Navijačke priče: Torcida u Podgorici

Kada u istom danu igraju Partizan u Mostaru i Hajduk u Podgorici, show na Balkanu je zagarantiran! Vratimo se u to ljeto – 19. srpnja 2007. godine…

 

Čim smo saznali da pretkolo kupa UEFA igramo s prvakom Crne Gore – podgoričkom Budućnosti – sazvali smo tajni sastanak grupe. Kad kažem tajni, onda mislim da su mu prisustvovali samo odabrani članovi i to s ugašenim mobitelima.

Razlog te predostrožnosti je paranoja, koja traje već četiri godine, otkad se – nakon poznate paljevine zagrebačkog auta u Dugopolju – saznalo da iz grupe cure neke informacije prema policiji.

Nakon burne rasprave, dolazimo do jednoglasnog zaključka kako ćemo jedan autobus poslati dan prije, a ostatak od preko desetak autobusa prijaviti organizirano, uz zaštitu više desetaka kombija s ozbiljnijim navijačima. Iako je netko predložio da dio ekipe ode i u Mostar, gdje su igrali hrvatski Zrinjski i srpski Partizan, ideja je odbačena. Hajduk je prioritet, ma kako Grobari bili primamljivi.

Ubrzo je došao dan polaska, a ja sam morao odustati od tog “zlo-autobusa”, kako smo ga nazvali, jer nisam imao zamjenu za rad na vratima diska. Tješilo me samo što sam i ja u zoru išao s autom u sastavu dobre ekipe, uglavnom iz legendarnog parka “Emanuel Vidović”. Uz starog suborca Sokolova, tu su još bili i Ercegovac, Pavić, mali Frane i komedijant Jole.

Iako nitko od nas nije vjerovao da će “zlo-bus” doći do Podgorice, a kamo li da će se njih pedeset šetati po centru grada, to se na kraju i dogodilo.

– Evo nas, pijemo pivo u nekom kafiću u centru. – uzbuđeno mi je brat javio, a ja ga upitao;

– Pa šta ste rekli ovima na granici u Bosni, ko ste? – a on mi nasmijano odgovorio;

– Da smo hodočasnici i da idemo u Međugorje. – na što smo oboje pukli od smijeha.

Ipak, kako su do nas dolazile vijesti, saznali smo da ta šetnja nije dugo trajala i da su ih okružile jake policijske snage, s kojima su se u par navrata i sukobili.

Mi istovremeno nismo imali nikakvih problema s crnogorskom policijom, čije osiguranje smo dobili prelaskom granice, ali smo zato neugodnost doživjeli poslije Herceg-Novog.

Naime, nepreglednu kolonu autobusa, kombija i auta napada grupa neprijateljskih navijača, čiji je broj bio duplo manji od broja naših vozila. Nekih tridesetak zamaskiranih ljudi, koji su se zaletjeli na jedan od autobusa i kamenjima mu porazbijali sva stakla.

Dok se konvoj zaustavio, napadači su već bili u šumi. Ubrzo smo saznali da se radilo o Delijama, navijačima Crvene zvezde, koji su se iz Beograda spustili samo zbog nas, kao i Grobari, dvije godine prije u Sofiju.

Kako god bilo, odao sam počast njihovoj hrabrosti i organiziranosti. Za to je trebalo imati jaja kao u bika! – rekao sam svojima.

Nastavak puta prolazi bez većih problema, ali i uz veliku napetost jer se neprijateljstvo doslovno osjećalo u zraku. Nije više bilo napada, izuzmemo li situaciju da je u Farmacima, prije Podgorice, neki pijani starac stao na put i psujući “tkoznašta” bacio kamen u autobus.

Nakon toga je pobjegao u kuću, a pedeset ljudi mu je kamenjima razbilo sve što se moglo razbiti, od traktora pa do prozora. Nikad nisam shvatio zašto je taj čovjek postupio tako samoubilački.

U Podgoricu stižemo u ranim popodnevnim satima, a policija nas grupira na jednom parkingu i trpa u autobuse koji nas odvode do stadiona. Preciznije ispred stadiona, gdje bivamo u nekakvoj izolaciji sve do početka utakmice.

Što se nje tiče, pamtim da smo tada prvi put vidjeli te njihove navijače Varvare i da smo ih definitivno nadglasali u navijanju, ali više od svega ću se sjećati ogromne vrućine te večeri. Mislim da je bilo oko 42 stupnja uz veliku vlažnost. Pokušavao sam brisati znoj s majicom, ali jednostavno nisam uspijevao.

Na poluvremenu je bila tolika gužva pred zahodom za vodu, da smo se zamalo međusobno potukli. Ipak, ti uvjeti nas nisu omeli u gromoglasnom navijanju sve do kraja.

Hajduk je, nošen s nekoliko tisuća svojih fanatika, izvukao remi protiv zaista tvrdog i motiviranog protivnika. Mi na tribini smo to proslavili kao pobjedu i prolaz u sljedeće kolo.

Nakon par sati čekanja na stadionu da se očiste ulice od tih zloglasnih Varvara, konačno smo krenuli prema Splitu. Koliko god da su kao grupa bili smiješni, ipak smo očekivali da će nas barem jednom zaskočiti. Makar nam srednji prst pokazati. Kronično je nedostajalo akcije.

Želje su nam se ispunile, ali ne onako kako smo priželjkivali. Naime, iz svakog jebenog sela, klanca, vrleti ili šume, doletio nam je barem jedan kamen u staklo. I to ne iz ruku navijača, nego tko zna kakvih gorštaka, seljaka ili lokalnih četnika.

Ponovno smo izašli svi vani i buljili u mračnu šumu, ne bi li vidjeli napadače, a ja sam izbezumljeno povikao;

– DOSTA JE BILO OVIH SRANJA, AJMO IM ZAPALIT SELO!

Ne treba biti Pitagora da se zaključi kako su se vrijedne rukice složile, skupile zavidnu količinu kamenja, pokolju gredu i krenuli put sela. Naravno, to se nije svidjelo odredu crnogorske interventne, pa je došlo do naguravanja na makadamu.

Ubrzo su sijevnule šake, a nisu ni ogromni Crnogorci ostali dužni. Nastao je ogromni krkljanac, nije se znalo tko koga udara. Ne znam za druge, ali moj ogromni prijatelj Bičina je uglavnom udarao njih. Još čujem udarac šake u vizir kacige, koji se savija i panduru razbija nos.

Istovremeno, četiri policajca gaze jednog našeg, koji je gotovo pa dijete naspram njih. Udaraju ga i psuju mu majku Hrvatsku. Ogorčeno uzimam kamen i trenutak nakon ih je troje. Vidjevši kolegu kako sjedi i nešto nesvjesno mrmlja, a i batine koje im kolege primaju diljem bojišnice, automatski se hvataju za pištolje i počinju pucati u zrak. (video, op.a.)

 

U jednom trenutku je možda pedeset pištolja u zraku i svi pucaju, tako da se mi u panici povlačimo u autobuse. Pucnjava traje nekoliko minuta, ali se ekipa ne boji. Psuje se iz autobusa, ali ima i šaljivih dobacivanja tipa;

– Jebo te taj 7.65 pištoljić. Devetku kupi, devetku…sirotinjo!

Nakon toga su naredili vozačima da požure i da se ne zaustavljaju prije Hrvatske. Tako je i bilo. Crnogorski carinici su nam podigli rampe, tako da smo pored njih projurili kao Tokio express.

Ni naši nisu puno pitali, tako da smo bez problema došli do Splita. Sutra smo saznali da je u Mostaru bilo velikih nereda, sukoba s policijom i teških ozljeda s obje navijačke strane.

Tjedan dana do uzvrata nije bilo velikih planova, što se huliganizma tiče. Uglavnom se sve svelo na poruke, baklje i prigodnu koreografiju. Varvarima se nije davalo previše na važnosti, tek je – za svaki slučaj – stotinjak ljudi dežuralo kod “Kroma”, čisto da ih se pozdravi ako prođu autobusima.

Kako sam to mjesto za doček smatrao gubljenjem vremena, tako sam s prijateljima opušteno pio u Klubu navijača. Tu sam sreo Mirka, jednog od zlatne generacije mostarskih frikova i fanatika za bijelom bojom.

Ne znam koji mi vrag bio, ali u jednom trenutku smo se ipak našli ispred “Kroma”. I tako, dok sam pričao s ljudima, nisam ni primijetio da se mostarski vragolan izgubio. Tek kada sam čuo neku galamu – “PUSTI ME BOLAN!!” – sam shvatio da je nesretluk aktivirao neki vatrogasni aparat i zaustavio najfrekventniju ulicu u gradu, zbog čega su ga policajci uhapsili.

 

Kako već to biva, u tren se stvorila grupa pravednika u odlučnoj namjeri da oslobode nevina čovjeka. Prvi nalet je iznenadio policiju koja se povukla, a neki su vadili i pištolje u strahu za život. Međutim, ubrzo je došlo i plavo pojačanje, pa smo se razbježali u Smiljanićevu ulicu i u “Kroma”, gdje je desetak najhrabrijih organa reda ušlo, ali i još brže izašlo.

 

Nakon što je policija blokirala kvart i počela udarati i krive i nedužne, rekao sam svome prijatelju;

– Iko moj, ajmo mi na utakmicu. Ova bitka je izgubljena.

Mahnuli smo mostarskom bratu, koji nas je gledao kroz prozorčić marice, te se pješke uputili prema stadionu. Taman smo ušli kada se digla koreografija u čast Četvrte gardijske brigade

 

Iskreno, uzbudljivija mi je bila utakmica ispred “Kroma”, ali smo ipak navijali kao da igramo protiv Reala, a ne gorštaka iz zemlje auto-šlepova.

Zanima li koga rezultat? Pa dobili smo ih 1:0. Dovoljno za prolazak i izvlačenje talijanske Sampdorije.

Planovi za novo ludilo su mogli početi…

Tekst pruzet sa portala.: www.themladichi.com
Autor legendarni Jurica Juka Galic