Priča o momku koji će ostati zapisan zlatnim slovima u povijesti Torcide. Međutim, nije on bio samo Torcida. On je bio buntovnik, revolucionar i vizionar. Umjetnik ponajviše. Sve to skupa i ništa od toga. Na žalost, samo su ga rijetki razumjeli.

Bio je to proljetni dan 1998-e ili 1999-e godine, vrag bi ga znao, i igrali smo protiv Dinama u Zagrebu. “Bili vlak”, koji sam najviše mrzio zbog enormne količine čobana, je bio dupkom pun navijača Hajduka, a među njima smo bili i mi. Druga krajnost debila. Prezirali smo ove prve jer smo mislili da smo mangupi koji vrijede više nego oni.

U moru šarenih likova, jedan se posebno isticao. Osim što je bio obučen u bijeli “mantil”, poput onih koji se nose u zubarskim ambulantama ili pekarskim dućanima, lik je u ruci nosio i bocu voćnog soka. Sjeo je do nas u kupe, a ekipa iz “Parka Emanuel Vidović” ga je počela sprdati, ponajviše zbog odječe, a on je to sve sa smiješkom trpio.

Čak sam imao dojam da ne trpi, već da od srca sažalijeva niža bića, poput misionara koji pronađe izgubljeno pleme koje mu prijeti, a on ih razoružava vjerom i toplinom. Tako je bilo i s nama. Kada je već bilo jasno da neće pobrati batine, jer nas je kupio svojim strpljenjem, ostao je s nama i dobar dio puta pričao o filozofiji života, besmislu nogometnog nasilja i radosti života.

– Lik je potpuno lud. Ali takvi nam i tribaju. – reče Đon i povuče opojni dim duboko u pluća.

U jednom trenutku ga upitam malo soka, uvjeren da je unutra neko alkoholno piće, ali ne. Bio je to sok od jabuke. Nasmiješi se, dajući do znanja da me skužio u testiranju, pozdravi s onim dječačkim osmjehom i ode dalje niz hodnik. Dugo vremena sam razmišljao o njemu. Nije se uklapao u sve ovo ludilo, a opet je bio tako poseban i drag. U Maksimiru ga na stadionu nisam uopće ni vidio, pa sam ubrzo i zaboravio na njega.

Par mjeseci nakon, opet je igrao Dinamo, ali u Splitu. Policija više nije bahato, kao za vrijeme Tuđmanove represije, dijelila tribine svojim kordonima, ali su bez problema ulijetali na tribinu kada je trebalo izvoditi nekog “grešnika”. Tako je i ovom zgodom upalo nekoliko “zelenih s beretkama” na sjeveroistok, tražeći doslovno dijete koje je upalilo baklju, ali je rulja krenula na njih. Više ono pasivno, guranjem, ne bi li ih se istjeralo s tribine.

Međutim, jedan lik je projurio pred sviju nas, stao na prvu crtu, uhvatio mladog policajca za vrat i doslovno ga izbacio s tribine. Osokoljeni strahom policije, i ostali su jurnuli agresivnije na njih, a mali vod “zelenih” je trčeći napustio gledalište. Lik je još s vrha ulaza još minutu nesuvislo vikao za njima, spominjući im lopovluk, privatizacije i tajkune, na što su ga ostali navijači gledali u čudu.

– Jebote! – tek tada sam prepoznao lika. Bio je to nasmiješeni liberal iz Maksimira. Zvao se Pave, a prozvali smo ga – onako iz zajebancije, zbog bijele skute – Pekar.

Prolazile su utakmice i gostovanja, a Pave Pekar je postao standardni član huliganske ekipe. Iako se kleo u nenasilje i toleranciju, uvijek je bio na prvoj crti. To kontradiktornost je pravdao svojim porivom da reagira na nepravdu, nikako huliganizmom. Akcije su za njega bile bunt protiv sistema, napadi na policiju građanski otpori. On je te stvari, za razliku od ostalih, gledao izrazito ideološki.

U Kranjčevićevoj je policajcu, koji je tukao maloljetnog Torcidaša, uzeo pendrek i s njim ga izudarao. Drugom zgodom je u policiji napao interventnog policajca koji je također pretjerao u maltretiranju. Naravno da je znao da mu slijedi pritvor i batine. Ali on je računao na to. I uživao je u ulozi mučenika sistema.

A što je više utjerivao pravdu, posla je za njega u društvu bilo sve manje, ali je zato poštovanja na tribini imao sve više. Štoviše, od momka u pekarskoj skuti je u par godina, preciznije 2002. postao i tajnikom Torcide.

U dvije godine mandata nije ostavio većeg traga u radu kluba, a čak mu se ponekad prigovaralo i zbog autokracije, prevelike prisnosti s vođama BBB, kao i samovolje u raspolaganju financijama. Naime, Pave je smatrao normalnim da klupski novac koristi za financiranje svog podstanarskog života, kao i kupovinu pištolja, pravdajući taj potez strahom za svoj život, zbog sve veće napetosti između Torcide, tada jako slabo organizirane, i nogometne mafije oko Hajduka.

Kada sagledamo njegov život u cjelini, shvatimo da ga isti nije mazio. Rođen u Splitu 1978.g., rano ostaje bez oca, a kako mu i majka sudjeluje u Domovinskom ratu, kao dječak od 12 godina stara za svoju mlađu sestru. Radi najteže poslove da si plati školovanje, te prehrani sebe i sestru. Većinu svog života provodi po podstanarskim stanovima ili u staroj obiteljskoj kući u Jabuci kod Trija.

Koliko je bio kontroverzan lik, svjedoči činjenica da je, kao jako nadaren student Pravnog fakulteta, napustio školovanje u drugoj godini i zaposlio se u tvrtki za prijevoz cvijeća. Ironijom sudbine, deset godina kasnije – preciznije 2013. – isti fakultet je demolirao u cijelosti. U pola bijelog dana. Svjedoci se kunu da je izgledao mahnito i da mu se nitko nije usudio priči.

Da se vratimo na njegov navijački život i 2003. godinu. Sklon izjavama za medije, što su mu – pretpostavljate – opet mnogi u Torcidi zamjerali, izjavljuje da će se povući s pozicije tajnika kada Igor Štimac, prema kojemu je osjećao veliku mržnju i za kojeg je vjerovao da je simbol zla u hrvatskom društvu – također odstupi od Torcide.

Ipak, Pave se 2003. godine zauvijek povukao iz navijačkog života, dok je Štimac ostao u Hajduku još do 2005.g. Međutim, nije ga zaboravio. Na jednu press konferenciju je došao s čekićem, kojeg je stavio na stol ispred Štimca. Rekao mu je;

– Evo ti čekić, pa sad mene udri! Ja sam vikao: “Uprava, odlazi”, i jedan sam od onih koji zbog tebe ne idu na stadion, ajde sad, udari mene, a ne momke iz Torcide koji nemaju ni dvadeset godina.

Štimac mu je, u svom stilu, mangupski odgovorio pitanjem da li on kopao grobove po Poljudu i nadodao kako mu dobro stoji brada, na što je Pave odgovorio: “I tebi ćelava glava.”

Sve je ipak ostalo na verbalnom prepucavanju, za razliku od situacije kada se, 2011. godine, na rivi pogurao s gradonačelnikom Kerumom. Naime, na jednom skupu podrške hrvatskim generalima, Kerum je s bine nekom momku dobacio da je “urbani Jugoslaven”, na što je Pave iz revolta došao na binu, unio se gradonačelniku u lice i rekao: “Šta ti uopće imaš govorit?” 

Kerum se u tome duelu ipak bolje snašao, pa ga je bacio s bine, da bi ga nakon toga osiguranje odvelo. Osobno, meni jedan od najtužnijih trenutaka iz njegovog života, posebice zato što nitko nije reagirao na to, a mnogi su se kleli u njega. Da situacija bude gora, ubrzo je nakon toga dobio i otkaz na poslu. Špekuliralo se kako je Kerum kumovao tome, iako to nije istina.

Istina je bila tužnija. Mali poduzetnik iz male firme u Trilju nije htio držati radnika koji se suprotstavio velikom poduzetniku, pa mu je sam dao otkaz, vjerojatno da se dodvori gradonačelniku.

Dvije godine nakon, Pave je sebi oduzeo život. Otišao je skromno kako je i živio. Našli su ga obješenog u podrumu trošne, obiteljske kuće na selu.

I ne, ne sugeriram da je “zli poslovođa” kriv za njegovu odluku. Nipošto. Pave bi to svakako učinio i da je živio u vili na Manhattanu. Jednostavno, odbio je živjeti u svijetu nepravde, korupcije i nečovječnosti.

Netko će reći da je imao problema s glavom. Istina, vjerujem i ja da je. Ali nije bio lud. Ništa više od ostalih genija i velikih ljudi koji su zadužili ovo čovječanstvo. Jer tanka je linija između genijalnosti i ludila. Umro je baš zato što je bio neshvaćen od okoline.

Pavu se može shvatiti jedino ako ga se analizira iz same dubine njegovih postupaka. Po nekima jedan od najvećih navijača Hajduka ikad. Po meni, on nije nikad bio navijač. Huligan još manje. Često nije znao nabrojati više od dva igrača Hajduka. Ali bio je na tribini jer je osjetio da na toj poziciji može imati podršku mase ljudi potrebne za građanski otpor. Za njega utakmice nisu bile sport već borba protiv nepravde. Držao je da treba krenuti od malih problema prema većim. Kao, na primjer od Hajduka. I bio je jebeno u pravu! Tu teoriju potvrđuje njegova izjava iz 2009.g.;

– Ako padne lopovluk, nerad i nemar u Hajduku, na jednom čvoru kao što je taj – onda pada u državi!

Čak i njegovo demoliranje fakulteta, zbog čega su ga mnogi proglasili ludim, nije bilo slučajno. Dapače. Uradio je to sa suvislim i konkretnim razlogom. Nakon (ne)djela je izjavio;

– Provalio sam na Pravo, s police uzeo udžbenik iz rimskog prava i pokidao ga, bacio na pod ispred fakulteta. Zašto? Zato što se u našem društvu konstantno krše zakoni, zato što pljačka traje od 1992. godine i zato što se ljudi nikako ne žele probuditi i stati u obranu države za koju su mnogi dali svoje živote

– Moj čin je bio izrazito domoljuban! Svi se trebamo trgnuti iz rutine i sivila, prestati biti okrenuti samo prema sebi.

Želio na svoj način upozoriti na ‘isti kaos koji se događa na velikoj sceni’ i na kršenje zakona od strane moćnika. Tvrdio je da je direktan povod za akciju Zakon o strateškim investicijama, no problem je po njemu bio puno dublji i protezao se od početka devedesetih i privatizacijske pljačke, do danas.

Ostat će upamćen i kao osoba kojoj su počast odale gotovo sve navijačke grupe Hrvatske.

na kraju, za sve one koji nisu shvatili tko je on u biti bio, možda pomogne ova izjava;

– Zovem se Pavao Grubišić Čabo, rođen sam 1978. u Splitu, a od 2007. stanujem u triljskom kraju, iz kojega su moji roditelji rodom. Majka mi je sudjelovala u ratu kao pripadnica saniteta, otac mi je pokojni od 1986., a dok je majka bila u oslobodilačkim akcijama, mlađa sestra i ja smo bili sami u kući. Nisam sudjelovao u ratu, jer sam u vrijeme njegova početka imao 12 godina. Osim majke, hrvatski branitelji su bili i tri njezina brata, stric, tetin sin i drugi rođaci.

Moji djedovi bili su partizanski borci, i na njih sam ponosan čak i više nego na obitelj koja je sudjelovala u posljednjem ratu, jer je ustaški režim bio zločinački, i više je za vrijeme tog režima pobijeno ljudi u ustaškim logorima nego što ih je poginulo u Domovinskom ratu.

Smatram se i Vlajem i Hrvatom i Jugo-Slavenom i Balkancem i kozmopolitom, ali mi sva ta određenja ne smetaju da dam podršku ljudima koji su se borili u ratu za slobodnu i suverenu Hrvatsku. Ustaše držim jednake četnicima. Srbe ne mrzim. Oluju ne smatram zločinačkim pothvatom.

Bio je ispred svog vremena. Borac za pravdu. Luđak. Ekscentrik. Pozitivac. I na kraju – umjetnik. A prije svega – čovjek.

Moj prijatelj i suborac. Pavao Grubišić Čabo.

Autor: Jurica Juka Galić 

Izvor: www.themladichi.com