Navijaci iz Srbije na gostovanje u Crnoj Gori

Da li je mogla utakmica kvalifikacija za Euro ‘2016, između Crne Gore i Rusije da prođe bez Srba? Kurac je mogla! Eto baš tako!

U bratskoj Crnoj Gori, uprkos nebratskoj politici kurvi poslednjih godina, navijači iz Srbije zajedno sa braćom iz Crne Gore i Rusije su pokazali da ima nade u budućnosti. Samo treba biti pametan i uporan, bez obzira na sve. U tih par dana, neke veze stare veze su ojačale, neke nove su rođene, a sve zajedno su pokazale da ih teško ko i šta može raskinuti. Naravno osim nas samih. Ali kako radimo, tako će nam i biti…

Znalo se da će mnogo Rusa doći u Podgoricu tih dana, kao što je i bilo. Mnogima je prva stanica bila Beograd, pa posle obilazaka drugih nam lepih krajeva Srbije, Srpske, i Crne Gore, svima je završna bila Podgorica. Rezultatski bitna tekma, ali jebeš rezultat, ima nešto i iznad toga. Rezultati dolaze i prolaze, a akcije i poruke sa tribina ostaju mnogo dugo, pogotovu ako se njima postižu dobre stvari. I postignute su. Dovoljno je par rečenica jednog matorog Rusa sa kraja tekme , dok je murija držala ljude u kavezu, koju ćemo vam preneti. Maćori je bio malo cirke naravno (a ne,najbolje da neće da cirka domaću lozu pre tekme), došao sa dve ćerke i ženom par dana ranije, malo na odmor, ali je primarna bila tekma. “ Braćo, Rusi i Srbi i Crnogorci su braća. Ja volim i Srbe i Crnogorce, i vi treba da volite nas. I vi treba da se volite međusobno. Jer mi smo pravoslavna braća!“ U očima je istina, nebitna je priča. A njegov pogled je govorio sve, i kako je posle toga pogledao nas okolo, pa ćerke svoje. Verujem da ćete shvatiti o čemu je govorio…

Znalo se da ne može da prođe bez „nas“ na tribinama. Iako se u medijima provlačila priča i najave novinarskih lešinara o pojavljivanju i eventualnim problemima na utakmici, i od domaćih i drugih domaćih medija, sve je bilo odlično. Od navijačke priče, nikakve prave organizacije nije bilo, što ne znači da se ništa nije organizovalo. Sve je bilo nekako spontano, što je i najbolje. Veče pre tekme je organizovan turnir u fudbalu i bratsko druženje, koje se nastavilo do kasno u noć. PRAVA PRIČA!

Od jutra se druženje nastavilo uz cirku i stoni tenis. Sve je bilo spontano, i kako se ko čuo sa drugarima ili Rusima, društvo se uvećavalo. PRAVA PRIČA! Na kraju se skupila fina ekipica koja je prkosila kiši i dušmanima z'inat! Iako je nebitno, ali veliki rivali su zajedno blejali, pričali, cirkali i zezali. Znači može!!! Budućnost, Partizan , Spartak, Zenit, C. Zvezda, CSKA…SVI ZAJEDNO-VSE VMESTE!!! PRAVA PRIČA!U gradu nikakvih problema nije bilo. Kao što je i očekivano , i kao što i treba, Rusi su širom Podgorice ugošćeni bratski. Pun grad pre tekme je odisao fudbalskom atmosferom. Oko stadiona i u gradu je bilo prisutno dosta murije, koja se normalno ponašala. Realno svi koji su hteli da uću na gostujući sektor, iako nisu imali karte za taj, su ušli. Raduje mnogo klinaca i običnih ljudi, koji su se pojavili u kavezu, koji je na kraju baš dobro popunjen bio. Koliko je bilo „nas“ sa Rusima, ne zna se. Nije bilo malo, to je bitno. Kreće skandiranje Rusiji, Srbiji, Kosovu i Metohiji, Novorusiji, naravno aplauz himni CG. Sve odlično

Koreografija navijača CG, kreće tekma. Braća Rusi stadardno i nisu neki pevači, al'znaju da zagrme. Onaj mentol uzima baklju, baca je preko, ona slučajno pogađa golmana, prekid. Tu već kreće ono što ne treba. Oni malo manje pametni počinju da protestuju, i odjedanput se pravi neka neprijateljska atmosfera. Do gostujućeg sektora je na domaćoj tribini bilo isto kao organizovanih navijača reprezentacije CG.

Uglavnom momci iz Nikšića, oni su bili prvi pored. Naravno nećemo generalizovati sve, ali izgleda da među sobom imaju dosta gluperda do jaja. Na pojedina skandiranja i pokušaj zajedničke podrške ispravnim stvarima, dovoljno je bilo par majmuna da odgovori i ponese se onako kako ne treba, i usmeri dalje događaje u pogrešnom pravcu.

Nećemo navoditi šta kako, zadržaćemo se na dobrim stvarima. Njihova glupost je prouzrokovala odgovor sa „ove“ strane, i njihova prva stolica je prouzrokovala isti odgovor. No, nije to dugo trajalo, i nećemo o tome. Tako to obično biva i u životu, pametni će izvući pouku, budale će na kraju da najebu. No , treba im oprostiti jer si piglu, i ne znaju šta rade. Nadamo se da će shvatiti jednoga dana. Što pre to bolje…
Ipak, utakmica se nastavila. Fudbal i nije bio nešto kvalitetan, na tribinama takođe ništa sad neko ludilo. Rusi, Srbi i Crnogorci su zajedno bratski gledali fudbal, sasvim dovoljno u principu. Rečima ispisane misli na platnu su iskazale poruku i ono što svi osećaju. RUSIJA-CRNA GORA-SRBIJA-TO JE JEDNA FAMILIJA!, NAS I RUSA 300 Miliona.

A najvažnija… Ponovljene su reči Mitropolita Petra Prvog Petrovića, koje je ostavio na samrti u nezaborav jednom od najvećih Crnogoraca u istoriji Petru II Njegošu …“MOLI SE BOGU I DRŽI SE RUSIJE!“ Pametnom dosta…

Na početku drugog je zapaljena ona đavolska NATO zastava, kao poruka svima! I jednima i drugima i trećima!

U drugom opet ništa specijalno , ljudi gledali fudbal, pričali, zezali se, zapevali ponekad. Potom još jedan prekid posle penala i pogođenog igrača Rusije, i kraj. Malo držani u kavezu, dosta murije u centru ali bespotrebno. Posle dugog dana i tekme, još malo druženja, pljeka, pivo i razlaz do neke nove prilike.

Sve u svemu, lepih par dana u bratskoj Crnoj Gori. Kao što rekosmo na početku… neke stare veze sz učvršćene, neke su rođene nove. Bitno je da se priča među svima nastavlja u pravom smeru, i da bratstvo jača ne samo kroz priču, već na delima i u stvarnosti. Raduje sreća među Rusima koji su oduševljeni svim pričama oko ove utakmice. Ovo iznad su samo neke od njih, a mnogo je još neispričanih, što je do jaja! Što rekoše u jednom izveštaju sa tekme na jednom navijačkom portalu… NO SERBS-NO PARTY!

Preuzeto sa fb naloga : Blagoje Jovovic

 

O navijačkoj grupi Bukaneros (F. K. Rajo Valjekano)

Bukanerosi su se pojavili pred kraj sezone 1991/92. Skupina od sedam momaka, zaljubljenika u Rajo, odlučila je da od iduće sezone organizuje ekipu koja će se fokusirati na promovisanje antifašizma na stadionu Estadio de Vallecas. Leto se bližilo kraju, kao i početak nove sezone. Na jednom delu stadiona pojavljuje  se nova apolitična grupa pod imenom Brigada Franjirohas, formirana od strane stotinak ljudi.

Odmah do njih bili su smešteni Bukanerosi, nazvani po tradicionalnom prazniku “Batalla Naval”, koji svake godine obeležavaju ljudi u Valjekasu.
Mir na tribini ne traje dugo. Neki članovi Valjekanove sekcije Ultras Sur preuzimaju kontrolu nad grupom Brigada Franjirohas i sedam članova Bukanerosa odlučuje da se preseli odatle na drugi kraj stadiona kako bi pokazali svoju podršku, zajedno sa nezaboravnom navijačkom grupom Los Petas.

Koncept je jasan: “Rajo, Radnička klasa, Antifašizam”. Grupa međutim nije rasla prve dve godine. A samo jedan fanzin i par gostovanja (od kojih jedno do Kadiza, gde se rađa prijateljsvo sa Brigadom Amarilas) povećalo je brojnost grupe na 15ak članova.

U sezoni 95/96, neki članovi fan kluba Brigada Amarilas iz Madrida upadaju u grupu Bukaneros koja u toku te jedne godine brojčano raste, sa 15 na oko 40 članova. Osjećanja su jaka, frka i borba sa Brigadom Franjirohas kreće, i dve godine kasnije Bukanerosi izbacuju smeće sa stadiona. Gostovanja su sve češća i uvek u društvu grupe Los Petas.

Ovakav razvitak dovodi do evolucije u grupnim aktivnostima: novi transparenti, zastave, fanzin (novi broj za svaku utakmicu na domaćem terenu) i bubnjevi. A kreću i prvi sukobi sa rivalskim navijačima. Bukanerosi postaju poznati i van Valjekasa.

Sledeća sezona, sa timom koji tada igra u drugoj ligi, je godina povratka:
Bukanerosi se vraćaju na svoje staro mesto na stadionu. Osećaj kao kod kuće, grupa postaje sve veća i jača. Tokom sledeće dve godine, stvara se novija i još bolja navijačka priča, konstantna gostovanja postaju uobičajena pojava, a Valjekas nije mesto kroz koje tek tako može da se prošeta.

Za Rajo i Bukanerose druga liga postala je pretesna i trijumf stiže na kraju sezone… Valjekas je na vrhu ponovno. Vreme je bilo da dokažu koliko vrede!

Nova situacija donosi grupi još više članova, preko 200 ljudi, i to donosi nove prednosti, te grupa preuzima značajnu ulogu oko političkih pitanja u kraju, a “Dan borbe protiv rasizma” biva usvojen na stadionu.

U ovoj atmosferi dolazi i najvažniji trenutak u istoriji tima i grupe: Rajo igra u kupu UEFA u sezoni 2000/2001. Bukanerosi posećuju tri grada: Andoru, Vitoriu i najvažniji, Bordo, gde se povezuju sa lokalnim ultrasi zbog čega će izbiti revolucija unutar grupe.

Sledeća sezona je za Bukanerose bila preporod; sve više zastava, navijačkog materijala i pesama. Ova sezona je takođe donela i prve koreografije koje su napravili Bukanerosi, od onih najlakših, do jako kompleksnih. Ali ipak, nije sve bilo med i mleko, što se kaže. Gostovanja nisu bila brojna, osim onog na Bernabeu (protiv R. Madrida), kada je obezbeđenje ukralo transparente i dalo ih lokalnim ultrasima.

Tim se vraća u drugu ligu, čime se i oprašta od dobrog dela novih fanova. Ipak, nekolicina ostaje, oko 200 članova je u Bukanerosima. Oni koji su rešili da ostaju dokazuju da stvarno imaju volju. Mnoga gostovanja na koja kreće veliki deo grupe, razvlačenje zastave u svakom kraju zemlje. Ovu godinu bi mogli smatrati kao godinu smene generacija, a definitivno se oseća i energija koja se osećala tokom putovanja u Bordo.

No, dobar trenutak za grupu ne znači i dobar trenutak za klub. Još jedan pad; ovoga puta u drugu B ligu (treća liga u španskom fudbalu). Ako je ovo onaj momenat kada neko mora da dokaže svoju snagu onda su to Bukanerosi definitivno uradili. Po prvi put, grupa je brojala više od 300 članova. Ova nova energija omogućila je podršku timu na svim stadionima, na poluostrvu, plus Majorka i Las Palmas. Postoje čak i navijači poput onih u Alkali ili Alkorkonu. No, čak ni sa takvom podrškom klub nije bio u mogućnosti da se vrati u drugu ligu.

Tokom četiri godine noćne more zvane “Druga B”, Bukanerosi će naučiti vrednosti kao što su jedinstvo, trud i volja. To daje rezultate – skupina se razvija u svakom pogledu, kako se samo zamisliti može: gostovanja, koreografije, fanzin, roba, ulica, itd .. U ovom trenutku, oko 100 hardcore ljudi čini jednu porodicu, braneći ime Bukanerosa i Raja u celoj zemlji.

Ulazak u drugu ligu bio je dokaz za Bukanerose da su naučili malopre pomenute vrednosti. Dve godine suočavanja sa svakojakim nedaćama i sa svima onima koji bi da ih sruše. Dve godine koje su donele još veću ljubav i poštovanje među našim ljudima, ali i gorak ukus represije. Gorčinu koju još uvek osećamo.

Problem je bio naš neizostavni saputnik, ali smo ga savladali, baš kao što je to i naš tim učinio, i dve godine kasnije, klub se vraća u prvu ligu. Brdo novih izazova. Pre svega, novi vlasnici kluba, sa kojima su se borili  gotovo od samog početka, nastavlja se sa borbom i protiv bivših vlasnika, gde su Bukanerosi imala veliku ulogu. Van stadiona pak, gomila suparničkih navijačkih skupina i timova, a još ukoliko imate neprijatelje kod kuće, ne možete ni da mislite na bilo šta drugo, a mi ih imamo. Naši neprijatelji se  zovu: Martin Presa (vlasnik kluba), represija, moderni fudbal i pasivnost kod velikog broja Rajovih navijača. Ni ne sumnjamo da moramo da se suočimo sa njima, a ako na putu moramo braniti i ime naše grupe, našeg tima ili naše četvrti ispred bilo koje druge, budite sigurni da će biti odbranjeni… bez obzira ko to napao ili gde.

Kako je nastao Casual style

 

 

FOOTBALL CASUALS

Moda na stadionima, među navijačima? Kada bi ste postavili takvo pitanje bilo kome ko se ne razume u fudbal i onima koji njime nisu zaluđeni uslediće logično pitanje/ odgovor: Pa zar to postoji? Većina ” normalnog ” sveta navijače smatra barabama, uličarima, probisvetima…bar je takvo stanje kod nas. Pitajte bilo koju žensku osobu šta misli o navijačima, verovatno će vas samo popreko pogledati… ” a da to su oni što se tuku po stadionima, što i dalje furaju fajerke, trenerke, brze patike i šalove oko vrata…” Kod nas je možda tako, a i bilo bi bezveze pričati o modi na našim stadionima kada na njima nema nikoga osim šačice onih redovnih najvernijih.
O modi na nemačkim stadionima takođe nema šta da se puno kaže pošto je situacija tamo i dalje slična onoj na koju smo već navikli: repovi, brčići, tri šala oko vrata, dva oko struka, traka oko čela, prišivači po prslucima od teksasa… Čast izuzecima, a to su uglavnom likovi odrasli na punk muzici ili skinhead kulturi pa nije retka pojava i velikog broja fanova u Fred Perry, Lambretta, Ben Sherman, Lonsdale, Hooligan i sličnoj streetwear odeći.
Žabari naravno uglavnom idu kao manekeni i na utakmice. Bočne tribine na stadionima u Rimu, Torinu ili Milanu mirišu na najnovije parfeme; kožne jakne, džemperčići, ulje u kosi… redovna su pojava među tifozima.
Engleska je međutim nešto sasvim drugo…

April 2002, Charlton-Southampton… Sedeo sam sa prijateljima Englezima u pabu nedaleko od Grenwicha. Taj deo uglavnom navija za Charlton Athletic. Dva sata pre početka utakmice zazvonio je Neilov mobilni. ” Tišina momci ” povikao je Neil. Svi su se ućutali i pažljivo slušali šta glavni među njima priča. ” Ok, koliko vas ima? Gde ste? Maze Hill stanica… stižemo za deset minuta… ” Neil je završio kratak razgovor a potom se obratio ostalim momcima: ” Zvali su Saintsi…ima ih devetnaest, nisu naoružani i čekaju nas! Neka se izdvoji jednak broj ljudi koji idu… biće ferka! ” Ja sve vreme ne verujem. On je ‘ladno pričao mobilnim sa navijačem Southamptona i ugovorio je tuču nedaleko od paba u kojem se nalazimo. Ja sam bio dvadeseti, jer kako mi rekoše, ako neću da učestvujem niko me ne tera, a u slučaju da krene naopako mene neće niko dirati pošto nemam na sebi ” Casual odeću ”. Njih devetnaest, i ja kao posmatrač, krenuli smo ka Maze Hill stanici dve ulice dalje od paba. Nikom nije palo na pamet da uzme bilo kakvu flašu ili motku jer je dogovor bio ” na ruke ”. To tamo prolazi, pomislio sam… kod nas bi jedna strana sigurno zajebala. Stižemo na dogovoreno mesto. Dvadesetak metara ispred nas stajala je grupa navijača Southamptona spremna za okršaj sa Charltonom. Bez reči zaleću se jedni na druge… bam, bam… sevaju pesnice, noge, šake… i to traje ni dva minuta kad neki lik uleće na plato i viče: ” Bež’ te! Panduri! ”, i sve stade. Jeni na jednu, drugi na drugu stranu. Neverovatno! Na stanici je osim dve grupe koje su se mlatile bilo još običnih ljudi koji su najnormalnije čekali voz kao da se ništa ne dešava. A da stvar meni bude još nejasnija pobrinula su se i četvorica navijača Southamptona u crveno-belim dresovima koji su takođe sve samo posmatrali sa strane. Na njih se niko nije ni osvrnuo samo zato što su bili obični navijači obučeni u klupske boje, koje po pravilu niko ne dira!
A kako su onda bili obučeni huligani ili kako da ih nazovem da bi ih razdvojio od navijača? Niko na sebi nije imao nikakvih jasno vidljivih oznaka pripadnosti jednom ili drugom klubu. Eventualno na kragnicama košulja ili na kačketima stajao je mali bedž i to je sve. U jednom momentu kada su se izmešali nisam imao pojma ko su koji. Na njima su bile polo majice, karirani kačketi i košulje, farke i uglavnom cipele. Kada sam se malo bolje zagledao u sve njih ukapirao sam da svaki na sebi ima nekoliko stotina funti odeće.
” Vidiš, na meni je Stone Island džemper od 200 funti, ispod je majica Henri Lloyd koju sam platio svega 40-tak. Farmerice su Armani, cipele Lacoste, a kačket Aquascuttum. On me je koštao 30 funti! ” ,objašnjavao mi je Neil. Ja sam do tada o svemu tome čitao u fanzinima i slušao od UK prijatelja. Na evropskom prvenstvu u Belgiji 2000. godine video sam veliki broj engleskih navijača u odeći ne toliko poznatih koliko na ostrvu popularnih etiketa. Nakon nereda protiv Nemaca u Charleroi kao i u Briselu protiv muslimanskog dela stanovništva, engleska marka Hackett je bila prinuđena da promeni logo svoje firme na majicama i duksevima, i da sa njih skine veliki natpis pošto je većina izgrednika imala baš tu odeću na sebi. Firmi sa dugom tradicijom nije trebalo da se sa njom poistovećuju fudbalski huligani deportovani sa prvenstva u Belgiji.
Sve to sam znao, ali mi je ipak delovalo malo suludo. Davati toliko love na odeću koja vrlo lako može da bude upropaštena, iscepana ili skinuta u tuči sa protivničkim navijačima. Kada sam se malo bolje osvrnuo po pabu svih pedesetak Charltonovih fanova koji su tu pili imali su na sebi markiranu odeću. Sve su to bile etikete koje baš i nisu toliko popularne na kontinentu, pogotovo ne među navijačima: Burberry, Henri Lloyd, Aquascuttum, Stone Island, Evisu, Paul and Shark, Napapijri, Paul Smith…
A kako je sve počelo?

 

Prvi put sa pojavom modova, tokom šezdesetih godina prošlog veka, momci koji su uglavnom poticali iz radničkih porodica voleli su da na sebe nabace nešto markirano. Za njih su noćni klubovi i fudbalski stadioni bili mesta na kojima su imali priliku da prošetaju novu potpisanu odeću.
Tokom osamdesetih godina u Engleskoj je nastao pojam Football Casuals koji je proistekao iz mode skinheadsa. Nakon redovne odeće koju su furali skinsi: Harrington, Fred Perry, Jon Wood, Ben Sherman, Lonsdale, Sta Prest, Dr Martens … na engleskim ulicama, pabovima, stadionima masovno su počeli da se pojavljuju momci u Peter Storm jaknama, Pringle rolkama, Lacoste majicama, Burberry šalovima…
Bilo je prestižno imati na sebi skupocenu, markiranu majicu, jaknu ili šal. U to vreme nije bilo mnogo prodavnica koje su ih prodavale. Tinejdžeri su uglavnom mogli sebi da priušte Levi's farke koje su kupovali u Tesco radnjama, ali našlo bi se tu love i za po koju tenisku majičicu (Fila, Lacoste, Sergio Tacchini, Head) koje su bile obležje prvih Casulasa.
Odeća je u to vreme na ostrvo stizala iz inostranstva. Britanski klubovi vladali su Evropom, a navijači su koristili svaku priliku da skoknu preko i snabdeju se ” in ” robom. Scousersi, fanovi Liverpoola-četvorostrukog prvaka Evrope, provodili su i po nedelju dana u Italiji ili Francuskoj kada je njihov klub tamo igrao, i ” operisali ” po robnim kućama, buticima i sportskim radnjama. Kući su se vraćali sa punim torbama Slazanger, Ellese, Kappa, Nike, Lois, Anoraks, Lacoste i drugih krpa.
Inter City vozovi bili su puni navijača skockanih po Casuals modi. Veoma bitnu stvar činile su i nove patike, posebno Adidasove Samba i Diadorine Borg Elite. Uprkos naletima mokasina i planinarskih cipela patike su tokom osamdesetih bile hit.
Krajem osamdesetih Casual euforija se stišava da bi sedam, osam godina kasnije ponovo postala preokupacija navijača.
Lacoste i Burberry su možda i jedine dve etikete koje su i nakon dvadeset godina zadržale vrtoglavu popularnost. Vremena se menjaju pa tako i moda. Ralph Laurenove golf jakne i polo majice postale su neizbežni odevni predmeti. Prvi put klinci od šesnaest, sedamnaest godina odvajaju po 150 funti za džemper ili cipele.

Trenutno je broj jedan Stone Island, veoma upečatljiva roba zbog oznake (poput kompasa, sličan Nato znaku) koja je kao prišivač sa dva dugmića prikačena na levi rukav jakne, duksa ili džempera. Krajem osamdesetih se prvi put pojavila u Velikoj Britaniji. Na engleske tribine su je iz Italije doneli preprodavci i lopovi koji su tamo odlazili prvenstveno zbog Armani džisna. Kada je stigao u London Stone Island džemper je koštao 200 funti!!!
Krajem devedesetih policija je uočila vezu između markirane odeće i huligana. Ukapirali su da ne moraju da motre na nekoga ko urla na stadionu svih devedeset minuta obučen u dres i ogrnut klupskim šalom, već na lepo odevene momke po pabovima i oko stadiona od kojih veliki broj već ima zabranu odlaska na utakmice. Koliko su se huligani poistovetili sa popularnim brendovima govori i činjenica da svaka ekipa ima svoj bedž ”Stone Island on Tour” sa ispisanim imenom kluba ili vizit karte sa Burberry šarom na kojoj piše ” Upravo ste dobili batina od Aston Villa Youth-a ”
Cardiff City-ev Soul Crew trenutno je jedna od vodećih huliganskih ekipa na ostrvu. Na dan utakmice u pojedine pabove u glavnom gradu Velsa zabranjeno je ulaziti u Stone Island jaknama, dok je u Portsmouthu dovoljno da skinete etiketu sa rukava.
Poput Hackett-a i Stone Island je baš zbog navijača bio prinuđen da promeni svoj dugogodišnji logo. Najnoviji modeli umesto prepoznatljivog bedža sada imaju samo malu neupadljivu oznaku na grudima.
Najsvežiji primer u kojem se prosto digla hajka na huligane obučene po poslednjoj modi dogodio se na kvalifikacionoj utakmici između Engleske i Turske igranoj u Sunderlandu aprila ove godine. Sve je počelo nekoliko sati pre tekme kada su se pobile ekipe Sunderlanda i Newcastlea. Dva paba su potpuno demolirana a jedan navijač je u kritičnom stanju prevežen u bolnicu. Kada je policija uletela da razdvoji zaraćene strane nastao je opšti haos. Preko dve stotine fudbalskih Casualsa se udružilo protiv njih. Rat je trajao čitav sat. Letele su flaše, cigle, stolice. Nigde nije bilo Turaka. Sve se dešavalo izmežu engleskih huligana i policije. Par sati pre toga grupa Turaka je napadnuta u centru grada a kada je policija uhapsila jednog od napadača ovaj je kiptio od besa: ” Ja sam navijač Arsenala, ova govna su mi ubola nožem prijatelja pre dve godine! ” Takođe je i jedan turski novinar dobio batine ispred Mc Donald's-a. Tokom meča turski navijači su konstantno gađani svim i svačim a opšta ludnica je nastala kada je Engleska povela 1-0. Preko pedeset navjača uletelo je u teren da podeli radost sa igračima. Većina ih je imala Stone Island jakne i Burberry ili Aquascuttum kačkete. Policija je tog dana uhapsila stopet izgrednika. Naslovi u sutrašnjim novinama poput: ” Burberry banda napala policiju ” i ” Stone Island huligani rušili sve pred sobom ” digli su veliku prašinu.

 

Policija na engleskim stadionima danas posebno obraća pažnju na ” markirane ” navijače, jer se ispostavilo da su baš oni potencijalni izazivači nereda. Naravno nisu svi obučeni u Pradu, Aquascuttum, Paul and Shark, Dolce and Gabbana, Henri Lloyd, Stone Island… jer činjenica je da ne može baš svako da izdvoji 500 funti kako bi kompletirao garderobu. Ima i onih koji se i dalje drže Fred Perrya, Ben Shermana, Lonsdalea… u suštini to je to, ali neuporedivo jeftinije!
Fudbalski fanovi širom Evrope decenijama su se ugledali na engleske navijače, tako da se i ” fashion ” euforija sa ostrvskih stadiona velikom brzinom širila. Kod nas se o svom tom modnom ludilu ne zna puno, mada mora se priznati da je sve veći broj onih koji prate dešavanja na ostrvu. Navijači Vojvodine napravili su nekoliko zastava i dukseva sa Burberry šarama i Stone Island znakom. Neki od njih furaju Lacoste majice i Tommy Hilfinger košulje i jakne, a pojavili su se i prvi Burberry kačketi. Na utakmicama Partizana takođe je primećeno nekoliko kariranih kačketa i šalova. Zvezdini navijači koriste veze sa inostranstvom i tako se snabdevaju skupocenim odevnim predmetima, a njihovu prvu Casulas ekipu čine urbaniji gastarbajteri koji prate dešavanja u Britaniji. Ipak teško je poverovati da, prvenstveno zbog ekstremno visokih cena za naše uslove, Stone Island, Aquascuttum ili Burberry mogu postati prepoznatljiv stil srpskih navijača.

 

 

 

 

 

BURBERRY

1856. dvadesetjednogodišnji Thomas Burberry osniva firmu i otvara prvu prodavnicu u Basingstokeu.
1890. otvoren je i prvi šop u Londonu, Haymarket.
1900. ustanovljen zaštitni znak firme – vitez kopljanik na konju. Otvaraju se prve prodavnice u Parizu i Njujorku.
1910. Burberry šije kompletnu garderobu za britansku vojsku.
1924. patentirana čuvena krem/braon karirana šara koja je i danas sinonim za Burberry.
1967. Burberry kaputi i mantili postaju svetski hit. Masovno se nose torbe, šalovi, kišobrani.
1980. Burberry euforija zahvata Ameriku. Otvaraju se ekskluzivne prodavnice u Detroitu, San Franciscu, Chicagu, New Jerseyu, Philadelphiji, Washingtonu…
1997. potpuno novi tim dizajnera izbacuje novu kolekciju.
2003. ” Burberry Brit ” naziv je novog ženskog parfema.

 

 

AQUASCUTTUM

 

 

1851. ustaoveljen patent za nepromočive kišne kabanice. John Emary osniva etiketu za muškarce Aquascuttum.
1909. Aquascuttum fabrika u Northemptonshireu proizvodi godišnje preko 30.000 kišnjih mantila.
1914. Aquascuttum šije vojne uniforme i odela koja će se nositi tokom oba Svetska rata.
1960. Winston Churchill jedan je od Aquascuttumovih modela.
1976. patentirana poznata karirana šara. (mnogi je zbog iste boje mešaju sa Burberryem)
1995. Generalni sponzor svetskog filmskog festivala
1996. Oficijelna odeća olimpijskog tima Velike Britanije na Olimpijadi u Atlanti.
2001. Aquascuttum slavi 150 godina postojanja.

 

STONE ISLAND

 

 

Krajem sedamdesetih godina italijanska sportska kompanija SPA lansirala je novi proizvod Stone Island koji par godina kasnije, tačnije 1981. uspeva da se u potpunosti probije na tržište. Dizajner broj jedan bio je Massimo Osti, koji će kasnije osvajati mnoge svetske trofeje. Prve jakne izgledale su futuristički. Pravljene su od posebnog tehno fibera i imale visoki sjaj, tako da su zavisno od toga da li ste na suncu ili u mraku menjale svoju boju (od zlatne do metalik sive na primer).
Polovinom osamdesetih pojavljuje se i prva kolekcija Stone Island džempera.
Ni jedna prodavnica u svetu, osim generalnog zastupnika nije mogla da prodaje Stone Island odeću. Zbog velike popularnosti na ostrvu otvara se i prvi šop u Londonu.
Ulaskom u dvadesetprvi vek Stone Island je proširio svoj asortiman i načinio par izmena u dizajnu, a najbitnija je ta da je prepoznatljivi platneni bedž skinut sa levog rukava i zamenjen malim logom.

 

LACOSTE

 

 

1927. francuska teniska reprenzetacija predvođena Reneom Lacoste, pobeđuje to data neprikosnoveni američki tim i po prvi put osvaja Davis Cup. Američka štampa nakon tog senzacionalnog uspeha Francuza veliča francuske tenisere a njihovom kapitenu pridodaju nadimak ” Aligator ”. Rene Lacoste prihvata taj nadimak oberučke i već na sledećem takmičenju pojavljuje se u sakou sa izvezenim krokodilom na džepu.
1933. Rene Lacoste i Andre Gillier, vlasnik najveće tekstilne fabrike u Francuskoj u to vreme, osnivaju firmu koja će proizvoditi odeću za tenisere, jedriličare i igrače golfa. Nazivaju je Lacoste.
Prva Lacoste majica bila je bele boje, išla je uz telo, imala je kragnicu, kraće rukave i bila je kraće dužine.
1951. Lacoste roba počinje da se izvozi u Italiju i USA
1963. Napravljen je i prvi teniski reket s’ kojim će Jimmy Connors i Billie Jean King osvojiti čak četrdesetšest turnira.
Ubrzo se popularnost ” krokodilčića ” širi po celom svetu, otvaraju se prodavnice na svim kontinentima, pa je danas prosto nezamislivo otići u neku svetsku metropolu i ne primetiti oficijalni Lacoste šop.

 

HENRI LLOYD

 

 

Prvog jula 1963. godine poznati jedriličar, Henri Strzelcki osniva sopstvenu marku Henri Lloyd. Od početka pa do danas Henri Lloyd proizvodi svu vrstu sportske odeće za moreplovce, skipere, nautičare, jedriličare. Veliki broj svetskih takmičenja u vodenim sportovima bio je pod pokroviteljstvom Henri Lloyda.

 

 

HACKETT

 

 

Svoj proboj na tržište Hackett doživljava kao generalni sponzor engleske ragbi reprenzetacije kao i polo tima. Osim sportske odeće Hackett proizvodi i odela, košulje, šešire… Sportska kolekcija je bila prepoznatljiva i lako uočljiva pošto je preko celih grudi imala ispisano Hackett. Današnji logo je sasvim drugačiji i obično se samo na grudima ili rukavu nalazi slovo H.

 

 

Od ostalih etiketa koje su popularne među navijačkim svetom na ostrvu treba izdvojiti: Armani Jeans, Mosschino, Hugo Boss, Dolce and Gabbana, Prada, Gant, japanski Evisu, Nappapijri,… kao i sportske klasike poput Adidasa, Reeboka, Pume, Umbra…

Rijeka-Hajduk finale kupa u Beogradu 9.5.1987.

Ovo je moj prvi Beograd.Zamalo sam otišao godinu prije, pa i te 87. ,ali nitko meni poznat nije išao, pa sam odustao u oba slučaja… Gostovanje specifično zbog naše masovnosti. Drugačiji osjećaj moći nego kad nas ide 30-50…Na Rivi sretnem prijatelja S. On mi reče kako je bio u Bg. i kako su potjerali i razvalili on,K. i još neki, nekoliko ciganskih glava poslije utakmice.To je bila jedna prvenstvena utakmica prije tog kupa,kad je mnoštvo cigana čekalo na jugu naše, a onda su ih naši u vidno manjem broju potjerali s juga..,ali o tom potom… Nije mu bio to prvi Bg. Za ilustraciju S. je dvije godine mlađi od mene. Znači tada je imao samo 15 godina!? Što ne mogu to sad zamisliti kad imam maloga tih godina…Trenirao je boks,a bio je korpulentan i izgledao je starije od mene.Nikad nije bio od “lovačkih priča“.., nego samo ono šta je istinski proživio. Ja sam na ulici tada bio kao „faca“ za njega, ali ovaj je trenirajući boks ojačao i ušao u neki drugi „đir“. Jedno je vrijeme radio i kao izbacivač . Njegovi doživljaji su me skroz „napalili“ da i ja odem do Bg. Dosta ekipe iz moje ulice je reklo da će ići,ali na kraju ništa…Za nevirovat…S. nisam vidio godinama,a evo sad ga mogu češće vidjeti… Zamudio je „Tvigi“ prema njemu.Otac je četvero djece…. Nek je sa srećom… Nasmijao se na moju napomenu da pišem o događajima Torcide iz prošlosti.Moja žena i on su to popratili riječima ,da je to za besposlene…Nisam ga htio zato više „daviti“ da se nađemo i ispriča mi te događaje…Željni smo bili trofeja, pa je velik dio ljudi odlučio se ići za Beograd. Išlo se autobusima i vlakom,a netko i u privatnoj režiji.Ekipa je bila vesela,zamjećujem dobar dio Torcidine „elite“… Boka reda pive u kriglama kod podhodnika veselo uz pjesme kao da je već osvojen kup…Prle,Trepča,i ostali Raduničani već poprilično uliveni kao i još neki stariji likovi…Vlak je išao preko „Ferijalnog“ a ja sam imao onu režijsku tako da me je put stajao nešto smiješno nisko… Na stanici i kod pothodnika ludilo. Pali se mnoštvo bengalki i dimnih i to onih dugih narančastih… Kad je vlak kretao,opća ludnica,pjesma…Sve je bilo zadimljeno…. Jedan dio ljudi je ostao ispratiti nas.Sjećam se kad smo ulazili u tunel, toliko je bengalki bilo upaljeno da je cijeli bio osvijetljen…

 

Dosta je ekipe bilo napaljeno da nešto napravi u Beogradu .pa počinju priče kako će prvog cigana zgazit čim ga ugledaju… Ovi moji su imali one boksere (ventile od vodovodnih cijevi,bilo je i noževa ,kacavida i sveg drugog hladnog oružja se moglo vidit) Vlak,odnosno vagoni skoro da je podijeljen među kvartovima. Prvi vagon je bio za ekipu „Nesvrstanih“,znači ekipu s početka 80-ih iliti pravih osnivača imena Torcide i još starije ekipe .Ja sam bio sa Siromasima.U njih se znala „hijerarhija“ tko je za potuć se a tko je zadužen za „opskrbu“.U kupeu do nas mlađih, bili su stariji Siromasi sa svojim jednim Grobarom Bobanom (ime) Ovaj bi nam ljubazno sve pokazivao „gdje je šta“ kad bi se približavali Beogradu. Tu u kupeu sa mnom su bili Budle(tako nešto) Čaka, mlađi Elez, pok.Skejić i pok.Lovre. Sad se opće ne sjećam jesmo li i stajali u Kninu.Uglavnom cijelo vrijeme puta se pjeva.Alkohol je najdominantniji stimulans,mada se iz kupea razlijegalo svakojakih mirisa „dima“ kao i lipila…Sjećam se da je kondukter tražio karte,ali samo sam ja bio uredan i još dva momka,ovi nisu imali ni dinara u džepu,nego su onako sa ulice pa ravno u vlak.Nekako uspijevaju „odrebatit“ konduktera.Nitko ne spava,samo se loče,drogira, pjevaju se najviše domoljubne pjesme,Hajdukove … Vidim tu Bunara i još neku jaku ekipu i mislim se stvarno ćemo zgazit gore sve ako do toga dođe.Bilo je, a to je neizbježno i sitnih tuča među mladim momcima.Ni zajebancije nije nedostajalo. Ne znam kako je bilo s drugim navijačkim skupinama ali mislim da je to s Torcidom nešto posebno…Možda sam i subjektivan ali ne vjerujem da je bilo jačeg „specifikuma“ navijačkog đira od našeg…Legao sam na „raštela“ ali san neće na oči…, a od lipila i duvana ne možeš disati.Pok.Skejić i Elez uzimaju sve one aparate za gašenje požara i prazne ih uz riječi:Evo malo sniga Bosancima…(negdje kod Bosanske Krupe)Stigli smo tako i do Vinkovaca. Sve je bilo zatvoreno jer je bilo rano jutro.Negdje oko 5 ili 6 sati.Tu smo se isto zadržali nekih 10-15 min. Ovaj dio moje ekipe je istrčao iz vlaka i pronašao neki dućan u koji su provalili.Vlak je već kretao,pa sam mislio da su ostali u Vinkovcima,ali u zadnji tren su uspjeli uhvatit vlak puni kesa iz dućana kojeg su “posjetili“…Tu u Vinkovcima još je jedan dio ekipe se ukrcao sa nama,a ja se sjećam jednog djedice sa nekoliko dječice i imao je trans ; Iz Vinkovaca ekipa mala, za Hajduk sve bi dala.(ha ha doslovno mala). Nešto smo i pojeli, a znam da mi se zgadio onaj sir Buco koliko sam ga degustirao. A šta ćeš ne možeš birat …Ljudi su nam u odlasku iz Vinkovaca veselo otpozdravljali a bilo je tako i u S. Mitrovici !? Polako smo se počeli približavati Beogradu. Sjećam se one tvornice traktora IMT i sve one gomile otpada, a u toj gomili po sredini jedna mala cigančica…Zbunjujuća slika za mnoge ali netko je to popratio sa zajebancijom… Jednom smo stali kraj nekog nogometnog igrališta i duže se tu zadržali, a tu su igrali neki mlađi momci. Zamjećene su bile i neke ženske. S naše strane odmah je počela provokacija; bačeno je nekoliko bengalki prema njima,a Maslo je izišao na vrata od vlaka i dere se: Hoćete Q… iz Dalmacije? Ovi su uzvratili s nekoliko kamenica. Dio naše ekipe se već oboružao kamenjem kao i naš legendarni kondukter A.Vlak kreće prema odredištu ali opet se zaustavljamo.. Tu su bili neki cigančići… Znam da su ovi naši držali one balone,što je ovima bilo zanimljivo pa su tražili i dobijali te balončiće. Jedna je mala ciganka hvatajući balon skoro podletila pod vlak kad je kretao, da je nije jedan naš pokupio. Netko je rekao: Jbt. Ka da bi ko povirova da je nismo ubili da je mala otišla pod vlak. Jedan momak počeo razbijati one srpske slike gradova šta su bili u kupeu. Odmah ga je u tome spriječio Bosna uz neugodne opaske.Napokon smo stigli na želj. stanicu Topčider.

 

 

Tu se formirala nepregledna kolona kad smo izlazili.Netko mi reče za jednog debelog i visokog sa Hajdukovim šeširom na glavi da je to Pandža vođa Torcide Zagreb.Počinje pjesma i odmah nesporazumi s milicijom. Prolazili smo kroz neku šumicu.Zamjećujem paprat i neku drugu vegetaciju u odnosu na našu.Tu su prolazila auta,a čini mi se i neki svatovi. Malo koje auto nije imalo zastavicu Partizana ili Zvezde. Naši bi odmah ispljuvali po šofer šajbi svako takvo auto.Najagilniji u tome je bio naš Ć. Sjećam se jedne naše face,jede sendvič, zaustavi ga pandur i kaže: Šta bre pljuješ po čovekovom autu i dade mu neku laganu plesku! Ovaj govori : Nisam ja, šta je vama,jeste ludi? A ono na šofer šajbi i sira i salame…Sve ono šta je bilo u njegovu sendviču.I ovi bi ljudi izlazili iz auta i pitali bi nervozno panduriju: Ej breee što je ovo, vidi šta mi rade…!!!! Jednom se zaustavila dva kamiona sa gajbama pića.(Fatalna greška)Tu se neka ekipa popela i olakšala ih za koju gajbu. Milicija već „ispalila“. Tu se sjećam Rokija da se svađao sa jednim pandurom. Roki mu kaže da mu ne vrijeđa mater, i unese mu se u lice, nešto u tom stilu i da ako nešto želi nek se njemu obrati. Pandur se lagano povuče uz neko mrmljanje… Jbg. ne zna ovi pandur šta je to „splitski folklor“ i kako se on „pleše“…Ekipa i dalje krade onim prodavačima košpica i navijačkih rekvizita. Samo bi jadni nijemo to promatrali ili brzo sklanjali. Pandurija to nije mogla sve iskontrolirati i, već su bili „ispalili“…Prolazimo beogradskim ulicama i zamjećujemo dosta fasada ispisanih sa ćirilićnim Pao,što je uspomena od gostovanja navijača iz Atene…Prolazili smo kod nekog mostića.Tu nas je htjela kamenovat neka grupica. Nisu se ni uspjeli dobaciti koliko su daleko bili a i brzo su dali „petama vjetra“ kad se neki naši zatrčaše prema njima.Tu nam se negdje priklonilo nekoliko momaka Torcida Kikinda. Jedan od njih je bio onako korpulentan i ćelav. Dovoljno ovim našima da ga „uhvate u đir“. Dakako nisam to dopustio, stvarno ne bi bilo u redu, a znam da je pok.mali Žare bio nekako najuporniji i još njih nekoliko mlađih.Došli smo do nekog mosta. Tu je dolazilo mnogo naših auta osječkih,vukovarskih i drugih registarskih tablica iz Hrvatske kao i autobusa.Sviraju nam a mi im otpozdravljamo.Preko tog mosta u susret su nam dolazili neki navijači Zvezde.Uredno su im poskidane kape,šalovi i zastave.Jednog se sjećam da je bio pun bijesa. Valjda je mislio; Zar se to meni događa u mom gradu? Moralo se brzo djelovati jer evo ti pandurije…Tu smo napokon došli do hotela Slavije. Ekipa je posjela,već se naručuju pića. Ja sam otišao u obližnju ulicu uzeo neki hot dog. Ova moja ekipa „ordinirala“ je po obližnjim dućanima,ali i daleko od baze… Poslije mi reče J. Da je B. ubacio neku dimnu u dućan i počeo sa mulcima iznositi stvari iz dućana. Žena se derala na njih:Ostavite to bre! Ne diraj to! A, B.mirno,hladnokrvno njoj :A šta ću ist..? Svo to vrijeme nije bilo nikakve ugroze po nas. Moje osobno mišljenje ,da je za neku njihovu akciju prema nama trebalo puno više njihove spremnosti i dakako masovnosti.

 

No ni mi nismo zauzimali neki stav da trebamo ići u neko akcijanje s obzirom na to koliko nas je bilo i kakav je sastav ekipe bio…To radimo u svojoj spontanosti,a do nje nije došlo i to je to… Još je pandurije bilo tu blizu nas,tako da nije ni moglo doći do neke velike akcije na tom mjestu gdje nam je bila baza.Iako sam čuo da su oni nas napadali i da smo bježali što nije istina i u najmanju ruku je smiješno…Tu smo se zadržali dosta vremena kod Slavije i trebali smo se još zadržati do početka utakmice.Međutim trebalo je već plaćati račune šta se popilo. Dakako netko je i platio. Sjećam se B. da je sve boce ispred sebe udario nogom.Pridružio mu se i K.. Počelo se razbivati boce,pepeljare,bacati stolice. Pandurija popizdila. Sve nas je potrala iz hotela i pravac stadion.Tu smo također nastavili s lokanjem.Nekoliko sam piva popio.Sjećam se da je mlađi Elez išao kupit kartu u jednu kapunjeru ispred stadiona.Tada je bila u yu inflacija. On imao sve sitni novac. Ilustracije radi kao da imaš 50 kn sve u apoenima od 5 i 10 lipa, a najveći apoen od dvije kn. Stara u kapunjeri kad je vidila svu tu „siću“ neće da je primi i zatvara vratašca. Tada Elez bijesni udara šakama i nogama po kapunjeri. Dere se na staru: Vidi stare ku…….! Otvori majku ti j…!!! Jadna stara otvara, prima brzo svu tu „siću“ daje mu kartu i brzo opet zatvara prozorčić.Dakako i nije bilo cijelih „50 kn“.Bauljamo tu kod stadiona,redaju se pive jedna za drugom. Bilo je nekih domaćih „faca“tu oko stadiona. Primjetljivo je da su došli samo da vide te Splićane. A bilo je momaka i starijih od mene.Nismo ih dirali. Bilo bi to ispod navijačke časti.E,sad „puklo“ Pucka da idemo tući pandure.Ono u ulici uvijek sam bio od akcije. To je on dobro znao. Pa mi kaže: Ludi T… Dođi ovamo! Slušaj..,ja udaram ovog prvog pandura, ti kreni iza mene i nastavi tući…Stvarno mi ga žao iznevjeriti jer to jedno drugom nikad ne bi uradili, ali sam se dobro potrudio da ga uvjerim da to sad ne bi bilo pametno jer nećemo gledat Hajduka. Zatvorit će nas…On onako tetoviranih ruku s pivom u ruci,kao da mu nije sve to drago, ali ajde poslušao me nerado. Odlučili smo ući na stadion. Tu usput Pucko uzima jednom Purgeru Dinamovu kapu i stavlja je na svoju glavu. Purger hoće da mu Pucko vrati kapu,a ovaj ga ono „ošinu“ oštrim pogledom,pa se Purger povuče ko malo dijete.Tada je se igrala uvertira kupa. Mladi- Velež protiv Zvezde.Mi smo se odredili navijati za Velež.Ne iz prijateljstva i ljubavi nego protiv Zvezde. Pucko sa Dinamovom kapom na glavi udara jednom ritam navijanja sa zviždaljkom u ustima.Dolazi jedan prodavač sjemenki. Ovi jedan naš ka želi probat. A uzeo je cijelu šaku. Pa sad jednu po jednu on to polako i kad je došao do zadnje;kaže da mu se ne sviđa.Ovaj to skužio, pa uzeo košaru i bježi.. Ali pri tome je olakšan gotovu za polovicu te košare. Okrenuo se i kaže:Nije vam ovo Split ! Onoga Grobara Bobana sam vidio sa njegovima.Kao i da nije bio sa nama. Tu uvertiru dobila je Zvezda. Sad su kao pobjednici trebali otrčati cijeli krug. Kad su došli do nas bili su izgađani sa svim i svačim,a najviše onim sitnim novcem.Dobro su bili izgađani. Neki su se žalili gdje ih je sve pogodilo. Jedan od tih mladih Zvezdaša Lukić se uhvatio za „muškost“ pokazujući prema nama. Tada je izazvao još gađanja, pa su utekli brzo od tog dijela gdje smo mi bili.Grobari bi nama navijali: Smrdite na ribu…! Mi bi njima :Smrdite na govna…! Kad su Riječani ulazili na stadion mi smo skandirali :Rijeka,Rijeka, misleći da oni razmišljaju kao i mi. Računali smo na njihovu „bratsku solidarnost“.Ubrzo smo se razočarali. Zato,navijanjem pitamo Grobare: A gdje je Rijeka!!! Aludirajući na geografiju.Oni bi nama onako prosto: Jugoslavija…! Kad su Riječani ulazili na sjever,tu su se spojili sa zvezdinim navijačima. Zajedno se razliježu zvezdine,riječke plavo bijele,srpske i pokoja tek hrvatska zastava,dakako socijalističkog obilježja , shodno tom vremenu.Riječani su unili i onaj njihov već tada stari trans; Krepat ma ne molat,navijači Rubeši.Nevjerojatno…tada su se slizali Riječani i Cigani i kuriozitet je da su od tada Cigani počeli palit baklje…A Riječani su se od tada nazvali Armada.Utakmica je protekla u dobrom navijanju i nadmetanju sa Grobarima i i ostalim spomenutim navijačkim rivalima.Kad smo dali gol bilo je upaljeno 10-ak baklji. Sjećam se pok. Armanda da je bio „pirotehnički“ raspoložen.Jednom je bila neka frka tamo gdje su Grobari. Sjurili smo se nas trojica dolje na dno tribine.Tu smo vidjeli jednog našeg da je dobro udešen bokserima. Oba oka sklopljena.Poslije sam saznao da je pok.Mujo Smrt imao neke karte za tu utakmicu i htio ih je prodati.Ušao je on i pok. Marasović (ovo nedavno doznajem da je pokojni) na ulaz gdje su bili Grobari.Inače pok. Marasović je bio na onoj spomenutoj utakmici kad su protjerane Delije. Baš je on bio glavni razlog da se napadnu Delije na takav način. Bio je mrtav pijan i morao je biti nošen. Zato svaka čast našim momcima koji su krenuli u kontranapad i svojim „blitzkriegom“ osigurali nesmetan prolaz .Ali o tome mogu pričati vinovnici tog događaja…Taj isti Marasović je pri ulazu stao izazivati Grobare u stilu: Hajde šta čekate.Dođite ovamo…Ovo doznajem poslije od jednog Grobara a zbog takvog stila nekih naših , smatram priču vjerodostojnom iako sam ja drugačije razmišljao zbog nekih likova koji su bili i sa nama i sa njima.Možda sam djelomično u pravu…Inače,bezveze je nastradao,zbog svoje gluposti. Doznajem poslije da ga je napao neki njihov po imenu Žabac.Tada su se ubrzo spustila dvojica Grobara i odnijela koliko se ja sjećam i ako sam dobro vidio ,a ja mislim da jesam, trans; Torcida Feričanci.Jedan naš se zaletio to spriječiti ali ga je pandurija zaustavila.Ali čini mi se da nitko od ekipe to nije ni primjetio. Bilo je onako razmišljanja pojedinaca da se zaletimo i razvalimo ih. Ali nije bilo dobre volje. Netko je rekao od starijih da treba proslavit kup,da nema ništa od toga…Hajduk je dobio na tom „ruletu“ jedanaesteraca. Boka i još neki stariji Torcidaši su zauzeli mjesto na ogradi da bi došli do dresa.Stara škola. Mi nismo razvili onu veliku Hajdukovu zastavu.Razlog je bio onaj razglas po sredini juga. Zato svake pohvale idu ekipi koja je nosila zastavu ,( 100 kg) sve što su pješke obišli s njom,kao i spremanje njeno u vlak ….Svugdje veselje na jugu. Netko i plače zbog osvojenog kupa. Sjećam se da nam je tada prišao i Janko Janković igrač Rijeke i najbolji njihov strijelac. Inače čovjek je bio iz Hrvaca. Gotovo da se veselio sa nama…Kad smo napuštali stadion uz pjesmu :Jedna će Torcida..,gađali su nas kamenjem. Jedan me skoro pogodio u glavu, za dlaku.Odlučili smo na brzinu ja i moja ekipa izaći.Tako smo i uradili. Tu u „mrčini“ugledamo Lovru koji je prije penala napustio stadion jer je to njemu bilo sve dosadno. Tu su ga neki zaskočili i dobio je par udaraca. Rekao nam je u kojem su smjeru otišli. To gdje su oni bili je mrkli mrak bio.J. i S. su se zaletili u taj mrak i ja za njima. Kako nisam ništa vidio malo sam zaostao.Oni su već obavili zadatak tako što su nekog valjda Grobara naprokidali bokserom i nacipelarili ga na brzinu. Više i nije bilo kamenovanja.Slobodno se išlo prema želj.stanici Topčider.Došli smo jednom do Riječana. Bacamo poneki kamen na njihove buseve udaramo šakama i nogama, pljujemo im po prozorima. Sjećam se jednog starog Riječana „opetaje nam“roge.

 

 

Koliko je bio ispljuvan taj prozor nisi ga mogao ni viditi više.Netko im je iščupao zastavu sa busa.Čuo sam od svojih da je netko od naših i par auta nalupano bg tablica.Ali to nisam vidio.Kad smo došli do vlaka, bio sam tako žedan a pandurija nam nije dala ni milimetar da se maknemo.Tada su Medo i pok. Čičmir „skliznuli“ negdje put Beograda van ove naše stanice…Napio sam se one šporke vode iz wc u vlaku a bila je mlaka ka pišaka. Vlak ne krcat,nego prekrcat. Ušli su i Slavonci i svi ostali. Nisi mogao ni hodati po hodniku.Sve polijegalo po podu. Legao sam na neka raštela u zadnjem kupeu zadnjeg vagona.Koji je to spas bio za moje oči!Nisam se budio sve do Knina. Tu sam se uspio napiti vode, a Raso je čini mi se nešto donio sokova šta je uspio odnit iz nekog ugostiteljskog objekta. Kad smo prošli Knin,sjećam se bio je neki Deutz(njuškaš) Bg registracija parkiran tu u nekom selu. Jedan iz Unešića je bio tako precizan da ga je iz vlaka pogodio bocom ravno u šofer šajbu i dakako razbio je. U Split kad smo došli već je bilo veselo. Tu nas je dočekao Rambo(Varvodić) sa pokalom kao i mnoštvo svijeta.Ekipa se veseli,Raso ljubi pokal. Razvija se ta velika zastava i ide se put grada proslavit kup. Ja odlazim kući,sav umoran i radostan zbog osvojenog kupa. Put i sve to me izmorilo ali sam išao odmah nakon sedam dana u Vinkovce na Dinama (Cibalia)To je moja priča, ispričana iz mog kuta gledanja kao i mjesta na kojima sam bio, pa i nešto što sam naknadno saznao…Gladni smo bili trofeja,pa ma kakve on vrijednosti bio.Mislim da je ta želja zasjenila u nama nekakva drugačija navijačka nastojanja. Sve u svemu bili smo sretni i veseli zbog osvojenog kupa,a to je toliko intenzivan osjećaj da je eto meni se zadržao u slikama a prošlo je već evo gotovo 30 godina…

Navijačke priče: Torcida u Podgorici

Kada u istom danu igraju Partizan u Mostaru i Hajduk u Podgorici, show na Balkanu je zagarantiran! Vratimo se u to ljeto – 19. srpnja 2007. godine…

Čim smo saznali da pretkolo kupa UEFA igramo s prvakom Crne Gore – podgoričkom Budućnosti – sazvali smo tajni sastanak grupe. Kad kažem tajni, onda mislim da su mu prisustvovali samo odabrani članovi i to s ugašenim mobitelima.

Razlog te predostrožnosti je paranoja, koja traje već četiri godine, otkad se – nakon poznate paljevine zagrebačkog auta u Dugopolju – saznalo da iz grupe cure neke informacije prema policiji.

Nakon burne rasprave, dolazimo do jednoglasnog zaključka kako ćemo jedan autobus poslati dan prije, a ostatak od preko desetak autobusa prijaviti organizirano, uz zaštitu više desetaka kombija s ozbiljnijim navijačima. Iako je netko predložio da dio ekipe ode i u Mostar, gdje su igrali hrvatski Zrinjski i srpski Partizan, ideja je odbačena. Hajduk je prioritet, ma kako Grobari bili primamljivi.

Ubrzo je došao dan polaska, a ja sam morao odustati od tog “zlo-autobusa”, kako smo ga nazvali, jer nisam imao zamjenu za rad na vratima diska. Tješilo me samo što sam i ja u zoru išao s autom u sastavu dobre ekipe, uglavnom iz legendarnog parka “Emanuel Vidović”. Uz starog suborca Sokolova, tu su još bili i Ercegovac, Pavić, mali Frane i komedijant Jole.

Iako nitko od nas nije vjerovao da će “zlo-bus” doći do Podgorice, a kamo li da će se njih pedeset šetati po centru grada, to se na kraju i dogodilo.

– Evo nas, pijemo pivo u nekom kafiću u centru. – uzbuđeno mi je brat javio, a ja ga upitao;

– Pa šta ste rekli ovima na granici u Bosni, ko ste? – a on mi nasmijano odgovorio;

– Da smo hodočasnici i da idemo u Međugorje. – na što smo oboje pukli od smijeha.

Ipak, kako su do nas dolazile vijesti, saznali smo da ta šetnja nije dugo trajala i da su ih okružile jake policijske snage, s kojima su se u par navrata i sukobili.

Mi istovremeno nismo imali nikakvih problema s crnogorskom policijom, čije osiguranje smo dobili prelaskom granice, ali smo zato neugodnost doživjeli poslije Herceg-Novog.

Naime, nepreglednu kolonu autobusa, kombija i auta napada grupa neprijateljskih navijača, čiji je broj bio duplo manji od broja naših vozila. Nekih tridesetak zamaskiranih ljudi, koji su se zaletjeli na jedan od autobusa i kamenjima mu porazbijali sva stakla.

Dok se konvoj zaustavio, napadači su već bili u šumi. Ubrzo smo saznali da se radilo o Delijama, navijačima Crvene zvezde, koji su se iz Beograda spustili samo zbog nas, kao i Grobari, dvije godine prije u Sofiju.

Kako god bilo, odao sam počast njihovoj hrabrosti i organiziranosti. Za to je trebalo imati jaja kao u bika! – rekao sam svojima.


Nastavak puta prolazi bez većih problema, ali i uz veliku napetost jer se neprijateljstvo doslovno osjećalo u zraku. Nije više bilo napada, izuzmemo li situaciju da je u Farmacima, prije Podgorice, neki pijani starac stao na put i psujući “tkoznašta” bacio kamen u autobus.

Nakon toga je pobjegao u kuću, a pedeset ljudi mu je kamenjima razbilo sve što se moglo razbiti, od traktora pa do prozora. Nikad nisam shvatio zašto je taj čovjek postupio tako samoubilački.

U Podgoricu stižemo u ranim popodnevnim satima, a policija nas grupira na jednom parkingu i trpa u autobuse koji nas odvode do stadiona. Preciznije ispred stadiona, gdje bivamo u nekakvoj izolaciji sve do početka utakmice.

Što se nje tiče, pamtim da smo tada prvi put vidjeli te njihove navijače Varvare i da smo ih definitivno nadglasali u navijanju, ali više od svega ću se sjećati ogromne vrućine te večeri. Mislim da je bilo oko 42 stupnja uz veliku vlažnost. Pokušavao sam brisati znoj s majicom, ali jednostavno nisam uspijevao.

Na poluvremenu je bila tolika gužva pred zahodom za vodu, da smo se zamalo međusobno potukli. Ipak, ti uvjeti nas nisu omeli u gromoglasnom navijanju sve do kraja.

Hajduk je, nošen s nekoliko tisuća svojih fanatika, izvukao remi protiv zaista tvrdog i motiviranog protivnika. Mi na tribini smo to proslavili kao pobjedu i prolaz u sljedeće kolo.



Nakon par sati čekanja na stadionu da se očiste ulice od tih zloglasnih Varvara, konačno smo krenuli prema Splitu. Koliko god da su kao grupa bili smiješni, ipak smo očekivali da će nas barem jednom zaskočiti. Makar nam srednji prst pokazati. Kronično je nedostajalo akcije.

Želje su nam se ispunile, ali ne onako kako smo priželjkivali. Naime, iz svakog jebenog sela, klanca, vrleti ili šume, doletio nam je barem jedan kamen u staklo. I to ne iz ruku navijača, nego tko zna kakvih gorštaka, seljaka ili lokalnih četnika.

Ponovno smo izašli svi vani i buljili u mračnu šumu, ne bi li vidjeli napadače, a ja sam izbezumljeno povikao;

– DOSTA JE BILO OVIH SRANJA, AJMO IM ZAPALIT SELO!

Ne treba biti Pitagora da se zaključi kako su se vrijedne rukice složile, skupile zavidnu količinu kamenja, pokolju gredu i krenuli put sela. Naravno, to se nije svidjelo odredu crnogorske interventne, pa je došlo do naguravanja na makadamu.

Ubrzo su sijevnule šake, a nisu ni ogromni Crnogorci ostali dužni. Nastao je ogromni krkljanac, nije se znalo tko koga udara. Ne znam za druge, ali moj ogromni prijatelj Bičina je uglavnom udarao njih. Još čujem udarac šake u vizir kacige, koji se savija i panduru razbija nos.

Istovremeno, četiri policajca gaze jednog našeg, koji je gotovo pa dijete naspram njih. Udaraju ga i psuju mu majku Hrvatsku. Ogorčeno uzimam kamen i trenutak nakon ih je troje. Vidjevši kolegu kako sjedi i nešto nesvjesno mrmlja, a i batine koje im kolege primaju diljem bojišnice, automatski se hvataju za pištolje i počinju pucati u zrak.

(screenshot pucnjave s loše vhs snimke, opa.)

U jednom trenutku je možda pedeset pištolja u zraku i svi pucaju, tako da se mi u panici povlačimo u autobuse. Pucnjava traje nekoliko minuta, ali se ekipa ne boji. Psuje se iz autobusa, ali ima i šaljivih dobacivanja tipa;

– Jebo te taj 7.65 pištoljić. Devetku kupi, devetku…sirotinjo!

Nakon toga su naredili vozačima da požure i da se ne zaustavljaju prije Hrvatske. Tako je i bilo. Crnogorski carinici su nam podigli rampe, tako da smo pored njih projurili kao Tokio express.

Ni naši nisu puno pitali, tako da smo bez problema došli do Splita. Sutra smo saznali da je u Mostaru bilo velikih nereda, sukoba s policijom i teških ozljeda s obje navijačke strane.

Tjedan dana do uzvrata nije bilo velikih planova, što se huliganizma tiče. Uglavnom se sve svelo na poruke, baklje i prigodnu koreografiju. Varvarima se nije davalo previše na važnosti, tek je – za svaki slučaj – stotinjak ljudi dežuralo kod “Kroma”, čisto da ih se pozdravi ako prođu autobusima.

Kako sam to mjesto za doček smatrao gubljenjem vremena, tako sam s prijateljima opušteno pio u Klubu navijača. Tu sam sreo Mirka, jednog od zlatne generacije mostarskih frikova i fanatika za bijelom bojom.

Ne znam koji mi vrag bio, ali u jednom trenutku smo se ipak našli ispred “Kroma”. I tako, dok sam pričao s ljudima, nisam ni primijetio da se mostarski vragolan izgubio. Tek kada sam čuo neku galamu – “PUSTI ME BOLAN!!” – sam shvatio da je nesretluk aktivirao neki vatrogasni aparat i zaustavio najfrekventniju ulicu u gradu, zbog čega su ga policajci uhapsili.

Kako već to biva, u tren se stvorila grupa pravednika u odlučnoj namjeri da oslobode nevina čovjeka. Prvi nalet je iznenadio policiju koja se povukla, a neki su vadili i pištolje u strahu za život. Međutim, ubrzo je došlo i plavo pojačanje, pa smo se razbježali u Smiljanićevu ulicu i u “Kroma”, gdje je desetak najhrabrijih organa reda ušlo, ali i još brže izašlo.

Nakon što je policija blokirala kvart i počela udarati i krive i nedužne, rekao sam svome prijatelju;

– Iko moj, ajmo mi na utakmicu. Ova bitka je izgubljena.

Mahnuli smo mostarskom bratu, koji nas je gledao kroz prozorčić marice, te se pješke uputili prema stadionu. Taman smo ušli kada se digla koreografija u čast Četvrte gardijske brigade

Iskreno, uzbudljivija mi je bila utakmica ispred “Kroma”, ali smo ipak navijali kao da igramo protiv Reala, a ne gorštaka iz zemlje auto-šlepova.

Zanima li koga rezultat? Pa dobili smo ih 1:0. Dovoljno za prolazak i izvlačenje talijanske Sampdorije.

Planovi za novo ludilo su mogli početi…

Tekst pruzet sa portala.: www.themladichi.com
Autor legendarni Jurica Juka Galic

Kolumna: Zašto nikad nisam navijao za strane klubove

Da se razumijemo, dobro znam pojmove navijanje i simpatisanje. Simpatisanje je normalna stvar, i ja simpatisem Liverpool, bas mi se sviđa njihova himna, famozna YNWA. Simpatisem i Napoli, igrao je Maradona za njih a i stalno su mi prolazili na tiketu. Dakle, simpatisanje nije tema, već navijanje i ta ljubav prema bojama koje si zavolio kada si vidio par finti nekog Brazilca plaćenog silnim milionima.

Sto se tice navijanja, mogu navijati samo za svoj klub, jer ne bih mogao da navijam za nesto sto vjerovatno necu vidjeti nikada, i smatrati “istim kao ja” ljude na tribini na kojoj nikad neću stojati i svršavati na navijanja i koreografije čiji nikad neću biti dio. Simpatise svako, ali koja je osnova tvog navijanja za taj Chelshea? Milioni koje je Abramović upumpao u klub ili pijani Englezi sa ostacima povraćanja na ustima?

Text se veže za navijače stranih klubova, koji se izjašnjavaju kao takvi, koji gaje ljubav i strast prema nečemu hiljadama kilometara dalekom od njih.

Imao sam potrebu za ovim textom iz čiste ljutnje prema zaljubljenicima svega što nije njihovo. Ovde ne mislim samo na nedostatak patriotizma, koji je takođe jedan od faktora velike ljubavi i veličanja svega stranog i “tuđine”, mislim i na pojavu nedostatka poštovanja svog grada i države uz preveliko poštovanje i precijenjeno mišljenje o nečemu što se gleda preko TV-a.

Ne mogu sebe da zamislim kao navijača Reala recimo, kako da se nazovem Madridista kada Madrid vidim samo na slikama a naučiću cijelu historiju i sve legende Real Madrida dok za svoj klub me boli uho, jer moj klub nema, jednostavno rečeno, miliona. Da klub iz mog grada ima milione doveo bi Suareza, Higuaina i ostale vanzemaljce pa bi navijao za njeg. Novac je razlog zbog čega tvoja ljubav i vrijeme ide ipak Barceloni a ne klubu iz tvog grada ili te jednostavno boli uho (već pomenuti nedostatak patriotizma) ?

Ok, novac ne mora biti razlog zašto voliš strani klub. Privukla te tradicija, jebiga, najviše titula lige prvaka, kraljevski klub, velika historija itd. Tradicija koja je vezana za tebe i tvoje pretke u procentu od 0%. Dok ljudi iz tvog kraja bodre svoj klub na stadionu, ti ostaneš da gledaš svoj Real Madrid kako lomi Betisa ko bugarsku skupštinu.

Oni nemaju to sto ti imaš, uživanje u potezima Ronalda i Bale-a, ali imaju onaj osjećaj koji nećeš osjetiti nikad, to je ponos i čast koji se prenosi decenijama u tvome kraju. Ti osjetiš ponos i čast koji se prenose decenijama u Madridu, svaka čast.

Navijači svojih klubova će svog sina odvesti na stadion, pričati mu o majstorima koji su igrali u njihovo vrijeme… Ti mu pokaži slike Santiago Bernabe-a i klipove Ronalda gdje pokazuje svoj butni mišić poslije gola iz slobodnog udarca.

(balkanskinavijaci.com)

Izasao snimak obracuna Lesinara i Manijaka kod Donjeg Vakufa

Na snimku koji je objavo yt kanal Lesinari 1987 sto predstavlja zvanicni kanal navijaca iz Banja Luka vidi se sam kraj sukoba Lesinara sa jedne i Manijaka koji su se dali u beg sa druge strane.

Posle ovog sukoba preko 60 ljudi je privedeno i procesuirano…

Inace ovaj dogadjaj se desio 2013 godine ali zbog bezbednosti ucesnika u njemu nije bio objavljivan do zavrsetka sudjenja. Posle incidenta vise od 20 navijaca zatrazilo je medicinsku pomoc kao i nekoliko pripadnika MUP-a.

Lesinari su napravili sacekusu Manijacima i pripremljeni napali Sarajlije motkama i kamenicama te su im Manijaci odgovorili istom merom

Snimak je objavljen kao najava predstojeceg derbija Zeljeznicar-Borac koji ce se odigrati u Sarajevu kroz par dana.

Utakmica ce biti proglasena kategorijom visokog rizika zbog dolaska gostujucih navijaca i moguceg sukoba dveju grupa.

Oba kluba ove godine ciljaju visok plasman i najavili su borbu za titulu i izlazak u Evropu.

Tezak dan za Grobarstvo…

 

Sinoc je u saobracajnoj nesreci poginuo jedan od istaknutijih clanova Grobara i grupe Shadows Sinisa Radovanovic (1979-2017)

 

Dve osobe iz Brčkog poginule su sinoć kada je motocikl BMW sleteo s puta na putu Brčko – Bijeljina, u mestu Brezovo poljo…. Nesreća se dogodila oko 20 časova, a stradali su M.B. (44) i S.R. (38). … 

Prve informacije ukazuju na to da se motocikl kretao iz pravca Bijeljine, i dolaskom u Brezovo polje, vozač je nad njim izgubio kontrolu.

Ovo je veliki udarac za grobarstvo jer je u periodu manjem od 24h zivot izgubilo dvoje velikih navijaca Partizana,potsecamo pre Sinise zivot je izgubio Marko S. iz Nisa takodje veliki Grobar i pripadnik grupe Grobari Troska.

Navijacka postovanja,drugarstva,prijateljstva i bratstva…

Iako je pojam “rivalstvo” jedan od glavnih asocijacija kada se spomenu nazivi dve navijacke grupe postoji i ona druga “strana medelja” tj dobri odnosi koji vladaju izmedju pojedinih navijackih grupa.

Neki od tih odnosa zasnovani su na individualnim prijateljstvima ili poznanstvima pojednih clanova odredjenih grupa ili podgrupa,dok su neki odnosi zasnovani na nivoima cele grupe i oni su sad uglavnom vec dugogodisnji odnosi. Takvi odnosi su najcesce proistekli na osnovu faktora kao sto su: vera,nacija,rasa,politicka opredeljenost,boje kluba,rivalastvo(neprijatelj vaseg neprijatelja je vas prijatelj),istorijska povezanost,pojedini fudbaleri,neki poseban dogadjaj koji je bio prekretnica za prijateljstvo…

Pocecemo od pojma navijacko postovanje…

Postovanje medju grupama je cesta pojava medju navijackim grupama koje su iz slicnih govornih podrucja ili za koje se veruje da su njihovi narodi nastali iz istih plemena ,cest primer ovoga je odnos izmedju slovenskih grupa npr retka je pojava da Poljaci,Cesi,Slovaci,Rusi gaje animozitet prema srpskim grupama sto se videlo vec bezbroj puta sa njihovim podrskama za KIM,njihovim posetama srpskom derbiju ili slanjem humanitarne pomoci. Takodje je opste poznato sadasnje postovanje navijaca Zenita(iako je pre 15-ak godina bilo incidenata na utakmici sa C.Zvezdom) prema Delijama,pa se cesto moze videti srpska zastava ili majica Delija u kopu Zenitovih navijaca,isti slucaj je i sa tribinama drugih ruskih klubova gde se cesto vide srpske zastave i parole za KIM.

Poznato je i postovanje koje vlada izmedju BBB i Gate 13 i obe grupe to opisuju kao samo postovanje bez tendencija da preraste u nesto vise,predpostavlja se da je ovaj odnos izmedju ovih grupa nastao kao odgovor na bratstvo izmedju navijaca Olimpijakosa i Crvena Zvezde ,te PAOK-a i Partizana. Takodje postoji/alo je i postovanje izmedju Grobara i Original 21(AEK) medjutim to postovanje je prekinuto onog trenutka kad su Grobari poceli da se bratime sa Gate 4 (PAOK)

Navijacka prijateljstva su uglavnom nastajala kao posledica individualnih odnosa pojedinih podgrupa odredjenih grupa. Pa je tako poznato prijateljstvo izmedju naviajca PAOK-a i Besiktasovih navijaca tj dveju frakcija koje su politicki levo orijentisane,ove grupe takodje spaja cinjenica da su dosta njihovih predaka ziveli zajedno pre proterivanja i to prijateljstvo je zasnovano i na toj cinjenici.

Manje poznato lokalno prijateljstvo Pingvin Boys-a(OFK BGD) i pojedinih clanova Indijanaca iz Zrenjanina,pa cuveno prijateljstvo Grobara 40+ i Curva Sud iz Milana koje je umalo zavrseno pogubno po Italijane koji su umislili da mogu da mangupiraju na derbiju ali ubrzo su izgladjeni odnosi dveju grupa.

Te ono iz izmedju nekih grobarskih podgrupa i Animalsa iz Sofije,prijateljstva Sokolova i Masinerije,Lidersa i Divlje Teladi, Nomada sa Sumarima,Invalida sa Plavom Unijom,Torcide i Tornada,Torcide i navijaca Benfike koje je nastalo posle jednog nemilog dogadjaja tj smrti navijaca Benfike koji su se vracali sa utakmice iz Splita,navijaci Salkea i Komiti,Toricde NP i Fenerbahceovih navijaca.

Tokom 80-ih i 90-ih godina postojala su prijateljstva Delija i Varvara, Manijaka i BBB,Lesinara i Hordi Zla… ali su ona zbog ovih ili onih razloga prekinuta…

Zanimljivost je da navijaci Rapida iz Beca imaju vise od 10 grupa sa kojima gaje dobre i prijateljske odnose pa su po tome rekorderi…

Navijacka bratstva su visi oblik prijateljskih odnosa izmedju dveju ili vise grupa,uglavnom se zasnivaju na bojama klubova i veri clanova grupa,najpoznatija bratstva su ona izmedju Delija-Fratrie-Gate 7 i Grobara-Gate4-Jaroslavke CSKA Moskva,Torcida Split-Torcida Gornik Zabrze,Dinamo Drezden-Horde Zla,Varvari-Meraklije-Marinci. Ceste pojave kod kod ovih jacih prijateljstava su zajednicke zastave,majice,ceste medjusobne posete,akcijanja neprijatelja grupa vasih prijatelja.

United Force vazi za jednu od retkih grupa koja nikad nije imala prijateljsku grupa(osim nekoliko individualnih prijateljstava 90-ih godina sa Indijancima iz Zrenjanina), a nudjena su im prijateljstva sa navijacima Zenita i West Ham ICF ali njihovo moto je SAMI PROTIV SVIH!

Balkanski navijaci

Intervju vođe Zabranjenih

Jedan od vođa Zabranjenih, poznatiji u navijačkom svetu kao Šule, dao je opširan intervju za ruski portal rsworld.org, koji je preneo Butasport. Povod za razgovor bio je nedavni dolazak navijača Partizana na turnir u Moskvu. Godina je bila 2014.

Kada ste prvi put otišli na fudbalsku utakmicu?

– Moj prvi odlazak na fudbalsku utakmicu se desio kada sam imao 16 godina. Tada smo moj prijatelj i ja otišli na stadion i izabrali ovaj put gde smo danas otišli tako daleko – počeo je Šule priču.

Mnogi ljudi znaju da ste ne tako davno bili na istoku u grupaciji poznatoj kao „Zabranjeni“ a sada ste na „Jugu“. Da li možete da objasnite detalje i celu situaciju?

– Da, u pravu ste, to se stvarno desilo. Međutim, samo želim da kažem da je jedan deo „Zabranjenih“ ostao na istoku iz razloga koje nije potrebno objašnjavati. Oni su razlog uzeli zdravo za gotovo, i ostali na istočnoj tribini. Verujem u to da će se jednoga dana i oni vratiti na Jug. Ali ovo je samo spekulacija i nada – niko ne može da garantuje da će se vratiti. Mi ih razumemo, oni su i nas razumeli – to ja najvažnije. Sada bih želeo da kažem zašto smo se vratili na Jug. Nismo mogli da izdvajamo novac za skupe ulaznice (troškovi „Zabranjenih“ su veći 3-4 puta od navijača sa Juga), problemi sa klubom i policijom, ali to su samo sitni problemi u odnosu na glavni – navijače Crvene zvezde. Zvezdaši su odmah iskoristili našu neorganizovanost. Počeli su da koriste to i da lakše napadaju dve male grupe i jednu veliku grupu. Oni gledaju kao da smo u ratu jedni sa drugima, maskirani nas tukli u leđa, što je još teže. To je bio glavni razlog za povratak. Sada smo jedan kolektiv, a crveno-beli od sada neće moći da nas pobede. Navijači Zvezde su jaki i solidarni u organizaciji, ali su slabi pojedinačno, slabi kao osobe. Mi smo hrabri, ali nas ima veoma malo, zbog čega gubimo.

Da li je bilo sa južne strane nekih uslova za povratak? Da li je bilo neka vrsta „čašćavanja“ ljudi?

– Da, mi smo se sastali sa liderima na južnoj tribini i poslali naše uslove. Sada na južnoj tribini neće donositi odluke samo jedna grupa „Alkatraz“, već svi zajedno. Ovo bi trebalo da doprinese velikom napretku za našu tribinu. Da li je bilo čašćavanja? Iako je ovo teško reći, dobili smo samo pristup tribini.

Gde onda navijač CSKA iz Moskve, koji se odluči da poseti utakmicu Partizana treba da ide?

– Taj izbor je na navijaču CSKA. Pozdravljamo tu odluku i da ode na jug i na istok.

Kakav je odnos sa roditeljima Ivana Perovića?

– Uspostavili smo veliki kontakt sa Ivanovim ocem. Čak i više ot toga – on često piše na našem forumu. Ali on nije srećan zbog povratka na jug, što je potpuno razumljivo. Ali, u isto vreme, on shvata da je prelazak na jug u interesu jačanja naše tribine.

Od osnivanja „Zabranjenih“ je prošlo oko četiri godine. Koji su najznačaniji trenuci koje možete da izdvojite u tom periodu?

– Naša pobeda na početku jeste stvaranje kristalno jasne grupe u kojoj je svaki navijač Partizana živeo samo za njega. Na samom početku, imamo dobar šamar u lice u vidu zabrane posete stadionima, problem sa rukovodstvom FK Partizan i veći nadzor policije. Ljudi koji su prisustvovali utakmicama Partizana 20 godina, nisu mogli da dođu na stadion, a na južnoj tribini su postali lideri oni ljudi kojima Partizan do juče nije bio ništa. Bili smo na ženskoj košarci – borili smo se sa prvim dahom. Počeli smo sa 30 ljudi na košarci i na kraju došli do dve i po hiljade na fudbalskoj utakmici. Tako smo postali idealnan model, Grobarski still. Onda su počeli da nas kopiraju, Jug je počeo da peva naše pesme, počeo je da kopira naš stil oblačenja, postali smo primer i za druge navijačke grupe u Srbiji. U pogledu akcija, vrlo teško, jer nam nisu bile prioritet. Imali smo transparente, ali glavni cilj nam je bio veličanje našeg kluba. Sasvim drugačije smo počeli da gledamo borbu. Da, tu smo morali da trpimo poraze, ali smo pokušali da se nešto promeni u Beogradu. Želeo bih da istaknem tri borbe sa navijačima Crvene zvezde:

Prva je održana u Nišu, gde smo uspeli da pobedimo. Navijači Zvezde su napali naše male grupe, ali su ubrzo naleteli na ozbiljnu snagu. Mi smo pretrpeli ogromne gubitke, ali smo na kraju pobedili. To je ovaj deo naše priče, gde su Romi dobili ozbiljnog suparnika.

Druga borba je održana na Novom Beogradu. Bila je kao borba u Nišu – oko 20 naših ljudi su pobedili 30 navijača Crvene zvezde, i činilo se da stvari idu jako dobro.

Treća borba dogodila se u Železniku (delu Beograda) pre derbija. Cigani su bili dobro svesni da su bili poraženi, pa su pokušali da se osvete. Sastav od oko 120-130 ljudi naoružanih do zuba, nas je bilo možda 30-35. Smrskali su nas u paramparčad. Našeg drugara su udarali u glavu krvnički i polomili mu ruku. Moram da kažem da su navijači Crvene zvezde ovaj sukob pripremali godinama. Sakrili su se iza ugla, a odatle su nas napali. Tri godine kasnije, ja gledam i ponosam mogu da kažem da su „Zabranjeni“ postali brend.

U Srbiji ne postoji zajedništvo kod rivala. Kako se osećate zbog toga?

– Mi smo bliski-orijentisani ljudi, mi smo braća blizanci, ali da budu sa uružijem – to je deo srpskog mentaliteta. Pokušali smo da ponudimo navijačima Crvene zvezde kopmpezaciju 50 na 50 borba na ruke. Tada je bilo dogovoreno, ali izgleda da su onda shvatili da im je mnogo lakše da napadaju sa oružijem i kada ih ima mnogo više. Ogroman broj ljudi je umo u sukobima, ali nikoga to ne zanima. Mislimo da je strašno da ubijamo jedne druge. Ali mi Grobari, ćemo pokušati da edukujemo naše ljude, to nam je glavni cilj. Slomljena ruka će se brzo izlečiti, ali mrtav čovek ne može da se ponovo vrati.

Rekli ste da ste rođena braća sa rivalskim navijačima. Koje su glavne razilke između navijača Partizana i Zvezde?

– Navijači Zvezde su vrlo organizovani. I veoma lako sprovode akcije u glavnom gradu. Ima ih više od nas. Biti navijač u Beogradu je 24 sata dnevno, 7 dana u nedelji, 365 dana u godini. Vidite, ja nisam gangester, ali u Beogradu, moram da živim kao bandit. Borim se bez oružja – ja nisam kriminalac. Ali navijači Crvene zvezde sa zadovoljstvom koriste pištolj u sukobima. Kada odeš na posao da radiš i vidiš grupu Zvezdinih navijača koji žele da te ubiju jer si ljubitelj drugog kluba. Dakle, postoji tema oko oružja. Dokle god ste dobili neku tuče na ruke, vaš protivnik će uzeti pištolj i pucaće u vas. To je zločin, a zločin je ovde usko povezan sa fanatizmom.

Došao si u Moskvu i odmah ste otišli da podržite CSKA.

– Zabrinut sam za CSKA, kao i za Partizan. Pratim navijačku scenu u Rusiji i akcije, i mi imamo mnogo da naučimo od vas. Naš klub je osnovan po ugledu na CSKA, pa smo postali braća. To je bratska veza koja će jačati svakim danom.

Zajednička odeća, odlazak na utakmice. Šta očekuje od bratstva u budućnosti?

– Mnogo naših momaka je bilo u poseti navijačima CSKA kada je vaš klub igrao u Ligi šampiona. Ja pozdano znam da će se i ove sezone nastaviti tradicija – zaključio je Šule.

izvor: hotsport.rs– rsworld.org – butasport