uključuje i nasilne, ali fanatične navijače koji su činili Park Prinčeva posebnim mjestom vrijednim strahopoštovanja – nije uopće pitanje. Uostalom, ako pitate njih, klupsko postojanje u punom smislu na snazi je tek od njihova dolaska.

“Dream bigger“, natpis je na ulazu na travnjak Parka Prinčeva. Hodnici stadiona sadrže velike fotografije klupskih legendi, ali taj pojam uvelike ovisi o percepciji. Primjerice, primijećeno je da je David Beckham, koji je dres PSG-a nosio svega pet mjeseci i u revijalnom tonu, čak triput zastupljeniji u toj formi murala od Pedra Paulete, rekordnog klupskog golgetera ili Brazilca Raija, ikone sa više od 150 nastupa za klub između 1993. i 1998.

Zlatan Ibrahimović, još jedna ikona nove klupske generacije, svojedobno je u očito pomno razrađenoj brainwashed maniri ispalio da igrači predstavljaju “Pariz, Francusku i – Katar”. Znakovite riječi za klinca iz obitelji imigranata koji je odrastao u useljeničkom ‘getu’ švedskog Malmöa.

No, to je realnost kada je cilj što brže stvaranje tog novog klupskog imidža.

“Svijet je danas plod trenutka zahvaljujući digitalnoj eri. Real Madridu je trebalo 50-ak godina da postane svjetski superklub. Sada se to može odraditi u pet godina”, riječi su PSG-ova generalnog direktora Jean-Claudea Blanca za Financial Times. Utoliko je i taj ispolirani imidž pedantno isplaniran do najsitnijeg detalja; priča o teškoj životnoj pozadini bila bi sjajan detalj za povezivanje sa navijačima iz Banlieusa, planskih četvrti s ‘one strane’ zaobilaznice A13. No, tih desetak milijuna građana koji se nalaze izvan pariškog radskog ‘prstena’ nisu ni približno ciljana publika, stoga je bolje izbjegavati mogućnost evociranja bilo kakve poveznice s njima. Povećanje VIP lože bila je jedna od prvih investicija u stadion, zajedno s gotovo dvostruko većom cijenom pomno izdavanih pretplata, koje su u sedam godina porasle s 460 eura do preko 1.000, koliko koštaju za ovu sezonu. Gentrifikacija im je u potpunosti uspjela; PSG je sada prema vlastitim brošurama „premium brand“, koji privlači značajni dio „korporativnih klijenata“.

U prijevodu, klub je ‘brand’ a navijači ‘klijenti’. Mjesta tu nema za Pierrea, već samo za imućne građane koji dolaze, barem na tih 90 minuta, na isto mjesto kao i Jay Z, Beyonce, Rihanna, Kendall Jenner te drugi česti gosti njihove VIP lože. No šeik Tamim bin Hamad Al Thani i klupski predsjednik Nasser Al-Khelaifi preskočili su bitnu stavku u kreiranju superklubova, što žele da i PSG bude – a to je da oni na kraju nikada nisu izopćili svoje ultrase.

Ono što definira ‘superklubove’ je sposobnost da svojim golemim prihodima, često oslonjenim na međunarodno poslovanje, monopoliziraju dobit unutar vlastitih liga, čime dolaze do kudikamo većih šansi za postizanje uspjeha na terenu, ali i u održavanju poslovanja. Prema Deloitteu u tu kategoriju spadaju Real Madrid, Barcelona, Bayern, Paris Saint-Germain i Juventus. Ono što veže sve te klubove je kontinuirani problem s manjom populacijom ekstremnih navijača koji su pokušavali riješiti gentrifikacijom tribina, makar kudikamo manje agresivnom od onoga što se dogodilo u Parizu. Dok su Real i Barcelona uvelike ‘lobotomizirali’ postojeće skupine po svojim nahođenjima, a Juventus sa svojima (često i nelegalno) trguje ulaznicama, jedan je primjer iz kojeg svi mogu učiti gotovo pa potpun.

Bayernov odnos s navijačima, koji i dalje djeluju po svim onim subkulturnim odrednicama – kao što su bakljade, zbog kojih su nerijetko i na udaru UEFA-e – pripisuje se njemačkom modelu, koji takav odnos podrazumijeva usprkos imidžu ‘superkluba’. U klubu nerijetko o navijačima pričaju kao o ‘obitelji’, dijelom pokušavajući iskoristiti to za dinamiku odnosa u kojima su istovremeno i masovno podržavani, ali i zbog stvaranja tog ekskluzivnog monopola također i masovno preziran klub. Time osiguravaju daljnju polarizaciju koja im u konačnici donosi dodatnu medijsku eksponiranost i popularizaciju. No, to ne tangira previše njihove ultrase, smještene iza preziranog Manuela Neuera.

“Bez obzira koliko golova spriječio, nikada te nećemo prihvatiti kao jednog od nas” prijeteća je poruka koju su mu Bayernovi ultrasi poslali po dolasku iz Schalkea. S vremenom je olabavio taj stav, koji je uključivao i zabranu ljubljenja klupskog grba, ali uzmite samo u obzir da se takva poruka pojavi pred očima šeika u loži Parka Prinčeva, nakon što su dali izdašna sredstva na, primjerice, Marseilleova supertalenta.

Iako su pregovori, vođeni između ostataka pariških ultrasa okupljeni pod imenom Collectif ultras Paris, policije i klupskog vodstva bili spori, veliki korak naprijed predstavio je lanjski istup Blaisea Matuidija, danas Juventusova igrača, koji je javno pružio podršku ideji povratka najžešćih tifosa na Park Prinčeva.

“Čekamo vas i nadamo se da ćete se vratiti. Istina, teško je bez vas na Parku Prinčeva; trebamo vas i biti ćemo uz vas”, izjavio je na videu koji je uskoro postao viralan. Iza hermetične korporativne PR zavjese počeli su izvirati znaci solidarnosti s onima koje su odbacili, svjesni da novonastala sterilnost uvelike koristi ekonomskom razvoju kluba i njegovih vlasnika, ali da je rezultat toga osjetni pad nekoć zastrašujuće atmosfere koja je klubu donosila rezultate i bez izgrađene megamomčadi poput današnje.

Kada su napokon popustili i odgovorni, Auteuil je ove sezone ponovno osvanuo ukrašen zastavama i transparentima, pa čak i pojedinačnom pirotehnikom, nečuvenom u životu pod katarskim šeicima.

Problem donekle predstavlja autentičnost tih ‘povratnika’, pošto su pojedine grupe koje su nekada tvorile navijački ‘kop’ na Parku Prinčeva odbile pomisao da im netko treba iz samilosti ili iz parcijalne promjene PR pristupa dopustiti povratak na ono što smatraju svojim domom. Mehanizmi koji podrazumijevaju idilični suživot često radikalnih poteza ultrasa i korporativnog nogometa teško idu jedni uz druge, pa će navijački svijet često nevoljko gledati na one koji dopuste da im neizbježni kompromisi, poput uske suradnje s klupskom upravom ili policijom, diktiraju postojanje. Upravo tako se gleda i na povratak ultrasa na tribine Parka Prinčeva; za mnoge je to tek svojevrsna komercijalizacija ultras kulture, koju su investitori prepoznali kao očito nezaobilazni faktor nogometnog identiteta. Nešto poput glamuriziranja siromaštva u modnoj industriji; pokidano i prljavo je kul dok god to možemo iskoristiti u kampanji i izvući profit.

No, i to je veliki korak k očuvanju ultras kulture u eri komercijalizacije, koju će mnogi nazvati i nogometnim ‘dobom kolere’. Bez obzira na potrebu diktata novca da se pod svaku cijenu odmakne od ovih neugodnih i povrh svega neprofitabilnih ostavština nogometne kulture, onaj nukleus, jezgru kojoj pripada i Pierre s početka priče, ne može se odbaciti.

PODIJELI