Ultrasi su, u osnovi, grupa radikalnih navijača, ali opisati ih kao huligane je suviše prosto te potcjenjuje njihov nivo organizacije kao i ono što ih čini tako privlačnim naročito mlađim buntovnim muškarcima.

Nema sumnje da su ultrasi odigrali značajnu ulogu u demonstracijama na trgu Tahrir. Pitanje je iz kojeg su kluba bili, a zasluge traže i Al Ahly i Zamalek, te i jedni i drugi tvrde da su upravo oni drugi bili na strani establišmenta pod zaštitom Hosnija Mubaraka.

Neko je vrijeme između ova dva tima vladala kolegijalnost kada su pred sobom imali zajedničkog neprijatelja. „Borili smo se s policijom na svakoj utakmici,“ kazao je Ahmed, vođa Zamalekovih Bijelih vitezova. „Znali smo kada je pravo vrijeme. Naučili smo demonstrante kako bacati cigle.“

Situacija je slična onoj iz Beograda nakon pada Slobodana Miloševića, a zasluge su opet tražili navijači i Crvene zvezde i Partizana. Na Zvezdinoj Marakani 26. jula 2000. prvi put se jasno vidjelo da se srbijanska javnost okrenula protiv Miloševića, a navijači su na kvalifikacijskoj utakmici Lige prvaka protiv Torpedo Kutaisija iz Gruzije počeli uzvikivati: „Učini Srbiji uslugu, Miloševiću, ubij se!“

Policija je upala, ali su Delije uzvratile. 80-ih godina su bili prava anarhijska huliganska sila koja je na gostujućim utakmicama redovno stvarala haos. Milošević je pokušao zauzdati njihovu silu tako što je postavio Arkana, kasnije zloglasnog zločinca, da ih kontrolira.

U očima Delija, upravo su oni doveli do početka rata u bivšoj Jugoslaviji kada su se u Zagrebu 1990. na utakmici protiv Dinama, obračunali s Bad Blue Boysima, koji su također ultrasi zadojeni otvorenom hrvatskom nacionalističkom ideologijom. Obje grupe ultrasa su kasnije postale vojne jedinice tokom rata. Podno zapadne tribine na Maksimiru u Zagrebu podignut je spomenik navijačima koji su poginuli na fronti. Činjenica da su se Delije okrenule protiv Miloševića imala je ogroman značaj.

Većina utakmica se pretvorila su skupove protiv Miloševića, a policija je bila nemoćna. Građanski neposluh se proširio i, kada je gradonačelnik Čačka, Velja Iljić, poveo marš u Beograd, njegovoj koloni od 10.000 demonstranata u glavnom gradu su se pridružile dvije grupe: studenti i Delije (i, moguće, Partizanovi Grobari). Bili su neovisni od države, organizirani, imali su jasno definiranu strukturu vodstva, a navikli su na okršaje s policijom.

Ultrase ne karakterizira samo tučnjava. Prije nekoliko godina sam ručao s vođama Delija. Atmosfera je podsjećala na onu iz mafijaških filmova, sa jasnom hijerarhijom gdje su oni iz nižih pozicija stalno prekidali moćnike tražeći usluge. „Mi se sami pazimo, znaš?“ kazao je jedan te pojasnio kako Delije zapošljavaju svoje članove, a pomažu onima koji zbog bolesti ne mogu raditi. Kasnije sam ih vidio kako pomažu jednom teškom bolesniku na stadionu. Lahko je razumjeti interes grupe.

Srbijanski ultrasi su doveli do prekida kvalifikacijske utakmice za Euro 2012. protiv Italije u Genovi kada su presijekli ogradu i ubacivali baklje na teren. Navedeni razlozi divljanja su brojni i samo su dokaz koliko je je ultrase teško kategorizirati: jedni su rekli da su na ovaj način izražavali neslaganje s američkom politikom prema Kosovu nakon posjete Hillary Clinton Beogradu; drugi su rekli da su protestovali protiv hapšenja srbijanskog dilera; a neki su izražavali nezadovoljstvo zbog transfera bivšeg Zvezdinog golamana Vladimira Stojkovića u Partizan.

Nasilje na fudbalskim stadionima postoji skoro koliko i sam fudbal, ali su se prve naznake politizacije navijača pojavile u Budimpešti 1920-ih. Kada je ekonomija poharana Prvim svjetskim ratom procvjetala, mnoga naselja Pešte s radničkom klasom osjećala su se napuštenim.

Kako je historičar Tamás Krausz rekao, „strani novac, tj. ‘židovski kapital’ i ‘stranci’ općenito, smatrani su glavnom preprekom prosperitetu Mađarske“. Razočarani narod je u Ferencvarosi našao fudbalski klub koji je ponudio smisao identiteta i svrhe koje nisu mogli pronaći drugdje, i u skladu s tim, postao je mjesto okupljanja anti-semita i na kraju Strelastih križeva – stranke koja je Mađarsku odvela u savez sa nacističkom Njemačkom.

Pogrešno bi bilo pričati o ultrasima kao o pokretu budući da izgled i ideologija grupa radikalno varira od zemlje do zemlja, od kluba do kluba, pa čak i unutar jednog klubova pojedinačno. Neke grupe zanima samo koreografija, organiziranje spektakularnih predstava podrške. Neke uživaju u nasilju. Još se sjećam uzbuđenja koje je zaigralo u očima ultrasa Spartaka Moskve koji me pogledao i rekao: „Ali najbolji doživljaj je kada otputujemo vani i borimo se s policijom… poput rata.“

Neke su nužno kriminalne skupine koje se bave krijumčarenjem i dilanjem droge. Ali neke grupe su i politički aktivne. Prošle godine, naprimjer, nekoliko minuta prije početka utakmice Copa Americe u Argentini, gdje je interni konflikt između nekoliko grupa ultrasa (ovdje poznatih kao „barras“) odnio 157 života od 1979.; jedna grupa domaćih navijača otkrila je transparent u znak podrške kandidatu na lokalnim izborima u Buenos Airesu što je izazvalo bijes i neobuzdane reakcije na ostalim tribinama i terenu.

„Barras“ često izgledaju kao bande za unajmljivanje; svoju podršku nude ko im god ponudi najbolji posao, ali se na drugim mjestima radi o definiranijim političkim ciljevima. Ultrasi su rijetko ideološki koherentni i skloni su neočekivanim promjenama političke orijentacije, što ih čini opasnim saveznicima. Na uličnim demonstracijama, zbog lahkoće kojom se mobiliziraju i njihove spremnosti na borbu, oni postaju sve značajnija sila.

(The Guardian)

izvor: live387.ba