Veceras ce KK Partizan odigrati svoju poslednju utakmicu kao domacin u hali Aleksandar Nikolic ili popularnom Pioniru. Crno beli ce nakon punih 27 godina napustiti kolevku kosarke u kojoj je prethodnih decenija bilo bezbroj zanimljivih utakmica i u kojoj je osvojeno pregrst trofeja. U Pioniru su kao na traci padali najuspesniji klubovi Evrope setite se samo pobeda nad Barselonom, Panatinaikosom, Olimpijakosom, Realom, CSKA, Efesom…

 

Gotovo da ne postoji neki evropski velikan koji nije poklekao pred paklenom atmosferom u Pioniru. Hala koja je nekoliko puta proglasena za najvrelije gostovanje u Evroligi i o kojoj su najeminentniji sportski mediji sirom sveta pisali sa velikim postovanjem. Kada gostujete u Pioniru budzet i kvalitet igraca nikako ne moraju da budu presudan faktor u utakmici, daleko skromniji igraci noseni fanaticnom publikom uzimali su skalp najvrednijim ekipama.

Ljubav između kluba i navijača nije nešto što se rodilo preko noći, to je odnos koji se gradio decenijama. Kada je KK Partizan početkom sedamdesetih godina počeo da igra u Hali sportova na Novom Beogradu, uprkos prilično slabim izdanjima i prilično sušnim godinama, stvorio se čudan odnos između ljudi koji su voleli Partizan i tadašnjih igrača.

 

Uprkos veoma lošim rezultatima nit mazohizma koja kao usud prati svakog navijača Partizana kroz čitav život je tada počela po prvi put otvoreno da se javlja, što su rezultati bivali lošiji, vernost i ljubav prema klubu bile su sve jače.

 

Magija same Hale sportova, prekomerna ljubav ka crno-belom dresu, maksimalan angažman igrača Partizana, sve je to stvorilo čudno stanje koje nije mogao da razume neko kome Partizan nije bio u srcu.

Ono što je tada bilo nepojamno, ostalo je neshvatljivo i danas mnogima, pesma klubu nikada ne prestaje, potpuno je nebitno da li dobijaš ili gubiš, kao roditelj koji voli svoje dete bez obzira koliko ono uspešno bilo u životu.

Taj iskren osećaj koji je svaki pravi navijač Partizana nosio, prenosio je na svoje potomke, a „virus zaraze“ širio se i horizontalno stvarajući brojnu vojsku fanatično odanih navijača. Mnogi su se bojali da će prelaskom Partizana devedesetih u Pionir dobar deo magije nestati ali ispostavilo se da je odnos navijača i igrača podignut na još viši nivo.

 

Partizan se ponosi svojim navijačima, od ‘hard core’ Grobara koji zaduženi za inicijalnu podršku (uključujući sve što je deo svakodnevnog navijačkog života: pesme, koreografije, pa neretko nešto i više od toga..), preko onih ‘običnih’,  porodičnih ljudi koji dođu „kao sav normalan svet na utakmicu“ a onda, kada krene kolektivna amnezija i masovna histerija, potpuno zaborave uhodane oblike ponašanja.

Kada se premota film i dosegne samo novija istorija (poslednje godine dominacije i učešća u Evroligi), izvesno je da su antologijske utakmice bile upravo one koje je Partizan izgubio ili je gubio u toku utakmice sa ogromnom razlikom što dovoljno govori o odnosu navijača prema klubu.

Počelo je od one utakmice sa Makabijem kada je, uprkos jezivom porazu, pesma Grobara trajala još sat vremena posle sirene i kada igračima i stručnom štabu Makabija niko nije mogao da objasni u čemu je poenta priče, a poslednja u nizu ‘nenormalnih’ utakmica bila je sa Armanijem u jesen 2008, zbog toga što verovatno niko na svetu ne može da pojmi da pesma postaje glasnija posle svakog poena protivnika.

Kada je najteže klubu, Grobari daju najveću podršku. To je i osnovna razlika između svih drugih navijača i Grobara.

Navijač svake druge ekipe će, uz psovku, otići deset minuta pre kraja utakmice u kojoj njegov tim gubi, poješće još koji hamburger i pola sata posle biće mu sve u životu ravno.

Grobar će ostati do kraja, pevaće svom klubu i posle utakmice, otići će kući nesrećan i sledećih nedelju dana neće moći da se sastavi sa sobom dok opet ne zauzme svoje mesto u dvorani na sledećoj utakmici Partizana.