Sjećanje na nikad odigrano finale kupa između Hajduka i Dinama, 02. svibnja 2000. godine. Utakmice koju ćemo pamtiti po neredima od početka susreta do 86. minute kada policija iz nemoći baca suzavac i prazni stadion.
U raduničku vinariju “Veritas” smo često dolazili, a pogotovo navečer, kada bi za pet kuna dobili litru tog opojnog otrova, usutog u površno oprane boce od soka.
Ovaj put smo gospodski sjedili u dvorištu i gazda nas je za stolom poslužio litrom bijelog u onom staklenom dozeru sa širokim dnom. Standard, jebi ga.
Ispijao sam već treću bocu sa Šajom i njegovim vukovarskim kompanjonom Šustićem, klaunom međunarodnih razmjera s trenutnim prebivalištem u Njemačkoj.
Tipičan gastarbajter koji se uopće nije uklapao u današnji navijački dan finala kupa protiv Dinama, kao ni ambijent zavučene konobice, u društvu penzionera i slike na zidu, u kojoj je bio uokviren neki Smojin tekst naslova – “Nima bolje inštitucije od vinarije”.
Ipak, nakon pete boce, sve je bilo po starome, pala je pjesma, ali i limeni stol – od nesretnih penzionera – je također “pao” s druge strane ulice, kao i neki punker s bicikle, onako…usput.
Dobri stari Čika Šaja, teške ruke i tankih živaca.
Sljedeća postaja je bio Klub navijača, gdje smo se družili i pili s nekim našima, a vrhunac tog druženja je bilo Šajino nevino nagovaranje kompanjona Šustića, da baci naočale kroz prozor Mostarcu Mirki, jer da on, kao, nije opasan, pa je idiot to i učinio, samo što se u tren našao na putu naočala, probivši tendu od kafića ispod i sletjevši na stol lokalnim kladioničarima.
Šuster je ekspresno otišao u povijest, a Mirka i njegovi su s nama nastavili put ka stadionu. Pijani poput bugarskih carinika.
Preko puta Poljuda, iz onog parkića, ugledamo par balavaca kako bacaju kamenje put nekog autobusa i junački bježe prema “kineskom zidu”, a policija reagira udarajući sve na putu.
A kako smo i mi bili na putu, povlačimo se prema tehničkoj školi, gonjeni od nekoliko temeljnih policajaca.
Situacija mi je zapravo smiješna, bježimo od dva starija i debela pozornika, kojima je, najvjerojatnije, i samima to tlaka – ali moraju – i gledam lice od Čika Šaje koji bjesni od muke, a mrzi ih, baš ono patološki, iz dna duše.
Muka je s tim veća što seljački urlaju za nama;
– Stan’te Boga van vašega, ma je l’ čujete vi!?
Odjednom se Šajo ukopa kao terijer pred jazavčevim brlogom, prezirno okrene i kaže;
– Šta urlate vas dva majmuna? Evo stao sam. I šta sad? ŠTA ĆEMO SAD?? – te širi ruke prema njima.
Sad već situacija postaje neugodna. Više za njih nego za nas. Na njima je da nas, daleko od ičije pomoći, savladaju i privedu. A njima je trideset godina više i isto toliko centimetara visine manje.
– Hehe… show počinje… – pomislim, te se naslonim nogom na stablo i pripalim cigaretu.
Deblji policajac s višim činom prvo se hvata za slezenu i dolazi do daha, pa nakon nekoliko trenutaka kaže;
– Ajde…puuf…pođite s nama!
– Di ću s tobom poći kretenu, ne bi ni u šparoge iša. – odgovori mu Šajo. Pa nadoda, uz pljucanje;
– Pljuc…majku li vam jebem onu, onu...- mislio se par trenutaka, pa slavodobitno osmislio riječ – Hrvatsku!
Policajci se pogledaše, pa nakon par trenutaka jedan upita drugoga;
– A Filipe ko su ovi? Kako to misli “Hrvatsku”? – a Filip uzme kapu, tresne je u pod i reče;
– A koji kurac sam se ja budala borija…
S poprišta zločina sam doslovno vukao kompanjona, koji im je zapjenjen i stisnutih šaka spominjao fraze tipa: “ratovanje u Disneylandu…čuka i balote…”
Na sjever smo ušli “na juriš” bez karte i smjestili se na tu navijačku tribinu, koja je bila punija od ostalih. Ali one nas nisu zanimale, osim gostujućeg juga, na kojem je bio veći broj Purgera i kojima smo iz sveg glasa pjevali uvredljive pjesme,a dominirala je ona: “Gazi, gazi, gazi Purgere…”.
U toj sezoni 1999/2000 je gotovo svaka utakmica bila nered, a posebno je vatreno bilo protiv Rijeke i Šibenika, kada smo provalili u teren i potukli se s policijom.
Redarstvenicima je taj atak bio šok, pogotovo ako uzmemo u obzir činjenicu kako je Torcida devedesetih bila mirna do te razine, da je policija bez problema, na derbije, ulazila na tribinu i odvajala živim zidom navijače u sektore.
Nešto divlje je bilo u nama te godine i napetost se doslovno u zraku osjećala, pa tako i za ovu utakmicu. Danima. Pa čak do te mjere da su neki ljudi znali reći drugima;
– Ma nemojte ići na utakmicu, biće nereda! – s takvom sigurnošću, kao da su to negdje pročitali.
I zaista, počelo je već u petoj minuti. Palimo baklje koje, po tradiciji, završavaju po tartan stazi i pod nogama policajaca, redara, fotoreportera…
Komešanje policije ohrabruje neke balavce koji se tiskaju uz ogradu i foliraju se, kao, pokušavajući je srušiti – da se obračunaju s mrskim neprijateljem – a mole Boga da ne padne.
Drotovi također jedva čekaju naplatiti dugove iz prošle godine, tako da dolazi do razmjene udaraca, pendreka i kaiša.
I nakon pet minuta te teatralne “bitke”, u kojoj nitko nije niti može biti ozlijeđen, dolazi do momenta ključnog za nerede koji su umalo završili tragično.
Naime, “netko pametan” naredi policajcima da uđu na tribinu i uspostave red. Kardinalna pogreška. Već nakon prvih zamaha pendreka po leđima, shvaćaju da se ta leđa ne povlače, već im drsko uzvraćaju udarce, što je ne tipično za ponašanje navijača, barem u tom omjeru i bez zamaskiranih lica.
Jer kad narod ne skriva identitet, tada možeš biti siguran da je zavladalo ludilo ili barem revolucija.
A bilo je to prvo. Nitko ne zna objasniti ni kako ni zašto, ali sve je – kao nikada do sada – proključalo i nasrnulo na tih stotinu ili dvije policajaca. Cijela tribina, nekoliko tisuća pobješnjelih navijača je krenulo naplatiti dugove onima koji su ih, do sada, uglavnom naplaćivali njima.
Bitka je žestoka. Ali i neravnopravna. Policija više nije u situaciji da uvodi red, dapače, oni su sada taoci u okruženju navijača i bore se za vlastite živote.
Izlaz im je blokiran, a izlazna vrata blokirana za ikakvu pomoć s terena. Ostaje im samo da mahnito udaraju pendrecima u meso koje im uzvraća, pa čak i otima te palice. Posvuda urlici, jauci i psovke uz tupe udarce u tijelo i one bučnije u štitove i oklope.
Na kordon se nalijeće fanatično, u valovima. Takav jedan val me odzada gura i nalazim se na podu, a još desetak ljudi na meni. Oni koji nisu na meni, gaze me nogama u žaru borbe. Pokušavam ustati ali ne ide.
Čak sam na trenutak ostao i bez zraka. Hvata me panika jer sam najbliže ikad da umrem. Sve mi teče nekako sporo i kao u filmu.
Vidim pendrek koji puca navijaču o čelo i čija krv me zapljuskuje. Istom tome netko uzvraća nogom u vizir kacige, koji se savija i udara ga u nos, pa je pleksiglas u tren obojen u crveno. Drugi je omamljen na podu i s praznom futrolom od pištolja.
Policajka bez kacige plače i traži milost. Kaos je blaga riječ za deveti krug pakla koji se odvija pred mojim očima.
Pola sata traje borba bez prestanka, a tek prvi gol Vučka, na trenutak zaustavlja navijače, što policija iskorištava da zbije redove i unatrag se povuče prema izlazu.
Opet slijedi osvetnički napad Torcide i udaranje po onima što još nisu uspjeli izaći vani. Jedan u očaju mlati pendrekom, koji mu netko hvata i vuče ga u masu.
Pustio bi on pendrek, ali mu je vezica oko zapešća. Nekoliko ruku ga stiska za uniformu, a ovome se očitava strah i suze u očima, Vjerojatno traži i milost, ali to nitko ne čuje.
– Pustite ga ljudi, pustite ga…nismo pičke... – govorim im ogorčeno, a tek onda se nesretnik nekako izvuče i pobjegne vani. Pendrek su mu uzeli.
Čudi me da nije izvadio pištolj i pucao. Ja, da sam bio na njegovom mjestu, svakako bi. Jer to je situacija kada se u tren izgubi glava.
Policija nekako uspijeva blokirati vrata i postaviti iza njih gusti zid od štitova onih koji su još radno sposobni. Mnogi nisu, te leže po tartan stazi i čekaju pomoć.
Drugo poluvrijeme donosi relativno miran početak, ako izuzmemo povremeno bombardiranje kordona koječime, te apokaliptičnu sliku tribine na kojima mnogi gledaju utakmicu s neobičnim suvenirima – kacigama na glavi ili štitovima i pendrecima u ruci. A kruže i glasine kako je nekoliko otetih pištolja u masi.
Kratkotrajno “primirje” prekidaju Bad Blue Boysi koji, nezadovoljni rezultatom, pale baklje i bacaju ih u teren i po domaćem zapadu, pa dolazi do negodovanja Torcide, a na kraju i juriša na ogradu sa zapadom, kada rulja shvati da policija – opečena sjeverom – ne želi reagirati u njihovom slučaju.
Ograda – koja nas dijeli do juga i zaista opasnog susreta s BBB – se u transu ludila opasno ljulja, a istovremeno se na jugoistoku otvara novi front. Tamo je mala ograda probijena i mahom stariji navijači pokušavaju doći do juga.
Udara se po policiji čipkama, kamenjem, pa čak i jedan invalid sa štakom, a ni policija ne ostaje dužna. Krvi ima po uniformi, vizirima, navijačkim glavama i bijelim dresovima.
Boysima nije svejedno i povlače se u hodnik od ulaza, strepeći koja će strana prije probiti do njih.
A prva puca ona opasnija, prema zapadu. I tisuće navijača Hajduka jurišaju na prolaz koji se otvorio.
tada se po drugi put dešava Olympique Marselliese. Policija baca nekoliko bombi suzavca i u zadnji tren spašava ljudske živote od apsolutnog ludila koje je zavladalo.
Igrači bježe s terena, gledaoci gaze jedni preko drugih da izađu vani, a sudac – pri vodstvu Hajduka od 2:0 u 86. minuti – svira prekid utakmice.
Ali ni tu nije kraj nasilju. Na tisuće navijača, s vanjske strane, hrli prema jugu i tamo dolazi do ponovnih sukoba, opasnih razmjera.
Nekoliko stotina policajaca drži obruč iz kojeg ispaljuju suzavce prema nama, a svaki projektil im se vrača trenutno i to rukom.
Nekoliko puta kreču juriši i kontra juriši, u kojima stradaju oni najsporiji. Tako sam svjedok kako je, nakon našeg bijega, policija ispendrećila čovjeka kojem se sin poskliznuo, pa je uslijedila kontra navijača gdje su policajci pobjegli, a deblji kraj izvukla dvojica na službenom motoru, koji su tu slučajno zalutali.
Od daljnjeg “cipelarenja” ih spašavaju kolege hicima u zrak, te se tek tada navijači povlače prema centru grada. Ali borbe još nisu gotove.
Gotovo pet stotina policajaca, u savršenoj formaciji od štitova, tjera razularenu masu prema gradu, napadani iz raznoraznih uglova, gađani bocama, “pitarima” s balkona, pa čak i zapaljenim kontejnerima s puta.
Ekipa se pred starim placom sve više osipa, pogotovo kada dolazi vijest kako je kod kazališta došlo pedesetak “Land Rovera”, te da smo u okruženju.
Tada sam shvatio da je vrijeme okrenuti se preko “dječjeg dispanzera” i krenuti kući. Šajo je, valjda, još bio u “borbama” po gradu, koje su se kasnije svele na razbijanje izloga i pljačkanje svega što se može.
Grad se od huligana “čistio” do zore, a policija prema uhvačenima nije imala ni trunke milosti. A kako i bi kada im je, pazi sada, oko osamdeset kolega završilo u bolnici na sanaciji ozljeda, od kojih su mnoge bile i teške.
Interesantno je napomenuti, kako je zakon bio takav da i pored toga nitko nije ozbiljnije kažnjen ili zatvoren, iako se desio najveći sukob u povijesti nereda na ovim prostorima, u kojima je stradalo dosta ljudi i gdje je napravljena ogromna materijalna šteta.
Sutradan su svi svjetski mediji o tome izvijestili, a hrvatske novine su, osim senzacionalnih fotografija, objavili i nebuloze tipa kako policija “ima dokaze kako su napadi planirani i vođeni mobitelskim uputama sa zapada.”
To, naravno nije bila istina, a još manje da su iza toga stale narudžbe od nekih stranaka, o čemu se isto u medijima špekuliralo. Ne, ja sam tada bio u jezgri grupe i barem bi načuo da je išta od toga istina.
To su, jednostavno, bila takva vremena.
Test preuzet od legendarnog Jurice Juke Galica, sa portala : www.themladichi.com
